doktore imam problem sa stitnjacom. imam 31 godinu,prosvjetni sam radnik i vec 10 godina bolujem od hipotireoze.Prvo se sve ocitovalo debljanjem.Tata je pomislio da previse jedem,spavam,da sam postala pasivna ,menstruacije su mi bile neredovne .ljekar mi je utvrdio hipotirozu i dao mi je dozu 25mg levotiroksina.Unaredne dvije godine pocela sam koristiti ovaj hormon u kolicini od 100mg.Sve je bilo dobro,izbacila sam slatko,puno sm jela ribu,vjezbala i da nisam pila svako jutro letrox a zaboravila bih da sam bolesna..problem je nastao prije dvije godine kada mi je umro tata od teske bolesti ,a samo sam njega imala. postala sam depresivna,ponovo pospana,i dalje sam isla na aerobik,pa i na tecaj plesa ali kilogrami su se poceli gomilati polako ali sigurno.i dalje sam pila hormone ,malo sam popustila u ishrani ,ali nisa katasrofalno,ali nista .jednostavno uz svu zelju da se dobro osjecam ,ja sam se debljala. Na aerobiku mogu 5 x vise vjezbati od drugih ali se ne osjecam fit,ako me razumijete.na areobiku normalno disem ,a na ulici ili kod kuce tako mi zastane dah i zalupa srce da mislim da cu umrijeti .ljekari su mi dali leksaurin od 1,5miligrama,atenolol i letroks 125 mg. u posljednje 2 godine udebljala sam se 12 kilograma,a nalazi hormonalnog statusa su tsh 3,8 a t4 61 nalazi su od 21.06 2007.unaprijed zahvaalna i molim vas za misljenje,sta se sa mnom desava i sta bih mogla koristiti da mi bude bolje
kao što vec sigurno znate vi bolujete od smanjene funkcije štitaste žlezde koja zahteva supstituciju tiroidnih hormona do kraja vašeg života.Cilj lecenja je postici eumetabolicno stanje koje podrazumeva osustvo simptoma bolesti kao i normalne vrednosti tiroidnih hormona ( T3,T4 i TSH).Sudeci po poslednjim vrednostima koje navodite to kod vas i jeste slucaj. Što se tice vaše gojaznosti, ona kod vas nije uslovljena iskljucivo hipotireozom mada otežanom gubitku viška kilograma svakako doprinosi.Redukcija telesne težine zahteva promenu naèina života u prvom redu nacina ishrane.Moj savet vama je da se obratite endokrinologu koji bi vam u saradnji sa dijeteticarem napravio plan redukcije telesne težine a istovremeno bio i psihološka podrška. Puno pozdrava, Ass.dr Milena Velojic Golubovic
Postovanje gospodzo Majo, nadam se da ce te mi moci bar malo pomoci, radi se o tome da imam problema sa ishranom i kilazom, visoka sam 161 cm a teska 95 kg, imam 23 god, i jaku zelju da smrsam donekle drzim se pravilne ishrane i ponesto vezbam, ali nikako da idem dole sa kilama, molim vas imate li vi ikakav savet koju ishranu da koristim, a da mi pomogne pri skidanju kila ili imali neka dijeta koja je zdrava a uspesna, jako bi volila koju kilu da smrsam ali tesko mi ide, imam osecaj bilo sta da pojedem da me udeblja i neznam sta da radim, jako bi bila zahvalna na bilo kojoj pomoci unapred hvala
\bey kontrole strucnog lica i promena jelovnika na odredjeno vreme nema uspesne dijete, ali sustina je uvek ejsti cesce manje obroke, vise voluminoyne sa dosta vlakana, raynovrsne namirnice, smanjivati do 3 , 4 kg mesecno i unositi sto vise tecnosti. Fiyicka aktivnost semoze sprovoditi na nivou bryog pesacenja. Univeryalne dijete nema vec je sastavljamo individulano u odgovarajucim Savetovalistima u vecim gradovima
Devojcica,Masa 9,5god.treci razred.Odlican uspeh u skoli.Omiljena od strane vaspitaca,ucitelja,uopste starijih.Prosle skolske godine na testu o drugarstvu nalazi se medju omiljenim drugarima.Savesana,odgovorna,vredna,zrela.U odeljenju postoji devojcica "vodja",u daljem tekstu Milica, Problem pocinje verovatno jos u prvom razredu. U drugom se komplikuje.Pokusavamo da na problem gledamo kao na prolaznu fazu ali ne ignorisemo ga,razgovaramo o tome i cinilo nam se da je Masa uspela da prevazidje problem.Problem nastaje neslaganjem,tj.potrebom Milice da dominira.Istina da su nacini kojima se devojcica po nekad sluzi izvan ocekivanja za dete tog uzrasta, ali mi kao roditelji ne zelimo da problem baziramo na Milici, jer ce u zivotu uvek biti neka Milica.Ove godine problem postaje jos veci tako sto Masina najbolja drugarica sa kojom je jako bliska jos iz vrtica,prilazi Milici i intezivno sa njom provodi vreme.Masa pocinje da se povlaci,da ne izlazi na odmore,ili igra fudbal sa decacima,mada je to po nekad i ranije radila, mislim na druzenje sa decacima.Ima osecaj da je odbacena.Na pitanje da li postoji jos neka drugarica sa kojom bi mogla da se druzi,ona odgovara da nema jer sve "lete" oko Milice.Mozda sve ovo ne bi bilo toliko znacajno da ona ne pati.Cesto je neraspolozena,placljiva,nervozna i sve vise neprijateljski raspolozena prema mladjem bratu.I ako razlozi za neslaganje sa bratom postoje,sve cesce je njeno reagovanje neprimereno situacijama sto dodatno komplikuje stvar.Pokusao sam da budem objektivan u opisivanju problema kako bih mogao da dobijem najbolji savet.Ako je potrebno da imate jos neku informaciju rado cu Vam odgovoriti na pitanje.Do tad srdacan pozdrav.
Najkorisnija dodatna informacija bi mi bila šta želite da ja učinim za vas? Zar to nije čudno da devojčica "...Odlična, omiljena od strane vaspitača, učitelja, uopšte starijih, na testu o drugarstvu nalazi se medju omiljenim drugarima, savesna, odgovorna, vredna, zrela..." bude predmet konsultacije oca sa dečjim psihijatrom? Na koju vrstu komentara ja treba da se oslonim, da je devojčica omiljena ili odbačena, zrela ili plačljiva i neprijateljski raspoložena? Koliko je zaista Milica postala Mašin problem, a koliko vaš? Jedno je sigurno, a to je da vi ne ignorišete problem. Ukoliko ne uspevate da joj pomognete, rizikujete da svojom umešanošću upravo pomažete da problem odnosa Maše i Milice postane kućni problem, jer se prenosi i na odnos Maše i brata. Često deca nađu način da sarađuju i sama reše konflikte, ali je isto tako često da roditelji reaguju na takav način da deca ne mogu da izađu na kraj sa roditeljskim rešenjima za njihove probleme nego sa samim problemom. Možda je došao trenutak da počnete da ignorišete Mašin odnos sa Milicom i posmatrate kako se to odražava na odnos sa bratom i vama.
Molim vas da nam pomognete u sledecem: treba da upoznamo sedmogodisnjeg decaka koga bi trebalo da usvojimo a do sada nismo mogli dobiti previse informacija o njemu, osim sledeceg: sa dveipo godine oduzet je od majke koja ga je zapostavljala i kojoj je on trece od osmoro dece sa pet ili sest partnera, i svu decu je bezuslovno predala na usvajanje. Otac je nepoznat. Decak je proveo 6 meseci u Zvecanskoj pa je potom smesten u seosku hraniteljsku porodicu u selu u kome postoji centar za porodicni smestaj i mnoga domacinstva se time bave, i tamo je kao jedino smesteno dete pored dvoje njihove dece evo cetiri godine. Kazu da treba da mu se usade higijenske navike, da ima enurezu, da je `lepljiv`(?), da je vrlo ziv i brz i aktivan, da je dominantan (?), da je `zapustene` inteligencije i da sjajno boksuje i igra fudbal. Da je pripreman do nedavno da ce njegova majka doci po njega, pa mu je sada receno da to vise ne vazi, nego ce doci neki cika i teta...koji ce mu biti mama i tata. D! a se on jaako leepo adaptirao na tu hraniteljsku porodicu i da ih zove majka, tata, brat, sestra i da mu se ne ide odande, da ima tamo puno zivotinja, puno druge dece, sirinu... Kod nas je to potpuno drugacije, dece druge nema na puskomet, zivotinja nema, mi zivimo u vikend zoni 35km od grada, skola je na 4km bez trotoara, sigurno ce mu biti i dosadno. Imace potpunu promenu miljea, on obozava Grand Paradu a mi inace gledamo TV samo probrano,...shvatate sta hocu da kazem. Brinu me mnoge cinjenice, izostavljam sada sve ono sto me raduje i cemu se lepom nadam, i pitam vas: na sta treba da obratimo paznju i na koji nacin. Imali smo medju prijateljima jednu neuspelu adaptaciju, i osvedocili se koliko je slaba i nikakva sistemska podrska za usvojitelje i usvojenike. Unapred hvala
Čitajući vaše pitanje čudio sam se sopstvenoj smelosti da pokušavam da odgovorim na pitanje o ponašanju dečaka koga ne samo da ja nikada nisam video, nego nisu ni oni koji mi postavljaju pitanje u vezi tog dečaka. Kao i vi, i ja se pitam šta bih trebao da imam na umu pre nego vam odgovorim? Dete koje ste opisali okusilo je sve forme zastite koju omogućava socijalni sistem. Od institucije, preko hraniteljstva, pa sve do usvojenja koje najbliže odgovara uobičajenoj porodičnoj organizaciji. Prva dva oblika zaštite nose svoje rizike za razvoj psihopatoloških i sociopatoloških ispoljavanja. Najveći rizik nosi boravak u institucijama, najmanji u usvojiteljskoj porodici. Prednost života u hraniteljskoj porodici u kakvoj živi "vaš" dečak u odnosu na život u institucijma je što ima stalne figure roditelja, manje je dece što omogućava bolju kontrolu ponašanja, manja je razlika u godinama među decom, bolja polna balansiranost (muška-ženska deca), individualna a ne grupna nega, bolja fizička nega, manja izolovanost od spoljašnjeg sveta, bolje i stalnije vršnjačke relacije. Pormena sredine boravka i startelja, svakako lakše emocionalno podnosi sedmogodišnjak nego četrnaestogodišnjak.Ono što će dečak dobiti usvojenjem mnogo veća fokusiranost na njegove individualne fiziološke, emocionalne, umne potrebe kao i na bolju kontrolu ponašanja. Ne treba da se obeshrabrite promenom koju ćete doneti dečaku, jer mu predstoji mnogo učenja novih ponašanja i pobeđivanja zapuštenosti, kako u kući tako i u školi, a kako ćemu promena prijati zavisiće i od vas. Deca idu na usvajanje da bi im usvojitelji pružili zaštitu, negu i pomogli im da se osamostale, a ne da ih zabavljaju i zapuštaju inteligenciju i higijenske navike. Predlažem da od samog starta napravite mrežu pomoći tako što ćete potražiti dečjeg psihijatra u najblžem mestu sa kojim ćete se konsultovati oko ravojnih smetnji koje dečak već pokazuje (noćno mokrenje, vrlo brz i aktivan itd.). Psihijatra ćete povezati sa nadležnim iz Centra za socijalni rad, kao i sa stručnim timom škole (učitelj, psiholog, pedagog), čime ćete mrežom pomagača u znatnoj meri Vi pomoći dečaku da se adaptira na novi, ali uobičajeni način života sedmogodišnjaka koji žive u porodici sa jednim detetom. Strpljivo i hrabro. Srećno
Postovani, moj sin ima 3,5 godine. Krenuo je u obdaniste pre tri meseci. Na pocetku je to dobro prihfatio, ali imao je 2 prekida zbog prehlade I ostao kod bake, I onda su poceli problemi. Ali razlog kome vam se obracam za pomoc je veliki strah koji oseca zadnjih mesec dana. Naime, vracajuci se sa obdanista sa mojom majkom neka deca iz susedstva su bacilli petardu. Sada ne zeli prolaziti iza zgrade, ne zeli ici do kola (parking je iza zgrade), bilo je dan dva na pocetku kad nije hteo izaci iz stana. Pokusavam razgovarajuci non stop da mu pomognem, ne nastojavam ici iza zgrade jer tada pocinje panicno plakati, ali puno, puno pricam kako je sve u redu, kako je u redu da se dete ponekad uplasi. On I u stanu ne zeli ici u deo sobe koji gleda na mestu gde se to dogodilo, a u vrticu isto je uplasen I ne zeli spavati. Najteze mu je ujutro cim ustane, placljiv je, ne zeli biti sam u sobi. Onda tokom dana je opet veseo, pricljiv. Je li nam potrebna strucna pomoc I koliko moze sve ovo da potraje. Unapred sam vam zahvalna na pomoci I oprostite na moj sprski (pamtim ga jos od skolskih dana!).
Poštovana, vaš sin i vi pokazujete znake naučenog straha. On od od jakog zvuka i svih objekata koje je povezao sa neprijatnošću, a vi od njegove strašljive reakcije, tako da on sve čini da izbegne suočavanje sa objektima koji ga podsećaju na traumatski događaj, a vi pokušavate da svoj strah umirite umirivanjem njega pričajući mu "non'stop". Njegov problem neće nestati pričom jer nije ni naučen pričanjem, već izlaganjem neprijatnosti, pa tako jedino može i nestati. Vaš strah hoće nestati informacijama (u šta se ja uzdam), jer je i naučen uverenjem da detetu treba pričati da se ne bi plašilo. Srećom deca su kreativna, pa se uz malu pomoć odlučuju da pobede strah, jer je potreba za igrom često jača od straha. Jedina prepreka može biti vaš strah koji ga dodatno senzibiliše, jer ga pokušavate umiriti pričom onda kada je potrebno da izdrži blagu neprijatnost izlaganjm. Princip je da se postepeno (po 45 minuta) izlaže doziranom strahu (sve bliže i bliže mestu koje izaziva najveći strah ), tako što ćete se igrati sa njim prvo na mestu na kome nema nikakvog straha i to tokom dana kada je inače veseo i pričljiv, a svakoga dana ćete se blago pomerati prema mestu kojeg se najviše boji. Na kraju igre ćete ga pohvaliti za druženje, ali i za pokazanu hrabrost. Naglo i kratkotrajno izlaganje neće biti od pomoći, naprotiv, još više i trajnije može učvrstiti strah, te otuda su moguće reakcije generalno povišene strašljivosti i budnosti. Srećom, kako se gasi generator straha, tako opada i nivo opšte uplašenosti i budnosti. Dakle, manje priče, a više akcije kroz igru i taktiku.
doktore imam problem sa stitnjacom. imam 31 godinu,prosvjetni sam radnik i vec 10 godina bolujem od hipotireoze.Prvo se sve ocitovalo debljanjem.Tata je pomislio da previse jedem,spavam,da sam postala pasivna ,menstruacije su mi bile neredovne .ljekar mi je utvrdio hipotirozu i dao mi je dozu 25mg levotiroksina.Unaredne dvije godine pocela sam koristiti ovaj hormon u kolicini od 100mg.Sve je bilo dobro,izbacila sam slatko,puno sm jela ribu,vjezbala i da nisam pila svako jutro letrox a zaboravila bih da sam bolesna..problem je nastao prije dvije godine kada mi je umro tata od teske bolesti ,a samo sam njega imala. postala sam depresivna,ponovo pospana,i dalje sam isla na aerobik,pa i na tecaj plesa ali kilogrami su se poceli gomilati polako ali sigurno.i dalje sam pila hormone ,malo sam popustila u ishrani ,ali nisa katasrofalno,ali nista .jednostavno uz svu zelju da se dobro osjecam ,ja sam se debljala. Na aerobiku mogu 5 x vise vjezbati od drugih ali se ne osjecam fit,ako me razumijete.na areobiku normalno disem ,a na ulici ili kod kuce tako mi zastane dah i zalupa srce da mislim da cu umrijeti .ljekari su mi dali leksaurin od 1,5miligrama,atenolol i letroks 125 mg. u posljednje 2 godine udebljala sam se 12 kilograma,a nalazi hormonalnog statusa su tsh 3,8 a t4 61 nalazi su od 21.06 2007.unaprijed zahvaalna i molim vas za misljenje,sta se sa mnom desava i sta bih mogla koristiti da mi bude bolje
Odgovoreno: 05. 12. 2007.kao što vec sigurno znate vi bolujete od smanjene funkcije štitaste žlezde koja zahteva supstituciju tiroidnih hormona do kraja vašeg života.Cilj lecenja je postici eumetabolicno stanje koje podrazumeva osustvo simptoma bolesti kao i normalne vrednosti tiroidnih hormona ( T3,T4 i TSH).Sudeci po poslednjim vrednostima koje navodite to kod vas i jeste slucaj. Što se tice vaše gojaznosti, ona kod vas nije uslovljena iskljucivo hipotireozom mada otežanom gubitku viška kilograma svakako doprinosi.Redukcija telesne težine zahteva promenu naèina života u prvom redu nacina ishrane.Moj savet vama je da se obratite endokrinologu koji bi vam u saradnji sa dijeteticarem napravio plan redukcije telesne težine a istovremeno bio i psihološka podrška. Puno pozdrava, Ass.dr Milena Velojic Golubovic
Postovanje gospodzo Majo, nadam se da ce te mi moci bar malo pomoci, radi se o tome da imam problema sa ishranom i kilazom, visoka sam 161 cm a teska 95 kg, imam 23 god, i jaku zelju da smrsam donekle drzim se pravilne ishrane i ponesto vezbam, ali nikako da idem dole sa kilama, molim vas imate li vi ikakav savet koju ishranu da koristim, a da mi pomogne pri skidanju kila ili imali neka dijeta koja je zdrava a uspesna, jako bi volila koju kilu da smrsam ali tesko mi ide, imam osecaj bilo sta da pojedem da me udeblja i neznam sta da radim, jako bi bila zahvalna na bilo kojoj pomoci unapred hvala
Odgovoreno: 05. 12. 2007.\bey kontrole strucnog lica i promena jelovnika na odredjeno vreme nema uspesne dijete, ali sustina je uvek ejsti cesce manje obroke, vise voluminoyne sa dosta vlakana, raynovrsne namirnice, smanjivati do 3 , 4 kg mesecno i unositi sto vise tecnosti. Fiyicka aktivnost semoze sprovoditi na nivou bryog pesacenja. Univeryalne dijete nema vec je sastavljamo individulano u odgovarajucim Savetovalistima u vecim gradovima
Devojcica,Masa 9,5god.treci razred.Odlican uspeh u skoli.Omiljena od strane vaspitaca,ucitelja,uopste starijih.Prosle skolske godine na testu o drugarstvu nalazi se medju omiljenim drugarima.Savesana,odgovorna,vredna,zrela.U odeljenju postoji devojcica "vodja",u daljem tekstu Milica, Problem pocinje verovatno jos u prvom razredu. U drugom se komplikuje.Pokusavamo da na problem gledamo kao na prolaznu fazu ali ne ignorisemo ga,razgovaramo o tome i cinilo nam se da je Masa uspela da prevazidje problem.Problem nastaje neslaganjem,tj.potrebom Milice da dominira.Istina da su nacini kojima se devojcica po nekad sluzi izvan ocekivanja za dete tog uzrasta, ali mi kao roditelji ne zelimo da problem baziramo na Milici, jer ce u zivotu uvek biti neka Milica.Ove godine problem postaje jos veci tako sto Masina najbolja drugarica sa kojom je jako bliska jos iz vrtica,prilazi Milici i intezivno sa njom provodi vreme.Masa pocinje da se povlaci,da ne izlazi na odmore,ili igra fudbal sa decacima,mada je to po nekad i ranije radila, mislim na druzenje sa decacima.Ima osecaj da je odbacena.Na pitanje da li postoji jos neka drugarica sa kojom bi mogla da se druzi,ona odgovara da nema jer sve "lete" oko Milice.Mozda sve ovo ne bi bilo toliko znacajno da ona ne pati.Cesto je neraspolozena,placljiva,nervozna i sve vise neprijateljski raspolozena prema mladjem bratu.I ako razlozi za neslaganje sa bratom postoje,sve cesce je njeno reagovanje neprimereno situacijama sto dodatno komplikuje stvar.Pokusao sam da budem objektivan u opisivanju problema kako bih mogao da dobijem najbolji savet.Ako je potrebno da imate jos neku informaciju rado cu Vam odgovoriti na pitanje.Do tad srdacan pozdrav.
Odgovoreno: 04. 12. 2007.Najkorisnija dodatna informacija bi mi bila šta želite da ja učinim za vas? Zar to nije čudno da devojčica "...Odlična, omiljena od strane vaspitača, učitelja, uopšte starijih, na testu o drugarstvu nalazi se medju omiljenim drugarima, savesna, odgovorna, vredna, zrela..." bude predmet konsultacije oca sa dečjim psihijatrom? Na koju vrstu komentara ja treba da se oslonim, da je devojčica omiljena ili odbačena, zrela ili plačljiva i neprijateljski raspoložena? Koliko je zaista Milica postala Mašin problem, a koliko vaš? Jedno je sigurno, a to je da vi ne ignorišete problem. Ukoliko ne uspevate da joj pomognete, rizikujete da svojom umešanošću upravo pomažete da problem odnosa Maše i Milice postane kućni problem, jer se prenosi i na odnos Maše i brata. Često deca nađu način da sarađuju i sama reše konflikte, ali je isto tako često da roditelji reaguju na takav način da deca ne mogu da izađu na kraj sa roditeljskim rešenjima za njihove probleme nego sa samim problemom. Možda je došao trenutak da počnete da ignorišete Mašin odnos sa Milicom i posmatrate kako se to odražava na odnos sa bratom i vama.
Molim vas da nam pomognete u sledecem: treba da upoznamo sedmogodisnjeg decaka koga bi trebalo da usvojimo a do sada nismo mogli dobiti previse informacija o njemu, osim sledeceg: sa dveipo godine oduzet je od majke koja ga je zapostavljala i kojoj je on trece od osmoro dece sa pet ili sest partnera, i svu decu je bezuslovno predala na usvajanje. Otac je nepoznat. Decak je proveo 6 meseci u Zvecanskoj pa je potom smesten u seosku hraniteljsku porodicu u selu u kome postoji centar za porodicni smestaj i mnoga domacinstva se time bave, i tamo je kao jedino smesteno dete pored dvoje njihove dece evo cetiri godine. Kazu da treba da mu se usade higijenske navike, da ima enurezu, da je `lepljiv`(?), da je vrlo ziv i brz i aktivan, da je dominantan (?), da je `zapustene` inteligencije i da sjajno boksuje i igra fudbal. Da je pripreman do nedavno da ce njegova majka doci po njega, pa mu je sada receno da to vise ne vazi, nego ce doci neki cika i teta...koji ce mu biti mama i tata. D! a se on jaako leepo adaptirao na tu hraniteljsku porodicu i da ih zove majka, tata, brat, sestra i da mu se ne ide odande, da ima tamo puno zivotinja, puno druge dece, sirinu... Kod nas je to potpuno drugacije, dece druge nema na puskomet, zivotinja nema, mi zivimo u vikend zoni 35km od grada, skola je na 4km bez trotoara, sigurno ce mu biti i dosadno. Imace potpunu promenu miljea, on obozava Grand Paradu a mi inace gledamo TV samo probrano,...shvatate sta hocu da kazem. Brinu me mnoge cinjenice, izostavljam sada sve ono sto me raduje i cemu se lepom nadam, i pitam vas: na sta treba da obratimo paznju i na koji nacin. Imali smo medju prijateljima jednu neuspelu adaptaciju, i osvedocili se koliko je slaba i nikakva sistemska podrska za usvojitelje i usvojenike. Unapred hvala
Odgovoreno: 04. 12. 2007.Čitajući vaše pitanje čudio sam se sopstvenoj smelosti da pokušavam da odgovorim na pitanje o ponašanju dečaka koga ne samo da ja nikada nisam video, nego nisu ni oni koji mi postavljaju pitanje u vezi tog dečaka. Kao i vi, i ja se pitam šta bih trebao da imam na umu pre nego vam odgovorim? Dete koje ste opisali okusilo je sve forme zastite koju omogućava socijalni sistem. Od institucije, preko hraniteljstva, pa sve do usvojenja koje najbliže odgovara uobičajenoj porodičnoj organizaciji. Prva dva oblika zaštite nose svoje rizike za razvoj psihopatoloških i sociopatoloških ispoljavanja. Najveći rizik nosi boravak u institucijama, najmanji u usvojiteljskoj porodici. Prednost života u hraniteljskoj porodici u kakvoj živi "vaš" dečak u odnosu na život u institucijma je što ima stalne figure roditelja, manje je dece što omogućava bolju kontrolu ponašanja, manja je razlika u godinama među decom, bolja polna balansiranost (muška-ženska deca), individualna a ne grupna nega, bolja fizička nega, manja izolovanost od spoljašnjeg sveta, bolje i stalnije vršnjačke relacije. Pormena sredine boravka i startelja, svakako lakše emocionalno podnosi sedmogodišnjak nego četrnaestogodišnjak.Ono što će dečak dobiti usvojenjem mnogo veća fokusiranost na njegove individualne fiziološke, emocionalne, umne potrebe kao i na bolju kontrolu ponašanja. Ne treba da se obeshrabrite promenom koju ćete doneti dečaku, jer mu predstoji mnogo učenja novih ponašanja i pobeđivanja zapuštenosti, kako u kući tako i u školi, a kako ćemu promena prijati zavisiće i od vas. Deca idu na usvajanje da bi im usvojitelji pružili zaštitu, negu i pomogli im da se osamostale, a ne da ih zabavljaju i zapuštaju inteligenciju i higijenske navike. Predlažem da od samog starta napravite mrežu pomoći tako što ćete potražiti dečjeg psihijatra u najblžem mestu sa kojim ćete se konsultovati oko ravojnih smetnji koje dečak već pokazuje (noćno mokrenje, vrlo brz i aktivan itd.). Psihijatra ćete povezati sa nadležnim iz Centra za socijalni rad, kao i sa stručnim timom škole (učitelj, psiholog, pedagog), čime ćete mrežom pomagača u znatnoj meri Vi pomoći dečaku da se adaptira na novi, ali uobičajeni način života sedmogodišnjaka koji žive u porodici sa jednim detetom. Strpljivo i hrabro. Srećno
Postovani, moj sin ima 3,5 godine. Krenuo je u obdaniste pre tri meseci. Na pocetku je to dobro prihfatio, ali imao je 2 prekida zbog prehlade I ostao kod bake, I onda su poceli problemi. Ali razlog kome vam se obracam za pomoc je veliki strah koji oseca zadnjih mesec dana. Naime, vracajuci se sa obdanista sa mojom majkom neka deca iz susedstva su bacilli petardu. Sada ne zeli prolaziti iza zgrade, ne zeli ici do kola (parking je iza zgrade), bilo je dan dva na pocetku kad nije hteo izaci iz stana. Pokusavam razgovarajuci non stop da mu pomognem, ne nastojavam ici iza zgrade jer tada pocinje panicno plakati, ali puno, puno pricam kako je sve u redu, kako je u redu da se dete ponekad uplasi. On I u stanu ne zeli ici u deo sobe koji gleda na mestu gde se to dogodilo, a u vrticu isto je uplasen I ne zeli spavati. Najteze mu je ujutro cim ustane, placljiv je, ne zeli biti sam u sobi. Onda tokom dana je opet veseo, pricljiv. Je li nam potrebna strucna pomoc I koliko moze sve ovo da potraje. Unapred sam vam zahvalna na pomoci I oprostite na moj sprski (pamtim ga jos od skolskih dana!).
Odgovoreno: 04. 12. 2007.Poštovana, vaš sin i vi pokazujete znake naučenog straha. On od od jakog zvuka i svih objekata koje je povezao sa neprijatnošću, a vi od njegove strašljive reakcije, tako da on sve čini da izbegne suočavanje sa objektima koji ga podsećaju na traumatski događaj, a vi pokušavate da svoj strah umirite umirivanjem njega pričajući mu "non'stop". Njegov problem neće nestati pričom jer nije ni naučen pričanjem, već izlaganjem neprijatnosti, pa tako jedino može i nestati. Vaš strah hoće nestati informacijama (u šta se ja uzdam), jer je i naučen uverenjem da detetu treba pričati da se ne bi plašilo. Srećom deca su kreativna, pa se uz malu pomoć odlučuju da pobede strah, jer je potreba za igrom često jača od straha. Jedina prepreka može biti vaš strah koji ga dodatno senzibiliše, jer ga pokušavate umiriti pričom onda kada je potrebno da izdrži blagu neprijatnost izlaganjm. Princip je da se postepeno (po 45 minuta) izlaže doziranom strahu (sve bliže i bliže mestu koje izaziva najveći strah ), tako što ćete se igrati sa njim prvo na mestu na kome nema nikakvog straha i to tokom dana kada je inače veseo i pričljiv, a svakoga dana ćete se blago pomerati prema mestu kojeg se najviše boji. Na kraju igre ćete ga pohvaliti za druženje, ali i za pokazanu hrabrost. Naglo i kratkotrajno izlaganje neće biti od pomoći, naprotiv, još više i trajnije može učvrstiti strah, te otuda su moguće reakcije generalno povišene strašljivosti i budnosti. Srećom, kako se gasi generator straha, tako opada i nivo opšte uplašenosti i budnosti. Dakle, manje priče, a više akcije kroz igru i taktiku.
Prikazano 93631-93635 od ukupno 95530 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke