Poštovanje,
Jako mi je neprijatno, ali nemam kome da se obratim pa Vas molim za pomoć. Imam muža sa kojim sam u braku 16,5 god, a zajedno smo 21 god. Unazad godinu i po dana kako sam primjetila, jako se promenio. U međuvremenu se svašta izdešavalo, i jako sam
zbunjena i uplašena. Radimo oboje i imamo dva sina. Što je najgore oni uveliko
slušaju naše svađe. On kada dođe sa posla koji je težak, samo jede, legne, gleda tv i hoće mir. Pošto sam željna i njega i njegove pojave, ja bih razgovarala s njim, ali on je preumoran od posla, ljudi, na kraju završi i u kafani i od mene traži da ćutim i da ga ostavim na miru, juče je
otišao od kuće i rekao je da je ovo definitivno kraj, nema povratka, a uveliko krivi mene. Molim Vas recite mi šta da radim jer neće ni da zove ni da dođe kući. Dok je van kuće čujem da je raspoložen, a sama sam se uvjerila da se nenormalno često dopisivao sa jednom konobaricom koja je i više nego duplo mlađa od nas. Stariji sin neće da čuje za njega a ne zna za ovu udatu ženu. Pomozite mi kome da se obratim i kako da ga vratim.
Hvala Vam unapred.
Poštovana,
Prema Vašem opisu rekla bih da Vaš odnos muče mnogi problemi koji su dostigli svoju kulminaciju u poslednjih godinu dana, kada ste primetili da se Vaš suprug jako promenio. Sigurna sam da ih je i Vaš suprug svestan, ali je rarzlika između Vas u tome što ste vi pokušavali da ih rešite, dok je Vaš suprug bežao od njih najpre
tražanjem mira, potom odlaskom u kafanu i na kraju potpunim napuštanjem kuće i porodice (za sad samo fizički). Sada je red na Vama da "promenite ploču". Ljudi često ne preduzimaju ništa dok zapravo ne bude kasno - odnosno dok se ne
suoče sa ozbiljnim krizama, svađama ili razvodom braka. Neki ljudi jednostavno ne veruju da će se njihovi partneri odlučiti na
radikalne promene i zato na svaki pokušaj razgovara nemarno odmahuju rukom. Međutim kada shvate da vrag odneo šalu tada postaju spremni na razgovor, spremni na promene. Verujem da sa Vašim suprugom možete najpre poboljšati komunikaciju između Vas dvoje, a zatim da krenetu i u oporavak ostalih segmenata Vašeg odnosa. U tome Vam može pomoći odlazak u bračno i porodično savetovalište, koje imaju svi veći centri za socijalni rad.
Pozdrav.
Poštovana,
Htio bih Vas pitati nedavno ste mi predložili
tablete clarinase ili rinasek da pijem i da
produvavam uho. Ja već dugo te tablete tražim ali kod nas u bih izgleda da ih nema ne znam kako u glavnoj apoteci sam tražio obe vrste rekli su da nisu čuli za njih. Ako možete da mi kažete kakava je to
vrsta lijeka i da li postoje kod nas neke slične tablete koje bih ja mogao za to produvavanje da koristim.
Hvala unapred.
Poštovani,
Ne znam gde vi živite ali oba leka sadrže
pseudoefedrin "razlog zašto je to lek za vaš problem" dok je druga komponenta u oba leka
antihistaminik koji u Vašem slučaju nije važan. Suština je da pseudoefedrin nije registrovan u srbiji kao samstalan lek već samo u kombinaciji sa antihistaminicima ili ibuprofenom "
defrinol".
Pozdrav
Poštovana,
Imam
česte pojave angine. Sa uglavnim bolničkim lečenjem, jer druga mi ne pomažu. Trenutno mi je crveno grlo, bez bola. Predlažu mi
operaciju krajnika. Pa me interesuje kako izgleda operacija i da li je to najbolje rešenje? Inače nikada nisam imala takvih problema, tipično kao za dete, osim u poslednje dve godine.
Hvala unapred.
Poštovana,
Najverovatnije je operacija za Vas najbolje rešenje jer Vam to savetuju lekari koji Vas leče. Gnojne angine jesu češće u dečjem uzrastu ali prave problem i u odraslom životnom dobu.
Peritonzilarni abcesi su češći kod adraslih osoba. Operacija se radi u lokalnoj ili u opštoj anesteziji "neuporedivo bolja varijanta za pacijenta". U postoperativnom periodu se mora računati na
bolove prilikom gutanja hrane koji se rešavaju analgeticima. U svakom slučaju
zarastanje tonzilarnih loža traje oko 10 dana, ali je to krajnje individualno. U tom periodu se jede tečna i meka na hrana. Bolovi i zarastanje rana su krajnje individualni.
Pozdrav
Poštovani,
Imao sam
hockina morbus pre 14 godina, lečen je
kombinovanom terapijom citostatika i zračenja, sada je sve ok. Interesuju me posledice koje mogu da budu tj da imam?
Hvala unapred.
Poštovani,
Prvo, verovatno znate da je
hočkin smrtonosan ako se ne počne sa terapijom na vreme, takođe, to je jedna od retkih malignih bolesti koja je 100% izlečiva u početnim stadijumima. Nakon navedene terapije postoji povećan rizik od obolevanja od drugih malignih bolesti koje nemaju veze sa hočkinom (leukemije, karcinomi, sarkomi). Povećan rizik je čista statistika, treba da živite i da se ponašate sasvim normalno, bez ikakvih ograničenja, uostalom pobedili ste opaku bolest. Što se tiče mogućnosti zdravog potomstva nakon isprimane terapije šanse praktično nepostoje. Uglavnom osobe ostaju
sterilne ili je
genetski materijal značajno izmutirao.
Pozdrav
Poštovani doktore,
Ja sam upravo to i pitala: kako
sinove poštedeti uvlačenja u situacije koje im nisu primerene. Npr. kako reagovati kada otac pozove starijeg sina na razgovor i onda mu, uz
neizbežno nalivanje alkoholom, puna tri sata drži predavanje o tome kako sam ga pokrala. Ja sam sinu rekla da to nije trebao da sluša i da je trebalo da kaže ocu da se to njega i brata ne tiče a da otac pozove mene ako ima nešto da razjašnjava. Ali sam želela da me posavetujete kako da se postavim u takvim situacijama: ako im kažem da ne idu kod oca mogu da pomisle da im branim da se viđaju sa njim, a ovako ih on uvlači u blato u kojem se i sam valja. Dakle doktore, tražila sam savet a parole koje ste mi napisali znam napamet ali u stvarnom životu od njih slaba korist, verujte mi.
Hvala unapred.
Poštovana,
Našu prepisku shvatam kao način da ipak napraite
strategiju zaštite dece, a ne kao
puku konfrontaciju jer Vam se nije svideo odgovor. Ja i ne odgovaram na način koji treba po svaku cenu nekome da se svidi. Pošto izražavate dileme i nezadovoljstvo prema svim društvenim resursima, uključujući i moj odgovor, to je idealna situacija da se otvori forumska debata, pa Vas molim da svoj prvi komentar upišete ispod Vašeg prvog pitanja, što ću i ja učiniti, kako bi mogo da se prati kontinuitet a drugi korisnici stranice mogu da upišu svoj komentar. A sada da dam svoj završni komentar. Kada biste znali da će Vaša deca (za koje ne znam koliko imaju godina) biti izložena fizičkom maltretiranju u kontaktu sa bilo kim ili da znate da im je život ugrožen, šta bi ste učinili da ih zaštitite? Verujem da biste bili odlučni i da ne biste odustajali. Kakva je onda razlika kada je u pitanju psihičkog maltretiranja ako znate da je ishod "blato"? Onda je logi; no da reagujete podjednako. Imate presudu, podnetu krivičnu prijavu, mogućnost da angažujete centar za socijalni rad ili da centar prijavite ministarstvu zbog nečinjenja obaveza iz njhove nadležnosti. Zatim, sud Vam je na raspolaganju ponovo u slučaju traženja
zabrane pristupa deci, preinačenja odluke o vidjanju,
veštačenje ličnosti roditelja i sl. Tu su i nevladine organizacije, zaštitnici ljudskih prava, pa i štampa. Međutim, kontradikcije iz Vaših pisama govore da ne koristite resurse koje imate, već se oslanjate na one (porodične) čija je cena basnoslovna u emocionalnoj šteti. Evo primera iz Vaših pisama: ". Sve to se razvlači već mesecima. Stariji sin je išao da pita oca kada će da plati ono što duguje a otac je pozvao policiju zbog uznemiravanja. Moram još da dodam da sam, dok sam još bila u braku, jednom prilikom zvala policiju zbog muževljevog pijanstva. Samo me je interesovalo kako da savetujem decu da se ponašaju prema takvom ocu ali za sad nemamo taj problem jer deci, zgroženoj njegovim postupcima, trenutno ne pada na pamet da idu kod njega." u čemu su kontradikcije? Sin je (ne znamo koliko ima godina) doveden u poziciju da pita oca kada će platiti
alimentaciju koju je odredio sud na osnovu Vaše tužbe? Da li deca trebaju biti “uterivači dugova”, koje policija privodi, a da nisu odgovrna za bilo šta u šta su upletena? Zatim, zvali ste policiju jednom zbog maltretiranja, a onda stekli uverenje da je policija uvek neefikasna u pomoći. Mnogi zovu (i treba da zovu) policiju uvek kada se maltretiranje dešava i ne odustaju od prijave, što omogućava da se jasno postave granice u ponašanju osobe koja maltretira. I na kraju, dok ste vi jadikovali na institucije Vaš sin je doživeo loše iskustvo sa ocem koje uopšte nije bilo nužno. I sada im ne pada na pamet da idu kod oca koji ih maltretira. Otuda moja pitanja sa početka komentara. Da vas ne bi zbunio moj sadašnji odgovor sa pređašnjim u kome čak pominjem da vi pomognete ocu i deci da uspostave zdraviju relaciju, oni su povezani upravo jasnim granicama. Ako vi pomognete njihovom ocu (uz pomoć institucija) da nauči gde su jasne granice u ponašanju prema Vama i njima, onda će on možda biti jos više ljut na Vas, ali će najverovatnije naučiti kako da se civilizovanije ponaša prema Vama i njima. U suprotnom u tome će mu pomoći država, a to onda ni za koga nije prijatno. Na kraju, želim da Vas ohrabrim da budete uporni u nameri da postavite te nove granice. Kada sam napisao da niste prvi, to nisu fraze već svedočenja iz stvarnog života dece i roditelja koji su bili prinuđeni da preduzimaju korenite zahvate u interesu dece, a ja bio svedok toga (pa i savetodavac) moj ovakav i prethodni odgovori su sa istim ciljem,
zaštite prava dece. Strah je normalan pratilac, pogotovo ako ste traumatizovani prethodnim lošim ličnim iskustvima. Ali morate biti hrabriji i više verovati u pomoć i ne odustajati pogotovo ne uz zaključke da je jedno loše iskustvo znak da nema nikave pomoći. Želim Vam puno odlučnosti, hrabrosti i sreće.
Pozdrav
Jako mi je neprijatno, ali nemam kome da se obratim pa Vas molim za pomoć. Imam muža sa kojim sam u braku 16,5 god, a zajedno smo 21 god. Unazad godinu i po dana kako sam primjetila, jako se promenio. U međuvremenu se svašta izdešavalo, i jako sam zbunjena i uplašena. Radimo oboje i imamo dva sina. Što je najgore oni uveliko slušaju naše svađe. On kada dođe sa posla koji je težak, samo jede, legne, gleda tv i hoće mir. Pošto sam željna i njega i njegove pojave, ja bih razgovarala s njim, ali on je preumoran od posla, ljudi, na kraju završi i u kafani i od mene traži da ćutim i da ga ostavim na miru, juče je otišao od kuće i rekao je da je ovo definitivno kraj, nema povratka, a uveliko krivi mene. Molim Vas recite mi šta da radim jer neće ni da zove ni da dođe kući. Dok je van kuće čujem da je raspoložen, a sama sam se uvjerila da se nenormalno često dopisivao sa jednom konobaricom koja je i više nego duplo mlađa od nas. Stariji sin neće da čuje za njega a ne zna za ovu udatu ženu. Pomozite mi kome da se obratim i kako da ga vratim.
Hvala Vam unapred.
Prema Vašem opisu rekla bih da Vaš odnos muče mnogi problemi koji su dostigli svoju kulminaciju u poslednjih godinu dana, kada ste primetili da se Vaš suprug jako promenio. Sigurna sam da ih je i Vaš suprug svestan, ali je rarzlika između Vas u tome što ste vi pokušavali da ih rešite, dok je Vaš suprug bežao od njih najpre tražanjem mira, potom odlaskom u kafanu i na kraju potpunim napuštanjem kuće i porodice (za sad samo fizički). Sada je red na Vama da "promenite ploču". Ljudi često ne preduzimaju ništa dok zapravo ne bude kasno - odnosno dok se ne suoče sa ozbiljnim krizama, svađama ili razvodom braka. Neki ljudi jednostavno ne veruju da će se njihovi partneri odlučiti na radikalne promene i zato na svaki pokušaj razgovara nemarno odmahuju rukom. Međutim kada shvate da vrag odneo šalu tada postaju spremni na razgovor, spremni na promene. Verujem da sa Vašim suprugom možete najpre poboljšati komunikaciju između Vas dvoje, a zatim da krenetu i u oporavak ostalih segmenata Vašeg odnosa. U tome Vam može pomoći odlazak u bračno i porodično savetovalište, koje imaju svi veći centri za socijalni rad.
Pozdrav.
Htio bih Vas pitati nedavno ste mi predložili tablete clarinase ili rinasek da pijem i da produvavam uho. Ja već dugo te tablete tražim ali kod nas u bih izgleda da ih nema ne znam kako u glavnoj apoteci sam tražio obe vrste rekli su da nisu čuli za njih. Ako možete da mi kažete kakava je to vrsta lijeka i da li postoje kod nas neke slične tablete koje bih ja mogao za to produvavanje da koristim.
Hvala unapred.
Ne znam gde vi živite ali oba leka sadrže pseudoefedrin "razlog zašto je to lek za vaš problem" dok je druga komponenta u oba leka antihistaminik koji u Vašem slučaju nije važan. Suština je da pseudoefedrin nije registrovan u srbiji kao samstalan lek već samo u kombinaciji sa antihistaminicima ili ibuprofenom " defrinol".
Pozdrav
Imam česte pojave angine. Sa uglavnim bolničkim lečenjem, jer druga mi ne pomažu. Trenutno mi je crveno grlo, bez bola. Predlažu mi operaciju krajnika. Pa me interesuje kako izgleda operacija i da li je to najbolje rešenje? Inače nikada nisam imala takvih problema, tipično kao za dete, osim u poslednje dve godine.
Hvala unapred.
Najverovatnije je operacija za Vas najbolje rešenje jer Vam to savetuju lekari koji Vas leče. Gnojne angine jesu češće u dečjem uzrastu ali prave problem i u odraslom životnom dobu. Peritonzilarni abcesi su češći kod adraslih osoba. Operacija se radi u lokalnoj ili u opštoj anesteziji "neuporedivo bolja varijanta za pacijenta". U postoperativnom periodu se mora računati na bolove prilikom gutanja hrane koji se rešavaju analgeticima. U svakom slučaju zarastanje tonzilarnih loža traje oko 10 dana, ali je to krajnje individualno. U tom periodu se jede tečna i meka na hrana. Bolovi i zarastanje rana su krajnje individualni.
Pozdrav
Imao sam hockina morbus pre 14 godina, lečen je kombinovanom terapijom citostatika i zračenja, sada je sve ok. Interesuju me posledice koje mogu da budu tj da imam?
Hvala unapred.
Prvo, verovatno znate da je hočkin smrtonosan ako se ne počne sa terapijom na vreme, takođe, to je jedna od retkih malignih bolesti koja je 100% izlečiva u početnim stadijumima. Nakon navedene terapije postoji povećan rizik od obolevanja od drugih malignih bolesti koje nemaju veze sa hočkinom (leukemije, karcinomi, sarkomi). Povećan rizik je čista statistika, treba da živite i da se ponašate sasvim normalno, bez ikakvih ograničenja, uostalom pobedili ste opaku bolest. Što se tiče mogućnosti zdravog potomstva nakon isprimane terapije šanse praktično nepostoje. Uglavnom osobe ostaju sterilne ili je genetski materijal značajno izmutirao.
Pozdrav
Ja sam upravo to i pitala: kako sinove poštedeti uvlačenja u situacije koje im nisu primerene. Npr. kako reagovati kada otac pozove starijeg sina na razgovor i onda mu, uz neizbežno nalivanje alkoholom, puna tri sata drži predavanje o tome kako sam ga pokrala. Ja sam sinu rekla da to nije trebao da sluša i da je trebalo da kaže ocu da se to njega i brata ne tiče a da otac pozove mene ako ima nešto da razjašnjava. Ali sam želela da me posavetujete kako da se postavim u takvim situacijama: ako im kažem da ne idu kod oca mogu da pomisle da im branim da se viđaju sa njim, a ovako ih on uvlači u blato u kojem se i sam valja. Dakle doktore, tražila sam savet a parole koje ste mi napisali znam napamet ali u stvarnom životu od njih slaba korist, verujte mi.
Hvala unapred.
Našu prepisku shvatam kao način da ipak napraite strategiju zaštite dece, a ne kao puku konfrontaciju jer Vam se nije svideo odgovor. Ja i ne odgovaram na način koji treba po svaku cenu nekome da se svidi. Pošto izražavate dileme i nezadovoljstvo prema svim društvenim resursima, uključujući i moj odgovor, to je idealna situacija da se otvori forumska debata, pa Vas molim da svoj prvi komentar upišete ispod Vašeg prvog pitanja, što ću i ja učiniti, kako bi mogo da se prati kontinuitet a drugi korisnici stranice mogu da upišu svoj komentar. A sada da dam svoj završni komentar. Kada biste znali da će Vaša deca (za koje ne znam koliko imaju godina) biti izložena fizičkom maltretiranju u kontaktu sa bilo kim ili da znate da im je život ugrožen, šta bi ste učinili da ih zaštitite? Verujem da biste bili odlučni i da ne biste odustajali. Kakva je onda razlika kada je u pitanju psihičkog maltretiranja ako znate da je ishod "blato"? Onda je logi; no da reagujete podjednako. Imate presudu, podnetu krivičnu prijavu, mogućnost da angažujete centar za socijalni rad ili da centar prijavite ministarstvu zbog nečinjenja obaveza iz njhove nadležnosti. Zatim, sud Vam je na raspolaganju ponovo u slučaju traženja zabrane pristupa deci, preinačenja odluke o vidjanju, veštačenje ličnosti roditelja i sl. Tu su i nevladine organizacije, zaštitnici ljudskih prava, pa i štampa. Međutim, kontradikcije iz Vaših pisama govore da ne koristite resurse koje imate, već se oslanjate na one (porodične) čija je cena basnoslovna u emocionalnoj šteti. Evo primera iz Vaših pisama: ". Sve to se razvlači već mesecima. Stariji sin je išao da pita oca kada će da plati ono što duguje a otac je pozvao policiju zbog uznemiravanja. Moram još da dodam da sam, dok sam još bila u braku, jednom prilikom zvala policiju zbog muževljevog pijanstva. Samo me je interesovalo kako da savetujem decu da se ponašaju prema takvom ocu ali za sad nemamo taj problem jer deci, zgroženoj njegovim postupcima, trenutno ne pada na pamet da idu kod njega." u čemu su kontradikcije? Sin je (ne znamo koliko ima godina) doveden u poziciju da pita oca kada će platiti alimentaciju koju je odredio sud na osnovu Vaše tužbe? Da li deca trebaju biti “uterivači dugova”, koje policija privodi, a da nisu odgovrna za bilo šta u šta su upletena? Zatim, zvali ste policiju jednom zbog maltretiranja, a onda stekli uverenje da je policija uvek neefikasna u pomoći. Mnogi zovu (i treba da zovu) policiju uvek kada se maltretiranje dešava i ne odustaju od prijave, što omogućava da se jasno postave granice u ponašanju osobe koja maltretira. I na kraju, dok ste vi jadikovali na institucije Vaš sin je doživeo loše iskustvo sa ocem koje uopšte nije bilo nužno. I sada im ne pada na pamet da idu kod oca koji ih maltretira. Otuda moja pitanja sa početka komentara. Da vas ne bi zbunio moj sadašnji odgovor sa pređašnjim u kome čak pominjem da vi pomognete ocu i deci da uspostave zdraviju relaciju, oni su povezani upravo jasnim granicama. Ako vi pomognete njihovom ocu (uz pomoć institucija) da nauči gde su jasne granice u ponašanju prema Vama i njima, onda će on možda biti jos više ljut na Vas, ali će najverovatnije naučiti kako da se civilizovanije ponaša prema Vama i njima. U suprotnom u tome će mu pomoći država, a to onda ni za koga nije prijatno. Na kraju, želim da Vas ohrabrim da budete uporni u nameri da postavite te nove granice. Kada sam napisao da niste prvi, to nisu fraze već svedočenja iz stvarnog života dece i roditelja koji su bili prinuđeni da preduzimaju korenite zahvate u interesu dece, a ja bio svedok toga (pa i savetodavac) moj ovakav i prethodni odgovori su sa istim ciljem, zaštite prava dece. Strah je normalan pratilac, pogotovo ako ste traumatizovani prethodnim lošim ličnim iskustvima. Ali morate biti hrabriji i više verovati u pomoć i ne odustajati pogotovo ne uz zaključke da je jedno loše iskustvo znak da nema nikave pomoći. Želim Vam puno odlučnosti, hrabrosti i sreće.
Pozdrav
Prikazano 68211-68215 od ukupno 95743 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke