Poštovani, Dete želi da
spava u roditeljskom krevetu, ne želi da odraste, kaže da hoće da bude mali, uz
burne reakcije i plakanje. Šta raditi?
Hvala unapred.
Poštovana,
Niste napisali koliko godina ima dete koje treba da odraste. Grubo sažeto, postoje dve grupe teorija koje se bave razvojem dece. Prema jednoj
deca prolaze kroz različite psihološke faze razvoja (oralnu, analnu itd.) prema kojima su različita ponašanja objašnjiva prolascima kroz te faze. Druga velika grupa teorija sagledava
dečje ponašanje kroz učenje ne negirajući fazičnost u razvoju ali ga posmatrajući kroz
sazrevanje mozga i sticanje sposobnosti za učenje različitih ponašanja. Dakle, jedna grupa teorija ukazuje na predodređenost a druga na učenje. Kao pristalica ove druge grupe teorija, smatram da su sva ponašanja koja nisu
odraz psihopatologije, naučena. A kako se neko ponašanje nauči, istim principima se može i odučiti. Ako ne želite da Vaše dete spava u Vašem krevetu, onda se tako i ponašajte. Burnim reakcijama deca instrumentalizuju roditelje (uslovljavaju ih) da roditelji čine ono što deca žele. Te reakcije su normalne za period kada dete nema moć govora ili kada roditelji i okolina nemaju moć uviđanja sopstvenog štetnog ponašanja na dete pa se dete time brani, buni i ukazuje na meru, ali vremenom deca uviđaju da je to moćno oružije i za vaspitavanje roditelja, umesto da se vaspitavanje dešava u suprotnom pravcu. Naravno, bez fizičkog i emocionalnog nasilja.
Pozdrav.
Poštovani,
Moj sin ima 3 godine i izuzetno je
aktivno dete čiju pažnju ništa ne može da zadrži duže od par minuta (izuzetak su neki crtani filmovi). Od kad otvori oči veseo je, raspoložen i nasmejan. Međutim apsolutno ništa, ali ništa ne sluša iako mu je milijardu puta ponovljeno da je struja opasna i slično. S njim niti može da se ide u posetu a kad neko dolazi kod nas to je noćna mora - on mora da bude
u centru pažnje, nema šanse da se sam zaigra ni 10 minuta. Ako nije tako,
baca se na pod i plače. Ono što me dodatno brine jeste što, iako je druželjubiv, grli i ljubi decu, naročito bebe u parku, hoće često i da ih udari. Nisu to nikakvi jaki udarci, ali jednostavno voli da ćušne, gurne drugu decu i pri tom napravi drugačiji izraz lica, kao da stiska zube. Hoće da udari i nas odrasle, obe bake i mene, a od oca pomalo strepi. Ranije je umeo da ujede i od toga smo ga jedva odučili. Stalno i uporno mu objašnjvamo da to nije lepo i da ne bi trebalo to da radi. Bez uspeha. Sada ga vodimo što dalje od druge dece da ne bismo izazivali incidente. Napominjem da su odnosi u porodici normalni. Dosad su se u čuvanju smenjivale bake, a u vrtić kreće prvi put od sledećeg meseca. Veoma sam zabrinuta zbog takvog ponašanja.
Molim za savet. Hvala, majka
Poštovana,
Deca ne uče
civilizovano ponašanje upornim objašnjavanjem već
doslednom primenom konsekvenci za necivilizovano ponašanje. Polazak u vrtić će biti pravi test za dete i porodicu, jer ukoliko se u strukturisanim uslovima kakvi vladaju u vrtiću uporno zadržavaju
opisni obrasci ponašanja, onda svakako treba potražiti pomoć dr psihijatra koji će razmotriti o kakvom se problemu radi (adhd, odd i drugi). Ukoliko se ponašanje deteta menja i selektivno primenjuje zavisno od konteksta onda se u ponašanju odraslih koji dete uče ponašanju mora nešto menjati.
Pozdrav.
Poštovani,
Molim Vas dajte mi neki savet
imam 15 godina i oko godinu dana sam sa dečkom u vezi, on ima naravno svoje mane na koje se nekako navikavam jer znam da ipak ne može da promeni
problem je u tome što mi je mama rekla da ga više nikad ne želi ni videti ni čuti ni da ga spomenem zbog ponašanja. On zaista ima
težak karakter i zna svašta da kažem, ali ne znam šta sad da radim. Meni je obećao da neće više tako da se ponaša jer mi pravi probleme (a znam da je hteo samo da pokuša da popravi situaciju u kući kod mene) ali to moju mamu ne zanima
inače su mi roditelji užasni i svaku vezu mi uništili, ona mi je svašta rekla preko telefona da nisam mogla da se smirim par sati. Na putu je trenutno i vraća se za koji dan kad dođe znam da će da me smara sa njim i plašim se. Ne znam šta da joj kažem, ne vredi ni da se smiri ni ništa, baš sam se uplašila jer znam da može svašta da mi uradi
trenutno je i on na moru i mnogo mi nedostaje, koju rečenicu da joj kažem da mi ne bi zabranila izlaske. Uopšte ne misli na druge, ništa je ne zanima, u stanju je da me
zatvori u sobu preko celog raspusta
razgovor sa njom ne pomaže, neće da me sluša, može samo da viče i da mi
lupa šamare
molim Vas dajte mi neki savet kako da se ponašam, šta da radim kada dođe! Jer znam da nema efekta kod nje lepo je dočekati sa spremnjenim stanom i slično.
Hvala unapred.
Poštovana, Šamaranje, ograničavanje kretanja i slična maltretiranja koja si opisala spadaju u
zlostavljanje, odnosno ponašanje koje je kažnjivo. Savetujem ti da porazgovaraš otvoreno sa nekim iz familije o tome šta se u kući događa i kakvom si vaspitanju izložena, jer svaki drugi pokušaj i traženje magične rečenice su trenutna rešenja bez jasnog ishoda. Svakako su ti na rasoplaganju i druge mogućnosti kojima pribegavaju tvoji vršnjaci u sličnim situacijama kada se obraćaju centru za socijalni rad i prijavljuju svoje roditelje za nasilje u kući (fizičko i emocionalano). Smatram da je mnogo bolje "otvoriti"
priču o nasilju u kući sa nekim u koga imaš poverenje, a može napraviti uticaj na majku, a ukoliko nema ni jednog drugog rešenja ne treba oklevati ni u traženju pomoći institucija koje su za to angažovane. A što se dečka tiče, ne znam koliko si srećna u vezi sa nekim koga si opisala slično kao majku. Ako jesi, bolje se usresredi na ono što on radi a ne na ono što ti obećava, jer ako krši obećanja, znači da njegova obećanja i ne vrede mnogo, a da su njegovi postupci ustvari ono što on i jeste. Srećno i hrabro
Pozdrav.
Poštovani,
Moja ćerka koja ima 9 godina ima bukvalno od malena naviku da posle npr. nekog njoj uzbudljivog događaja to prepriča ali sama u sobi, šeta gore-dole po sobi,
skakuće i priča sama sa sobom. Dok je bila manja to i nije toliko smetalo ali sada kada ode na primer na ekskurziju ona se unervozi jer ne može da se zatvori sama u sobu. Možda će ovo nekome zvučati smešno, ali ja se stvarno brinem jer je njen otac bio duševno oboleo koliko je ovo normalno jer kojem god psihologu sam se obraćala svi su rekli da je to u redu i da ona na taj način
ispoljava emocije, ako je to tako kada će to prestati?
Unapred Vam hvala na odgovoru.
Poštovana,
Ne mora baš sve što izgleda
neuobičajeno odmah biti i
patološko. Obzirom da Vaša ćerkica ima svoj
ritual od ranog detinjstva ja bih ga tako i posmatrao, a ne kao nekakvo prisilno ponašanje. Rituale i prisile treba razlikovati, pre svega u zadovoljstvu. Rituali se čine sa zadovoljstvom, a
prisilne radnje su tu da ponište neku strašljivu i katastrofičnu misao i uglavnom njihovo izvođenje zamara osobu i prilikom izvođenja ne oseća nikakvu prijatnost. Religiozne osobe osećaju jaku potrebu za posete religijskim hramovima, čitanju ili izgovaranju molitivi ispovedanju i sl. I za to je svakako potrebna doza privatnosti, a ponašanje većine vernika ne predstavlja nikakvu patologiju. Činjenica da Vaša ćerka ima sličnu potrebu (za privatnošću) govori i o kritičnosti u sagledavanju sopstvenog ponašanja u odnosu na druge, ali se verovatno ne želi ni odreći zadovoljstva u navici koju toliko godina održava. Da ne biste imali strepnju zbog njenog ponašanja i sumnje da se radi o "naslednoj" bolesti, savetujem Vam da potražite dečjeg psihijatra sa kojim biste detaljnije razmotrili aktuelno ponašanje.
Pozdrav.
Poštovani,
Psihijatar mi je pre nekoliko dana ustanovio da imam
poremećaj dvostruke ličnosti, uzrokovan besom. Nije mi dao nikakvu medikamentnu terapiju, samo
kognitivnu-bihejvioralnu terapiju. Možete li da mi objasnite koliko može da bude ozbiljan ovaj poremećaj i šta da radim? Pošto sam ja maltretirana u detinjstvu od strane nastavnika, i kad se setim toga obuzme me
jak bes i mržnja, da u tom momentu uradim neku negativnu radnju, a već drugog dana se ne sećam toga. Strašno sam uplašena. Da li treba da nastavim terapiju kod dečijeg psihijatra ili negde drugde? Molim Vas pomozite mi.
Hvala unapred.
Poštovana,
Malo psihijatara se u svojoj karijeri može pohvaliti da je imalo iskustva sa stanjem kakvo je npr.
dvostruka ličnost. Ja se (ne) mogu pohvaliti da sam do sada imao takvo iskustvom. Teorijski, mogu Vam reći da ozbiljnost poremećaja zavisi od učestalosti i
ozbiljnosti učinjenih dela tokom izmene stanja svesti, ali u svakom slučaju je potrebno potražiti psihoterapeuta (nije baš najbitnije koje psihoterapijske orijentacije) ali koji je imao iskustva u radu sa ovim poremećajem i radom sa osobama koje su bile zlostavljane.
Pozdrav.
Dete želi da spava u roditeljskom krevetu, ne želi da odraste, kaže da hoće da bude mali, uz burne reakcije i plakanje. Šta raditi?
Hvala unapred.
Niste napisali koliko godina ima dete koje treba da odraste. Grubo sažeto, postoje dve grupe teorija koje se bave razvojem dece. Prema jednoj deca prolaze kroz različite psihološke faze razvoja (oralnu, analnu itd.) prema kojima su različita ponašanja objašnjiva prolascima kroz te faze. Druga velika grupa teorija sagledava dečje ponašanje kroz učenje ne negirajući fazičnost u razvoju ali ga posmatrajući kroz sazrevanje mozga i sticanje sposobnosti za učenje različitih ponašanja. Dakle, jedna grupa teorija ukazuje na predodređenost a druga na učenje. Kao pristalica ove druge grupe teorija, smatram da su sva ponašanja koja nisu odraz psihopatologije, naučena. A kako se neko ponašanje nauči, istim principima se može i odučiti. Ako ne želite da Vaše dete spava u Vašem krevetu, onda se tako i ponašajte. Burnim reakcijama deca instrumentalizuju roditelje (uslovljavaju ih) da roditelji čine ono što deca žele. Te reakcije su normalne za period kada dete nema moć govora ili kada roditelji i okolina nemaju moć uviđanja sopstvenog štetnog ponašanja na dete pa se dete time brani, buni i ukazuje na meru, ali vremenom deca uviđaju da je to moćno oružije i za vaspitavanje roditelja, umesto da se vaspitavanje dešava u suprotnom pravcu. Naravno, bez fizičkog i emocionalnog nasilja.
Pozdrav.
Moj sin ima 3 godine i izuzetno je aktivno dete čiju pažnju ništa ne može da zadrži duže od par minuta (izuzetak su neki crtani filmovi). Od kad otvori oči veseo je, raspoložen i nasmejan. Međutim apsolutno ništa, ali ništa ne sluša iako mu je milijardu puta ponovljeno da je struja opasna i slično. S njim niti može da se ide u posetu a kad neko dolazi kod nas to je noćna mora - on mora da bude u centru pažnje, nema šanse da se sam zaigra ni 10 minuta. Ako nije tako, baca se na pod i plače. Ono što me dodatno brine jeste što, iako je druželjubiv, grli i ljubi decu, naročito bebe u parku, hoće često i da ih udari. Nisu to nikakvi jaki udarci, ali jednostavno voli da ćušne, gurne drugu decu i pri tom napravi drugačiji izraz lica, kao da stiska zube. Hoće da udari i nas odrasle, obe bake i mene, a od oca pomalo strepi. Ranije je umeo da ujede i od toga smo ga jedva odučili. Stalno i uporno mu objašnjvamo da to nije lepo i da ne bi trebalo to da radi. Bez uspeha. Sada ga vodimo što dalje od druge dece da ne bismo izazivali incidente. Napominjem da su odnosi u porodici normalni. Dosad su se u čuvanju smenjivale bake, a u vrtić kreće prvi put od sledećeg meseca. Veoma sam zabrinuta zbog takvog ponašanja.
Molim za savet. Hvala, majka
Deca ne uče civilizovano ponašanje upornim objašnjavanjem već doslednom primenom konsekvenci za necivilizovano ponašanje. Polazak u vrtić će biti pravi test za dete i porodicu, jer ukoliko se u strukturisanim uslovima kakvi vladaju u vrtiću uporno zadržavaju opisni obrasci ponašanja, onda svakako treba potražiti pomoć dr psihijatra koji će razmotriti o kakvom se problemu radi (adhd, odd i drugi). Ukoliko se ponašanje deteta menja i selektivno primenjuje zavisno od konteksta onda se u ponašanju odraslih koji dete uče ponašanju mora nešto menjati.
Pozdrav.
Molim Vas dajte mi neki savet imam 15 godina i oko godinu dana sam sa dečkom u vezi, on ima naravno svoje mane na koje se nekako navikavam jer znam da ipak ne može da promeni problem je u tome što mi je mama rekla da ga više nikad ne želi ni videti ni čuti ni da ga spomenem zbog ponašanja. On zaista ima težak karakter i zna svašta da kažem, ali ne znam šta sad da radim. Meni je obećao da neće više tako da se ponaša jer mi pravi probleme (a znam da je hteo samo da pokuša da popravi situaciju u kući kod mene) ali to moju mamu ne zanima inače su mi roditelji užasni i svaku vezu mi uništili, ona mi je svašta rekla preko telefona da nisam mogla da se smirim par sati. Na putu je trenutno i vraća se za koji dan kad dođe znam da će da me smara sa njim i plašim se. Ne znam šta da joj kažem, ne vredi ni da se smiri ni ništa, baš sam se uplašila jer znam da može svašta da mi uradi trenutno je i on na moru i mnogo mi nedostaje, koju rečenicu da joj kažem da mi ne bi zabranila izlaske. Uopšte ne misli na druge, ništa je ne zanima, u stanju je da me zatvori u sobu preko celog raspusta razgovor sa njom ne pomaže, neće da me sluša, može samo da viče i da mi lupa šamare molim Vas dajte mi neki savet kako da se ponašam, šta da radim kada dođe! Jer znam da nema efekta kod nje lepo je dočekati sa spremnjenim stanom i slično.
Hvala unapred.
Šamaranje, ograničavanje kretanja i slična maltretiranja koja si opisala spadaju u zlostavljanje, odnosno ponašanje koje je kažnjivo. Savetujem ti da porazgovaraš otvoreno sa nekim iz familije o tome šta se u kući događa i kakvom si vaspitanju izložena, jer svaki drugi pokušaj i traženje magične rečenice su trenutna rešenja bez jasnog ishoda. Svakako su ti na rasoplaganju i druge mogućnosti kojima pribegavaju tvoji vršnjaci u sličnim situacijama kada se obraćaju centru za socijalni rad i prijavljuju svoje roditelje za nasilje u kući (fizičko i emocionalano). Smatram da je mnogo bolje "otvoriti" priču o nasilju u kući sa nekim u koga imaš poverenje, a može napraviti uticaj na majku, a ukoliko nema ni jednog drugog rešenja ne treba oklevati ni u traženju pomoći institucija koje su za to angažovane. A što se dečka tiče, ne znam koliko si srećna u vezi sa nekim koga si opisala slično kao majku. Ako jesi, bolje se usresredi na ono što on radi a ne na ono što ti obećava, jer ako krši obećanja, znači da njegova obećanja i ne vrede mnogo, a da su njegovi postupci ustvari ono što on i jeste. Srećno i hrabro
Pozdrav.
Moja ćerka koja ima 9 godina ima bukvalno od malena naviku da posle npr. nekog njoj uzbudljivog događaja to prepriča ali sama u sobi, šeta gore-dole po sobi, skakuće i priča sama sa sobom. Dok je bila manja to i nije toliko smetalo ali sada kada ode na primer na ekskurziju ona se unervozi jer ne može da se zatvori sama u sobu. Možda će ovo nekome zvučati smešno, ali ja se stvarno brinem jer je njen otac bio duševno oboleo koliko je ovo normalno jer kojem god psihologu sam se obraćala svi su rekli da je to u redu i da ona na taj način ispoljava emocije, ako je to tako kada će to prestati?
Unapred Vam hvala na odgovoru.
Ne mora baš sve što izgleda neuobičajeno odmah biti i patološko. Obzirom da Vaša ćerkica ima svoj ritual od ranog detinjstva ja bih ga tako i posmatrao, a ne kao nekakvo prisilno ponašanje. Rituale i prisile treba razlikovati, pre svega u zadovoljstvu. Rituali se čine sa zadovoljstvom, a prisilne radnje su tu da ponište neku strašljivu i katastrofičnu misao i uglavnom njihovo izvođenje zamara osobu i prilikom izvođenja ne oseća nikakvu prijatnost. Religiozne osobe osećaju jaku potrebu za posete religijskim hramovima, čitanju ili izgovaranju molitivi ispovedanju i sl. I za to je svakako potrebna doza privatnosti, a ponašanje većine vernika ne predstavlja nikakvu patologiju. Činjenica da Vaša ćerka ima sličnu potrebu (za privatnošću) govori i o kritičnosti u sagledavanju sopstvenog ponašanja u odnosu na druge, ali se verovatno ne želi ni odreći zadovoljstva u navici koju toliko godina održava. Da ne biste imali strepnju zbog njenog ponašanja i sumnje da se radi o "naslednoj" bolesti, savetujem Vam da potražite dečjeg psihijatra sa kojim biste detaljnije razmotrili aktuelno ponašanje.
Pozdrav.
Psihijatar mi je pre nekoliko dana ustanovio da imam poremećaj dvostruke ličnosti, uzrokovan besom. Nije mi dao nikakvu medikamentnu terapiju, samo kognitivnu-bihejvioralnu terapiju. Možete li da mi objasnite koliko može da bude ozbiljan ovaj poremećaj i šta da radim? Pošto sam ja maltretirana u detinjstvu od strane nastavnika, i kad se setim toga obuzme me jak bes i mržnja, da u tom momentu uradim neku negativnu radnju, a već drugog dana se ne sećam toga. Strašno sam uplašena. Da li treba da nastavim terapiju kod dečijeg psihijatra ili negde drugde? Molim Vas pomozite mi.
Hvala unapred.
Malo psihijatara se u svojoj karijeri može pohvaliti da je imalo iskustva sa stanjem kakvo je npr. dvostruka ličnost. Ja se (ne) mogu pohvaliti da sam do sada imao takvo iskustvom. Teorijski, mogu Vam reći da ozbiljnost poremećaja zavisi od učestalosti i ozbiljnosti učinjenih dela tokom izmene stanja svesti, ali u svakom slučaju je potrebno potražiti psihoterapeuta (nije baš najbitnije koje psihoterapijske orijentacije) ali koji je imao iskustva u radu sa ovim poremećajem i radom sa osobama koje su bile zlostavljane.
Pozdrav.
Prikazano 131-135 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke