Poštovani,
Imam dve devojčice (dvojajčane bliznakinje) od nepune 3 godine starosti. Dakle, rastu u potpuno istim uslovima, na isti način ih muž i ja vaspitavamo. Od samog rođenja pokazivale su različitosti u tom smislu što je jedna bila mirnija i umiljatija, a druga je prava mala prznica. U poslednjih par meseci stanje postalo alarmantno. Mala prznica na sve reaguje negodujući, hvataju je periodi besa, kada počinje da razbacuje stvari, da se otima, histeriše, napada sestru, gura je, čupa, udara. To isto radi i nama roditeljima. Bilo kakav oblik saradnje sa njom ostaje bezuspešan. Napominjem da je jako inteligentno i oštroumno dete i mnogo više zna od svojih vršnjaka, pa i od svoje sestre. Pored svega navedenog pokazuje i znake sebičnosti, tipa otimanja igračke od sestre, iako ima istu takvu igračku, ali ona želi baš tu koja je u sestrinim rukama. Ako joj ova ne da, nastaje fizičko maltretiranje, kada već moramo da se umešamo. Pokušavali smo da pričamo sa njom i da joj nekako usadimo u glavicu da to što radi nije lepo, a ako pokušamo da je zagrlimo i poljubimo, pri tim pričama ona se otima i počinje histerično da plače. Pokušavamo tada da je ignorišemo u nadi da će je proći. Međutim to se ne dešava, tada kao da upadne u neki delirijum, jeca i ponavlja jednu te istu reč i to može da traje i po sat vremena. Odvlačenje pažnje na nešto drugo ne pomaže. Svesni smo mi da je ovo jedini ispravni način vaspitavanja dece, ali smo zbog takvog njenog ponašanja prinuđeni da je ponekad udarimo po guzi. Onda iz predhodnog stanja upada u novo, kada neutešno plače i traži da je čvrsto zagrlimo i da se pomirimo, što i činimo. To mirenje je i dalje uz plač i traje dugo, nakon čega se malo primiri i obeća da će biti dobra. Taj period da je dobra traje vrlo kratko. Iscrpljeni smo i fizički i psihički.
Pitamo se da li je vreme da potražimo stručnu pomoć za našu devojčicu?
Molim Vas da mi odgovorite da li je ovo prolazna faza kod dece ili zaista nešto nije u redu sa nama ili sa našim detetom?
Iz Vašeg pisma može se naslutiti da se radi o dva različita pristupa prema dve različite devojčice, iako su bliznakinje. Različite u onoj meri u kojoj ih vi tako vidite, ali ne tako što je jedna mirna umiljata, a druga prznica, već da je \"mala prznica\" oštroumnija i da više zna od svoje sestre. To često kod roditelja može dovesti i do nebalansiranog odnosa prema dva deteta bez obzira što imate utisak da ih isto vaspitavate. Ukoliko biste imali video kameru uključenu čitavog dana u kući i sami biste bili začuđeni koliko vaše ponašanje može razlikovati. Pa i da je tako, reći ćete, ona to svojim ponašanjem izaziva. Ali to obično nije tako. Najčešće tantrumima (izlivima besa) prethodi reagovanje okoline (ili odsustvo adekvatnog reagovanja) kojim se može predvideti da će izazvati bes, a to je naješće očekivanje da će se ona pametnija sama zaigrati, sama utešiti, drugačije reagovati, jer je \"oštroumnija\", a da slabijoj ipak treba pomoći. Time se jedno dete favorizuje a drugo zapostavi. To su naravno najčešće veoma suptilne nijanse, ali ih deca detektuju. To znamo jer starija deca komentarišu to kao \"vi nju više volite nego mene\", a onda roditelji ulaze u zamku pravdanja i obasipanja pažnjom koje ništa drugo za detet ne učini osim što mu pomogne da razume da što je ponašanje gore, to je ponašanje roditelja poželjnije. Da bi se iscrpljivanje prekinulo, a vi decu naučili kontroli ponašanja, potrebno je napraviti par izmena u pristupu koje će podrazumevati sprečavanje pojave tantruma, promenu pristupa kada se pojavi i učenje novog prihvatljivijeg ponašanja. O svemu možete pročitati u tekstovima \"Kako izći na kraj sa detetetovom ljutnjom\" i sličnim na ovom sajtu. Savetovanje sa nekim psihologom ili dečjim psihijatrom je naravno korisno, pre svega ukoliko poznaje principe bihejvioralnog pristupa, sa konkretnim savetima i intervencijama.
Srdačno
Imam sina na 5 god. i 9 meseca. Ima problem sa govorom , ne govori, ali ima normalan glas i sluh. Često izgovara neke reči, kako mama, baba i sl,. ali ne i rečenice. Pesmice peva na svoj način (aa-a-aa-a , kao nana-na). Potpuno razume naš govor i ispunjava ono što tražimo od njega. Osim odsustva govora, zabrinjava nas i to što kad nešto hoće da uradi ili voli da gleda (najčešće automobile, motore i sl.) sav se uzbudi i ukoči i steže ruke i vene na vratu mu nabreknu. To se stezanje ne dešava u normalnim uslovima (nije nekontrolirano). Bili smo nekoliko puta kod neuropedijatra i on nam je svaki put rekao da će dete da progovori i da stezanje je uzrok hiperaktivnosi i velike želje za automobilima i sl. KTM je bio uredan. EKG i Eho srca takođe uredni. Ima velike tonzile i adenoidne vegetacije i retko diše na nos. Od rođenja ima strabizam. Porođaj je bio normalan. Kad je počeo da hoda (10 mes.) počeo je često da pada i da udara glavom na pod (mislimo da je to bilo zbog strabizma i dioptrije) zbog čega je prestao da hoda i da govori. Ponovo je prohodao u 14 meseci. Idemo kod logopeda i defektologa i oni kažu da ih on potpuno razume i da dobro napreduje u motorici ruku, jer pre nije imao finu motoriku.
Molim za Vaše mišljenje.
Unapred hvala.
Poštovana, još jedno u horu mišljenja neće bitno promeniti pristup u tretmanu vašeg deteta već samo kao i u svakom raštimovanom horu uneti još jedan disharmoničan ton. Gledajući da ne unesem tu dodatnu zbrku, mogu da vam predložim je da se javite dečjem psihijatru, koji bi po logici stvari trebao da predloži kompletno dijagnostičko sagledavanje dečaka kroz Dnevnu bolnicu, kao i višednevnu opservaciju ponašanja, da bi se jasno odvojilo koji problem ima veze sa biološkim poteškoćama i specifičnim smetnjama u usvajanju očekivanih razvojnih veština, gde je tu mesto hiperaktivnosti, o kakvim se fascinacijama radi, a gde je tu uloga naučenih obrazaca ponašanja, a pogotovo da se sagleda i eventualna uloga alergijskih reakcija i opšteg somatskog stanja na ponašanje i razvoj dečaka.
Moj sin rođen februara 2002., nepravilno izgovara pojedine glasove (r,č,š,ž,dž). Kod logopeda ide godinu dana i za to vreme je uspeo da ispravi samo (z) i (lj). Urađena mu je intervencija na podjezičnoj frenuli, ali rezultati izostaju. Pored toga ne prihvata govorne vežbe kod kuće, a na moje insistiranje ponavlja, ali se ne trudi pa tako, čini mi se, još više utvrđuje nepravilan izgovor. Deca u vrtiću (predškolskom) počinju da ga zadirkuju, on pati i povlači se u sebe.
Šta da radim?
Poštovana,
često me roditelji pitaju kako da detetu daju lek kada ono odbija da uzme. Moj odogovor je uslovite uzimanje leka nekom njemu važnom aktivnošću. Roditelji često zaboravljaju kako su bili uporni, sistematični i motivišući kada su vitalne potrebe deteta u pitanju, ishrana i navike koje treba detetu ugraditi vezane za spavanje, odmor, polazak u obdanište, predškolsko, školu, učenjem ali se zbune u nekim drugim takođe važnim aktivnostima koje dete treba naučiti. Ključ je u pravilnom raspoređivanju privilegija i ispunjavanju zahteva koje se pred dete postave. Npr. vi možete sa vašim šestogodišnjim sinom napraviti veoma jasan motivišući plan. Sagledati koje su njegove potrebe (on će vam reći, a vi napraviti spisak), a zatim vi njemu objasniti da za svaki savladan glas može računati na dobijanje onoga što je poželeo (treba voditi računa da se ne obećavaju skupocenosti jer ne treba pomešati motivisanje i isplaćivanje, što nije isto). Kako ga motivisati da svakodnevno vežba? Tako što ćete kućno vežbanje uvek postaviti pre njemu važne aktivnosti, po principu \"kada završiš sa vežbanjem moći ćeš da crtaće na ULTRI\" npr. , odnosno ako je \"Ju-Gi-O Buđenje zmajeva\" recimo u 15h, vi ćete sa vežbanjem početi u 14.15h sa kratkom pauzom posle 20 minuta, podsetiti ga da uskoro završavate i da posle može da gleda omiljenu seriju. Ako odbija da vežba, TOG DANA (ali samo tog dana, ili čak samo tu epizodu neće moći da gleda). Ukoliko odradi vežbe kasnije, moći će istog dana da gleda neku drugu epizodu ili Ju-gi-o o npr. sledećeg dana u isto vreme, da bi se ustalila rutina svakodnevnog vežbanja.
Srdačno
Poštovani,
Obraćam Vam prvi put, imam bliznakinje 9 godina. Nas tri od prvog dana živimo same, uz nesebičnu pomoć mojih starih roditelja lepo nam je. Trudnoća je bila začeta vantelesno, a za vreme mog boravka u bolnici, moj suprug se zaljubio i otišao.. Devojčica J je 2003. godine imala napad EPI, posle redovnih terapija, pregleda, snimaka od ove godine ona ne pije lek i dobro je. Druga devojčica od ove godine pije isti lek.. eftil...Kod nje osim ...tika, treptanja i prevrtanja očima nije bilo drugih problema, a zbog nalaza eeg-a i saveta lekara uveden joj je lek.Obe devojčice su super vedre, vesele, imaju svoje drugare, interesovanje i jedno zajedničko NE-INTERESOVANJE. Mrze čitanje! Bila sam loš primer, ne viđaju me često sa knjigom- vremena nikad dosta. J je vrlo dobar đak, a druga devojčica ima sve petice i sve pohvale izuzev čitanja. Učiteljica mi savetuje da ih vodim kod logopeda.
Vrlo rado, ali...
Radim, često moram da idem kod lekara, kontrole kod očnog, kod neurologa, eeg, pa moje posete endokrinologu, internisti jer imam hipotireozu, pa razni stomatolozi, ortopedi, proteze, pa pomoć roditeljima, ocu koji je operisao srce...
Oprostite što sam toliko opširna, moje pitanje je kako da im pomognem sa čitanjem. Možda možemo bez logopeda? Možda je kod njih loše, neizražajno čitanje posledica što to ne vole, a ja ih ne teram dovoljno. Možda ima neka literatura, vežbe koje primenjuju logopedi? Ako je jedino rešenje ipak logoped, molim Vas da mi kažete koliko poseta logopedu zahteva ovo učenje...3, 5, 10...
Poštovana,
predlažem da krenete od školskog pedagoga a ne od logopeda. Ukoliko devojčice imaju problema sa čitanjem, a zbog toga ne treba sebe da optužujete jer njihovo usvajanja veštine čitanja ne zavisi od toga koliko vi čitate i da li vas u tome imitiraju, već od specifične sposobnosti mozga da usvaja slike slova i memoriše ih na specifičnom lokalitetu u mozgu. Zbog razvojnih smetnji zbog kojih ste devojčice i vodili dečjem neurologu, nije neočekivano da se ta specifična sposobnost učenja čitanja nešto drugačije razvija nego što je očekivano, ali za proveru eventualnog postojanja tzv. disleksije, potrebno jeda devojčice pregleda pedagog (a mogu i d.psihijatar i psiholog), a ne logoped. Logoped je zadužen za pomoć u savladavanju govora, a pedagog će pomoći specifičnim savetima kako da se zaostatak u učenju čitanja što efikasnije sustigne. Dakle, ako postoji problem potrebno ga je rešavati odgovorno, a ne upornim teranjem na nešto što devojčice možda nisu u stanju na uobičajen način da usvoje.
Srdačno
Sin ima 8 godina. Pre 7 dana došao je iz kupatila i rekao kako čuje neke glasove u glavi i kako mu je zatim isti taj glas rekao da to meni ne govori. Danas je ponovo rekao da mu je glas rekao (dok je igrao video igricu) pobedi, pobedi. Zdrav je, inteligentan, veseo, druželjubiv dečak. Pri tom je preosetljiv i jako vezan za mene. Imam mlađeg sina (4,5god.), koji je potpuno različit. Lepo se slažu.
Pomozite mi ako ste u mogucnosti. Da li je takvo ponašanje normalno za njegov uzrast ili treba da se nekome obratim?
Pojava glasovnih halucinacija kod dece nije nužno odmah i znak ozbiljnog duševnog poremećaja, čak naprotiv neka istraživanja pokazuju da pojava glasova kod dece se jednom ili više puta javi čak kod 45% dece uzrasta do 12 godina. Međutim, ozbiljno treba shvatiti pojavu više glasova, osluškivanje njihovog razgovora, a pogotovo kada glasovi imaju imperativni, odnosno zapovedni sadržaj, jer onda dete može zanemariti realanost i postupiti onako kako mu glasovi govore. Davanje ozbiljnih tumačenja i značenja onom što ima glasovi govure, a pogotovo ometanje u svakodnevnom životu, predstavlja nesumljivo povod za obraćanje dečjem psihijatra, koji će u razgovoru i pregledu psihičkog funcionisanja dečaka biti od koristi u daljem planiranju pristupa dečaku i eventualnom tretmanu.
Poštovani,
Odgovoreno: 04. 10. 2008.Imam dve devojčice (dvojajčane bliznakinje) od nepune 3 godine starosti. Dakle, rastu u potpuno istim uslovima, na isti način ih muž i ja vaspitavamo. Od samog rođenja pokazivale su različitosti u tom smislu što je jedna bila mirnija i umiljatija, a druga je prava mala prznica. U poslednjih par meseci stanje postalo alarmantno. Mala prznica na sve reaguje negodujući, hvataju je periodi besa, kada počinje da razbacuje stvari, da se otima, histeriše, napada sestru, gura je, čupa, udara. To isto radi i nama roditeljima. Bilo kakav oblik saradnje sa njom ostaje bezuspešan. Napominjem da je jako inteligentno i oštroumno dete i mnogo više zna od svojih vršnjaka, pa i od svoje sestre. Pored svega navedenog pokazuje i znake sebičnosti, tipa otimanja igračke od sestre, iako ima istu takvu igračku, ali ona želi baš tu koja je u sestrinim rukama. Ako joj ova ne da, nastaje fizičko maltretiranje, kada već moramo da se umešamo. Pokušavali smo da pričamo sa njom i da joj nekako usadimo u glavicu da to što radi nije lepo, a ako pokušamo da je zagrlimo i poljubimo, pri tim pričama ona se otima i počinje histerično da plače. Pokušavamo tada da je ignorišemo u nadi da će je proći. Međutim to se ne dešava, tada kao da upadne u neki delirijum, jeca i ponavlja jednu te istu reč i to može da traje i po sat vremena. Odvlačenje pažnje na nešto drugo ne pomaže. Svesni smo mi da je ovo jedini ispravni način vaspitavanja dece, ali smo zbog takvog njenog ponašanja prinuđeni da je ponekad udarimo po guzi. Onda iz predhodnog stanja upada u novo, kada neutešno plače i traži da je čvrsto zagrlimo i da se pomirimo, što i činimo. To mirenje je i dalje uz plač i traje dugo, nakon čega se malo primiri i obeća da će biti dobra. Taj period da je dobra traje vrlo kratko. Iscrpljeni smo i fizički i psihički.
Pitamo se da li je vreme da potražimo stručnu pomoć za našu devojčicu?
Molim Vas da mi odgovorite da li je ovo prolazna faza kod dece ili zaista nešto nije u redu sa nama ili sa našim detetom?
Iz Vašeg pisma može se naslutiti da se radi o dva različita pristupa prema dve različite devojčice, iako su bliznakinje. Različite u onoj meri u kojoj ih vi tako vidite, ali ne tako što je jedna mirna umiljata, a druga prznica, već da je \"mala prznica\" oštroumnija i da više zna od svoje sestre. To često kod roditelja može dovesti i do nebalansiranog odnosa prema dva deteta bez obzira što imate utisak da ih isto vaspitavate. Ukoliko biste imali video kameru uključenu čitavog dana u kući i sami biste bili začuđeni koliko vaše ponašanje može razlikovati. Pa i da je tako, reći ćete, ona to svojim ponašanjem izaziva. Ali to obično nije tako. Najčešće tantrumima (izlivima besa) prethodi reagovanje okoline (ili odsustvo adekvatnog reagovanja) kojim se može predvideti da će izazvati bes, a to je naješće očekivanje da će se ona pametnija sama zaigrati, sama utešiti, drugačije reagovati, jer je \"oštroumnija\", a da slabijoj ipak treba pomoći. Time se jedno dete favorizuje a drugo zapostavi. To su naravno najčešće veoma suptilne nijanse, ali ih deca detektuju. To znamo jer starija deca komentarišu to kao \"vi nju više volite nego mene\", a onda roditelji ulaze u zamku pravdanja i obasipanja pažnjom koje ništa drugo za detet ne učini osim što mu pomogne da razume da što je ponašanje gore, to je ponašanje roditelja poželjnije. Da bi se iscrpljivanje prekinulo, a vi decu naučili kontroli ponašanja, potrebno je napraviti par izmena u pristupu koje će podrazumevati sprečavanje pojave tantruma, promenu pristupa kada se pojavi i učenje novog prihvatljivijeg ponašanja. O svemu možete pročitati u tekstovima \"Kako izći na kraj sa detetetovom ljutnjom\" i sličnim na ovom sajtu. Savetovanje sa nekim psihologom ili dečjim psihijatrom je naravno korisno, pre svega ukoliko poznaje principe bihejvioralnog pristupa, sa konkretnim savetima i intervencijama.
Srdačno
Imam sina na 5 god. i 9 meseca. Ima problem sa govorom , ne govori, ali ima normalan glas i sluh. Često izgovara neke reči, kako mama, baba i sl,. ali ne i rečenice. Pesmice peva na svoj način (aa-a-aa-a , kao nana-na). Potpuno razume naš govor i ispunjava ono što tražimo od njega. Osim odsustva govora, zabrinjava nas i to što kad nešto hoće da uradi ili voli da gleda (najčešće automobile, motore i sl.) sav se uzbudi i ukoči i steže ruke i vene na vratu mu nabreknu. To se stezanje ne dešava u normalnim uslovima (nije nekontrolirano). Bili smo nekoliko puta kod neuropedijatra i on nam je svaki put rekao da će dete da progovori i da stezanje je uzrok hiperaktivnosi i velike želje za automobilima i sl. KTM je bio uredan. EKG i Eho srca takođe uredni. Ima velike tonzile i adenoidne vegetacije i retko diše na nos. Od rođenja ima strabizam. Porođaj je bio normalan. Kad je počeo da hoda (10 mes.) počeo je često da pada i da udara glavom na pod (mislimo da je to bilo zbog strabizma i dioptrije) zbog čega je prestao da hoda i da govori. Ponovo je prohodao u 14 meseci. Idemo kod logopeda i defektologa i oni kažu da ih on potpuno razume i da dobro napreduje u motorici ruku, jer pre nije imao finu motoriku.
Odgovoreno: 04. 10. 2008.Molim za Vaše mišljenje.
Unapred hvala.
Poštovana, još jedno u horu mišljenja neće bitno promeniti pristup u tretmanu vašeg deteta već samo kao i u svakom raštimovanom horu uneti još jedan disharmoničan ton. Gledajući da ne unesem tu dodatnu zbrku, mogu da vam predložim je da se javite dečjem psihijatru, koji bi po logici stvari trebao da predloži kompletno dijagnostičko sagledavanje dečaka kroz Dnevnu bolnicu, kao i višednevnu opservaciju ponašanja, da bi se jasno odvojilo koji problem ima veze sa biološkim poteškoćama i specifičnim smetnjama u usvajanju očekivanih razvojnih veština, gde je tu mesto hiperaktivnosti, o kakvim se fascinacijama radi, a gde je tu uloga naučenih obrazaca ponašanja, a pogotovo da se sagleda i eventualna uloga alergijskih reakcija i opšteg somatskog stanja na ponašanje i razvoj dečaka.
Moj sin rođen februara 2002., nepravilno izgovara pojedine glasove (r,č,š,ž,dž). Kod logopeda ide godinu dana i za to vreme je uspeo da ispravi samo (z) i (lj). Urađena mu je intervencija na podjezičnoj frenuli, ali rezultati izostaju. Pored toga ne prihvata govorne vežbe kod kuće, a na moje insistiranje ponavlja, ali se ne trudi pa tako, čini mi se, još više utvrđuje nepravilan izgovor. Deca u vrtiću (predškolskom) počinju da ga zadirkuju, on pati i povlači se u sebe.
Odgovoreno: 04. 10. 2008.Šta da radim?
Poštovana,
često me roditelji pitaju kako da detetu daju lek kada ono odbija da uzme. Moj odogovor je uslovite uzimanje leka nekom njemu važnom aktivnošću. Roditelji često zaboravljaju kako su bili uporni, sistematični i motivišući kada su vitalne potrebe deteta u pitanju, ishrana i navike koje treba detetu ugraditi vezane za spavanje, odmor, polazak u obdanište, predškolsko, školu, učenjem ali se zbune u nekim drugim takođe važnim aktivnostima koje dete treba naučiti. Ključ je u pravilnom raspoređivanju privilegija i ispunjavanju zahteva koje se pred dete postave. Npr. vi možete sa vašim šestogodišnjim sinom napraviti veoma jasan motivišući plan. Sagledati koje su njegove potrebe (on će vam reći, a vi napraviti spisak), a zatim vi njemu objasniti da za svaki savladan glas može računati na dobijanje onoga što je poželeo (treba voditi računa da se ne obećavaju skupocenosti jer ne treba pomešati motivisanje i isplaćivanje, što nije isto). Kako ga motivisati da svakodnevno vežba? Tako što ćete kućno vežbanje uvek postaviti pre njemu važne aktivnosti, po principu \"kada završiš sa vežbanjem moći ćeš da crtaće na ULTRI\" npr. , odnosno ako je \"Ju-Gi-O Buđenje zmajeva\" recimo u 15h, vi ćete sa vežbanjem početi u 14.15h sa kratkom pauzom posle 20 minuta, podsetiti ga da uskoro završavate i da posle može da gleda omiljenu seriju. Ako odbija da vežba, TOG DANA (ali samo tog dana, ili čak samo tu epizodu neće moći da gleda). Ukoliko odradi vežbe kasnije, moći će istog dana da gleda neku drugu epizodu ili Ju-gi-o o npr. sledećeg dana u isto vreme, da bi se ustalila rutina svakodnevnog vežbanja.
Srdačno
Poštovani,
Odgovoreno: 01. 10. 2008.Obraćam Vam prvi put, imam bliznakinje 9 godina. Nas tri od prvog dana živimo same, uz nesebičnu pomoć mojih starih roditelja lepo nam je. Trudnoća je bila začeta vantelesno, a za vreme mog boravka u bolnici, moj suprug se zaljubio i otišao.. Devojčica J je 2003. godine imala napad EPI, posle redovnih terapija, pregleda, snimaka od ove godine ona ne pije lek i dobro je. Druga devojčica od ove godine pije isti lek.. eftil...Kod nje osim ...tika, treptanja i prevrtanja očima nije bilo drugih problema, a zbog nalaza eeg-a i saveta lekara uveden joj je lek.Obe devojčice su super vedre, vesele, imaju svoje drugare, interesovanje i jedno zajedničko NE-INTERESOVANJE. Mrze čitanje! Bila sam loš primer, ne viđaju me često sa knjigom- vremena nikad dosta. J je vrlo dobar đak, a druga devojčica ima sve petice i sve pohvale izuzev čitanja. Učiteljica mi savetuje da ih vodim kod logopeda. Vrlo rado, ali... Radim, često moram da idem kod lekara, kontrole kod očnog, kod neurologa, eeg, pa moje posete endokrinologu, internisti jer imam hipotireozu, pa razni stomatolozi, ortopedi, proteze, pa pomoć roditeljima, ocu koji je operisao srce...
Oprostite što sam toliko opširna, moje pitanje je kako da im pomognem sa čitanjem. Možda možemo bez logopeda? Možda je kod njih loše, neizražajno čitanje posledica što to ne vole, a ja ih ne teram dovoljno. Možda ima neka literatura, vežbe koje primenjuju logopedi? Ako je jedino rešenje ipak logoped, molim Vas da mi kažete koliko poseta logopedu zahteva ovo učenje...3, 5, 10...
Poštovana,
predlažem da krenete od školskog pedagoga a ne od logopeda. Ukoliko devojčice imaju problema sa čitanjem, a zbog toga ne treba sebe da optužujete jer njihovo usvajanja veštine čitanja ne zavisi od toga koliko vi čitate i da li vas u tome imitiraju, već od specifične sposobnosti mozga da usvaja slike slova i memoriše ih na specifičnom lokalitetu u mozgu. Zbog razvojnih smetnji zbog kojih ste devojčice i vodili dečjem neurologu, nije neočekivano da se ta specifična sposobnost učenja čitanja nešto drugačije razvija nego što je očekivano, ali za proveru eventualnog postojanja tzv. disleksije, potrebno jeda devojčice pregleda pedagog (a mogu i d.psihijatar i psiholog), a ne logoped. Logoped je zadužen za pomoć u savladavanju govora, a pedagog će pomoći specifičnim savetima kako da se zaostatak u učenju čitanja što efikasnije sustigne. Dakle, ako postoji problem potrebno ga je rešavati odgovorno, a ne upornim teranjem na nešto što devojčice možda nisu u stanju na uobičajen način da usvoje.
Srdačno
Sin ima 8 godina. Pre 7 dana došao je iz kupatila i rekao kako čuje neke glasove u glavi i kako mu je zatim isti taj glas rekao da to meni ne govori. Danas je ponovo rekao da mu je glas rekao (dok je igrao video igricu) pobedi, pobedi. Zdrav je, inteligentan, veseo, druželjubiv dečak. Pri tom je preosetljiv i jako vezan za mene. Imam mlađeg sina (4,5god.), koji je potpuno različit. Lepo se slažu.
Odgovoreno: 01. 10. 2008.Pomozite mi ako ste u mogucnosti. Da li je takvo ponašanje normalno za njegov uzrast ili treba da se nekome obratim?
Pojava glasovnih halucinacija kod dece nije nužno odmah i znak ozbiljnog duševnog poremećaja, čak naprotiv neka istraživanja pokazuju da pojava glasova kod dece se jednom ili više puta javi čak kod 45% dece uzrasta do 12 godina. Međutim, ozbiljno treba shvatiti pojavu više glasova, osluškivanje njihovog razgovora, a pogotovo kada glasovi imaju imperativni, odnosno zapovedni sadržaj, jer onda dete može zanemariti realanost i postupiti onako kako mu glasovi govore. Davanje ozbiljnih tumačenja i značenja onom što ima glasovi govure, a pogotovo ometanje u svakodnevnom životu, predstavlja nesumljivo povod za obraćanje dečjem psihijatra, koji će u razgovoru i pregledu psihičkog funcionisanja dečaka biti od koristi u daljem planiranju pristupa dečaku i eventualnom tretmanu.
Prikazano 386-390 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke