Za zakazivanje telefonskim putem pozovite 063/687-460 Za zakazivanje telefonskim putem 063/687-460

Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Zakažete pregled 063 687 460

Najnoviji odgovori (95321)

  1. PITANJE Majka sam devojčice od 12 godina. Vrlo je vedra i društvena, inteligentna osoba, lepa i zgodna, samostalna i zdrava. Sve ovo naglašavam upravo zato, što bih verovatno trebala da budem zadovoljna. Ali naravno, uvek ima neko ali… Do sada je bila odlična učenica i imala je sve petice. Na njen uspeh sam ipak dosta uticala ja, svojim forsiranjem učenja (tražeći svakodnevno da mi priča šta su učili u školi, teraći je da uči, podsećajući je, opominjući i preslišavajući, zadajući joj zadatke za vežbanje pred kontrolni…). Smatram važnim odličan uspeh - ne kao stvar prestiža, ne kao svoj lični uspeh - nego kao nešto što će joj ostaviti mogućnost izbora pri odluci o kasnijem upisu u srednju školu ili na fakultet. Njoj nedostaje ambicioznosti. Ima lepe želje u vezi svog budućeg života, ima prohteve – ali nije dovoljno zrela da shvati da ona već sad stvara svoju budućnost. Možda na celu situaciju utiče i to što sam i ja u školi bila “primeran djak”, “vukovac” (što mi sad apsolutno ništa ne znači), što sam završila fakultet i diplomirala u roku od četiri godine (što mi je omogućilo dobar, cenjen i dobro plaćen posao). Znam da je posao samo jedan segment života, da ne mora nužno da učini čoveka srećnim i ispunjenim, i da uopšte ne postoje garancije za sreću – ali ipak znam i da sam zahvaljujući svom trudu, radu, i upornosti postala samouverena osoba, širokog opšteg obrazovanja, stručna u svom poslu, koja uživa poštovanje ljudi iz svoje okoline. Moja ćerka je opuštena za nas obe. Verovatno zato što sam ja brinula za obe. Svesna sam da grešim, da se previše uplićem, da mora sama da vodi računa o svojim obavezama i da snosi odgovornost za svoje postupke. No, nedostaje joj motivacija. Nema takmičarskog, ni borbenog duha. Opuštena je, spora i neefikasna... Zamisli se, zagleda u prazno, a vreme samo klizi... Dosta vremena gubi na gledanje televizije (u stanju je da gleda sve redom), na beskrajne, besmislene telefonske razgovore sa drugaricom... Ja mogu da razumem da je to pred-pubertet, da je to uobičajno ponašenje za devojčice u njenom dobu, i verovatno ne bih na to ni obraćala pažnju da je to ne sprečava u obavezama. Kada razgovaramo o tome ona apsolutno razume sve što joj govorim, ali se ništa ne menja u pristupu. Ide linijom manjeg otpora i lakše joj je da se suprotstavlja meni, nego da se uhvati u koštac sa svojom lenjošću. Čini mi se da joj je lakše da izdrži kaznu (kazne su bivale zabrana ! gledanja televizije, odlaska napolje sa društvom, korišćenja računara), bez obzira što joj nije po volji - nego da promeni pristup. Kada sam pokušala da okrenem drugi list i prepustim njoj brigu o svojim obavezama, dva meseca je bilo dovoljno da sada na polugodištu bude jedva odlična. Ubedjena sam da je veoma inteligentna, odnosno da postoji potencijal za uspeh, i da školsko gradivo ni u kom slučaju ne prevazilazi njene mogućnosti. Znam da se uspesi ne postižu inteligencijom već voljom i upornošću. Dodatni problem je i to što je brbljiva i opuštena na času, ne pravi nikakve ozbiljne probleme osim što priča sa drugaricama, što naravno nervira nastavnike i ponekad se odrazi i na ocene. Imam podršku supruga, koji se ipak na upušta previše osim sporadično, koji je to meni prepustio, mada i on smatra da ćerka treba sama da vodi računa o svom učenju. Ali ja ne znam kako to sad odjednom postići i ispraviti? Svesna sam da sam ja doprinela takvoj situaciji, ali ne mogu da nadjem način kako da motivišem dete. Ne mogu ni da se pomirim sa situacijom. Ne mogu da budem ravnodušna, jer se bojim da će u vreme kada ona postane zrelija i odgovornija biti možda kasno. Želim joj naravno najbolje, ne mogu da se zadovoljim osrednjim, a bojim se da ni ona to neće moći u budućnosti. Moram da napomenem da nam mogućnosti dozvoljavaju da joj pružimo više od proseka (naravno razumni smo ljudi i ne preterujemo ni u čemu) – i bojim se da će ukoliko jednog dana ne bude mogla da sama sebi priušti to isto, na šta je navikla – da će biti nezadovljna i frustrirana. Verovatno deo problema leži i u tome što je jedinica, pa joj se suviše posvećujem. Ali, ja sam jednostavno roditeljstvo shvatila kao svoj najvažniji zadatak (i ako izuzem ovaj segment) i mogla bih smatrati da sam ga uspešno obavljala – ona je jedno zadovoljno dete koje zrači vedrinom. Upravo se i bojim da joj tu vedrinu ne ugušim. U situaciji sam da preispitujem svoje životne prioritete. Svesna da sam zanemarila svoj lični život, svoj emotivni odnos sa suprugom, i menjam svoj pristup stvarima. Jedan deo tih promena bi trebao biti i pomoć ćerki da se osamostali u ovom segmentu, da počne sama da vodi računa o svojim školskih obavezama. Znam da je problem i u tome što je često kritikujem (što se sve što je dobro podrazumeva, a loše ističe i analizira). Možda ja sve ovo shvatam preozbiljno, ali gledajući oko sebe vidim da je ovo jedan surov svet, gde sve više vlada konkurencija i ovo moje pismo proističe iz velike želje da pomognem svom detetu da se što bolje snadje u njemu. Molim Vas za savet. Verovatno mogu dobro da izanaliziram situaciju i postavim dijagnozu, ali meni treba terapija. Kako motivisati dete da bude ambicioznije, da se ne zadovoljava sa osrednjošću, da bude borbenije i da nauči da preuzme odgovornost za svoje postupke?

    Odgovoreno: 27. 02. 2008.
    • ODGOVOR Poštovana gdjo T, čestitam vam na upornosti da dobijete savet. Obzirom da ste već pisali, dozvolio sam sebi da se sa namerom poigram vašim pismom očekujući vaš komentar. Naravno, na više načina je to moglo biti učinjeno jer ste na fantastian način pružili mnogo informacija. Evo kako va[e pismo može izgledati i drugačije Majka sam devojčice od 12 godina. Vrlo je vedra i društvena, inteligentna osoba, lepa i zgodna, samostalna i zdrava. Do sada je bila odlična učenica. Ima lepe želje u vezi svog budućeg života. Moja ćerka je opuštena za nas obe. Ubedjena sam da je veoma inteligentna, odnosno da postoji potencijal za uspeh, i da školsko gradivo ni u kom slučaju ne prevazilazi njene mogućnosti. Ona je jedno zadovoljno dete koje zrači vedrinom. Sve ovo naglašavam upravo zato, što bih verovatno trebala da budem zadovoljna. Ali naravno, uvek ima neko ali…Smatram važnim odličan uspeh - ne kao stvar prestiža, ne kao svoj lični uspeh. Možda na celu situaciju utiče i to što sam i ja u školi bila “primeran djak”, “vukovac” (što mi sad apsolutno ništa ne znači), što sam završila fakultet i diplomirala u roku od četiri godine. Svesna sam da grešim, da se previše uplićem, da mora sama da vodi računa o svojim obavezama i da snosi odgovornost za svoje postupke. Imam podršku supruga, koji se ipak na upušta previše osim sporadično. Svesna sam da sam ja doprinela takvoj situaciji. Ne mogu ni da se pomirim sa situacijom. U situaciji sam da preispitujem svoje životne prioritete. Svesna da sam zanemarila svoj lični život, svoj emotivni odnos sa suprugom, i menjam svoj pristup stvarima. Znam da je problem i u tome što je često kritikujem (što se sve što je dobro podrazumeva, a loše ističe i analizira), ali gledajući oko sebe vidim da je ovo jedan surov svet, gde sve više vlada konkurencija. Verovatno mogu dobro da izanaliziram situaciju i postavim dijagnozu, ali meni treba terapija. Srdačan pozdrav

  1. Postovani Doktore, Zanima me da li autisticno dete izrazava zelju da bude golicano, da ga roditelji grle i ljube, da ono grli i ljubi roditelje, bracu i sestre i da voli da se mazi? Da li dete koje izrazava takve potrabe za prisnoscu i dodirom moze da bude autisticno? Unapred zahvalna na odgovoru.

    Odgovoreno: 27. 02. 2008.
    • Poštovana, teško je ili bolje reći nemoguće sa sigurnošđu tvrditi na > osnovu > samo jednog segmenta u ponašanju da dete ima ili nema autizam. Autizam ima > hiljadu lica, ali ono što se izdvaja autističnu decu u ponašanju je > nedostatak socijalnog reciprociteta, odnosno postojanje jednosmernog > zadovoljstva bez razvijene > sposobnosti o razumevanju potreba drugih. Kao što postoje zablude da > autistična dece uopšte nemaju kontakt očima, tako je i zabluda da > autistična deca nemaju potrebu da se maze i budu mažena. Problem kod > autistične dece je što umesto da kontakt očima ostvaruju "čitajući" sa > lica psihološko stanje druge osobe, ona mogu uporno da zure u osobu, > zainteresovana za određeni upadljivi detalj a ne za lice kao celinu, > neprimećujući da je osobi to neprijatno. Slično je i sa pokazivanjem > interesovanja i emocija. Drugi aspekt ponašanja koji je izmenjen kod dece > sa autizmom je način komunikacije koja može biti potpuno nerazvijena > (govor), sve do sasvim usvojenog govora, ali sa izmenjenom upotrebom > govora koji najčešće nema komunikativnu svrhu. Treći aspekt je narušenost > uobićajenih interesovanja i rutina koja se ne očekuju za dete određenog > uzrasta. Samo izmenjenost pomenuta tri aspekta ponašanja koja se javljaju > pre navršene treće godine života, pobuđuju ozbiljjnu sumnju na postojanje > autističnog ponašanja.

  1. Majka sam devojčice od 12 godina. Vrlo je vedra i društvena, inteligentna osoba, lepa i zgodna, samostalna i zdrava. Do sada je bila odlična učenica. Ima lepe želje u vezi svog budućeg života. Moja ćerka je opuštena za nas obe. Ubedjena sam da je veoma inteligentna, odnosno da postoji potencijal za uspeh, i da školsko gradivo ni u kom slučaju ne prevazilazi njene mogućnosti. Ona je jedno zadovoljno dete koje zrači vedrinom. Sve ovo naglašavam upravo zato, što bih verovatno trebala da budem zadovoljna. Ali naravno, uvek ima neko ali…Smatram važnim odličan uspeh - ne kao stvar prestiža, ne kao svoj lični uspeh. Možda na celu situaciju utiče i to što sam i ja u školi bila “primeran djak”, “vukovac” (što mi sad apsolutno ništa ne znači), što sam završila fakultet i diplomirala u roku od četiri godine. Svesna sam da grešim, da se previše uplićem, da mora sama da vodi računa o svojim obavezama i da snosi odgovornost za svoje postupke. Imam podršku supruga, koji se ipak na upušta previše osim sporadično. Svesna sam da sam ja doprinela takvoj situaciji. Ne mogu ni da se pomirim sa situacijom. U situaciji sam da preispitujem svoje životne prioritete. Svesna da sam zanemarila svoj lični život, svoj emotivni odnos sa suprugom, i menjam svoj pristup stvarima. Znam da je problem i u tome što je često kritikujem (što se sve što je dobro podrazumeva, a loše ističe i analizira), ali gledajući oko sebe vidim da je ovo jedan surov svet, gde sve više vlada konkurencija. Verovatno mogu dobro da izanaliziram situaciju i postavim dijagnozu, ali meni treba terapija. Srdačan pozdrav

    Odgovoreno: 23. 02. 2008.
    • Poštovana gdjo T, čestitam vam na upornosti da dobijete savet. Obzirom da  ste već pisali, dozvolio sam sebi da se sa namerom poigram vašim pismom očekujući vaš komentar. Naravno, na više načina je to moglo biti učinjeno  jer ste na fantastian način pružili mnogo informacija.

  1. Postovani Dr. Stankovicu imam 17 godina i sinoc mi se desilo nesto jako cudno i mnogo sam zabrinuta zbog toga. Konkretno, posvadjala sam se sa deckom s kojim sam vec 2 godine i doslo je do velike izmedju nas.Prilikom te svadje pocela sam nenormanlo da se tresem, toliko da su mi stvari ispadale iz ruke i jezik mi se zavezao da nisam mogla jasno da govorim. Molim Vas da mi sto pre odgovorite jer sam jako zabrinuta zbog takvog stanja.

    Odgovoreno: 11. 02. 2008.
    • Svadje u emocionalnim vezama skoro po pravilu nose i rizik od gubitka kontrole nad emocijama, pogotovo što se tada istovremeno javljaju emocije koje su suprotnost same sebi, ljubav i bes, strah, povređenost, krivica i suprotna ponašanja bliskost, poštovanje i prkos, odbojnost. Uopšte, u takvim svađama često niko nikoga ne sluša. Zbog te mešavine nepomirljivih osećanja i nedostatka adekvatnih socijalnih veština rešavanja konflikta i odbrane sopstvenih prava (asertivnosti) ili neprimerenosti da osoba beži ili napadne (što je uobičajna reakcija u stresu), kao i usled jake težnje da zakoči autentičnu reakciju, može se desiti da se pojavi neka treća motorna reakcija kao odgovor na veoma visak nivo emocionalnog uzbuđenja. Zbog straha da se radi o nekakvom poremećaju osobe mogu razviti strah od sopstvene reakcije, pa počinju da izbegavaju situacije emocionalnog uzbuđenja, što počinje da ometa osobu u uobičajenim životnim situacijama, jer se prave kompromisi kakve inače ne bi činila. Srećom, ono što ste vi opisali nije znak nikakvog poremećaja, već prolazna reakcija kakvu ljudi mogu i pokazuju u situacijama veoma velikog emocionalnog uzbuđenja. Istovremeno, to je dobar znak da treba učiti nove načine komunikacije, pre svega asertivnost (potrežite tekst o asertivnosti na sajtu Stetoskopa, u meniju Psihologija Danas, pa prelistajte sadržaje različitih brojeva).  

  1. POSTOVANI DOKTORE  KAAV POREMECAJ JE DISLEKSIJA I KAKO SE MOZE PREPOZNATI DISLEKSICNO  DIJETE.VELIKI POZDRAV

    Odgovoreno: 03. 02. 2008.
    • Reč disleksija nastala je iz grčke reči "dys" (što znači slab, loš,  neprimeren) i reči "lexsis" (jezik, reči). Prema definiiciji, disleksija  predstavlja poremećaj u usvajanju čitanja odnosno učenja i prepoznavanja  slike slova i reči. Drugim rečima, osoba sa disleksijom ima teškoće da  nauči prepozna grafičke simbole za čije memorijske slike je zadužena  regija u moždanoj kori koja kod tih osoba nije dovoljno aktivirana. Neke  disleksične osobe mogu čitati, ali ne mogu povezati ono što je pročitano  sa značenjem, pa imaju velikih poteškoća u prepričavanju pročitanog.  Glasno čitanje se karakteriše iskrivljivanjem, zamenama ili ispuštanjima  glasova, sporošću i greškama u razumijevanju. Teškoće u dekodiranju  pojedinih reči su neočekivane s obzirom na uzrast i ostale umne i  akademske sposobnosti i nisu rezultat mentalne retardacije, edukativne  zanemarenosti niti oštećenja vida sluha i sl. Uz problem čitanja, najčešće  se nadovezuju i problemi pisanja svrstanih u dve grupe. U prvoj su to  teškoće u oblikovanju, pravilnosti i organiziranosti slova i rukopisa. U  drugoj su smetnje u samostalnom sastavljanju teksta (sastavljanju priče,  opisa događaja, odgovora na pitanja, pisanja dužeg teksta u lektiri.  Disleksija se sa sazrevanjem menja, a pogotovo uključivanjem stručne  pomoći od logopeda, predagoga i defektologa. Bitno je znati da je deci sa  disleksijom potrebna pomoć a ne kritika i da se radi o deficitu koji se  može prevazići. Pogotovo treba imati na umu da su mnogi poznati ljudi  disleksičari, uključujući pisce (Agata Kristi, Ernest Hemingvej, Mark  Tven), glumce (Tom Kruz, Entoni Hopkins, Harison Ford), muzičare (Džon  Lenon, Najdžel Kenedi) čiji je posao direktno povezan sa upotrebom  grafičkih simbola.

Prikazano 466-470 od ukupno 530 pitanja

ZAKAZIVANJE 063/687-460