Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Zakažete pregled 063 687 460

Najnoviji odgovori (91218)

  1. Odnos sa majkom koren svih problema
    Pitanje broj: #142065

    Nalazim se u svojevrsnoj psihičkoj krizi već nekoliko mjeseci. Sve je kulminiralo onda kad sam dobila otkaz koji je doduše samo otvorio pandorinu kutiju. Faze nesanice, gubitka apetita, volje za životom, zatvaranja u sobi, konstatntnog plača srećom su iza mene. Nekako sam se uspjela izvući. Normalno spavam, vježbam, pravilno se hranim, puno čitam, pa i knjige o samopomoći, gledam videe motivacijskih govornika. Pa obzirom kakva sam bila i kakva sam danas, mogu reći da sam ponosna na sebe, jer apsolutno sam sve sama to prošla. Prijatelji i dečko su bili tu, ali nisam nikog htjela daviti. Znali su da sam loše, ali toliko loše nisam htjela da iko zna. Korijen mog problema je zapravo moja majka. Za sebe mogu reći da sam bila i da jesam zaista dijete za primjer, ali tek sad uviđam koliko je stroga bila prema meni, a što sam ja onda dala sebi zadatak da još više budem stroga prema sebi. Više mi je bila autoritet nego roditelj-prijatelj. I sve je bilo super do trenutka kad sam izgubila posao i ušla u vezu s momkom koji nije po njenim mjerilima. Omalovažava me, vrijeđa, govori da sam glupača, neambiciozna, da sam kriva za njenu bolest, da sam pod uticajem crne magije porodice moga dečka i da više nikako to dijete ne prepoznaje. Svjesna sam da se neće promijeniti, da su to njene frustracije i provincijski kompleksi, ali to me čini jako nesretnom i narušava mi samopouzdanje i toliko energije oduzima da jednostavno nisam u stanju ponekad okrenuti se svojim prioritetima. Ubijeđena je da ću se udati kriomice, da ću čistiti tuđe podove i da ću si zagorčati život ako uđem u brak s nekim ko me voli i koga ja zaista volim. Svaki izlazak mi se pretvori u košmar jer ona eksplodira, a ponekad ako i šuti, ubija me tjeskoba i strepnja kad će ponovo planuti. Željna sam izaći kao nekad, otići prošetati, provesti vrijeme s ljudima s kojima se osjećam bolje, koji me oraspolože. Kuća mi je pravi pakao. Priroda mog zanimanja odnosno posla je da ga mogu radit ili samostalno ili otići odavde jer državne službe, zna se, ne dolaze u obzir. Ali nemam uopće vjere u sebe niti samopouzdanja, hrabrosti dovoljno da počnem sama, učim trenutno strani jezik, ako bih se odlučila na odlazak. Jako sam povrijeđena, nesigurna, tužna jer ona je uzrok toga. Da, znam da ćete reći da sami sebi stvaramo te negativne emocije a ne drugi, jer taj drugi je takav kakav je. Ali ipak teško se oduprijeti tome pogotovo jer je roditelj u pitanju i zaista boli. Otac ne želi uopće da se miješa, šuti. A i njega krivim, jer zna kakva je i ni u jednom trenutku nije stao u moju obranu. Ignorira sve. Sa sestrom, koja je na faxu, nemam blizak odnos, iako sam se zaista trudila, ali ima taj neki animozitet prema meni koji se vuče od djetinjstva, perioda kad sam ja bila miss savršena, a ona prosječan odlikaš, a često i glupača koja nikad nije bila kao ja. Situacija u široj porodici je također nikakva, mama je zahladila odnose i sa svojom i očevom obitelji. Naravno, svi su krivi osim nje. Ako bih se s nekim čula, posjetila tetku, obavezno bih na tapeti završila jer tim kontaktom navodno nju želim povrijediti. Ne znam šta da radim. Nema šanse da razgovaram, jer svaki put ona toliko nebuloza kaže koje uopće nemaju veze sa zdravim razumom i jednostavno ostanem bez teksta, otplačem i treba mi nekoliko dana da dođem sebi. Ne znam više kako da se postavim. Ako pokušam biti razumna, onda neće da me sluša, ne vjeruje mi i opet drži svoje mišljenje. Ako pokušam ignorirati, onda plane još više. Ne mogu biti nikako u istoj prostoriji s njom, odradim kućne poslove i trk u sobu na knjigu. Vjerujem da joj je potreban stručni razgovor, više nego meni, ali ako bi joj iko to sugerisao, mislim da bi tek poludjela. Svaki put obećam sebi, od danas ću izaći bar malo da vidim dečka i prijateljice, al opet ostanem u kući jer me ubija tjeskoba. I onda mi se sve svede od subote do subote kad cijelo vrijeme zurim u sat, žureći kući. Vjerujem da će mi se sve posložiti, želim biti optimistična, ali jako teško i sporo ide uz nju kao takvu. Šta da radim?

    Odgovoreno: 23. 11. 2015.
    • Iako Vi sami čitate popularnu psihologiju i knjige o samopomoći, ipak je to nedovoljno da sebi pomognete. Neophodno je, ako želite stvarno izaći iz problema sa majkom, da krenete na psihoterapiju jer jedino tako kroz razgovor i dijalog sa nekim neutralnim možete doći do uvida u sebe i svoju majku, koja je najvažnija figura za razvoj svake ličnosti. Smatram da ste na ispravnom putu da se potpuno osamostalite i odvojite od roditelja jer živeći sa njima pod istim krovom nezadovoljstvo se produbljuje. Možda možete sugerisati majci da se ona obrati psihoterapeutu, mada sumnjam da će ona to želeti. Ali, zato Vi možete to učiniti za sebe i pronaći prave uzroke svojih simptoma. Mi ne možemo birati svoje roditelje niti bilo koga menjati, ali možemo sebe i svoj način gledanja na stvari, na sebe i na situaciju u kojoj se nalazimo. Samim tim i emocionalni doživljaj svega će se promeniti.

  1. Imam još nešto da pitam apropo mojih pitanja koje sam Vam postavila u vezi mog oca koji pije. Naime pre neki dan rekla sam mu da sam postavila pitanje psihologu i rekla sam mu to što ste Vi rekli ali on kaže: "Da, volim da pijem, i neću da se lečim" i šta sad ja tu više da uradim? Rekli ste "stoga bi bilo dobro da Vi zajedno sa majkom, njegovom suprugom, pokušate da ga motivišete na lečenje, a ako on to ne želi da sebe zaštitite ograđujući se od takvog njegovog ponašanja" molim vas recite mi kako da se ja ogradim od takvog njegovog ponašanja? Npr on kada popije on tada lupeta pred ljudima neke stvari o meni i našoj porodici i mene je toga užasno sramota, on time meni nanosi ljagu i sramotu.

    Odgovoreno: 09. 11. 2015.
    • Poštovana,
      Razgovarajte sa majkom o tome da ga ona mora na neki način usloviti nečim radi lečenja. Najčeščeće se kod alkoholičara može postići motivacija ako se uplaše veoma mnogo bilo za svoje zdravlje, bilo za gubitak posla ili pak razvod braka. Ona može ako želi da odigra vrlo važnu ulogu ako mu kaže da neće ostati u tom braku ukoliko on nastavi da pije. Međutim, ako majka ne shvata ozbiljnost problema i kakva šteta se čini vama kao detetu kao i svoje " saučestvovanje" u njegovom nastavljanju prekomernog pijenja preteranom tolerancijom na takvo njegovo ponašanje, onda se malo toga može učiniti. Već sam vam rekla da vi kao dete niste tu da njega lečite već da živite svoj mladalački život punim plućima. Sve ovo što navodite i osećaj stida zbog neprimerenog očevog ponašanja su već odavno poznate posledice koje alkoholizam kao bolest ostavlja na porodicu. Vaša majka može otići u odeljenje zavoda za mentalno zdravlje (paunaova ulica na banjici) koje se baš bavi ovim problemom kao i drugim bolestima zavisnosti i posavetovati se stručnjacima kako da ga motiviše na lečenje.
      Pozdrav

  1. Otac ne odbija alkohol
    Pitanje broj: #141534

    Moj otac nikada ne pije alkohol sam kod kuće. Ali nikad ne odbija alkohol u gostima i uvek kada je kod nekog u gostima on se napije. Takođe, ima neke prijatelje koji ga, po mom mišljenju, iskorišćavaju, i često ga zovu da sa njima sedi u kafani, on se tada uvek kući vrati pijan. Kada je pijan, nije agresivan fizički, ali priča gluposti, odnosno sve ono što ga muči. To priča nekako na alkoholičarski način, preuveličava, patetiše, izvrće. Da li je on alkoholičar? Ne napija se on svakodnevno, nekad prođe i po mesec dana da ne okusi alkohol, ali ako ga neko ponudi pivom ili rakijom - on to ne odbija. Da li on pije zato što nije zadovoljan mnome? Ja sam njegova ćerka i mislim da se on jednim delom opija zato što je njegova ćerka (ja) loš đak i ne preterano lepa. Da li bi bilo ok da ja ovako reagujem: npr. ukoliko budem sa mojim ocem u društvu kada mu neko ponudi alkoholno piće da li bi bilo ok da ja kažem: "Molim Vas nemojte mu nuditi alkohol, na njega alkohol utiče jako loše i on ne može da se zaustavi na jednoj čašici"?

    Odgovoreno: 04. 11. 2015.
    • Mislim da sam odgovorila na ovo pitanje kada sam rekla da alkoholizam jeste ozbiljna bolest zavisnosti, da pored alkoholičara strada i njegova porodica, da se može lečeti i da je potrebna lična motivacija za lečenje koja indirektno može doći i od porodice. Takođe, da deca alkoholočara često imaju osećanje krivice i misle da nešto mogu da učine da spreče oca u takvom ponašanju ili druge ljude da mu ne daju piće - to je sve iluzija i zabluda: ne može se ništa učiniti bez autentične motivacije zavisnika, a oni se jako teško odlučuju na lečenje. Supruga svojim podnošenejm takve situacije indirektno potpomaže nastavak pijenja, pa je potrebno da ona shvati da život u takvom braku nema perspektivu.

  1. Kako pomoći ocu alkoholičaru
    Pitanje broj: #141538

    Moj otac, kada je trezan, je izuzetno miran i ljubazan i dobar, ali kada popije onda iz njega izbija sve ono potisnuto i sve ono što ga muči. Da li sam ja kriva za to? Da li ja treba da se angažujem da njemu pomognem? Kako da ga ubedim da više ne pije? Govorila sam mu dosta puta "Tata, molim te, nemoj da piješ, samo se blamiraš kad si pijan, a i uništavaš svoje zdravlje alkoholom" ali on me uopšte ne sluša.

    Odgovoreno: 04. 11. 2015.
    • Alkoholizam je ozbiljna bolest zavisnosti. Tačno je da Vaš otac urušava svoje zdravlje, ali pošto je alkoholizam i socijalna bolest, on svojim neumerenim pijenjem urušava i zdravlje svoje porodice i svoje dece. Stoga bi bilo dobro da Vi, zajedno sa majkom, njegovom suprugom, pokušate da ga motivišete na lečenje, a ako on to ne želi da sebe zaštitite ograđujući se od takvog njegovog ponašanja. Tu ne može biti govora o ničijoj krivici, a ponajmanje o Vašoj kao deteta. Nažalost, deca često doživljavaju osećanje krivice kada sa roditeljima nešto nije u redu. Postoji samo odgovornost, i to pre svega njegova, da preduzme nešto za sebe i oslobodi se zavisnosti, ali i Vaše majke koja sve to podnosi.

  1. Problem sa stupanjem u vezu
    Pitanje broj: #141448

    Zovem se Vukašin, imam 25 godina i živim u Valjevu. Već duže vreme imam problem da stupim u vezu sa osobom suprotnog pola tj. sva moja dosadašnja vezivanja su bila kratkoročna, na par dana, možda mesec, sve u svemu - strasti bez velikog emocionalnog vezivanja. Kada stupim sa devojkom u vezu, imam osećaj kao neke sramote, šta će okolina reći, ona je ružna za mene, mogu da nađem bolju, ja sam bolji frajer od nje. Imam strahove tipa -  možda će se razočarati u mene, možda ja nisam tako dobar kao što ona misli, možda će me prevariti, pa ću biti povređen. Ovo mi nije predstavljalo toliki problem do poslednjih godinu, dve, dana. Završio sam prava i vratio sam se da živim u Valjevu i počeo sam da imam ogroman strah da ću na kraju ostati sam, i da moj život više neće imati smisla. Svakodnevno u poslednje vreme imam sve veći strah koji ima uticaj na kvalitet mog života. Dosta puta do sada sam se poredio sa drugima "evo kako ovaj nema devojku, kako onaj nema devojku", ali sada osećam veliku prazninu, i osećaj krivice zbog propuštenih šansi. Kada sam sa društvom od kojih većina njih ima devojku osećam se kao uljez (ovo je moj osećaj). Napominjem da sam u društvu prilično omiljen i mislim da imam smisla za humor, koristim alkohol, obično vikendom popijem i po koju čašicu više, pa je osećaj samoće u stanjima mamurluka sve veći. Kada sam bio mali bio sam jako debeo i sa nekih 16, 17 godina sam doterao težinu (najviše da bih se svideo devojkama) ali sam po prirodi gojazan, pa su mi se kilogrami pomalo i vraćali i imam strah da se skinem, iako to sad i nije strašno jer mi je stomak prilično salast i dalje, pa možda i ova okolnost ima uticaja. Ako se malo ugojim, ja imam osećaj da nijedna devojka ne želi ni da me pogleda. Mislim da patim od kompleksa zbog toga i velikog manjka samopouzdanja

    Odgovoreno: 31. 10. 2015.
    • Da, u pravu ste, imate manjak samopouzdanja, ali se ne može na ovaj način, putem pisma, taj problem rešiti, već je neophodna psihoterapija. Zato vam savetujem da potražite pomoć psihoterapeuta u Valjevu gde ih sigurno ima jer kroz razgovor i dijaloški odnos sa njim, Vi ćete uspeti da dođete do uzroka svog nesamopouzdanja i neverice u sebe. Sigurno je da su u osnovi različiti strahovi, ali je nužno naučiti kako se suočiti sa njima i prevazići ih. Nije rešenje u alkoholu, naprotiv, tako još više produbljujete svoje teškoće, a isto tako rizikujete da postanete zavisni od njega. Upotrebite svoju inteligenciju koju nesumnjivo posedujete za svoju dobrobit, a ne za kritikovanje sebe.

Prikazano 106-110 od ukupno 226 pitanja