Poštovani doktore,
imam ćerkicu od 6,5 godina, koja je prošle godine pošla po prvi put u vrtić, do tada je čuvala baka. Prvih mesec dana je bila oduševljena, ali se prehladila i odbila ponovo da ide, posle naše borbe, ona ponovo kreće i opet odbija da ide, napokon opet polazi posle šest meseci. Tada nam u vrtiću kažu da zbog rekonstrukcija dovedemo dete za sedam dana. Ona tada prestaje skroz da ide, a sada je počelo i predškolsko. Svako jutro, budimo je, žurimo na posao, a ona beži, vrišti, plače i neće da čuje da ide tamo. Razgovarala sam sa vaspitačima, nisu ništa čudno primetili, a ona mi kaže da ima tremu tamo da ode. Od tada ona po ceo dan čita, gleda bukvar, uči pesmice sama, a u vrtić neće nipošto. Ne znam šta je u pitanju i šta joj se tamo ne sviđa, ali i suprug i ja ujutru žurimo na posao. Inače, ima sestru osmi razred, koju posmatra kad uči, pa uči i ona, u svemu je staložena i razumna, sem oko vrtića, sada je kasno da je prebacim u osnovnu školu, a potreban je sertifikat za upis u prvi razred iduće godine. Mi smo očajni, vodimo je kod bake i tada se smiri, inače se budi i sva je zabrinuta ako pomenemo vrtić. Uveče sve spremi i kaže da će da ide, ali ujutru lom. Tamo ako ode odmah se adaptira, ali nikako da ode.
Pomoć, molim Vas. Pričali smo joj i o prijateljstvu i svemu, ali ona kao da se boji hijerarhije među njenim vršnjacima, imam taj osećaj, a uvredi se ako je učiteljica rekla da popravi crtež ili da peva i neće da ide. Inače bila uvek umiljato i krotko dete, ali kao da je u zadnje vreme preuzela model ponašanja starije ćerke, koja je u periodu tinejdžerskog bunta.
Hvala unapred,
Ines
Poštovana gđo Ines,
Predškolske ustanove su deo vaspitno-obrazovnog sistema i obavezno je prisustvo dece da bi se pripremila za obaveze i pravila u grupi, kakve ih očekuju u školu. Postavlja se pitanje kako ćete se ponašati kada bude vreme da krene u školu i kada to bude odbijala tražeći da ostane kod bake i tamo uči? Da li odvođenje kod bake pomaže rešavanju ili održavanju problema? Slažem se da je otežavajuća okolnost prisutvo buntovnog adolescenta (što je i odlika adolescencije), ali snaga porodice je u tome da i u tako komplikovanim porodičnim okolnostima roditelji ne prepuste deci moć odlučivanja u porodici. U uzrastu od 6,5 god., a pogotovo kod vaše kćeri, ne može se govoriti o strahu od odvajanja od roditelja niti o adolescentnom buntu, ali se može govoriti o instrumentalizaciji roditelja. U ovim situacijama, dakle, naješće su od presudne važnosti ne reakcije deteta, već ukućana. Da li vaše reakcije pomazu da se ona adaptira na odlaske ili pomažu da nauči da treba da vrišti i da to uvek pokažda bi se \"spasila\" od predškolskog? Kao ohrabrenje neka vam je na umu da se radi o prolaznom stanju, a ne mentalnom poremećaju, koje se prevazilazi uz više hrabrosti i odlučnosti. Ne tražite obećanja od nje, već joj jednostavno ukažite na posledice za ispunjavanje i neispunjavanje obaveza (dobre i loše, konkretne \"sada i ovde\", a NE plašenjem da neće biti ni za školu da ništa neće postići u životu i sl.). Jutarnja užurbanost takođe može biti kritična. Napravite dogovor o jutarnjim obavezama i nagradi i \"kazni\" ukolko se ne izvršavaju. Vi možete ustati i koji minut ranije da ne bi bilo napetosti, jer se tada dešavanja pogoršavaju, a rešenja izgleda samo održavaju problem. O \'trikovima\' u pripremi deteta, relaksaciji, motivaciji i nagradjivanju poželjnog ponašanja predlažem da se konsultujete sa sa psihologom obdaništa i samim vaspitačicama koje svojim i savetima iskustvom mogu veoma pomoći. Ukoliko dete pokazuje i druge psihološke smetnje (strahovi, nersapoloženje, odbijanje hrane, poremećaj spavanja itd.), potrebno je potražiti i pomoć dečjeg psihijatra. Srdačno, Miša
Molim Vas da mi odgovorite u kojoj meri je masturbacija normalna u predškolskom uzrastu - devojčica 5.5 godina,
ja sam vaspitač i u svojoj vaspitnoj grupi imam ovakav slučaj, majka je veoma zabrinuta....
Pedškolska masturbacija, ukoliko se uopšte može reći da dete masturbira u tom uzrastu najčešće nema seksualne fantazme niti spadaja u seksualne poremećaje jer nemaju seksualnu konotaciju, odnosno nedostaje prateća seksualna mašta i predstave koje su prisutne kod odraslih prilikom masturbacije. Zbog toga takva ¨masturbacija¨ nema funkciju regulacije seksualnog uzbudjenja, ali može imati funkciju rasterećenja od telesne napetosti. Ali pošto se radi o vema važnom aktu (tzv. apetitivno ponašanje) koje će u adolescenciji biti veoma značajan, svaka grubost, neodmerenost i kažnjavanje mogu ostaviti posledice na kasnije seksualno ponašanje u smislu redukacije interesovanja, oklevanja i strahova vezanih za seksualnu aktivnost. Zato, predlažem da prvo sagledate nekoliko stvari. Ono što je malo verovatno, a jasno je vidljivo na telu devojčice je postojanje prevremenog puberteta, što predstavlja hormonski problem. Drugo, mnogo važnije je sagledati da li je postojala mogućnost da je dete bilo ili jeste u kontaktu sa nekakvim pornografskim materijalom putem filmova, mobilnih telefona ili da je na bilo koji način izložena nekom vidu seksualnog zlostavljanja, a što se u ponašanju devojčice odlikuje i većim znanjem o seksualnom ponašanju u odnosu na vršnjake. Treće, da li je usamljena ili izložena stresnim porodičnim okolnostima, što može pogodovati traženju samostimulativne aktivnosti. Postoji i mogućnost da se radi o prisilnim radnjama, što zahteva svakako stručnu pomoć devojčici i porodici. Svakako treba početi sa analiziranjem ovih rizika i ponašanja, a paralelno pomoći devojčici u smanjenju mogućnosti pojave takve aktivnosti tako što ćete savetovati roditelje da više zajedničkog vremena provode sa njom (ukoliko je isključena mogućnost seksualnog zlostavljanja u porodici) u relaksirajućim aktivnostima i razgovarati o njenim problemima uz blago i nenasilno fizičko sputavanje prilikom izvođenja masturbatornih pokreta. Ukoliko se rizici isključe (uz obaveznu prijavu sumnje na eventualno seksualno zlostavljanje), a ona ne može da se odrekne te aktivnosti ili je ometa u obavljanju svakodnevnih obaveza i igri i nije jedini vid ispoljavanja neuobičajenog ponašanja, svakako je potrebno potražiti i stručno mišljenje i pomoć dečijeg psihijatra
Poštovani dr,
Pisala sam Vam u februaru o svom malom nećaku koji ima 20 meseci i ne ume da izgovori ništa osim \\\"mama, tata, baba, deda\\\", niti je zainteresovan za bilo šta osim gledanja \\\"Nodija\\\" (crtanog filma). Na svaku promenu sredine ili zahtev roditelja reaguje glasnim plakanjem, otimanjem, bacanjem stvari. Sada on ima 2 godine i 4 meseca, to asocijalno ponašanje je potpuno isto, s' malom razlikom što sada izgovara još reči, tj. pokušava, jer ih je potpuno nemoguće razumeti. Ima knjigu sa domaćim životinjama, i skoro sve \\\"prepozna\\\" tako što kaže samo prvi slog ili prvo slovo njenog imena. Skoro ni jedno slovo pored samoglasnika ne izgovara čisto i razgovetno.
Čini mi se da razvoj njegovog govora teče prilično usporeno, ili se varam?
Šta Vi predlažete?
Poštovana \"ujna malog sestrića\",
sećam se da sam Vam i tada (marta) napisao da bi jedan kontrolni logopedski pregled najverovatnije otklonio sve dileme u pogledu razvoja govora vašeg sestrića. Sada bih dodao da bi i pregled kod dečjeg psihijatra ili psihologa bio od pomoći, ali se bojim da osim vaše zabrinutosti niko drugi i ne pokazuje interesovanje za pomoć detetu. Mnogi oblici izmenjenog ponašanja dece i nisu posledica nekog razvojnog poremećaja, već zanemarenosti stimulisanja detetovog razvoja, ali je za razrešenje svih dilema potrebna konsultacija (ne internet konsultacija, već fizički odlazak) kod stručnjaka.
Srdačan pozdrav
Iz Vašeg preskromnog pitanja pokušaću da ukažem na dva pravca razmišljanja. Jedan se tiče neurologije, praktičnijeg pristupa u vezi Vašeg pitanja, a drugi psihologije, više teoretski i informativni. Dakle, ne znam u kojoj meri genetika utiče na mogućnost pozicioniranja jedne obrve (fiksiranog), ali znam da postoji urođena spuštenost kapka drugog oka (ptosis congenitalis simplex), pa tako naizgled podignutost jedne obrve ustvari može biti odraza spuštenosti (slabosti) kapka drugog oka. Moguće je i da je nejednaka pozicija obrva deo opšte asimetrije lica. Otuda napominjem da je potrebno potražiti konsultaciju dečjeg neurologa kako bi se ta dilema razjasnila. Drugi aspekt gledanja na učešće podizanja i spuštanja obrva je veoma značajno polje u psihologiji dekodiranja emocionalnih stanja ljudi. Pokreti obrva zajedno sa drugim delovima lica čiji su mišići delom pod kontrolom cenatara nad kojim volja nema uticaja, već emocije, zajedno učestvuju u spontanom odražavanju emocionalnog stanja osobe, ali i istovremeno služe kao komunikacioni signal drugim osobama kako emocionalno da dožive drugu osobu. Za sada, držite se prve oblasti i potražite savet dečjeg neurologa koji bi tu asimetriju (kada je vidi) mnogo bolje mogao da objasni od dečjeg psihijatra.
Doktore,
imam sina od 6 godina koji povremeno noću škripi zubima. To i njemu predstavlja problem, jer je već oštetio zube, a i nama, jer je to veoma neprijatan zvuk. Inače, nema drugih problema, pa me interesuje da li postoji način da to prestane ili prolazi samo od sebe?
Poštovana,
ukoliko dečak ne pokazuje druge promene u ponašanju ili psihičkom razvoju, pojava škrguntanja zubima (bruksizam), pre psihijatrijskog posmatranja (ili paralelno sa njim) biti sagledana i praćenja od strane dečjeg stomatologa. Istraživanja pokazuju da većina dece koja škrguću zubima spontano prestane to da čini di 13.godine, ali ukoliko je već došlo do oštećenja zuba ne treba čekati sa konsultacijama.
Šaljem vam i jedan koristan informativni link gde možete saznati još neke činjenice o bruksizmu. http://www.stomatologija.info/1/oralna-higijena/bruksizam-skrgutanje-zubima.html
Poštovani doktore,
Odgovoreno: 12. 10. 2008.imam ćerkicu od 6,5 godina, koja je prošle godine pošla po prvi put u vrtić, do tada je čuvala baka. Prvih mesec dana je bila oduševljena, ali se prehladila i odbila ponovo da ide, posle naše borbe, ona ponovo kreće i opet odbija da ide, napokon opet polazi posle šest meseci. Tada nam u vrtiću kažu da zbog rekonstrukcija dovedemo dete za sedam dana. Ona tada prestaje skroz da ide, a sada je počelo i predškolsko. Svako jutro, budimo je, žurimo na posao, a ona beži, vrišti, plače i neće da čuje da ide tamo. Razgovarala sam sa vaspitačima, nisu ništa čudno primetili, a ona mi kaže da ima tremu tamo da ode. Od tada ona po ceo dan čita, gleda bukvar, uči pesmice sama, a u vrtić neće nipošto. Ne znam šta je u pitanju i šta joj se tamo ne sviđa, ali i suprug i ja ujutru žurimo na posao. Inače, ima sestru osmi razred, koju posmatra kad uči, pa uči i ona, u svemu je staložena i razumna, sem oko vrtića, sada je kasno da je prebacim u osnovnu školu, a potreban je sertifikat za upis u prvi razred iduće godine. Mi smo očajni, vodimo je kod bake i tada se smiri, inače se budi i sva je zabrinuta ako pomenemo vrtić. Uveče sve spremi i kaže da će da ide, ali ujutru lom. Tamo ako ode odmah se adaptira, ali nikako da ode.
Pomoć, molim Vas. Pričali smo joj i o prijateljstvu i svemu, ali ona kao da se boji hijerarhije među njenim vršnjacima, imam taj osećaj, a uvredi se ako je učiteljica rekla da popravi crtež ili da peva i neće da ide. Inače bila uvek umiljato i krotko dete, ali kao da je u zadnje vreme preuzela model ponašanja starije ćerke, koja je u periodu tinejdžerskog bunta.
Hvala unapred,
Ines
Poštovana gđo Ines,
Predškolske ustanove su deo vaspitno-obrazovnog sistema i obavezno je prisustvo dece da bi se pripremila za obaveze i pravila u grupi, kakve ih očekuju u školu. Postavlja se pitanje kako ćete se ponašati kada bude vreme da krene u školu i kada to bude odbijala tražeći da ostane kod bake i tamo uči? Da li odvođenje kod bake pomaže rešavanju ili održavanju problema? Slažem se da je otežavajuća okolnost prisutvo buntovnog adolescenta (što je i odlika adolescencije), ali snaga porodice je u tome da i u tako komplikovanim porodičnim okolnostima roditelji ne prepuste deci moć odlučivanja u porodici. U uzrastu od 6,5 god., a pogotovo kod vaše kćeri, ne može se govoriti o strahu od odvajanja od roditelja niti o adolescentnom buntu, ali se može govoriti o instrumentalizaciji roditelja. U ovim situacijama, dakle, naješće su od presudne važnosti ne reakcije deteta, već ukućana. Da li vaše reakcije pomazu da se ona adaptira na odlaske ili pomažu da nauči da treba da vrišti i da to uvek pokažda bi se \"spasila\" od predškolskog? Kao ohrabrenje neka vam je na umu da se radi o prolaznom stanju, a ne mentalnom poremećaju, koje se prevazilazi uz više hrabrosti i odlučnosti. Ne tražite obećanja od nje, već joj jednostavno ukažite na posledice za ispunjavanje i neispunjavanje obaveza (dobre i loše, konkretne \"sada i ovde\", a NE plašenjem da neće biti ni za školu da ništa neće postići u životu i sl.). Jutarnja užurbanost takođe može biti kritična. Napravite dogovor o jutarnjim obavezama i nagradi i \"kazni\" ukolko se ne izvršavaju. Vi možete ustati i koji minut ranije da ne bi bilo napetosti, jer se tada dešavanja pogoršavaju, a rešenja izgleda samo održavaju problem. O \'trikovima\' u pripremi deteta, relaksaciji, motivaciji i nagradjivanju poželjnog ponašanja predlažem da se konsultujete sa sa psihologom obdaništa i samim vaspitačicama koje svojim i savetima iskustvom mogu veoma pomoći. Ukoliko dete pokazuje i druge psihološke smetnje (strahovi, nersapoloženje, odbijanje hrane, poremećaj spavanja itd.), potrebno je potražiti i pomoć dečjeg psihijatra. Srdačno, Miša
Molim Vas da mi odgovorite u kojoj meri je masturbacija normalna u predškolskom uzrastu - devojčica 5.5 godina, ja sam vaspitač i u svojoj vaspitnoj grupi imam ovakav slučaj, majka je veoma zabrinuta....
Odgovoreno: 12. 10. 2008.Pedškolska masturbacija, ukoliko se uopšte može reći da dete masturbira u tom uzrastu najčešće nema seksualne fantazme niti spadaja u seksualne poremećaje jer nemaju seksualnu konotaciju, odnosno nedostaje prateća seksualna mašta i predstave koje su prisutne kod odraslih prilikom masturbacije. Zbog toga takva ¨masturbacija¨ nema funkciju regulacije seksualnog uzbudjenja, ali može imati funkciju rasterećenja od telesne napetosti. Ali pošto se radi o vema važnom aktu (tzv. apetitivno ponašanje) koje će u adolescenciji biti veoma značajan, svaka grubost, neodmerenost i kažnjavanje mogu ostaviti posledice na kasnije seksualno ponašanje u smislu redukacije interesovanja, oklevanja i strahova vezanih za seksualnu aktivnost. Zato, predlažem da prvo sagledate nekoliko stvari. Ono što je malo verovatno, a jasno je vidljivo na telu devojčice je postojanje prevremenog puberteta, što predstavlja hormonski problem. Drugo, mnogo važnije je sagledati da li je postojala mogućnost da je dete bilo ili jeste u kontaktu sa nekakvim pornografskim materijalom putem filmova, mobilnih telefona ili da je na bilo koji način izložena nekom vidu seksualnog zlostavljanja, a što se u ponašanju devojčice odlikuje i većim znanjem o seksualnom ponašanju u odnosu na vršnjake. Treće, da li je usamljena ili izložena stresnim porodičnim okolnostima, što može pogodovati traženju samostimulativne aktivnosti. Postoji i mogućnost da se radi o prisilnim radnjama, što zahteva svakako stručnu pomoć devojčici i porodici. Svakako treba početi sa analiziranjem ovih rizika i ponašanja, a paralelno pomoći devojčici u smanjenju mogućnosti pojave takve aktivnosti tako što ćete savetovati roditelje da više zajedničkog vremena provode sa njom (ukoliko je isključena mogućnost seksualnog zlostavljanja u porodici) u relaksirajućim aktivnostima i razgovarati o njenim problemima uz blago i nenasilno fizičko sputavanje prilikom izvođenja masturbatornih pokreta. Ukoliko se rizici isključe (uz obaveznu prijavu sumnje na eventualno seksualno zlostavljanje), a ona ne može da se odrekne te aktivnosti ili je ometa u obavljanju svakodnevnih obaveza i igri i nije jedini vid ispoljavanja neuobičajenog ponašanja, svakako je potrebno potražiti i stručno mišljenje i pomoć dečijeg psihijatra
Poštovani dr,
Odgovoreno: 11. 10. 2008.Pisala sam Vam u februaru o svom malom nećaku koji ima 20 meseci i ne ume da izgovori ništa osim \\\"mama, tata, baba, deda\\\", niti je zainteresovan za bilo šta osim gledanja \\\"Nodija\\\" (crtanog filma). Na svaku promenu sredine ili zahtev roditelja reaguje glasnim plakanjem, otimanjem, bacanjem stvari. Sada on ima 2 godine i 4 meseca, to asocijalno ponašanje je potpuno isto, s' malom razlikom što sada izgovara još reči, tj. pokušava, jer ih je potpuno nemoguće razumeti. Ima knjigu sa domaćim životinjama, i skoro sve \\\"prepozna\\\" tako što kaže samo prvi slog ili prvo slovo njenog imena. Skoro ni jedno slovo pored samoglasnika ne izgovara čisto i razgovetno.
Čini mi se da razvoj njegovog govora teče prilično usporeno, ili se varam?
Šta Vi predlažete?
Poštovana \"ujna malog sestrića\",
sećam se da sam Vam i tada (marta) napisao da bi jedan kontrolni logopedski pregled najverovatnije otklonio sve dileme u pogledu razvoja govora vašeg sestrića. Sada bih dodao da bi i pregled kod dečjeg psihijatra ili psihologa bio od pomoći, ali se bojim da osim vaše zabrinutosti niko drugi i ne pokazuje interesovanje za pomoć detetu. Mnogi oblici izmenjenog ponašanja dece i nisu posledica nekog razvojnog poremećaja, već zanemarenosti stimulisanja detetovog razvoja, ali je za razrešenje svih dilema potrebna konsultacija (ne internet konsultacija, već fizički odlazak) kod stručnjaka.
Srdačan pozdrav
Da li je tačno da sposobnosti, kao npr. sposobnost da podignemo jednu obrvu, dete može da nasledi samo od svojih roditelja?
Odgovoreno: 11. 10. 2008.Iz Vašeg preskromnog pitanja pokušaću da ukažem na dva pravca razmišljanja. Jedan se tiče neurologije, praktičnijeg pristupa u vezi Vašeg pitanja, a drugi psihologije, više teoretski i informativni. Dakle, ne znam u kojoj meri genetika utiče na mogućnost pozicioniranja jedne obrve (fiksiranog), ali znam da postoji urođena spuštenost kapka drugog oka (ptosis congenitalis simplex), pa tako naizgled podignutost jedne obrve ustvari može biti odraza spuštenosti (slabosti) kapka drugog oka. Moguće je i da je nejednaka pozicija obrva deo opšte asimetrije lica. Otuda napominjem da je potrebno potražiti konsultaciju dečjeg neurologa kako bi se ta dilema razjasnila. Drugi aspekt gledanja na učešće podizanja i spuštanja obrva je veoma značajno polje u psihologiji dekodiranja emocionalnih stanja ljudi. Pokreti obrva zajedno sa drugim delovima lica čiji su mišići delom pod kontrolom cenatara nad kojim volja nema uticaja, već emocije, zajedno učestvuju u spontanom odražavanju emocionalnog stanja osobe, ali i istovremeno služe kao komunikacioni signal drugim osobama kako emocionalno da dožive drugu osobu. Za sada, držite se prve oblasti i potražite savet dečjeg neurologa koji bi tu asimetriju (kada je vidi) mnogo bolje mogao da objasni od dečjeg psihijatra.
Doktore,
Odgovoreno: 10. 10. 2008.imam sina od 6 godina koji povremeno noću škripi zubima. To i njemu predstavlja problem, jer je već oštetio zube, a i nama, jer je to veoma neprijatan zvuk. Inače, nema drugih problema, pa me interesuje da li postoji način da to prestane ili prolazi samo od sebe?
Poštovana,
ukoliko dečak ne pokazuje druge promene u ponašanju ili psihičkom razvoju, pojava škrguntanja zubima (bruksizam), pre psihijatrijskog posmatranja (ili paralelno sa njim) biti sagledana i praćenja od strane dečjeg stomatologa. Istraživanja pokazuju da većina dece koja škrguću zubima spontano prestane to da čini di 13.godine, ali ukoliko je već došlo do oštećenja zuba ne treba čekati sa konsultacijama.
Šaljem vam i jedan koristan informativni link gde možete saznati još neke činjenice o bruksizmu. http://www.stomatologija.info/1/oralna-higijena/bruksizam-skrgutanje-zubima.html
Prikazano 371-375 od ukupno 530 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke