Naše dijete ima 8 godina i ide u 3. razred. Čitajući razne članke na internetu primijetili smo da ima simptome straha, da spava sa upaljenim svjetlom, pokriva se preko glave, sa drugarima priča o čudovištima koja ih kao proganjaju, ima često glavobolje, izbjegava nepoznata društva.
Molimo vas da nam odgovorite šta mi kao roditelji možemo da preduzmemo prije obraćanja psihologu ili je to ipak jedino rešenje?
Poštovana, Deca su po svojoj prirodi istraživači i to veoma kreativni. Odrastanjem, istraživanje zameni rutina a kreativnost utuvljeni stavovi ("isprani mozgovi") . Upravo te dve dečije osobine daju im prednost da mnogo jednostavnije savlađuju strahove od odraslih, a samo odrasli mogu pomoći deci da se nekih strahova veoma teško oslobode. Deca izmišljaju strašljive priče, igraju "opasne" igrice na kompjuteru, zastrašuju se, ali onda postaju i heroji koji pobeđuju demone. Ja u svojoj praksi deci pomažem da svoje strahove pobeđuju pretvarajući se u mašti u heroje kojima ti strahovi ne mogu ništa kada se pojave, jer se ona (deca) tad automatski pretvaraju u razarače tih čudovišta ili njihovi krotitelji koji ih pretvaraju u pitome mace uz pomoć čarobnih reči ili čarobnih oružja. Sa druge strane, više zajedničke igre sa decom, zajedničko gledanje tv ili igranje igrica sa decom, roditeljima otvara "carski put" u psihologiju svog deteta a istovremeno im se omogućava da detetu tog trenutka pomognu u razumevanju novih situacija i brzom rasplašivanju. Nažalost, realnost je da roditelji mnogo više brinu o hrani, odeći, izgledu i svim mogućim opasnostima koje vrebaju po njihovo dete, a psihološki i emocionalni razvoj deteta prepuštaju dobrim delom bakama dekama, vaspitačicama, psiholozima i slično.
Poštovana, Ne znam šta podrazumevate pod "histerisanjem bez razloga", ali ukoliko dete nema poremećeno ponašanje izazvano psihijatrijskim poremećajem, a takvi poremećaji se ne ispoljavaju samo u prisustvu brata ili samo u kući, onda se najverovatnije radi o naučenom ponašanju.
Dakle, onda ga treba naučiti ponašanju bez "histerisanja", a o tome možete čitati u meniju "zdravlje dece" gde su tekstovi o vaspitavanju dece.
Postovani doktore, imam kcerku od dvije godine koja u kontaktu sa drugom djecom ne pokazuje nikakvo zanimanje. Samo stoji po strai i gleda. Ne progovori ni jednu rijec a ako je neko lagano dodirne ili uzme njenu igracku tada urla. Sad je posla u vrtic i tamo se desava isto a uz to sad u vrticu u roku 3 sata ide i do 5 puta na tutu. Neznam sta da radim. Hvala vam
Poštovana, Svakako je potrebno da se zbog takve uzdržanosti (inhibiranosti) i osetljivosti na ponašanje drugih osoba iz okruženja posavetujete sa psihologom iz vrtića. Ukoliko je razvoj govra u skladu sa njenim uzrastom, a ona govor upotrebljava samo kada je manje uplašena ili u okruženju sigurnih ljudi onda ima povoda za konsultacijom i sa dečjim psihijatrom kako bi se na vreme reagovalo u prevenciji ustavljivanja takvih strašljivih reakcija. Sa druge strane d. Psihijatar može sagledati i mogućnost postojanja i drugih razloga za takvo ponašanje, a koje u krajnjoj liniji može biti i prolazna faza. Pozdrav
Molim vas recite mi kako izlečiti elektivni mutizam već sam pisala o devojčici od šest godina koja priča kad hoće i sa kim hoće šta raditi sledeće godine kad krene u školu uččiniću sve da bude kao sva normalna deca
Poštovana, Elektivni mutizam se leči kroz bihejvioralnu terapiju i rad sa celom porodicom (oba roditelje, odnosno staratelji) su obavezni saradnici i učesnici terapijskog procesa, jer ukoliko je dete normalne inteligencije, obično način komunikacije u porodici značajno utiče na način komunikacije koje dete ispoljava u porodici i van nje. Pozdrav
Imam zensko dete 6 god. Staro, predskolac je. Vrlo je pametno, ljubopitljivo, radoznalo, cak i razumno, ali je u poslednje vreme i previse placljivo, tj. Ne voli da gubi, zeli da je u svemu prvo, i ako to ne dobije, povlaci se iz igre, tj. Ne prihvata tudj nacin igre. Ne zeli da se samo uspavljuje, govori da sanja ruzne snove. Zanima me da li moze da bude razlog ovome ponasanju, i to sto je jedinica, ili je jedna od prolaznih faza, koju treba kontrolisati. Samo ne znam kako? Molim vas za pomoc i savet. Unapred zahvalna mama
Poštovana, Biće onih koji će reći da je faza i onih koji će reći da je naučeno ponašanje. Kao sistemičar i bihejviorista svako ponašanje posmatram kao kombinaciju temperamenta i konsekvencu iskustva, modelovanja i učenja. Pošto se na temperament ne može bitno uticati psihološkim intervencijama, preostaje da se adekvatnim podučavanjem dete nauči samostalnosti i civilizovanom ponašanju. Previše plača, povlačenje iz igre (pasivizacija i izbegavanje neprijatnosti) mogu biti naučena ponašanja ukoliko je dete dobijalo potkrepljenje (nagradu) u vidu utehe ili pažnje ili čak oslobađanje od obaveza i dostizanje cilja uz pomoć drugih kada je god to radilo. Tako preterano brižni roditelji nauče dete da ono postane nestamostalno jer ga "čuvaju i spašavaju" od duševnih patnji, često do te mere da ono postane toliko osetljivo da nikakvu neprijatnost više ne može da toleriše, pre svega u njihovom prisustvu. Dakle, pomoć u osamostaljivanju deteta je ključno u normalnom socijalnom, a pre svega emocionalnom razvoju i kontroli ponašanja. Predlažem da krenete od spavanja i plakanja. Svaka pomoć je dobrodošla. Raspitajte se i kako su drugi roitelji izlazili na kraj sa takvim ponašanjima. Pozdrav
Deca su po svojoj prirodi istraživači i to veoma kreativni. Odrastanjem, istraživanje zameni rutina a kreativnost utuvljeni stavovi ("isprani mozgovi") . Upravo te dve dečije osobine daju im prednost da mnogo jednostavnije savlađuju strahove od odraslih, a samo odrasli mogu pomoći deci da se nekih strahova veoma teško oslobode. Deca izmišljaju strašljive priče, igraju "opasne" igrice na kompjuteru, zastrašuju se, ali onda postaju i heroji koji pobeđuju demone. Ja u svojoj praksi deci pomažem da svoje strahove pobeđuju pretvarajući se u mašti u heroje kojima ti strahovi ne mogu ništa kada se pojave, jer se ona (deca) tad automatski pretvaraju u razarače tih čudovišta ili njihovi krotitelji koji ih pretvaraju u pitome mace uz pomoć čarobnih reči ili čarobnih oružja. Sa druge strane, više zajedničke igre sa decom, zajedničko gledanje tv ili igranje igrica sa decom, roditeljima otvara "carski put" u psihologiju svog deteta a istovremeno im se omogućava da detetu tog trenutka pomognu u razumevanju novih situacija i brzom rasplašivanju. Nažalost, realnost je da roditelji mnogo više brinu o hrani, odeći, izgledu i svim mogućim opasnostima koje vrebaju po njihovo dete, a psihološki i emocionalni razvoj deteta prepuštaju dobrim delom bakama dekama, vaspitačicama, psiholozima i slično.
Ne znam šta podrazumevate pod "histerisanjem bez razloga", ali ukoliko dete nema poremećeno ponašanje izazvano psihijatrijskim poremećajem, a takvi poremećaji se ne ispoljavaju samo u prisustvu brata ili samo u kući, onda se najverovatnije radi o naučenom ponašanju.
Svakako je potrebno da se zbog takve uzdržanosti (inhibiranosti) i osetljivosti na ponašanje drugih osoba iz okruženja posavetujete sa psihologom iz vrtića. Ukoliko je razvoj govra u skladu sa njenim uzrastom, a ona govor upotrebljava samo kada je manje uplašena ili u okruženju sigurnih ljudi onda ima povoda za konsultacijom i sa dečjim psihijatrom kako bi se na vreme reagovalo u prevenciji ustavljivanja takvih strašljivih reakcija. Sa druge strane d. Psihijatar može sagledati i mogućnost postojanja i drugih razloga za takvo ponašanje, a koje u krajnjoj liniji može biti i prolazna faza.
Pozdrav
Elektivni mutizam se leči kroz bihejvioralnu terapiju i rad sa celom porodicom (oba roditelje, odnosno staratelji) su obavezni saradnici i učesnici terapijskog procesa, jer ukoliko je dete normalne inteligencije, obično način komunikacije u porodici značajno utiče na način komunikacije koje dete ispoljava u porodici i van nje.
Pozdrav
Biće onih koji će reći da je faza i onih koji će reći da je naučeno ponašanje. Kao sistemičar i bihejviorista svako ponašanje posmatram kao kombinaciju temperamenta i konsekvencu iskustva, modelovanja i učenja. Pošto se na temperament ne može bitno uticati psihološkim intervencijama, preostaje da se adekvatnim podučavanjem dete nauči samostalnosti i civilizovanom ponašanju. Previše plača, povlačenje iz igre (pasivizacija i izbegavanje neprijatnosti) mogu biti naučena ponašanja ukoliko je dete dobijalo potkrepljenje (nagradu) u vidu utehe ili pažnje ili čak oslobađanje od obaveza i dostizanje cilja uz pomoć drugih kada je god to radilo. Tako preterano brižni roditelji nauče dete da ono postane nestamostalno jer ga "čuvaju i spašavaju" od duševnih patnji, često do te mere da ono postane toliko osetljivo da nikakvu neprijatnost više ne može da toleriše, pre svega u njihovom prisustvu. Dakle, pomoć u osamostaljivanju deteta je ključno u normalnom socijalnom, a pre svega emocionalnom razvoju i kontroli ponašanja. Predlažem da krenete od spavanja i plakanja. Svaka pomoć je dobrodošla. Raspitajte se i kako su drugi roitelji izlazili na kraj sa takvim ponašanjima.
Pozdrav
Prikazano 81-85 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke