Molim Vas da mi date savet,
Moj sestrić ima veliki problem. Trudnoća moje sestre je bila visoko rizična, posle jedne trudnoće koja se završila spontanim u 4.5 meseca, sledeća trudnoća je bila normalna do 5 meseca kada je nastao prolaps vodenjaka i uradjen serklaž. Moja sestra je primala velike količine antibiotika nakon toga. Dete je rodjeno prirodnim putem (epiduralna anestezija). Kada je imao 2 meseca, s obzirom da ja imam sina od 6 godina, primetila sam da on ne prati pokrete pa sam bila uplašena da on ne vidi, to je trajalo do recimo nekog 4 meseca kada je počeo da prati pokrete. Do prve godine je bilo manje - više sve u redu, s tim što smo svi primećivali da je motorički slabiji u odnosu na decu svog uzrasta. Reagovao je na decu, mog sina, babu i dedu i poznata lica, ali se jako stideo od nepoznatih i skoro da se uopšte nije smejao. Pre svog prvog rodjendana je dobio febrilnu konvulziju, pri čemu je T bila 37.4, nakon čega je bio u bolnici iz koje je vraćen kuci.U preiodu od 3 meseca od prve konvulzije imao je jos nekoliko,nakon kojih je posle boravka u bolnici,ispitivanju(skener, magnet, EEG) dobio Eftil.Neko vreme pre toga je treptao vrlo cesto i obrtao oči na gore, pri čemu to traje 2-3 sekunde. Kada je počeo da uzima Eftil to se nije dogadjalo. Od septembra je imao dva puta pneumoniju zbog koje je ležao u bolnici, da bi nakon drugog puta (primanja Longacefa) dr.Dimitrijević konstatovao bronhijalnu astmu i dao terapiju. Inače od kada je počeo da pije Eftil je počeo da bude usporeniji, da mu se stalno spava, da bude kmezav. Inače je prohodao sa 17 meseci, ništa ne priča (osim mama) i izgovara neke glasove koje su nama nerazumljivi ka-ka...On i dalje sa svojih 21 mesecom ne zna da potrči, da čučne, i skoro ništa da uradi što rade deca u njegovom uzrastu. Poslednji EEG koji je radjen pre mesec i po dana je bio u redu, najbolji do sada. Medjutim od poslednjeg ležanja u bolnici zbog pneumonije kada su mu davali infuziju i boli ga po 10 puta da bi mu je uključili zbog slabih vena, njegovo ponašanje je počelo da se menja. Počeo je da ne reaguje kada ga neko zove, samo gleda crtaće, plaće i ne izvršava ni jednu naredbu (dodaj, gde je ..., daj flašicu...)Prošle nedelje su ga vodili u Tiršovu (ne znam kako se zove klinika), pogledao ga je logoped, psiholog i zakazano im je da dodju na kompletan pregled u četrvtak, ali četvrtak je suviše daleko za sve nas. U izveštaju je napisano da zaostaje u svim oblicima komunikacije tj.da nema nijednog oblika komunikacije. Posle svega svi smo se složili da kod njega postoji neki problem, ali da li je i u kojoj meri moguće uspostavljanje dijagnoze u tom uzrastu, kao i davanje prognoze. Još jedna stvar on nije govorio kao ni sada, ali je do poslednjih dva meseca reagovao na mog sina, sedeo sa njim na podu i vozio autiće, više sam za sebe, ali mu se smejao, grlio ga. Na pitanje gde je deda, reagovao je i tražio ga u drugoj sobi, krio se i na naše "BA" se pojavljivao. Sada to više ništa ne radi, samo se veša o mamu da ga nosi, povremeno je grize, često gleda u svoje ruke i stiska pesnice svom snagom, kao da lomi ruke jednu od drugu, ne reaguje na svoje ime i više ništa od tih stvari koje je radio ne radi, potpuno je apatičan. Počeo je da se smeje čudno, ne glasno, ali bez ikakvog povoda. Na našu mamu koju je jako voleo i pružao joj ruke kad dodje više ne reaguje. Nema opsesivne radnje, omiljenu igračku sa kojom se stalno igra, kad se moj sin igra nekim igračkama koje ispuštaju neke zvukove traži da gleda šta on to radi, ali mu se više ne raduje, ne smeje i skoro da ga uopšte ne primećuje. Recimo kad gleda Nodija on daje daljinski roditeljima kako bi mu premotali na delove crtaća koje on voli. Još jedna stvar kad je bio mladji imao je pokrete rukama kao da maše i to je non stop radio, sada to više ne radi, od pre nekoliko meseci.
Molim Vas da mi do tog četvrtka pomogne i da mi date neki komentar i odgovor na pitanje da li je moguće da njegova komunikacija sa spoljašnjim svetom opada, to jest da njegova bolest napreduje, da li se ovi simptomi mogu podvesti pod autizam i da li treba konsultovati više doktora, ili ne lutati previše.
žao mi je što do četvrtka nisam uspeo da vam odgovorim. Na Dečjoj klinici u Tiršovoj radi dr Dragana Bogićević koja je pedijatar i dečji neurolog sa kojom sam imao zadovoljstvo da radim pa bih u toj ustanovi nju preporučio. Sa druge strane, visoko specijalizovana ustanova gde je najcelishodnije obaviti preglede dece sa mešovitim psihomotornim smetnjama razvoja je Klinika za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu u dr Subotića 6, a referentni lekari su prof.dr Nebojša Jović (d.neurolog) i prof.dr Aneta Lakić (d.psihijatar).
prvo moram da Vam se zahvalim na saslušanju i odgovorima koje ste mi ukazali. Hvala Vam puno i imala bih jedno pitanje nadam se da će te da mi odgovorite a pitanje glasi: Kako mogu, na prvi pogled, prepoznati narkomana?
Poštovana, hvala na pohvalama. Na vaše pitanje bih sa zadovoljstvom odgovorio, ali je pitanje preambiciozno, pa bi i odgovor bio takav da ga je moguće napisati. Poznato vam je da se sve osim ljubavi kašlja i siromaštva može sakriti, pa tako i narkomanija na prvi pogled. Međutim, apstinencijalna kriza koju narkomani imaju je vidljiva na prvi pogled i ona se može prepoznati. Međutim, na drugi pogled, stvari stoje mnogo bolje. Specifično ponašanje, način razmišljanja i simptomi koje zavisnik pokazuje su tokom vremena lako uočljivii jer je celokupna aktivnost narkomana usmerena ka nabavci i konzumiranju droge i preživljvanju od "fiksa do fiksa". Srdačno
Poštovani doktore,
Imamo ćerku koja će u maju ove godine napuniti devet godina. Kada je bila stara samo dve godine počela je da pokazuje neodobravanje i nezadovoljstvo svojim polom. Počelo je tako što je očajnickim plačem i vriskom odbijala da oblači haljinice i suknjice. I sve što je iole imalo veze sa devojčicama ona je odbijala. Mene kao majku, to je malo začudilo, ali nisam bila zabrinuta i naravno, očekivala sam da će to proći i da će se ona promeniti. Danas kada, kako sam već rekla ona ima skoro punih devet godina, vidim da sam se prevarila, verujući da je to samo prolazna faza u njenom životu. Ona je sada treći razred. Njeni drugari su samo dečaci, odeća i obuća koju nosi je samo ona koju nose dečaci,a i ponašanje joj je u tom smislu. Pravi mali arambaša. Kada počnemo da pričamo o tome da će jednoga dana, kada poraste, da joj niknu grudi i da će i fizički početi da liči na ženu, ona se samo zgrozi i kaže,"neću ja da budem žensko". Moj muž je očajan zbog toga. Njemu i meni nikako nije jasno zašto se to dogadja s njom. Pored nje, imamo i starije dete. Devojčicu od jedanaest godina, koja je žensko u pravom smislu te reči, od glave do pete. Njih dve se vole, naravno, ali se slažu kao so i oči (kako kaže naš narod). Različita su im interesovanja. I još samo da dodam da ne živimo u Srbiji nego u Kanadi i da ovdašnji lekari ne pridaju mnogo važnosti tom problemu. Za njih ovde, sve je normalno. Bože moj, živimo u vreme kada gay populacija raste i razvija se brzinom svetlosti, pa zasto se onda mi brinemo. Bar sutra kad odraste neće biti izopštena iz društva u kome živi. A za mog supruga i mene i sama pomisao na to da se ona neće nekim čudom promeniti i ipak shvatiti da je, rodjena kao žensko i da tako treba da živi, ponaša se i oblači, teška je i preteška.
Molim Vas pomozite nam da je shvatimo i naučite nas kako da se nosimo sa tim problemom.
Očajni roditelji.
Biološki identitet (onaj koji zavisi od toga kog je pola osoba, na osnovu nasleđenih gena i izgleda polnih organa), utiče i na razvoj psihološkog identiteta (kako osoba doživljava svoj pol i svoju polnu ulogu), ali ga ne određuje sâm po sebi. Taj uticaj biološkog na psihološki identitet ispoljen je putem hormona koje stvaraju žlezde (polne, ali i druge), a koji sa svoje strane utiče na oblikovanje mozga, tela i ponašanja u smislu karakteristično ženskog ili muškog. Stavove koja neka osoba usvaja više oblikuju okolinski uticaji, nego hormoni. Ipak, predlažem da pre vršenja bilo kakvog psihološkog uticaja na vašu ćerku i obavljanja psihijatrijskih pregleda, obavite laboratorijske analize, pre svih hormonski status. Tek nakon toga ima smisla razgovarati sa članovima porodice o ponašanju, znač enju, strahovima i očekivanjima od psihološkog identiteta jednog člana koji se ne "uklapa", Srdačno
Imam 25 godina i završenu srednju školu...imam problema sa upoznavanjem ljudi i otvorenošću, kao i to da ću napraviti grešku ako ne poslušam roditelje, koji ne podnose greške. Sa 12 god sam imao nesreću, pa sam polomio zube. Tu sam se malo povukao u sebe. Roditelji su me vaspitavali da se ne družim sa osobama koje puše, piju, drogiraju se...ne izlazim nikada po diskotekama i nemam nijednog druga...u čemu je problem kod mene i kako da promenim svoj život na bolje?
Poštovani, roditelj su važni u pružanju informacija i učenju civilizovanom ponašanju svoje dece i to im je obaveza. ali sve dok deca ne postanu sposobna da samostalno odlučuju i procenjuju šta je dobro a šta ne. Sa 25 godina, vi ste odavno prešli tu granicu i moje je pitanje je šta čekate sa odrastanjem, jer verujem da su se i vaši roditelji umorili od nadziranja odraslog čoveka koji treba samostalno da krene kroz život. Srdačno
Dete mi je počupalo pramen kose pre oko dva meseca. Bila je na kožnom odeljenju KCS, konstatovali su obs trichotilomania, da li to znači da moje dete ima psihičkih problema? Ona ima 5 godina i ide u vrtić.
Iz prve sam razumeo da je dete vama počupalo pramen kose, a onda sam shvatio da i posle pet godina vi govoreći osvom detetu govorite kao da se va,a dešava ono što ona čini. Psihjološki to može ukazivati na tzv. fuziju, odnosno veoma intezivnu slepljenost majke i deteta, što nekada kod dece izaziva veliku napetost i potrebu za više individualnosti , a manje prezaštićivanja. Naravno, ne znam da li je vaš odnos takav jer niste o tome pisali. Izdvojen akt čupanja kose nije trihotilomanija i ako se sagledaju okolnosti kada se to dogodilo obično se uoči da je to bila reakcija protivljenja i besa na neku situaciju, a da je postupila po modelu koji je pre toga naučila. Kontinuirano čupkanje kose jeste suspektno na trihotilomaniju i tada trena konsultovati stručnjake koji bi radilči i sa deteto , ali i sa porodicom. Srdačno
Moj sestrić ima veliki problem. Trudnoća moje sestre je bila visoko rizična, posle jedne trudnoće koja se završila spontanim u 4.5 meseca, sledeća trudnoća je bila normalna do 5 meseca kada je nastao prolaps vodenjaka i uradjen serklaž. Moja sestra je primala velike količine antibiotika nakon toga. Dete je rodjeno prirodnim putem (epiduralna anestezija). Kada je imao 2 meseca, s obzirom da ja imam sina od 6 godina, primetila sam da on ne prati pokrete pa sam bila uplašena da on ne vidi, to je trajalo do recimo nekog 4 meseca kada je počeo da prati pokrete. Do prve godine je bilo manje - više sve u redu, s tim što smo svi primećivali da je motorički slabiji u odnosu na decu svog uzrasta. Reagovao je na decu, mog sina, babu i dedu i poznata lica, ali se jako stideo od nepoznatih i skoro da se uopšte nije smejao. Pre svog prvog rodjendana je dobio febrilnu konvulziju, pri čemu je T bila 37.4, nakon čega je bio u bolnici iz koje je vraćen kuci.U preiodu od 3 meseca od prve konvulzije imao je jos nekoliko,nakon kojih je posle boravka u bolnici,ispitivanju(skener, magnet, EEG) dobio Eftil.Neko vreme pre toga je treptao vrlo cesto i obrtao oči na gore, pri čemu to traje 2-3 sekunde. Kada je počeo da uzima Eftil to se nije dogadjalo. Od septembra je imao dva puta pneumoniju zbog koje je ležao u bolnici, da bi nakon drugog puta (primanja Longacefa) dr.Dimitrijević konstatovao bronhijalnu astmu i dao terapiju. Inače od kada je počeo da pije Eftil je počeo da bude usporeniji, da mu se stalno spava, da bude kmezav. Inače je prohodao sa 17 meseci, ništa ne priča (osim mama) i izgovara neke glasove koje su nama nerazumljivi ka-ka...On i dalje sa svojih 21 mesecom ne zna da potrči, da čučne, i skoro ništa da uradi što rade deca u njegovom uzrastu. Poslednji EEG koji je radjen pre mesec i po dana je bio u redu, najbolji do sada. Medjutim od poslednjeg ležanja u bolnici zbog pneumonije kada su mu davali infuziju i boli ga po 10 puta da bi mu je uključili zbog slabih vena, njegovo ponašanje je počelo da se menja. Počeo je da ne reaguje kada ga neko zove, samo gleda crtaće, plaće i ne izvršava ni jednu naredbu (dodaj, gde je ..., daj flašicu...)Prošle nedelje su ga vodili u Tiršovu (ne znam kako se zove klinika), pogledao ga je logoped, psiholog i zakazano im je da dodju na kompletan pregled u četrvtak, ali četvrtak je suviše daleko za sve nas. U izveštaju je napisano da zaostaje u svim oblicima komunikacije tj.da nema nijednog oblika komunikacije. Posle svega svi smo se složili da kod njega postoji neki problem, ali da li je i u kojoj meri moguće uspostavljanje dijagnoze u tom uzrastu, kao i davanje prognoze. Još jedna stvar on nije govorio kao ni sada, ali je do poslednjih dva meseca reagovao na mog sina, sedeo sa njim na podu i vozio autiće, više sam za sebe, ali mu se smejao, grlio ga. Na pitanje gde je deda, reagovao je i tražio ga u drugoj sobi, krio se i na naše "BA" se pojavljivao. Sada to više ništa ne radi, samo se veša o mamu da ga nosi, povremeno je grize, često gleda u svoje ruke i stiska pesnice svom snagom, kao da lomi ruke jednu od drugu, ne reaguje na svoje ime i više ništa od tih stvari koje je radio ne radi, potpuno je apatičan. Počeo je da se smeje čudno, ne glasno, ali bez ikakvog povoda. Na našu mamu koju je jako voleo i pružao joj ruke kad dodje više ne reaguje. Nema opsesivne radnje, omiljenu igračku sa kojom se stalno igra, kad se moj sin igra nekim igračkama koje ispuštaju neke zvukove traži da gleda šta on to radi, ali mu se više ne raduje, ne smeje i skoro da ga uopšte ne primećuje. Recimo kad gleda Nodija on daje daljinski roditeljima kako bi mu premotali na delove crtaća koje on voli. Još jedna stvar kad je bio mladji imao je pokrete rukama kao da maše i to je non stop radio, sada to više ne radi, od pre nekoliko meseci.
Molim Vas da mi do tog četvrtka pomogne i da mi date neki komentar i odgovor na pitanje da li je moguće da njegova komunikacija sa spoljašnjim svetom opada, to jest da njegova bolest napreduje, da li se ovi simptomi mogu podvesti pod autizam i da li treba konsultovati više doktora, ili ne lutati previše.
Poštovana, hvala na pohvalama. Na vaše pitanje bih sa zadovoljstvom odgovorio, ali je pitanje preambiciozno, pa bi i odgovor bio takav da ga je moguće napisati. Poznato vam je da se sve osim ljubavi kašlja i siromaštva može sakriti, pa tako i narkomanija na prvi pogled. Međutim, apstinencijalna kriza koju narkomani imaju je vidljiva na prvi pogled i ona se može prepoznati. Međutim, na drugi pogled, stvari stoje mnogo bolje. Specifično ponašanje, način razmišljanja i simptomi koje zavisnik pokazuje su tokom vremena lako uočljivii jer je celokupna aktivnost narkomana usmerena ka nabavci i konzumiranju droge i preživljvanju od "fiksa do fiksa". Srdačno
Poštovani doktore,
Odgovoreno: 23. 01. 2009.Imamo ćerku koja će u maju ove godine napuniti devet godina. Kada je bila stara samo dve godine počela je da pokazuje neodobravanje i nezadovoljstvo svojim polom. Počelo je tako što je očajnickim plačem i vriskom odbijala da oblači haljinice i suknjice. I sve što je iole imalo veze sa devojčicama ona je odbijala. Mene kao majku, to je malo začudilo, ali nisam bila zabrinuta i naravno, očekivala sam da će to proći i da će se ona promeniti. Danas kada, kako sam već rekla ona ima skoro punih devet godina, vidim da sam se prevarila, verujući da je to samo prolazna faza u njenom životu. Ona je sada treći razred. Njeni drugari su samo dečaci, odeća i obuća koju nosi je samo ona koju nose dečaci,a i ponašanje joj je u tom smislu. Pravi mali arambaša. Kada počnemo da pričamo o tome da će jednoga dana, kada poraste, da joj niknu grudi i da će i fizički početi da liči na ženu, ona se samo zgrozi i kaže,"neću ja da budem žensko". Moj muž je očajan zbog toga. Njemu i meni nikako nije jasno zašto se to dogadja s njom. Pored nje, imamo i starije dete. Devojčicu od jedanaest godina, koja je žensko u pravom smislu te reči, od glave do pete. Njih dve se vole, naravno, ali se slažu kao so i oči (kako kaže naš narod). Različita su im interesovanja. I još samo da dodam da ne živimo u Srbiji nego u Kanadi i da ovdašnji lekari ne pridaju mnogo važnosti tom problemu. Za njih ovde, sve je normalno. Bože moj, živimo u vreme kada gay populacija raste i razvija se brzinom svetlosti, pa zasto se onda mi brinemo. Bar sutra kad odraste neće biti izopštena iz društva u kome živi. A za mog supruga i mene i sama pomisao na to da se ona neće nekim čudom promeniti i ipak shvatiti da je, rodjena kao žensko i da tako treba da živi, ponaša se i oblači, teška je i preteška.
Molim Vas pomozite nam da je shvatimo i naučite nas kako da se nosimo sa tim problemom.
Očajni roditelji.
Biološki identitet (onaj koji zavisi od toga kog je pola osoba, na osnovu nasleđenih gena i izgleda polnih organa), utiče i na razvoj psihološkog identiteta (kako osoba doživljava svoj pol i svoju polnu ulogu), ali ga ne određuje sâm po sebi. Taj uticaj biološkog na psihološki identitet ispoljen je putem hormona koje stvaraju žlezde (polne, ali i druge), a koji sa svoje strane utiče na oblikovanje mozga, tela i ponašanja u smislu karakteristično ženskog ili muškog. Stavove koja neka osoba usvaja više oblikuju okolinski uticaji, nego hormoni. Ipak, predlažem da pre vršenja bilo kakvog psihološkog uticaja na vašu ćerku i obavljanja psihijatrijskih pregleda, obavite laboratorijske analize, pre svih hormonski status. Tek nakon toga ima smisla razgovarati sa članovima porodice o ponašanju, znač enju, strahovima i očekivanjima od psihološkog identiteta jednog člana koji se ne "uklapa", Srdačno
Poštovani, roditelj su važni u pružanju informacija i učenju civilizovanom ponašanju svoje dece i to im je obaveza. ali sve dok deca ne postanu sposobna da samostalno odlučuju i procenjuju šta je dobro a šta ne. Sa 25 godina, vi ste odavno prešli tu granicu i moje je pitanje je šta čekate sa odrastanjem, jer verujem da su se i vaši roditelji umorili od nadziranja odraslog čoveka koji treba samostalno da krene kroz život. Srdačno
Iz prve sam razumeo da je dete vama počupalo pramen kose, a onda sam shvatio da i posle pet godina vi govoreći osvom detetu govorite kao da se va,a dešava ono što ona čini. Psihjološki to može ukazivati na tzv. fuziju, odnosno veoma intezivnu slepljenost majke i deteta, što nekada kod dece izaziva veliku napetost i potrebu za više individualnosti , a manje prezaštićivanja. Naravno, ne znam da li je vaš odnos takav jer niste o tome pisali. Izdvojen akt čupanja kose nije trihotilomanija i ako se sagledaju okolnosti kada se to dogodilo obično se uoči da je to bila reakcija protivljenja i besa na neku situaciju, a da je postupila po modelu koji je pre toga naučila. Kontinuirano čupkanje kose jeste suspektno na trihotilomaniju i tada trena konsultovati stručnjake koji bi radilči i sa deteto , ali i sa porodicom. Srdačno
Prikazano 266-270 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke