Poštovani,
imam problem, nadam se da ćete mi nekako pomoći. Vaspitač sam po profesiji, ima samo 5 godina staža i ovo je prvi ozbiljan problem na koji sam do sada naišla. Naime, u grupi imam devojčicu od 5 god koja ima problem sa hranom. Pošto, kako njena mama kaže, ona kod kuće ima poseban "ritual" pri svakom obroku, (ceđenje supe, pasiranje hrane, iako ima 5 god), što joj mi u vrtiću ne možemo ispunjavati. Svako jutro ona sa mamom ode do jelovnika, pročita šta tog dana ima za jelo, i ukoliko je jelo koje ona ne voli, obavezno povrati kad joj se ispred nje stavi tanjir. Problem odlazi čak i dotle da i kad kuvarica unese kolica sa hranom ona već povrati. Problem je veći što dete neće da kaže da je povratilo, u stanju je dugo tako ispovraćana da sedi, dok mi ne odreagujemo. Napominjem da dete nije ni malo povučeno (da bismo to pripisali nekom strahu, ćutljivosti, povučenosti...), već je kao i svako dete pomalo netašna. Roditelji ne žele da prihvate problem, tj. brane se time da "ne znaju zbog čega je malecka takva", uporno tvrde kako je ona stidljiva pa "ne sme da kaže da je povratila" (tome bih dodala da se letos ukakila a da nije htela da prijavi to koleginici, već najnormalnije obukla se i otišla da pere ruke). Dete vrlo dobro primećuje plašljivi glas majke i oca, koji su jako povučeni ljudi, po mom mišljenju to koristi i vrlo svesno to radi. ona, po meni, "planira" da povrati još od ujutru kad joj se pročita šta je na jelovniku. Da pomenem i to da dete ne doručkuje u vrtiću, samo ruča, a kući odlazi odmah posle spavanja, dakle ne užina. Vrtićkom psihologu se ne možemo obratiti jer je na trudničkom a nemamo zamenu.
Bila bih Vam zahvalna ukoliko biste me kao stručno lice posavetovali šta da preduzimam po ovom pitanju.
Srdačan pozdrav
Poštovana, razlozi za ovakvo ponašanje devojčice mogu biti tzv. organski i psihogeni. Organski (čulna prenadraženost, gadljivost na jela sa jačim mirisom, ukusom i veoma glatkom teksturom, problemi sa zubima, mišićima za žvakanje i gutanje, neko zapaljenje usne duplje) najverovatnije nisu u pitanju. Sa druge strane, psihogeni (lični i porodični) problem je mnogo verovatniji, ali je potrebna analaza na koji je način dete naučilo takvo ponašanje, što vi ni ja ne možemo bez više podataka. Ali pošto u ovom trenutku ne možete da očekujete pomoć vašeg psihiologa, kao ni devojčicinih roditelja, ostaje nam da teoretišemo o naučinu učenja ponašanja. Po opisu. reklo bi se da dete teže uči strahove, a lakše uči ponašanja koja se uče putem nagrade i kazne. Porodična dinamika upućuje da svojim ponašanjem dete značajno aktivira roditelje koji su opisani kao strašljivi i pasivni. U toj kombinaciji, moguće da je devojčica takvim ponašanjem naučila da dobija pažnju (to nije isto što i da skrene pažnju) i pozove roditelje i druge osobe koje se njom bave na više aktivnosti i kontakt sa njome. Ima roditelja koji umesto igre, zabave, nežnosti, otovorenog pokazivanja emocija nude hranu ili razgovaraju otovoreno i puno sa decom kada su hrana i ponašanje oko hranjenja tema, a postanu nedostupni kada su druge teme od važnosti za dete u pitanju. Otuda i neznanje "zašto je malecka takva" (kada oni čine sve što znaju da joj pomognu). Tako, način na koji se detetu pomaže postaje način da se "štetno" ponašanje zadrži. Ono što vi možete da učinite, ukolko je opisani mehanizam tačan, je da u svakom drugom trenutku osim kada je hranjenje u potanju, devojčicu primetite, pohvalite za neko dobro ponašanje, da sa njom razgovarate, a da njeno ponašanje tokom ishrane ne komentarišete, već samo da joj pomognete da se SAMA obriše. Ukoliko je na jelovniku "gadna" hrana, dozvolite joj da ne jede, ali tada obustavite svaki komunikaciju (osim elementarne) sa njom i skoncentrišite se na decu koja jedu. Tako će takvo ponašanje sve manje biti "predstava" koja uvek ima komunikativnu publiku. Ukoliko se i pored toga, ponašanje održava, potrebno je u dogovoru sa stručnim timom vrtića uputiti roditelje u razvojno savetovalište (kod dečjeg psihijatra ili psihologa) kako bi se sagledali obrasci odnosa deteta i roditelja, ali i postojanje drugih smetnji koje bi mogle da utiču na ponašanje deteta i roditelja. Srdačno
Poštovani doktore,
prosto ne znam odakle bi počela. Živim u braku za koji sam verovala da je, ništa bolji niti gori od drugih. I suprug i ja smo privrženi deci. Zajedno smo prevalili dosta toga preko glave. Za dvadeset godina braka to je i normalno. Moram spomenuti da smo u brak stupili u 20-oj godini života iz ljubavi. Moj suprug je dosta zatvorena osoba, komunikacija mu nije jača strana. U poslednjih godinu dana je svadljiv i razdražljiv. U pokušajima (a bilo ih je bezbroj) da razgovaram sa njim sklon je da me verbalno vređa i ima potrebu da mi na taj način nanosi bol. Što se tiče bračnog života, njegove potrebe su uvek bile veće od mojih. O tome nikada nismo razgovarali jer se naša komunikacija svede na to da ja iz svega moram da izađem kao krivac. I pored svega živela sam u ubeđenju da je naš brak dobar, sve dok pre nekoliko nedelja nisam saznala da ima ljubavnicu. Kada sam mu rekla i pitala ga šta sada, želeo je da pokušamo ponovo. Progutala sam ponos i pokušala. Naša deca imaju pravo da žive pored oba roditelja, spoznala sam da se moja osećanja i pored svega nisu ugasila. Dve nedelje je naizgled sve bilo kako treba. Trudili smo se oboje i ja sam pomislila da ima nede dok ga nisam zatekla da se ponovo dopisuje sa tom ženom. Sam čin prevare mi nije bio toliko strašan koliko osećaj da me je ponovo slagao. Tada mi je rekao da on ne zna zašto ima potrebu da me stalno gura od sebe, vređa, da ne zna da li ikada više može i da me dotakne. Pitala sam ga takođe da li mu je stalo do te žene. Rekao je da nije. U njegovim očima ja sam postala neko ko ne vredi ništa. Ponudila sam mu da odemo u bračno savetovalište da potražimo pomoć. Rekao je da on prvo želi da ode sam kod neuropsihijatra da vidi šta se to sa njim dešava. Otišao je na nekoliko dana da sabere misli. Ne znam koliko je bitno i da napomenem to da je bio zavisnik od alkohola ali da u poslednjih 12. godina ne pije. I tada se pred kraj ponašao kao lud i pomogla sam mu da to prevaziđemo zajedno, odlazila sam sa njim kod neuropsihijatra i nekoliko meseci je pio i lekove između ostalog i "Oikamid" ako se ne varam. Sada kaže da je on sam rešio da prestane da pije i sam odlučio i rešio problem. Nešto u meni govori da je zapao u krizu i da mu je potrebna pomoć da bi uopšte mogli da rešavamo naše bračne probleme, ali ja jednostavno ne vidim izlaz kada me on neće, i pitam se ponekad da li je on uopšte vredan još jednog pokušaja.
Poštovana, bilo je dosta pisama u kojima se pominje bračna prevara koja izaziva snažnu bračnu krizu. Pre nego vam direktno odgovorim potrebno je napomenuti da generalno, postoji razlika u shvatanju bračnog neverstva među polovima. Dakle generalno, muškarci lakše i češće ulaze u takve trouglove, prilaze seksualnim avanturama bezličnije nego žene, ali mnogo teže nego žene praštaju neverstvo. Razlike (a ne opravdavajuće činjenice) imaju biološku i psihološku pozadinu. Biološka leži u činjenici da su muškarci više nagonska, a žene više emocionalna bića, kao i da je opstanak vrste daleko više vezan za aktivnost žena (koje rađaju ograničen broj dece i više brinu o njima) nego za muškarce (koji mogu da oplode na hiljade jajnih ćelija). Psihološki razlozi takođe potiču od nešto niže otpornosti muškaraca na stres nego žena, tako da tenzije u braku obično teže podnosi muškarac jer razlika u hormonima, načinu vaspitavanja muškaraca (učenje pokazivanja emocija, stvaranja bliskih veza i odnosa sa ženama, rešavanje problema) uz nešto jače nagonske potrebe, u mnogome hendikepiraju muškarce da sa emocionalnom napetošću izađu na kraj. Otuda mnogi taj stres smanjuju odlascima na utakmice, pecanje, kafanu, kompjutere, preteranim radom, a često i upuštanjem u vanbračne veze. Moguće je da vaš suprug nije naučio da u bliskim relacijama (kakva je sada sa vama, a ranije možda i sa svojom majkom i možda devojkama pre vas) rešava emocionalne probleme kroz otvorenu komunikaciju. Niste napisali kakav je seksualni život, ali se on u braku inače najkasnije gasi, međutim ako postoji razlika i u seksualnim apetitima, to takođe može biti motivator za kompenzovanje neozadovoljenih potreba. Međutim, da ne bi ovaj odgovor koji piše muškarac, ličio ustvari na zastupanje drugog muškarca, predlažem da zaiste budete istrajni u predlogu da odete u bračno savetovalište i sa bračnim savetnikom otvorili teme od značaja za vaš partnerski odnos, komunikaciju, rešavanje problema, načine izbegavanja rešavanja problema. Možda on i uspe da izađe samostalno iz lične krize o kojoj govorite (kao što je prestao i da pije), ali se pitam na koji način će to uticati na vašu relaciju i vašu krizu u braku, ako vi ostanete po strani i prihvatite ulogu krivca. Srdačno
Poštovani,
imam dugu vezu i dečka koga volim kao i on mene. U poslednje vreme imam strah od gubitka voljene osobe nekim svojim postupkom ili nekim glasinama o tome što sam ja pogrešila u prošlom vremenskom periodu.
Molim Vas da mi što pre odgovorite, jer se grozno osećam i živim sa tim strahom svaki dan, mislim da to kad se probudim, pred spavanje i uvek kad ostanem sama, nikako ne mogu da se opustim i smirim. Molim Vas da mi kažete šta se dešava sa mnom i kako da pobedim taj strah koji me razdire.
Unapred zahvalna.
Poštovana,
strahovi mogu biti realni i iracionalni, naučeni na različite načine, a pobeđuju se suočavanjem nikako izbegavanjem. U vašem slučaju suočavanje je jednostavno, odnosno, prvo pobedite strah u sebi što mislim da nije teško jer se radi o zabludama da ljudi moraju da imaju besprekornu prošlost da bi im sadašnjost i budućnost bile bezbrižne. Da li su u pitanju greške ili ne, to je bio vaš tadašnji izbor inspirisan neiskustvom, trendom, tadašnjim sistemom vrednosti i možda sastavni deo razvoja, ali koja (iskustva) sada ne biste ponavljali. Verujem da ne postoji osoba koja svoju prošlost posmatra kao savršenu, idealnu i besprekornu. Sa druge strane, strah treba dokrrajčiti otvorenim razgovorom sa partnerom, na način i na mestu kojim ste i gde ste ranije nailazi na partnerovo razumevanje. Život u neizvesnosti je obično naporniji od samih događaja.
Srdačno
Na uzrastu od dve godine dete bi trenačo da ovlada značenjima 200-250 reči, da izgovara više rečenica od tri reči, da zna svoje ime i upotrebi ga adekvatno i da odgovara na pitanja koja ukazuju na nešto npr. Gde je tvoja mama, čiji je ovo tata itd. Naravno, poremećaj razvoja govora ne podrazumeva izgovaranje razumljivih reći i bez rečenica kao i uočljivo razumevanje izgovorenih tuđih reči (kao kod vaše ćerkice), alil jeste razlog za povećanje opreza i odlazak na savetodavni razgovor sa logopedom radi uključivanja u razvojno praćenje.
Srdačno
Moja devojčica ima 9 godina i počela je da muca pre tri godine od kada je dobila sestru. U početku je to bilo vrlo malo. Plaši se da otkad joj se sestra rodila da ćemo da je manje volimo. Iako se trudimo da sve bude kao ranije, ništa ne pomaže.
Da li ovo mucanje može samo prestati?
Poštovani,
Odgovoreno: 29. 11. 2008.imam problem, nadam se da ćete mi nekako pomoći. Vaspitač sam po profesiji, ima samo 5 godina staža i ovo je prvi ozbiljan problem na koji sam do sada naišla. Naime, u grupi imam devojčicu od 5 god koja ima problem sa hranom. Pošto, kako njena mama kaže, ona kod kuće ima poseban "ritual" pri svakom obroku, (ceđenje supe, pasiranje hrane, iako ima 5 god), što joj mi u vrtiću ne možemo ispunjavati. Svako jutro ona sa mamom ode do jelovnika, pročita šta tog dana ima za jelo, i ukoliko je jelo koje ona ne voli, obavezno povrati kad joj se ispred nje stavi tanjir. Problem odlazi čak i dotle da i kad kuvarica unese kolica sa hranom ona već povrati. Problem je veći što dete neće da kaže da je povratilo, u stanju je dugo tako ispovraćana da sedi, dok mi ne odreagujemo. Napominjem da dete nije ni malo povučeno (da bismo to pripisali nekom strahu, ćutljivosti, povučenosti...), već je kao i svako dete pomalo netašna. Roditelji ne žele da prihvate problem, tj. brane se time da "ne znaju zbog čega je malecka takva", uporno tvrde kako je ona stidljiva pa "ne sme da kaže da je povratila" (tome bih dodala da se letos ukakila a da nije htela da prijavi to koleginici, već najnormalnije obukla se i otišla da pere ruke). Dete vrlo dobro primećuje plašljivi glas majke i oca, koji su jako povučeni ljudi, po mom mišljenju to koristi i vrlo svesno to radi. ona, po meni, "planira" da povrati još od ujutru kad joj se pročita šta je na jelovniku. Da pomenem i to da dete ne doručkuje u vrtiću, samo ruča, a kući odlazi odmah posle spavanja, dakle ne užina. Vrtićkom psihologu se ne možemo obratiti jer je na trudničkom a nemamo zamenu.
Bila bih Vam zahvalna ukoliko biste me kao stručno lice posavetovali šta da preduzimam po ovom pitanju.
Srdačan pozdrav
Poštovana, razlozi za ovakvo ponašanje devojčice mogu biti tzv. organski i psihogeni. Organski (čulna prenadraženost, gadljivost na jela sa jačim mirisom, ukusom i veoma glatkom teksturom, problemi sa zubima, mišićima za žvakanje i gutanje, neko zapaljenje usne duplje) najverovatnije nisu u pitanju. Sa druge strane, psihogeni (lični i porodični) problem je mnogo verovatniji, ali je potrebna analaza na koji je način dete naučilo takvo ponašanje, što vi ni ja ne možemo bez više podataka. Ali pošto u ovom trenutku ne možete da očekujete pomoć vašeg psihiologa, kao ni devojčicinih roditelja, ostaje nam da teoretišemo o naučinu učenja ponašanja. Po opisu. reklo bi se da dete teže uči strahove, a lakše uči ponašanja koja se uče putem nagrade i kazne. Porodična dinamika upućuje da svojim ponašanjem dete značajno aktivira roditelje koji su opisani kao strašljivi i pasivni. U toj kombinaciji, moguće da je devojčica takvim ponašanjem naučila da dobija pažnju (to nije isto što i da skrene pažnju) i pozove roditelje i druge osobe koje se njom bave na više aktivnosti i kontakt sa njome. Ima roditelja koji umesto igre, zabave, nežnosti, otovorenog pokazivanja emocija nude hranu ili razgovaraju otovoreno i puno sa decom kada su hrana i ponašanje oko hranjenja tema, a postanu nedostupni kada su druge teme od važnosti za dete u pitanju. Otuda i neznanje "zašto je malecka takva" (kada oni čine sve što znaju da joj pomognu). Tako, način na koji se detetu pomaže postaje način da se "štetno" ponašanje zadrži. Ono što vi možete da učinite, ukolko je opisani mehanizam tačan, je da u svakom drugom trenutku osim kada je hranjenje u potanju, devojčicu primetite, pohvalite za neko dobro ponašanje, da sa njom razgovarate, a da njeno ponašanje tokom ishrane ne komentarišete, već samo da joj pomognete da se SAMA obriše. Ukoliko je na jelovniku "gadna" hrana, dozvolite joj da ne jede, ali tada obustavite svaki komunikaciju (osim elementarne) sa njom i skoncentrišite se na decu koja jedu. Tako će takvo ponašanje sve manje biti "predstava" koja uvek ima komunikativnu publiku. Ukoliko se i pored toga, ponašanje održava, potrebno je u dogovoru sa stručnim timom vrtića uputiti roditelje u razvojno savetovalište (kod dečjeg psihijatra ili psihologa) kako bi se sagledali obrasci odnosa deteta i roditelja, ali i postojanje drugih smetnji koje bi mogle da utiču na ponašanje deteta i roditelja. Srdačno
Poštovani doktore,
Odgovoreno: 29. 11. 2008.prosto ne znam odakle bi počela. Živim u braku za koji sam verovala da je, ništa bolji niti gori od drugih. I suprug i ja smo privrženi deci. Zajedno smo prevalili dosta toga preko glave. Za dvadeset godina braka to je i normalno. Moram spomenuti da smo u brak stupili u 20-oj godini života iz ljubavi. Moj suprug je dosta zatvorena osoba, komunikacija mu nije jača strana. U poslednjih godinu dana je svadljiv i razdražljiv. U pokušajima (a bilo ih je bezbroj) da razgovaram sa njim sklon je da me verbalno vređa i ima potrebu da mi na taj način nanosi bol. Što se tiče bračnog života, njegove potrebe su uvek bile veće od mojih. O tome nikada nismo razgovarali jer se naša komunikacija svede na to da ja iz svega moram da izađem kao krivac. I pored svega živela sam u ubeđenju da je naš brak dobar, sve dok pre nekoliko nedelja nisam saznala da ima ljubavnicu. Kada sam mu rekla i pitala ga šta sada, želeo je da pokušamo ponovo. Progutala sam ponos i pokušala. Naša deca imaju pravo da žive pored oba roditelja, spoznala sam da se moja osećanja i pored svega nisu ugasila. Dve nedelje je naizgled sve bilo kako treba. Trudili smo se oboje i ja sam pomislila da ima nede dok ga nisam zatekla da se ponovo dopisuje sa tom ženom. Sam čin prevare mi nije bio toliko strašan koliko osećaj da me je ponovo slagao. Tada mi je rekao da on ne zna zašto ima potrebu da me stalno gura od sebe, vređa, da ne zna da li ikada više može i da me dotakne. Pitala sam ga takođe da li mu je stalo do te žene. Rekao je da nije. U njegovim očima ja sam postala neko ko ne vredi ništa. Ponudila sam mu da odemo u bračno savetovalište da potražimo pomoć. Rekao je da on prvo želi da ode sam kod neuropsihijatra da vidi šta se to sa njim dešava. Otišao je na nekoliko dana da sabere misli. Ne znam koliko je bitno i da napomenem to da je bio zavisnik od alkohola ali da u poslednjih 12. godina ne pije. I tada se pred kraj ponašao kao lud i pomogla sam mu da to prevaziđemo zajedno, odlazila sam sa njim kod neuropsihijatra i nekoliko meseci je pio i lekove između ostalog i "Oikamid" ako se ne varam. Sada kaže da je on sam rešio da prestane da pije i sam odlučio i rešio problem. Nešto u meni govori da je zapao u krizu i da mu je potrebna pomoć da bi uopšte mogli da rešavamo naše bračne probleme, ali ja jednostavno ne vidim izlaz kada me on neće, i pitam se ponekad da li je on uopšte vredan još jednog pokušaja.
Poštovana, bilo je dosta pisama u kojima se pominje bračna prevara koja izaziva snažnu bračnu krizu. Pre nego vam direktno odgovorim potrebno je napomenuti da generalno, postoji razlika u shvatanju bračnog neverstva među polovima. Dakle generalno, muškarci lakše i češće ulaze u takve trouglove, prilaze seksualnim avanturama bezličnije nego žene, ali mnogo teže nego žene praštaju neverstvo. Razlike (a ne opravdavajuće činjenice) imaju biološku i psihološku pozadinu. Biološka leži u činjenici da su muškarci više nagonska, a žene više emocionalna bića, kao i da je opstanak vrste daleko više vezan za aktivnost žena (koje rađaju ograničen broj dece i više brinu o njima) nego za muškarce (koji mogu da oplode na hiljade jajnih ćelija). Psihološki razlozi takođe potiču od nešto niže otpornosti muškaraca na stres nego žena, tako da tenzije u braku obično teže podnosi muškarac jer razlika u hormonima, načinu vaspitavanja muškaraca (učenje pokazivanja emocija, stvaranja bliskih veza i odnosa sa ženama, rešavanje problema) uz nešto jače nagonske potrebe, u mnogome hendikepiraju muškarce da sa emocionalnom napetošću izađu na kraj. Otuda mnogi taj stres smanjuju odlascima na utakmice, pecanje, kafanu, kompjutere, preteranim radom, a često i upuštanjem u vanbračne veze. Moguće je da vaš suprug nije naučio da u bliskim relacijama (kakva je sada sa vama, a ranije možda i sa svojom majkom i možda devojkama pre vas) rešava emocionalne probleme kroz otvorenu komunikaciju. Niste napisali kakav je seksualni život, ali se on u braku inače najkasnije gasi, međutim ako postoji razlika i u seksualnim apetitima, to takođe može biti motivator za kompenzovanje neozadovoljenih potreba. Međutim, da ne bi ovaj odgovor koji piše muškarac, ličio ustvari na zastupanje drugog muškarca, predlažem da zaiste budete istrajni u predlogu da odete u bračno savetovalište i sa bračnim savetnikom otvorili teme od značaja za vaš partnerski odnos, komunikaciju, rešavanje problema, načine izbegavanja rešavanja problema. Možda on i uspe da izađe samostalno iz lične krize o kojoj govorite (kao što je prestao i da pije), ali se pitam na koji način će to uticati na vašu relaciju i vašu krizu u braku, ako vi ostanete po strani i prihvatite ulogu krivca. Srdačno
Poštovani,
Odgovoreno: 29. 11. 2008.imam dugu vezu i dečka koga volim kao i on mene. U poslednje vreme imam strah od gubitka voljene osobe nekim svojim postupkom ili nekim glasinama o tome što sam ja pogrešila u prošlom vremenskom periodu.
Molim Vas da mi što pre odgovorite, jer se grozno osećam i živim sa tim strahom svaki dan, mislim da to kad se probudim, pred spavanje i uvek kad ostanem sama, nikako ne mogu da se opustim i smirim. Molim Vas da mi kažete šta se dešava sa mnom i kako da pobedim taj strah koji me razdire.
Unapred zahvalna.
Poštovana,
strahovi mogu biti realni i iracionalni, naučeni na različite načine, a pobeđuju se suočavanjem nikako izbegavanjem. U vašem slučaju suočavanje je jednostavno, odnosno, prvo pobedite strah u sebi što mislim da nije teško jer se radi o zabludama da ljudi moraju da imaju besprekornu prošlost da bi im sadašnjost i budućnost bile bezbrižne. Da li su u pitanju greške ili ne, to je bio vaš tadašnji izbor inspirisan neiskustvom, trendom, tadašnjim sistemom vrednosti i možda sastavni deo razvoja, ali koja (iskustva) sada ne biste ponavljali. Verujem da ne postoji osoba koja svoju prošlost posmatra kao savršenu, idealnu i besprekornu. Sa druge strane, strah treba dokrrajčiti otvorenim razgovorom sa partnerom, na način i na mestu kojim ste i gde ste ranije nailazi na partnerovo razumevanje. Život u neizvesnosti je obično naporniji od samih događaja.
Srdačno
Koliko bi dete od dve godine trebalo da priča? Moja ćerkića prila vrlo malo, mama, baba, tata i nešto nerazumljivo, ali sve razume.
Odgovoreno: 29. 11. 2008.Unapred hvala
Na uzrastu od dve godine dete bi trenačo da ovlada značenjima 200-250 reči, da izgovara više rečenica od tri reči, da zna svoje ime i upotrebi ga adekvatno i da odgovara na pitanja koja ukazuju na nešto npr. Gde je tvoja mama, čiji je ovo tata itd. Naravno, poremećaj razvoja govora ne podrazumeva izgovaranje razumljivih reći i bez rečenica kao i uočljivo razumevanje izgovorenih tuđih reči (kao kod vaše ćerkice), alil jeste razlog za povećanje opreza i odlazak na savetodavni razgovor sa logopedom radi uključivanja u razvojno praćenje.
Srdačno
Moja devojčica ima 9 godina i počela je da muca pre tri godine od kada je dobila sestru. U početku je to bilo vrlo malo. Plaši se da otkad joj se sestra rodila da ćemo da je manje volimo. Iako se trudimo da sve bude kao ranije, ništa ne pomaže.
Odgovoreno: 29. 11. 2008.Da li ovo mucanje može samo prestati?
Može prestati uz logopedski tretman i vežbe disanja.
Srdačno
Prikazano 80781-80785 od ukupno 94432 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke