Postovani, imam sina od 4 godine koji ne zeli da vrsi veliku nuzdu na wc zolji. Normalni piski na wc solji, ali ne zeli da kaki, vec to jos uvijek radi u pelenu. U posljednje vrijeme smo primijetili da vise uopste ne trazi ni pelenu, vec na nase insistiranje prihvati da mu je stavimo. Probali smo i sa nosom (raznih oblika i dezena) , obecavali nagrade i gracke koje posebno zeli, ali nista ne vrijedi. Sada ne zeli da se o tome prica, ne prihvata ni nagrade, a primijetili smo da ponekad ne zeli ni da piski (valjda ga to tjera da kaki, pa da ne bi morao) . Napominjem da ga nikad nismo prisiljavali da ide na nosu, i stariji sin je imao skoro 3, 5 godine kada je krenuo, ali je ovo vec zabrinjavajuce. Znaci, on nema nikakvih fizioloskih problema, nema tvrdu stolicu, ne boli ga stomak i sl. Interesuje me da li je u pitanju neki psihicki problem i sta da radimo u tom slucaju. Hvala!
Poštovana, Problemi pražnjenja kod dece tog uzrasta mogu poticati od nekoliko uzroka, ali vašim pismom većina se može isključi i problem svesti na neadekvatnu obuku (učenje na higijenu) . Prvo, treba krenuti sa psihoedukacijom deteta, što podrazumeva nabavku prilagođene literature o problemu, a za njegov uzrast odgovarajuća bi bila knjižica "miško ukakanko". Drugo, trebate prestati sa pogrešnim metodama uslovljavanja (kod vas je prvo nagrada, pa onda uslov na ponašanje, što nije dobro jer mozak ne uči po tim principima, več po principu konsekvenci, tako da kada vi nagradite po principu: "evo mi smo tebi kupili ovo a sada ti za nas učini ovo" ne funkcioniše na tom uzrast, jer tehnički gledano, vi nagrađujete prethodno ponašanje. Dakle, ako on prkosi i odbija a vi ga tada podmićijete, to suštinski za mozak jeste učenje da posle protivljenja ide nagrada. Ako postavite prvo uslov na ponašanje a nakon ispunjenja uslova nagradite, onda takav redosled ima smisla. Vi možete pomoći tako što ćete 15-20 minuta nakon obroka stavljati dete na šolju (jer se tada podstiče gastrokolični refleks) , a da biste to što bezbolnije izveli potrebno je da steknete malo "kredita" ore toga provođenjem zajedničkog vremena u igri, poohvaljivanju drugih ponašanja koje dete ispoljava. Potrebno je malo upornosti i doslednosti, kako biste izbegli dva rizika. Prvi, problem regulacije pražnjenja, a instrumentalizacije vašeg ponašanja (da pražnjenje postane način na koji dete kontroliše ponašanje roditelja) za sada toliko. Pozdrav
Naš sin ima 4 godine i pri govoru koristi samo 13 glasova. Rečenice su mu smislene i po mom mišljenju ima relativno dobar fond reči. Inače je, pogotovu, prilikom prvog susreta povučeniji (starija kćerka takođe) . Tri puta smo bili kod logopeda i on je gledao slike ali nije hteo da komunicira sa logopedom. Tog trećeg puta je " na scenu stupila" druga doktorka koja je imala stav "nema kod mene cile-mile, majka izađite napolje", na šta je dete počelo da urla. Deset minuta je plakao unutra, sedeo je na stolici i po rečima doktorke sav bes ispoljio na jadnoj stolici. Povrh svega je bio uslov da dok ne prestane sa tim neće doći kod majke. Posle sam ja ušla i tada je doktorka ispoljila svoj bes na meni. Njena dijagnoza je da je dete vaspitno zapušteno i da ga treba prvo vaspitati kod kuće pa tek onda dovesti logopedu. Situacija je bila vrlo stresna i za mene a kamoli za dete. Imam još zakazanih termina pa sam u nedoumici da li da vodim dete i dalje tamo. Inače i pored svih mojih priča da tamo ništa ne boli (imao je ružna iskustva od velikog broja injekcija i 1 ušivanja glave) , da će teta da mu pomogne da nauči lepše da priča. . . Detena to kaze da neće biti dobar i da neće pričati sa tetom. Molim vas da mi date neki savet. . . Zabrinuta majka
Poštovana, Ukoliko je logopedski tretman indikovan onda ga i treba sprovoditi. Ukoliko je potrebno i savetovanje oko vaspitnog pristupa i to možete učiniti sa psihologom ili d. Psihijatrom. Ono što ste opisali je konflikt a ne terapija. Svi bismo voleli da u naše ordinacije dolaze lepo vaspitana i deca zahvalna za lećenje, ali se to najčešće ne događa, što ne menja stvari oko profesionalnog pristupa. Imate puno logopeda koji su veoma stručni i taktični i u sprovođenju direktivnih i strukturalnih intervencija bez izazivanja konflikta koji ometaju terapiju. Prisustvo roditelja je idealno kada dete i roditelj uče od logopeda šta treba raditi kod kuće. U svetu se radi sa jednosmernim ogledalom koje pomaže da roditelj ne bude u prostoriji (što je povoljnije) a da opet bude uključen u terapijski proces putem edukacije. Kod nas se radi kako se radi, sa velikim razlikama u doktrinama i pristupu u zavisnosti od nivoa stručne edukacije i doedukacije, a vi ćete pronaći nekoga ko će raditi svoj posao stručno, a vas pripremiti za neophodne izmene i u vašem prstupu prema detetu. Ukoliko to stručnjak izgubi iz vida, vi ga podsetite svojim pitanjima (šta planira da radi sa detetom, na koji način, kako vi najbolje možete da pomognete i budete od koristi, da li postoje još neki prostupi, koji se pokazao najboljim kod osetljive dece (i roditelja) i td.) odlazak kod stručnjaka ne podrazumeva pasivno i slepo slušanje, već interaktivni i saradnički odnos. Vaše pitanje savetujem da prosledite i logopedu sa ovog sajta gđi smilji majević. Pozdrav
Poštovani,
Dosta se pisalo i govorilo o
hiperaktivnosti kod dece, pa me zanima usled čega ona nastaje i postoji li način da se ona spreči? Imam bebu od 7 meseci i već sada ispoljava većinu
simptoma hiperaktivnosti.
Hvala unapred.
Poštovana,
Gotovo sve
zdrave bebe ispoljavaju neke simptome hiperaktivnosti. Studije iz azijskih država ukazuju da su roditelji zbog svog stanja (preteranog zamora dugotrajnim radom ili bavljem teških kućnih poslova u višečlanim domaćinstvima) bili skloni da precenjuju aktivnost svoje dece (procenjujući ih kao hiperaktivne). Dakle, napišite koje sve to simptome hiperaktivnosti ima Vaša sedmomesečna beba, ali istovremeno sagledajte kako se vi osećate i treba li Vama pomoć (pre svega fizička) od okoline (ne od psihijatra) u podizanju bebe (i ne oklevajte da je potražite). Sagledavanje deteta u svetlu nekog poremećaja predstavlja rizik da se roditelji i postave prema detetu kao da je "problematično" što ono u određenom broju slučajeva na kraju i postane. Srećom takva ponašanja se gube u drugačijem okruženju što stručnjacima pomaže da naprave
razliku između naučenog i urođenog ponašanja.
Pozdrav.
Poštovani doktore,
Imam troje dece, koja, čini mi se žive u normalnom porodičnom okruženju. Moja najveća briga je srednja ćerka, koja sada ima 2.5 god. Pre od prilike godinu dana počeli su problemi u vezi njenog ponašanja.
Agresivnost,
udaranje glavom o pod,
vriska i plakanje bili su prouzrokovani i najmanjom sitnicom, tako da bi, kad sve prođe, često i zaboravljali kako je počelo. Što od dužine njenih, napada, što od banalnosti povoda koje je koristila. Moram da naglasim da smo u tom periodu i supruga i ja imali vidne fizičke povrede od ujeda, grebanja i sl. Elem, tada smo uz savete dečjeg psihijatra, to prebrodili. Ali samo na kratko. Ubrzo je počela da bude izuzetno
neposlušna i svojeglava, tako da sve do danas, i najmanju zabranu proprati dugim, histeričnim napadima, nekada se
zacenjuje od plača i čini se da nikada ne odustaje od od svoje namere. Takvo ponašanje zna da potraje i više od sat vremena, a dešava se skoro svaki dan. Na nas deluje užasno iscrpljujuće i mentalno i fizički. Da naglasim da se prosto čini da ima određeno vreme koliko će to da radi, jer, i ako odustanemo od zabrane, ona pronalazi novi razlog da nastavi dramu. Očajni smo, posebno što živimo u sredini gde nema dečjeg psihijatra, a od psihologa nismo dobili korisne savete. Iako je imala 14 meseci kada se rodilo treće dete, nikada nije bila zapostavljena, jer ona to ni sama ne dozvoljava. Da li je Eleni potreban lekar i koliko ugrožava svoje zdravlje ovakvim iscrpljujućim plačom? Od Vašeg odgovora očekujemo mnogo.
Hvala.
Poštovani,
Napisali ste da ste imali savete od dečjeg psihijatra koji su pomogli, a potom napsiali da nemate dostupnog d. psihijatar, a da od saveta psihologa nije bilo pomoći. Ukoliko imate kontakt sa d. Psihijatrom koji Vam je dao uspešne savete, logično je da ga ponovo kontaktirate i ohrabrite se za funkcionalan pristup detetu sa
kombinacijom problemakontrole emocija i ponašanja. Ovim putem predlažem dve intervencije koje će generisati sve ostale. Kao prvo, potražite na ovom sajtu tekstove o pozitivnom roditeljstvu i korišćenju
tajm aut tehnika (oblast zdravlje dece). One su napisane generalno i treba ih prilagoditi njenom uzrastu (dakle ne zaboraviti da devojčica ima samo 2,5 godine). Druga, takođe brzo ostvarljiva intervencija je uticajna na uspostavljanje bolje kontrole emocija i ponašanja, a zavisi isključivo od Vašeg porodičnog drugačijeg organizovanja. Pošto imate troje dece (na čemu čestitam) potrebno imati i trostruko više snage za njihovo podizanje, što je logično potpuno iscrpljujuće na duže staze, predlažem da što pre obezbedite fizičku pomoć kako bi svako dete (a pogotovo srednja ćerka) imala samo svoje kvalitetno i pozitivno vreme sa Vama i tatom po principu "jedan na jedan". Time ćete vi kao roditelji prikupiti dovoljno "kredita" i da sprovedete tajm aut intervencije. Na kraju, vrtić je sasvim prihvatljiva opcija u Vašem slučaju jer Vama obezbeđuje "
punjenje baterija" a ona dobija značajno drugačije strukturisano okruženje i pravila ponašanja koje mora da sledi da bi se prilagodila grupi.
Pozdrav
Poštovana,
Dakle ima
tikove unazad 3 godine, što te tikove svrstava u
hronične. Ali niste napisali kakvi su tikovi, jednostavni (jedna grupa mišića kontrahuje) ili kompleksni (više grupa mišića, cela regija, čini pokrete itd), da li su uopšte kontrakcije ili ima i
nevoljne produkcije glasova, duvanja i sl. Dobar opis usmerava stručnjaka kojim putem da se vodi. Svuda ste je vodili ne govori mnogo osim da ste lutali bez jasne vodilje. Hajde pojasnite problem, pa ćete dobiti i jasniju vodilju.
Pozdrav.
Problemi pražnjenja kod dece tog uzrasta mogu poticati od nekoliko uzroka, ali vašim pismom većina se može isključi i problem svesti na neadekvatnu obuku (učenje na higijenu) . Prvo, treba krenuti sa psihoedukacijom deteta, što podrazumeva nabavku prilagođene literature o problemu, a za njegov uzrast odgovarajuća bi bila knjižica "miško ukakanko". Drugo, trebate prestati sa pogrešnim metodama uslovljavanja (kod vas je prvo nagrada, pa onda uslov na ponašanje, što nije dobro jer mozak ne uči po tim principima, več po principu konsekvenci, tako da kada vi nagradite po principu: "evo mi smo tebi kupili ovo a sada ti za nas učini ovo" ne funkcioniše na tom uzrast, jer tehnički gledano, vi nagrađujete prethodno ponašanje. Dakle, ako on prkosi i odbija a vi ga tada podmićijete, to suštinski za mozak jeste učenje da posle protivljenja ide nagrada. Ako postavite prvo uslov na ponašanje a nakon ispunjenja uslova nagradite, onda takav redosled ima smisla. Vi možete pomoći tako što ćete 15-20 minuta nakon obroka stavljati dete na šolju (jer se tada podstiče gastrokolični refleks) , a da biste to što bezbolnije izveli potrebno je da steknete malo "kredita" ore toga provođenjem zajedničkog vremena u igri, poohvaljivanju drugih ponašanja koje dete ispoljava. Potrebno je malo upornosti i doslednosti, kako biste izbegli dva rizika. Prvi, problem regulacije pražnjenja, a instrumentalizacije vašeg ponašanja (da pražnjenje postane način na koji dete kontroliše ponašanje roditelja) za sada toliko.
Pozdrav
Ukoliko je logopedski tretman indikovan onda ga i treba sprovoditi. Ukoliko je potrebno i savetovanje oko vaspitnog pristupa i to možete učiniti sa psihologom ili d. Psihijatrom. Ono što ste opisali je konflikt a ne terapija. Svi bismo voleli da u naše ordinacije dolaze lepo vaspitana i deca zahvalna za lećenje, ali se to najčešće ne događa, što ne menja stvari oko profesionalnog pristupa. Imate puno logopeda koji su veoma stručni i taktični i u sprovođenju direktivnih i strukturalnih intervencija bez izazivanja konflikta koji ometaju terapiju. Prisustvo roditelja je idealno kada dete i roditelj uče od logopeda šta treba raditi kod kuće. U svetu se radi sa jednosmernim ogledalom koje pomaže da roditelj ne bude u prostoriji (što je povoljnije) a da opet bude uključen u terapijski proces putem edukacije. Kod nas se radi kako se radi, sa velikim razlikama u doktrinama i pristupu u zavisnosti od nivoa stručne edukacije i doedukacije, a vi ćete pronaći nekoga ko će raditi svoj posao stručno, a vas pripremiti za neophodne izmene i u vašem prstupu prema detetu. Ukoliko to stručnjak izgubi iz vida, vi ga podsetite svojim pitanjima (šta planira da radi sa detetom, na koji način, kako vi najbolje možete da pomognete i budete od koristi, da li postoje još neki prostupi, koji se pokazao najboljim kod osetljive dece (i roditelja) i td.) odlazak kod stručnjaka ne podrazumeva pasivno i slepo slušanje, već interaktivni i saradnički odnos. Vaše pitanje savetujem da prosledite i logopedu sa ovog sajta gđi smilji majević.
Pozdrav
Dosta se pisalo i govorilo o hiperaktivnosti kod dece, pa me zanima usled čega ona nastaje i postoji li način da se ona spreči? Imam bebu od 7 meseci i već sada ispoljava većinu simptoma hiperaktivnosti.
Hvala unapred.
Gotovo sve zdrave bebe ispoljavaju neke simptome hiperaktivnosti. Studije iz azijskih država ukazuju da su roditelji zbog svog stanja (preteranog zamora dugotrajnim radom ili bavljem teških kućnih poslova u višečlanim domaćinstvima) bili skloni da precenjuju aktivnost svoje dece (procenjujući ih kao hiperaktivne). Dakle, napišite koje sve to simptome hiperaktivnosti ima Vaša sedmomesečna beba, ali istovremeno sagledajte kako se vi osećate i treba li Vama pomoć (pre svega fizička) od okoline (ne od psihijatra) u podizanju bebe (i ne oklevajte da je potražite). Sagledavanje deteta u svetlu nekog poremećaja predstavlja rizik da se roditelji i postave prema detetu kao da je "problematično" što ono u određenom broju slučajeva na kraju i postane. Srećom takva ponašanja se gube u drugačijem okruženju što stručnjacima pomaže da naprave razliku između naučenog i urođenog ponašanja.
Pozdrav.
Imam troje dece, koja, čini mi se žive u normalnom porodičnom okruženju. Moja najveća briga je srednja ćerka, koja sada ima 2.5 god. Pre od prilike godinu dana počeli su problemi u vezi njenog ponašanja. Agresivnost, udaranje glavom o pod, vriska i plakanje bili su prouzrokovani i najmanjom sitnicom, tako da bi, kad sve prođe, često i zaboravljali kako je počelo. Što od dužine njenih, napada, što od banalnosti povoda koje je koristila. Moram da naglasim da smo u tom periodu i supruga i ja imali vidne fizičke povrede od ujeda, grebanja i sl. Elem, tada smo uz savete dečjeg psihijatra, to prebrodili. Ali samo na kratko. Ubrzo je počela da bude izuzetno neposlušna i svojeglava, tako da sve do danas, i najmanju zabranu proprati dugim, histeričnim napadima, nekada se zacenjuje od plača i čini se da nikada ne odustaje od od svoje namere. Takvo ponašanje zna da potraje i više od sat vremena, a dešava se skoro svaki dan. Na nas deluje užasno iscrpljujuće i mentalno i fizički. Da naglasim da se prosto čini da ima određeno vreme koliko će to da radi, jer, i ako odustanemo od zabrane, ona pronalazi novi razlog da nastavi dramu. Očajni smo, posebno što živimo u sredini gde nema dečjeg psihijatra, a od psihologa nismo dobili korisne savete. Iako je imala 14 meseci kada se rodilo treće dete, nikada nije bila zapostavljena, jer ona to ni sama ne dozvoljava. Da li je Eleni potreban lekar i koliko ugrožava svoje zdravlje ovakvim iscrpljujućim plačom? Od Vašeg odgovora očekujemo mnogo.
Hvala.
Napisali ste da ste imali savete od dečjeg psihijatra koji su pomogli, a potom napsiali da nemate dostupnog d. psihijatar, a da od saveta psihologa nije bilo pomoći. Ukoliko imate kontakt sa d. Psihijatrom koji Vam je dao uspešne savete, logično je da ga ponovo kontaktirate i ohrabrite se za funkcionalan pristup detetu sa kombinacijom problema kontrole emocija i ponašanja. Ovim putem predlažem dve intervencije koje će generisati sve ostale. Kao prvo, potražite na ovom sajtu tekstove o pozitivnom roditeljstvu i korišćenju tajm aut tehnika (oblast zdravlje dece). One su napisane generalno i treba ih prilagoditi njenom uzrastu (dakle ne zaboraviti da devojčica ima samo 2,5 godine). Druga, takođe brzo ostvarljiva intervencija je uticajna na uspostavljanje bolje kontrole emocija i ponašanja, a zavisi isključivo od Vašeg porodičnog drugačijeg organizovanja. Pošto imate troje dece (na čemu čestitam) potrebno imati i trostruko više snage za njihovo podizanje, što je logično potpuno iscrpljujuće na duže staze, predlažem da što pre obezbedite fizičku pomoć kako bi svako dete (a pogotovo srednja ćerka) imala samo svoje kvalitetno i pozitivno vreme sa Vama i tatom po principu "jedan na jedan". Time ćete vi kao roditelji prikupiti dovoljno "kredita" i da sprovedete tajm aut intervencije. Na kraju, vrtić je sasvim prihvatljiva opcija u Vašem slučaju jer Vama obezbeđuje " punjenje baterija" a ona dobija značajno drugačije strukturisano okruženje i pravila ponašanja koje mora da sledi da bi se prilagodila grupi.
Pozdrav
Moja djevojčica je 1997 godište, ima tikove od svoje 8 godine, svuda smo je vodili. Šta nam vi predlažete?
Hvala unapred.
Dakle ima tikove unazad 3 godine, što te tikove svrstava u hronične. Ali niste napisali kakvi su tikovi, jednostavni (jedna grupa mišića kontrahuje) ili kompleksni (više grupa mišića, cela regija, čini pokrete itd), da li su uopšte kontrakcije ili ima i nevoljne produkcije glasova, duvanja i sl. Dobar opis usmerava stručnjaka kojim putem da se vodi. Svuda ste je vodili ne govori mnogo osim da ste lutali bez jasne vodilje. Hajde pojasnite problem, pa ćete dobiti i jasniju vodilju.
Pozdrav.
Prikazano 121-125 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke