Poštovani doktore,
imam problem sa obimom mojih grudi koje su prevelike, pa me interesuje da li radite na smanjivanju grudi u KC Niš. Kada i kako bih mogla doći na pregled i koliko to košta?
Odgovoreno: 22. 09. 2008.
Operacije smanjenja grudi se rade u Kliničkom centru. Na pregled možete doći svakog radnog dana pre podne i poneti dokumentacije: ultrazvucni pregled dojki i mamografija. Pregled se ne plaća ako imate knjižicu i uput od lekara opšte medicine.
Operacija se radi u opštoj anesteziji i ako se odlučite na operaciju biće Vam predočeno koliko košta. Najčešće se takva operacija ne plaća, jer žene sa velikim grudima obično imaju i fibrocisticnu displaziju, pa se operacija radi zbog toga.
Uzroci mogu biti veoma razliciti, ali se odgovor moze dobiti tek nakon kompletnog klinickog pregleda i laboratorijskih analiza. Javite se svom izabranom lekaru!
Imam dečaka od godinu dana. Kada je imao 7 meseci fizijatar mu je postavio dijagnozu F82. Motoriku je dosta popravio, sada već puzi, ustaje, pokušava da hoda držeći se uz nameštaj. Pre mesec dana doktorka mu je promenila dijagnozu u F83. Koliko je to ozbiljno? Da li je moguće kod tako malog deteta utvrditi zastoj u intelektualnom razvoju? Kakve su prognoze? Unapred hvala.
Poštovana, verujem da je promena dijagnoze sa F82 na F83 znak ublažavanja dijagnostikovanog problema. Sa godinu dana dete je pre svega motorno a ne intelektualno biće, ali je moguće sagledati i te klice intelektualnog razvoja na tom uzrastu. Ipak dominantna oblast sagledavanja je motorika, a za vaše dete najvažniji lekari su dečji fizijatar i dečji neurolog, a ne dečji psihijatar. Ukoliko ste iz Niša, preporučujem da vaše dete svakako pregleda docentkinja Lidija Dimitrijević kao vrhunski profesionalac u oblasti dečje fizijatrije. Srdačno
Poštovana,
imam ćerkicu od 3,5 godina. Napredna je, zdrava, vesela i veoma brbljiva. Počela je rano da priča (oko 9. meseca). Priča lepo, jasno, razgovetno. Problem je što u poslednja dva meseca, dok nije isla u vrtić, gledala dosta crtaća. Sada je u fazi da ih "živi". Omiljeni su joj 101 dalmatinac i mnogo voli životinje! Dešava se da po čitav dan prepričava crtaće, laje, mjauče, čak počinje da me liže, umesto ljubi. Kada je pitam kako je u vrtiću, ona vrti svoj film iz crtaća! Do sada je umela da se zaigra, crta, piše nešto, boji, a sada je sve to zamrlo, kao da je više ništa ne interesuje, nema strpljenja. Interesuje me da li je ovo samo faza i kako da se ponašam? Vrlo je pametna i sve fraze iz crtaća veoma vešto ume da u potrebi u kontekstu u stvarnom zivotu!
Unapred zahvalna
Zabrinuta mama
Poštovana, raspitajte se o ponašanju vaše devojčice u vrtiću i njenom odnosu sa drugom decom. Ukoliko je ponašanje selektivno i ograničeno samo na ponašanje u kući, ne radi se o poremećaju već novoj fazi kombinovanja straih navika i novih elemenata ponašanja. Ukoliko je u obdaništu, u komšiluku, na ulici, prodavnici, njeno ponašanje slično kućnom, potrebno je da dečji psihijatar ili psiholog sagleda koliko vaša devojčica razume šta se od nje očekuje u određenim socijalnim situacijama, da li se radi o nemogućnosti razumevanja ili većem uticaju crtaća nego roditelja u učenju kako se treba ponašati. Npr. deca sa 3 godine mogu npr. veoma dobro razumeti da se svećice gase na rođendanskoj torti, ali ne i u crkvi, ali ih tome treba naučiti. Takođe, mjaukanje i lajanje je dobar znak sposobnosti imitiranja, ali celodnevna fasciniranost i suženo interesovanje nije. Dakle, najverovatnije nova faza, ali ćete mi javiti više detalja za bolju sliku. Srdačno
Poštovani doktore,
radi se o dečaku od 4 god. Ne umem definišem problem, pošto je viseslojan, ali se bojim da se svodi na to da on nije problem, vec žrtva različitog pristupa vaspitanju i životu uopšte, između mene i supruga. Mislim da se kao beba naš sin ponašao standardno, normalno se razvijao, bio je čak izarazito vesela i simpatična beba.U tom uzrastu moj suprug je bio vrlo strpljiv, taktičan i vešt sa njim i vrlo, skoro ravnopravno (nije radio) je učestvovao u odgajanju, dok sam ja bila 'paničar', često u grču ( mislim da je koren toga u vrlo stresnom porođaju koji se iskomplikovao, a i posle dva dana od rođenja je napravljena panika zbog sumnje u neko oboljenje, pa je zadržan u izolaciji, a za to vreme sam dobila mastitis itd...Ali se sve, hvala Bogu, dobro završilo). U početku smo moj suprug i ja imali slične stavove o dnevnom rasporedu, sticanju navika i sl. Situacija se promenila kad je sin imao oko godinu i po dana, kada sam primetila da suprug na previše agresivan način reaguje na dečakovu neposlušnost- 'mali' šamarčić ili samo mahanje rukom u smislu 'ne! dobićeš batine', po meni je bio pogrešan način da se dete nauči da ne sme da dira struju, prosipa hranu i sl. Na to sam odmah i počela da reagujem, u smislu da mu skrećem pažnju (ne pred detetom), da se ne slažem sa tim načinom, a kako je on tvrdoglavo nastavio sa tim, a ja zbog vaspitanja, obrazovanja, a pre svega zbog osećaja da tako ne treba da se postupa sa detetom nisam. Ubrzo smo došli u situaciju da ja, pokušavajući da balansiram između očeve agresivnosti i svojih iskustava i osećanja, bezuspešno vičem na dete i sl. Sve je kulminiralo u deteovoj 2, 3 godini kad je suprug, zbog posla ( prvog u životu) koji je započeo, počeo da neispavan i nervozan dolazi kući, što je u mnogome uticalo i na (ne)kvalitet našeg odnosa i tada su urlanje i pretnje, kažnjavanje deteta (npr. stavi ga u krevetac na 10 min) postale svakodnevne. Bilo je potpuno očigledno da ga se dete plaši, skretala sam mu pažnju na to, objašnjavala, podvlačila u kjigama (pošto njega nisam mogla da nateram da sam pročita nešto na tu temu iz literature o vaspitanju), a pritom potpuno kontraproduktivno za dete koje postalo neukrotivo, nezadovoljno, nervozno. U to vreme je dečak krenuo obdanište, međutim tada je ustanovljeno da ima upalu oba srednja uva i da slabo čuje (na moje ranije žapazanje da mi se čini da slabije, čuje suprug je odgovarao da sam paranoik), tako da smo se mesecima borili sa tim, pa je više odsustvovao, tako da je taj period adaptacije potrajao, a dete još nervoznije. Onda se pojavilo i mucanje, na šta sam odmah reagovala i posle par termina kod logopeda to se sredilo, ali ne i (kako ja mislim) uzrok toga. Suprug i dalje (napominjem da on vrlo učestvuje u bavljenju detetom- izvodi ga u park, ponekad uspavljuje, hrani i sl. konsultujemo se oko toga šta kupiti i sl, znači nije neki posmatrač) urla- ne ovo, ne ono, dobićes batine i sl.. Moji roditelji i sestra izbegavaju da dolaze kod nas, jer ne mogu da podnesu njegovu viku i sistem vaspitanja ciji principi su: doslednost (do bola, bez dlake odstupanja u odnosu na situaciju,uzrast, premor, uvažavanje detetovog mišljenja i stanja i osećanja) ,kažnjavanje, strogi dnevni red. Sve je to u redu, ali ne na taj, rigidan nacin. Dete na to reaguje tako što je neposlušno, kontrira, agresivnošću (a kako bi drugačije pokazivalo nezadovoljstvo kad mu je taj model ponuđen?), napadima besa i sl. Vaspitačice kažu da je ok, mada nam je jedna skrenula pažnju više puta da ga ne drži mesto, da ne učestvuje u zajednickim aktivnostima, da sve radi na svoju ruku i sl. Ne iznenađuje me što je individualac, polazim od sebe i ne mislim da to mogu da promenim, ako je tako. U igri u parku ja to ne primećujem- mislim da se ponasa ok, osim što ponekad pokazuje nesigurnost, u fazama, kad pokušam da mu se nađem, ali ne ponašam se previše zaštitnički. Prvih godinu dana je spavao u krevecu, a onda smo na neko vreme otišli u inostranstvo, gde ga nije imao i od tada spava sa nama, tj.sa mnom u krevetu (iako osim tih 5 meseci ima i svoj) ne insinsistram da spava sam, jer vidim da se oseća ugroženim, ali pokušavam da ga naviknem na tu ideju, što još jedan problem. Naravno i očigledno, moj suprug i ja smo iz potpuno različitih porodica- u mojoj toga nije bilo, insistiralo se na odgovornosti i obrazovanju, to se podrazumevalo i ulagalo u isto, sestra i ja smo bile, budući da smo iz manjeg grada, uživale u odrastanju sa brojnim braćama i sestrama, obe bake i deke, bilo je i puno pedagoga i vaspitača i kreativnih podsticaja u familiji, a sama sam obrazovanjem , delom, vezana za razvojnu psihologiju i pedagogiju, a suprug iz siromašne (kako on kaže- nije se imalo za sportove, knjige itd.), sa ocem alkohoričarem (model za vaspitanje) i majkom 'žrtvom' , jedva je, mada inteligentan i vredan, završio srednju školu i nema nikavo pošotvanje za autoritete i institucije (što je moja noćna mora zbog uticaja na dete, naravno, malo je kasno da ja vaspitavam 38godišnjeg čoveka). Ja to pripisujem tome da se njim niko nije bavio, on je od jaslica bio prepušten vaspitačicama i učiteljicama i ulici i ne zna za bolje. Osim svega lošeg što sam navela, on je pošten, vredan, vrlo fleksibilan i sposoban..
Štošta o uzrocima i posledicama u ovoj priči mi je jasno, ali nemam rešenje- kako da zaštitim dete i da bez obzira na sve greške, koje su, svesna sam, već učinjene, mu omogućim da izraste u koliko toliko normalnu, samopouzdanu, odgovornu i zadovoljnu osobu? Suprug i ja smo imali i krizu koja se tiče nas dvoje (prevario me je), ipak smo ostali zajedno i pokušavam(o) da popravimo šta se da popraviti zbog deteta, a i nas samih. Odbijam da se osećam kao žrtva (ne zanemarujem sebe, ali se Vama obraćam pre svega zbog deteta, a sebe se sama borim). A ne sumnjam da grešim i ja. Možda je najsrećnije rešenje da me primite ili uputite na stručnjaka kome mogu sve ovo detaljno izložiti? Ne umem da se sama izborim sa svim tim.
Hvala!
Poštovana, čestitam vam na pedantnom prikazu odnosa u vašoj porodici. U porodici porekla vašeg supruga, njegova majka je bila ¨žrtva¨, a otac alkoholičar (niste napisali i da li je bio nasilan, ali zbog modela reklo bi se da jeste). U vašoj porodici vaš suprug nije alkoholičar, ali kako ste napisali ima takvo ponašanje (izrazite oscilacije u ponašanju (kao trezan i pijan), vara, nasilan), a vi odbijate da budete ¨žrtva¨. Pošto uviđate da je u vašu porodicu prenesen porodični model koji podrazumeva postojanje žrtve, onda je logično da da to bude neko ko ne može da odbije, a to je izgleda vaš sin. Mada, ni vi ni suprug niste pobednici. Rešenje problema se može i mora potražiti, jer kada roditelji prvenstveno prate svoje emocionalne potrebe (vaš suprug da bude sve kako je on naumio, vi da održite brak u kome ste prevareni, a oboje bez autoriteta prema detetu), onda prateći svoje potrebe ne prate detetove emocionalne potrebe. Batine još samo više pogoršavaju odnose i stvaraju sliku da se u vašoj porodici krajnje loše postupa prema detetu, mada bi neko mogao reći da se ono emocionalno i fizički zlostavlja. Sa druge strane u vama, pa i u vašem suprugu, vidim prvenstveno želju da se dete dobro razvije i pravilno vaspita, ali se to nikada nije uspelo zlostavljanjem. Zbog toga ćete tu nemoć pred mužem zbog koje dete ima epitet žrtve, pretvoriti u odgovornost prema detetu i zaštititi ga drugačije. Nećete biti žrtva već odgovrna majka ukoliko podvučete crtu sa dosadašnjim načinom odgajanja i vaspitavanja deteta. Pre bilo kakvog savetovanja, lečenja razgovora sa bilo kim, loše postupanje prema detetu mora prestati. Možda posle toga i vi uvidite da ste itekako kompetentna majka. Ukoliko se i dalje budete držali pozicije nemoćne ¨ne-žrtve¨, morate potražiti pomoć lekara i psihologa, ali i od nadležnog CZSR, pa i policije da bi se zaustavilo bilo kakvo nasilno ponašanje, koje je sve samo ne pozitivno roditeljstvo.
Poštovani doktore,
Odgovoreno: 22. 09. 2008.imam problem sa obimom mojih grudi koje su prevelike, pa me interesuje da li radite na smanjivanju grudi u KC Niš. Kada i kako bih mogla doći na pregled i koliko to košta?
Operacije smanjenja grudi se rade u Kliničkom centru. Na pregled možete doći svakog radnog dana pre podne i poneti dokumentacije: ultrazvucni pregled dojki i mamografija. Pregled se ne plaća ako imate knjižicu i uput od lekara opšte medicine. Operacija se radi u opštoj anesteziji i ako se odlučite na operaciju biće Vam predočeno koliko košta. Najčešće se takva operacija ne plaća, jer žene sa velikim grudima obično imaju i fibrocisticnu displaziju, pa se operacija radi zbog toga.
Imam 22 god. Za 3 mjeseca sam izgubio 10kg na težini, a ujedno radim fizičke poslove. Koji je uzrok što sam toliko smršao?
Odgovoreno: 22. 09. 2008.Uzroci mogu biti veoma razliciti, ali se odgovor moze dobiti tek nakon kompletnog klinickog pregleda i laboratorijskih analiza. Javite se svom izabranom lekaru!
Imam dečaka od godinu dana. Kada je imao 7 meseci fizijatar mu je postavio dijagnozu F82. Motoriku je dosta popravio, sada već puzi, ustaje, pokušava da hoda držeći se uz nameštaj. Pre mesec dana doktorka mu je promenila dijagnozu u F83. Koliko je to ozbiljno? Da li je moguće kod tako malog deteta utvrditi zastoj u intelektualnom razvoju? Kakve su prognoze? Unapred hvala.
Odgovoreno: 22. 09. 2008.Poštovana, verujem da je promena dijagnoze sa F82 na F83 znak ublažavanja dijagnostikovanog problema. Sa godinu dana dete je pre svega motorno a ne intelektualno biće, ali je moguće sagledati i te klice intelektualnog razvoja na tom uzrastu. Ipak dominantna oblast sagledavanja je motorika, a za vaše dete najvažniji lekari su dečji fizijatar i dečji neurolog, a ne dečji psihijatar. Ukoliko ste iz Niša, preporučujem da vaše dete svakako pregleda docentkinja Lidija Dimitrijević kao vrhunski profesionalac u oblasti dečje fizijatrije. Srdačno
Poštovana,
Odgovoreno: 22. 09. 2008.imam ćerkicu od 3,5 godina. Napredna je, zdrava, vesela i veoma brbljiva. Počela je rano da priča (oko 9. meseca). Priča lepo, jasno, razgovetno. Problem je što u poslednja dva meseca, dok nije isla u vrtić, gledala dosta crtaća. Sada je u fazi da ih "živi". Omiljeni su joj 101 dalmatinac i mnogo voli životinje! Dešava se da po čitav dan prepričava crtaće, laje, mjauče, čak počinje da me liže, umesto ljubi. Kada je pitam kako je u vrtiću, ona vrti svoj film iz crtaća! Do sada je umela da se zaigra, crta, piše nešto, boji, a sada je sve to zamrlo, kao da je više ništa ne interesuje, nema strpljenja. Interesuje me da li je ovo samo faza i kako da se ponašam? Vrlo je pametna i sve fraze iz crtaća veoma vešto ume da u potrebi u kontekstu u stvarnom zivotu!
Unapred zahvalna
Zabrinuta mama
Poštovana, raspitajte se o ponašanju vaše devojčice u vrtiću i njenom odnosu sa drugom decom. Ukoliko je ponašanje selektivno i ograničeno samo na ponašanje u kući, ne radi se o poremećaju već novoj fazi kombinovanja straih navika i novih elemenata ponašanja. Ukoliko je u obdaništu, u komšiluku, na ulici, prodavnici, njeno ponašanje slično kućnom, potrebno je da dečji psihijatar ili psiholog sagleda koliko vaša devojčica razume šta se od nje očekuje u određenim socijalnim situacijama, da li se radi o nemogućnosti razumevanja ili većem uticaju crtaća nego roditelja u učenju kako se treba ponašati. Npr. deca sa 3 godine mogu npr. veoma dobro razumeti da se svećice gase na rođendanskoj torti, ali ne i u crkvi, ali ih tome treba naučiti. Takođe, mjaukanje i lajanje je dobar znak sposobnosti imitiranja, ali celodnevna fasciniranost i suženo interesovanje nije. Dakle, najverovatnije nova faza, ali ćete mi javiti više detalja za bolju sliku. Srdačno
Poštovani doktore,
Odgovoreno: 22. 09. 2008.radi se o dečaku od 4 god. Ne umem definišem problem, pošto je viseslojan, ali se bojim da se svodi na to da on nije problem, vec žrtva različitog pristupa vaspitanju i životu uopšte, između mene i supruga. Mislim da se kao beba naš sin ponašao standardno, normalno se razvijao, bio je čak izarazito vesela i simpatična beba.U tom uzrastu moj suprug je bio vrlo strpljiv, taktičan i vešt sa njim i vrlo, skoro ravnopravno (nije radio) je učestvovao u odgajanju, dok sam ja bila 'paničar', često u grču ( mislim da je koren toga u vrlo stresnom porođaju koji se iskomplikovao, a i posle dva dana od rođenja je napravljena panika zbog sumnje u neko oboljenje, pa je zadržan u izolaciji, a za to vreme sam dobila mastitis itd...Ali se sve, hvala Bogu, dobro završilo). U početku smo moj suprug i ja imali slične stavove o dnevnom rasporedu, sticanju navika i sl. Situacija se promenila kad je sin imao oko godinu i po dana, kada sam primetila da suprug na previše agresivan način reaguje na dečakovu neposlušnost- 'mali' šamarčić ili samo mahanje rukom u smislu 'ne! dobićeš batine', po meni je bio pogrešan način da se dete nauči da ne sme da dira struju, prosipa hranu i sl. Na to sam odmah i počela da reagujem, u smislu da mu skrećem pažnju (ne pred detetom), da se ne slažem sa tim načinom, a kako je on tvrdoglavo nastavio sa tim, a ja zbog vaspitanja, obrazovanja, a pre svega zbog osećaja da tako ne treba da se postupa sa detetom nisam. Ubrzo smo došli u situaciju da ja, pokušavajući da balansiram između očeve agresivnosti i svojih iskustava i osećanja, bezuspešno vičem na dete i sl. Sve je kulminiralo u deteovoj 2, 3 godini kad je suprug, zbog posla ( prvog u životu) koji je započeo, počeo da neispavan i nervozan dolazi kući, što je u mnogome uticalo i na (ne)kvalitet našeg odnosa i tada su urlanje i pretnje, kažnjavanje deteta (npr. stavi ga u krevetac na 10 min) postale svakodnevne. Bilo je potpuno očigledno da ga se dete plaši, skretala sam mu pažnju na to, objašnjavala, podvlačila u kjigama (pošto njega nisam mogla da nateram da sam pročita nešto na tu temu iz literature o vaspitanju), a pritom potpuno kontraproduktivno za dete koje postalo neukrotivo, nezadovoljno, nervozno. U to vreme je dečak krenuo obdanište, međutim tada je ustanovljeno da ima upalu oba srednja uva i da slabo čuje (na moje ranije žapazanje da mi se čini da slabije, čuje suprug je odgovarao da sam paranoik), tako da smo se mesecima borili sa tim, pa je više odsustvovao, tako da je taj period adaptacije potrajao, a dete još nervoznije. Onda se pojavilo i mucanje, na šta sam odmah reagovala i posle par termina kod logopeda to se sredilo, ali ne i (kako ja mislim) uzrok toga. Suprug i dalje (napominjem da on vrlo učestvuje u bavljenju detetom- izvodi ga u park, ponekad uspavljuje, hrani i sl. konsultujemo se oko toga šta kupiti i sl, znači nije neki posmatrač) urla- ne ovo, ne ono, dobićes batine i sl.. Moji roditelji i sestra izbegavaju da dolaze kod nas, jer ne mogu da podnesu njegovu viku i sistem vaspitanja ciji principi su: doslednost (do bola, bez dlake odstupanja u odnosu na situaciju,uzrast, premor, uvažavanje detetovog mišljenja i stanja i osećanja) ,kažnjavanje, strogi dnevni red. Sve je to u redu, ali ne na taj, rigidan nacin. Dete na to reaguje tako što je neposlušno, kontrira, agresivnošću (a kako bi drugačije pokazivalo nezadovoljstvo kad mu je taj model ponuđen?), napadima besa i sl. Vaspitačice kažu da je ok, mada nam je jedna skrenula pažnju više puta da ga ne drži mesto, da ne učestvuje u zajednickim aktivnostima, da sve radi na svoju ruku i sl. Ne iznenađuje me što je individualac, polazim od sebe i ne mislim da to mogu da promenim, ako je tako. U igri u parku ja to ne primećujem- mislim da se ponasa ok, osim što ponekad pokazuje nesigurnost, u fazama, kad pokušam da mu se nađem, ali ne ponašam se previše zaštitnički. Prvih godinu dana je spavao u krevecu, a onda smo na neko vreme otišli u inostranstvo, gde ga nije imao i od tada spava sa nama, tj.sa mnom u krevetu (iako osim tih 5 meseci ima i svoj) ne insinsistram da spava sam, jer vidim da se oseća ugroženim, ali pokušavam da ga naviknem na tu ideju, što još jedan problem. Naravno i očigledno, moj suprug i ja smo iz potpuno različitih porodica- u mojoj toga nije bilo, insistiralo se na odgovornosti i obrazovanju, to se podrazumevalo i ulagalo u isto, sestra i ja smo bile, budući da smo iz manjeg grada, uživale u odrastanju sa brojnim braćama i sestrama, obe bake i deke, bilo je i puno pedagoga i vaspitača i kreativnih podsticaja u familiji, a sama sam obrazovanjem , delom, vezana za razvojnu psihologiju i pedagogiju, a suprug iz siromašne (kako on kaže- nije se imalo za sportove, knjige itd.), sa ocem alkohoričarem (model za vaspitanje) i majkom 'žrtvom' , jedva je, mada inteligentan i vredan, završio srednju školu i nema nikavo pošotvanje za autoritete i institucije (što je moja noćna mora zbog uticaja na dete, naravno, malo je kasno da ja vaspitavam 38godišnjeg čoveka). Ja to pripisujem tome da se njim niko nije bavio, on je od jaslica bio prepušten vaspitačicama i učiteljicama i ulici i ne zna za bolje. Osim svega lošeg što sam navela, on je pošten, vredan, vrlo fleksibilan i sposoban..
Štošta o uzrocima i posledicama u ovoj priči mi je jasno, ali nemam rešenje- kako da zaštitim dete i da bez obzira na sve greške, koje su, svesna sam, već učinjene, mu omogućim da izraste u koliko toliko normalnu, samopouzdanu, odgovornu i zadovoljnu osobu? Suprug i ja smo imali i krizu koja se tiče nas dvoje (prevario me je), ipak smo ostali zajedno i pokušavam(o) da popravimo šta se da popraviti zbog deteta, a i nas samih. Odbijam da se osećam kao žrtva (ne zanemarujem sebe, ali se Vama obraćam pre svega zbog deteta, a sebe se sama borim). A ne sumnjam da grešim i ja. Možda je najsrećnije rešenje da me primite ili uputite na stručnjaka kome mogu sve ovo detaljno izložiti? Ne umem da se sama izborim sa svim tim.
Hvala!
Poštovana, čestitam vam na pedantnom prikazu odnosa u vašoj porodici. U porodici porekla vašeg supruga, njegova majka je bila ¨žrtva¨, a otac alkoholičar (niste napisali i da li je bio nasilan, ali zbog modela reklo bi se da jeste). U vašoj porodici vaš suprug nije alkoholičar, ali kako ste napisali ima takvo ponašanje (izrazite oscilacije u ponašanju (kao trezan i pijan), vara, nasilan), a vi odbijate da budete ¨žrtva¨. Pošto uviđate da je u vašu porodicu prenesen porodični model koji podrazumeva postojanje žrtve, onda je logično da da to bude neko ko ne može da odbije, a to je izgleda vaš sin. Mada, ni vi ni suprug niste pobednici. Rešenje problema se može i mora potražiti, jer kada roditelji prvenstveno prate svoje emocionalne potrebe (vaš suprug da bude sve kako je on naumio, vi da održite brak u kome ste prevareni, a oboje bez autoriteta prema detetu), onda prateći svoje potrebe ne prate detetove emocionalne potrebe. Batine još samo više pogoršavaju odnose i stvaraju sliku da se u vašoj porodici krajnje loše postupa prema detetu, mada bi neko mogao reći da se ono emocionalno i fizički zlostavlja. Sa druge strane u vama, pa i u vašem suprugu, vidim prvenstveno želju da se dete dobro razvije i pravilno vaspita, ali se to nikada nije uspelo zlostavljanjem. Zbog toga ćete tu nemoć pred mužem zbog koje dete ima epitet žrtve, pretvoriti u odgovornost prema detetu i zaštititi ga drugačije. Nećete biti žrtva već odgovrna majka ukoliko podvučete crtu sa dosadašnjim načinom odgajanja i vaspitavanja deteta. Pre bilo kakvog savetovanja, lečenja razgovora sa bilo kim, loše postupanje prema detetu mora prestati. Možda posle toga i vi uvidite da ste itekako kompetentna majka. Ukoliko se i dalje budete držali pozicije nemoćne ¨ne-žrtve¨, morate potražiti pomoć lekara i psihologa, ali i od nadležnog CZSR, pa i policije da bi se zaustavilo bilo kakvo nasilno ponašanje, koje je sve samo ne pozitivno roditeljstvo.
Prikazano 85841-85845 od ukupno 95542 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke