Postovani, Poslednih par meseci imam blage bolove najpre u predelu levog gornjeg dela stomaka a kasnije u predelu srca.Bol u stomaku je trajao skoro dva meseca, na ultrazvuku nije bilo niceg neobicnog, analiza krvi je pokazala povisene monocite.U poslednje vreme bol u stomaku je nestao, ali zato se pojavio u predelu srca, "seta" od leve strane do sredine, jacina varira od obicne nelagodnosti do blagog bola, ponekad je to tup bol, nekad kao da pece, a vrlo cesto se javlja na levoj strani i to kao "seckanje", kao "ziganje" srca prilikom disanja.Na savet kardiologa uradio sam opet analizu krvne slike i monociti su opet, posle malo vise od mesec dana, poviseni, MO% 14.6, a MO# 1.0.Takodje PDW je povisen 16.9.Leukociti WBC su 7.0.Kardiolog, radiolog(snimao sam pluca i srce) pa cak i laborant ne smatraju povisene monocite zabrinjavajucim, citiram :"Zaboravi na to"RTG nije pokazao nista neobicno, na EKG-u se vide promene u ako sam dobro zapamtio P talasima, vezano za pretkomore, po recima ka! rdiologa nije normalno ali ni ne ukazuje na nesto posebno.Doktor opste prakse kaze da to nije neobicno za pusace.Gledajuci rezultate analize krvi i snimka srca i pluca kardiolog je zaklucio da mi nije nista, i da ukoliko potraje uradim holter ekg.Posto meni jeste nesto, i kako mi poviseni monociti ne izgledaju kao sitnica, molim Vas za misljenje i savet o daljem ispitivanju, ukoliko je to potrebno.Hvala unapred.
Kako nemate aktuelni kardiološki problem, ja Vam ne mogu dati dovoljno dobar savet. Ako niste imali infektivnu mononukleozu u periodu koji opisujete, konsultujte hematologa, eventualno infektologa.
Poštovani, Mom sinu koji ima 9 godina pedijatar je, nakon sistematskog pregleda, uradio i EKG. Nakon toga, rekao mi je da dete ima blok desne grane, te da nema razloga za paniku. Po njegovim rečima, to nije ništa alarmantno za navedeni uzrast. Preporučio je ponovni EKG tek za godinu dana. Da li zaista nema razloga za paniku ili bi bilo dobro da posetimo i specijalistu? Napominjem da su muževi otac i majka umrli od infarkta (majka je imala prvi infarkt u 42. godini), kao i da je moj otac operisao srčane zaliske i nakon toga (12 godina kasnije) imao infarkt.
Ja se ne bavim dečijom kardiologijom ali, po mom mišljenju pedijatar Vašeg > sina je u pravu. Diskretno posmatrajte kako Vaše dete podnosi fizičko opterećenje.
Volio bih da mi odgovorite kako da regulisem donji krvni pritisak koji je stalno visok i poored uzimanja odredjene terapie -proselola indapresa i drugih.Gornji se spusti sa 160 na 130, ali donji nikako ispod 105.Inace mi je 58 godina i profesor sam po zanimanju mada mi posao nije stresan.Sta mi vi preporucujete. Unaprijed hvala i nadam se odgovoru.
Nije moguće da Vam sa daljine i putem weba regulišem pritisak, ali poenta je > da se treba sagledati aspekt primene svakog pojedinačnog leka, logika > njegove primene i naravno, doza. Tek kada se primeni višestepena terapija > (bar 3 antihipertenziva iz različitih grupa) u maksimalnim pojedinačnim > dozama možemo reći da lčekovi nemaju dovoljana efekat. Vaš pritiak ne bi > smeo da prelazi 140 sa 90 mmHg. Važno pitanje je i dali ste gojazni, jer ako > niste a primate diuretike, njihov efekat može biti sporan.
mislim da imam bulimiju! imam 16 god i opterecena sam kilogramima!toliko da vec mnogo puta po nedelju dana nisam jela nista,smrsala bih ali i odmah sam imala sam ogroman apetit i sve kg bih vratila! sada vise ne mogu da se obuzdam i stalno mnogo jedem!ne umijem da pomognem sebi ,a ne mogu vise ovako da nastavim! STA da radim?molim vas pomozite mi!u mom gradu ne mogu naci adekvatnu pomoc!
Teško je reći da li imaš ili nemaš bulimiju, ali svakako da si opisala ponašanje koje veoma na to podseća. Uopšte svi poremećaji ishrane imaju više zajedničkih karakteristika a jedna od njih je pridavanje preteranog značaja i sopstveno vrednovanje kroz fizički izgled i telesnu težinu. U tu svrhu hrana postaje instrument i koristi se u svrhe za koje nije namenjena, a ponašanje se održava i pored štetnog uticaja na zdravlje i moućnost pojave ozbiljnih medicinskih komplikacija. Hrana se može koristiti u smanjenju neprijatnosti i to predstavlja najvažniji način da se nauči zloupotreba hrane i održavanje problema ishrane. Kratkotrajno osećanje krivice i samoprekorevanje zbog gubitka kontrole samo dodatno pojačava nezadovoljstvo sobom koje ponovo rezultuje smirivanjem kroz ishranu. I tako u krug. Okolina, porodica, ukoliko zna šta se događa ima značajnog uticaja u nastanku i održavanju problema jer se pokazalo da bulimija nastaje u konfliktnim porodicima, što ne mora da važi za tvoju porodicu, a da bulimija nekako pomaže članovima porodice da se ne bave rešavanjem svojih problema nego bulimijom. Naravno bezuspešno. E sad, ti tražiš pomoć. Držanje dijete i pomoć ne idu zajedno. Dijeta podstiče prejedanje, jer bulimične adolescentkinje zadaju sebi striktne dijetalne zadatke koje je nemoguće ispuniti, pogotovo pod stresom ili nezadovoljstvom, kao i ti sedmodnevnim izgladnjivanjem. Dakle, nema dijete i lečenja bulimije. Potrebno je da odložiš planiranje idealne težine dok ne povratiš normalne obrasce ishrane (tri prosečna obroka dnevno). A o bulimiji potraži literaturu preko interneta. Ima dovoljno sajtova i na srpskom i na hrvatskom jeziku koji ti mogu pomoći da proceniš da li je potrebna dalja konsultacija.
Moje ime je A. , imam, 25 godina, završila sam fakulte, zaposlena sam, već duže vreme živim sa momkom. Problem, zbog kojeg vam se obraćam vezan je za moju primarnu porodicu. Imam mlađu sestru (22 god.)koja već dve godine unazad ima poprilično zabrinjavajuće ponašanje. Srednju školu je završila zahvaljujući naporima oca koji je odlazio u školu i opravdavao mnoge izostanke i ,,sređivao" slabe ocene. Fakultet je upisala tako što je imala sreće jer su primali sve koji su konkurisali. Prvu godinu je živela odvojeno od roditelja, kao student,međutim kako nije dala uslov za narednu godinu vratila se kod roditelja. Obnavljanje godine nije bio novčani problem, već taj što smo saznali da on nije ni prvu godinu uplatila ceo iznos, već je novac koji je odbila od roditelja potrošila kupujući sebi odeću i mnoge druge stvarčice iako su joj roditelji davali novac i za to. Nakon toga, počinje njeno povlačenje u sebe, ne izlazi iz kuće (veoma retko, do prodavnice! > ), veoma retko-1 mesečno se čuje sa nekom od drugarica (uglavnom kada ju je one nazovu), posao ne traži iako obećava kako će početi da ga traži.Roditelji su veoma zabrinuti, ne znaju šta da rade,sobzirom da razgovor sa njom nema efekta. Ona negira postojanje problema, najradije bi izbegla temu o sebi, ali kda je primorena da ,,priča" onda sve svede na to da je to njen život i da ona zna šta radi ili pak obećava kako će početi da nešto menja, ali se sve završava na tome (sklona je lažima od srednje škole). Po mom mišljenju, njene intelektualne sposobnosti su manje od njenih želja (da završi fakultet i slično) i to je, verovatno, uslovilo takvo ponašanje. Roditelji su u početku pokašavali da joj pomognu pričom, traženjem posla i slično, ali nisu uspeli. Nisu se obraćali nekom stručnjaku zato što ih je sramota (žive u malom mestu). Želela bih vaše mišljenje. Unapred, hvala.
Problem sa Vasom sestrom ocigledno je u progresiji jer se naoko bezazlena nezrelost i neozbiljnost vezana za skolu pretvorila u problem kome ne znate ni ime, niti u kom pravcu ce dalje ici. Nazalost, smatram da je veoma vazno da se obrati strucnjaku, najbolje neuropsihijatru, jer se desava da su mladalacki problemi koji se nazivaju "adolescentnom krizom" nekada najava i uvod dubljih psihickih problema koje ipak vredi na vreme registrovati. Posebno je zabrinjavajuce njeno sadasnje povlacenje i izolovanje, koje je u velikoj suprotnosti sa njenim ponasanjem zbog koga nije ni uspela da upise godinu na fakultetu. Ukoliko je Vasim roditeljima neprijatno da se u mestu procuje informacija da sa sestrom nesto nije u redu, obracanje psihijatru u drugom gradu je lako resenje problema, za pocetak. Na osnovu navedenih podataka se ne moze sa sigurnoscu reci da li je poreklo njenog problema u pocetnim psihijatrijskim tegobama, ili, kako i sami kazete, u nesto nizem intelektualnom nivou koji cini da nije u stanju da ostvari svoje mnogo vece aspiracije. Moze se dogoditi da je u pitanju samo razmazenost i nezreo stav prema zivotu, ali i to vec samo po sebi predstavlja relativno tezak problem. Takvo ponasanje negovano je od strane Vasih roditelja tokom niza godina i sada je veoma otporno na promene. Znacajno je da ona ima motivaciju za psihoterapiju, da Vi ili Vasi roditelji pokusate da je podstaknete prisnim i podrzavajucim razgovorom, ali se namece ideja da je potrebna strucna pomoc u korigovanju ne samo njenog vec sireg porodicnog ponasanja, kako bi se uspostavili novi i zdraviji obrasci porodicnog i individualnog funkcionisanja. Kako, uprkos svim nastojanjima, roditelji nisu uspeli da promene nepozeljan stil njenog ponasanja, ocigledno da njihov nacin nije efikasan pa zato ovaj problem treba shvatiti ozbiljno. Ukoliko roditlelji nisu spremni zbog bruke i sramote, da potraze pomoc, ucinite to Vi, bilo u nekoj klinickoj ustanovi ili od pojedinca koji je profesionalac u oblasti psihijatrije i napravite kontakt do sestre. Zmurenje pred sadasnjim stanjem nece doneti nista dobro, vec moze biti pogodno tle za jos ozbiljnije probleme, stoga, ne oklevajte. Sestri pruzite razumevanje i svu mogucu podrsku, jer ce joj znaciti u procesu resavanja problema. Prof.dr Bojana Dimitrijevic spec.medicinske psihologije
Postovani, Poslednih par meseci imam blage bolove najpre u predelu levog gornjeg dela stomaka a kasnije u predelu srca.Bol u stomaku je trajao skoro dva meseca, na ultrazvuku nije bilo niceg neobicnog, analiza krvi je pokazala povisene monocite.U poslednje vreme bol u stomaku je nestao, ali zato se pojavio u predelu srca, "seta" od leve strane do sredine, jacina varira od obicne nelagodnosti do blagog bola, ponekad je to tup bol, nekad kao da pece, a vrlo cesto se javlja na levoj strani i to kao "seckanje", kao "ziganje" srca prilikom disanja.Na savet kardiologa uradio sam opet analizu krvne slike i monociti su opet, posle malo vise od mesec dana, poviseni, MO% 14.6, a MO# 1.0.Takodje PDW je povisen 16.9.Leukociti WBC su 7.0.Kardiolog, radiolog(snimao sam pluca i srce) pa cak i laborant ne smatraju povisene monocite zabrinjavajucim, citiram :"Zaboravi na to"RTG nije pokazao nista neobicno, na EKG-u se vide promene u ako sam dobro zapamtio P talasima, vezano za pretkomore, po recima ka! rdiologa nije normalno ali ni ne ukazuje na nesto posebno.Doktor opste prakse kaze da to nije neobicno za pusace.Gledajuci rezultate analize krvi i snimka srca i pluca kardiolog je zaklucio da mi nije nista, i da ukoliko potraje uradim holter ekg.Posto meni jeste nesto, i kako mi poviseni monociti ne izgledaju kao sitnica, molim Vas za misljenje i savet o daljem ispitivanju, ukoliko je to potrebno.Hvala unapred.
Odgovoreno: 07. 12. 2007.Kako nemate aktuelni kardiološki problem, ja Vam ne mogu dati dovoljno dobar savet. Ako niste imali infektivnu mononukleozu u periodu koji opisujete, konsultujte hematologa, eventualno infektologa.
Poštovani, Mom sinu koji ima 9 godina pedijatar je, nakon sistematskog pregleda, uradio i EKG. Nakon toga, rekao mi je da dete ima blok desne grane, te da nema razloga za paniku. Po njegovim rečima, to nije ništa alarmantno za navedeni uzrast. Preporučio je ponovni EKG tek za godinu dana. Da li zaista nema razloga za paniku ili bi bilo dobro da posetimo i specijalistu? Napominjem da su muževi otac i majka umrli od infarkta (majka je imala prvi infarkt u 42. godini), kao i da je moj otac operisao srčane zaliske i nakon toga (12 godina kasnije) imao infarkt.
Odgovoreno: 07. 12. 2007.Ja se ne bavim dečijom kardiologijom ali, po mom mišljenju pedijatar Vašeg > sina je u pravu. Diskretno posmatrajte kako Vaše dete podnosi fizičko opterećenje.
Volio bih da mi odgovorite kako da regulisem donji krvni pritisak koji je stalno visok i poored uzimanja odredjene terapie -proselola indapresa i drugih.Gornji se spusti sa 160 na 130, ali donji nikako ispod 105.Inace mi je 58 godina i profesor sam po zanimanju mada mi posao nije stresan.Sta mi vi preporucujete. Unaprijed hvala i nadam se odgovoru.
Odgovoreno: 07. 12. 2007.Nije moguće da Vam sa daljine i putem weba regulišem pritisak, ali poenta je > da se treba sagledati aspekt primene svakog pojedinačnog leka, logika > njegove primene i naravno, doza. Tek kada se primeni višestepena terapija > (bar 3 antihipertenziva iz različitih grupa) u maksimalnim pojedinačnim > dozama možemo reći da lčekovi nemaju dovoljana efekat. Vaš pritiak ne bi > smeo da prelazi 140 sa 90 mmHg. Važno pitanje je i dali ste gojazni, jer ako > niste a primate diuretike, njihov efekat može biti sporan.
mislim da imam bulimiju! imam 16 god i opterecena sam kilogramima!toliko da vec mnogo puta po nedelju dana nisam jela nista,smrsala bih ali i odmah sam imala sam ogroman apetit i sve kg bih vratila! sada vise ne mogu da se obuzdam i stalno mnogo jedem!ne umijem da pomognem sebi ,a ne mogu vise ovako da nastavim! STA da radim?molim vas pomozite mi!u mom gradu ne mogu naci adekvatnu pomoc!
Odgovoreno: 06. 12. 2007.Teško je reći da li imaš ili nemaš bulimiju, ali svakako da si opisala ponašanje koje veoma na to podseća. Uopšte svi poremećaji ishrane imaju više zajedničkih karakteristika a jedna od njih je pridavanje preteranog značaja i sopstveno vrednovanje kroz fizički izgled i telesnu težinu. U tu svrhu hrana postaje instrument i koristi se u svrhe za koje nije namenjena, a ponašanje se održava i pored štetnog uticaja na zdravlje i moućnost pojave ozbiljnih medicinskih komplikacija. Hrana se može koristiti u smanjenju neprijatnosti i to predstavlja najvažniji način da se nauči zloupotreba hrane i održavanje problema ishrane. Kratkotrajno osećanje krivice i samoprekorevanje zbog gubitka kontrole samo dodatno pojačava nezadovoljstvo sobom koje ponovo rezultuje smirivanjem kroz ishranu. I tako u krug. Okolina, porodica, ukoliko zna šta se događa ima značajnog uticaja u nastanku i održavanju problema jer se pokazalo da bulimija nastaje u konfliktnim porodicima, što ne mora da važi za tvoju porodicu, a da bulimija nekako pomaže članovima porodice da se ne bave rešavanjem svojih problema nego bulimijom. Naravno bezuspešno. E sad, ti tražiš pomoć. Držanje dijete i pomoć ne idu zajedno. Dijeta podstiče prejedanje, jer bulimične adolescentkinje zadaju sebi striktne dijetalne zadatke koje je nemoguće ispuniti, pogotovo pod stresom ili nezadovoljstvom, kao i ti sedmodnevnim izgladnjivanjem. Dakle, nema dijete i lečenja bulimije. Potrebno je da odložiš planiranje idealne težine dok ne povratiš normalne obrasce ishrane (tri prosečna obroka dnevno). A o bulimiji potraži literaturu preko interneta. Ima dovoljno sajtova i na srpskom i na hrvatskom jeziku koji ti mogu pomoći da proceniš da li je potrebna dalja konsultacija.
Moje ime je A. , imam, 25 godina, završila sam fakulte, zaposlena sam, već duže vreme živim sa momkom. Problem, zbog kojeg vam se obraćam vezan je za moju primarnu porodicu. Imam mlađu sestru (22 god.)koja već dve godine unazad ima poprilično zabrinjavajuće ponašanje. Srednju školu je završila zahvaljujući naporima oca koji je odlazio u školu i opravdavao mnoge izostanke i ,,sređivao" slabe ocene. Fakultet je upisala tako što je imala sreće jer su primali sve koji su konkurisali. Prvu godinu je živela odvojeno od roditelja, kao student,međutim kako nije dala uslov za narednu godinu vratila se kod roditelja. Obnavljanje godine nije bio novčani problem, već taj što smo saznali da on nije ni prvu godinu uplatila ceo iznos, već je novac koji je odbila od roditelja potrošila kupujući sebi odeću i mnoge druge stvarčice iako su joj roditelji davali novac i za to. Nakon toga, počinje njeno povlačenje u sebe, ne izlazi iz kuće (veoma retko, do prodavnice! > ), veoma retko-1 mesečno se čuje sa nekom od drugarica (uglavnom kada ju je one nazovu), posao ne traži iako obećava kako će početi da ga traži.Roditelji su veoma zabrinuti, ne znaju šta da rade,sobzirom da razgovor sa njom nema efekta. Ona negira postojanje problema, najradije bi izbegla temu o sebi, ali kda je primorena da ,,priča" onda sve svede na to da je to njen život i da ona zna šta radi ili pak obećava kako će početi da nešto menja, ali se sve završava na tome (sklona je lažima od srednje škole). Po mom mišljenju, njene intelektualne sposobnosti su manje od njenih želja (da završi fakultet i slično) i to je, verovatno, uslovilo takvo ponašanje. Roditelji su u početku pokašavali da joj pomognu pričom, traženjem posla i slično, ali nisu uspeli. Nisu se obraćali nekom stručnjaku zato što ih je sramota (žive u malom mestu). Želela bih vaše mišljenje. Unapred, hvala.
Odgovoreno: 06. 12. 2007.Problem sa Vasom sestrom ocigledno je u progresiji jer se naoko bezazlena nezrelost i neozbiljnost vezana za skolu pretvorila u problem kome ne znate ni ime, niti u kom pravcu ce dalje ici. Nazalost, smatram da je veoma vazno da se obrati strucnjaku, najbolje neuropsihijatru, jer se desava da su mladalacki problemi koji se nazivaju "adolescentnom krizom" nekada najava i uvod dubljih psihickih problema koje ipak vredi na vreme registrovati. Posebno je zabrinjavajuce njeno sadasnje povlacenje i izolovanje, koje je u velikoj suprotnosti sa njenim ponasanjem zbog koga nije ni uspela da upise godinu na fakultetu. Ukoliko je Vasim roditeljima neprijatno da se u mestu procuje informacija da sa sestrom nesto nije u redu, obracanje psihijatru u drugom gradu je lako resenje problema, za pocetak. Na osnovu navedenih podataka se ne moze sa sigurnoscu reci da li je poreklo njenog problema u pocetnim psihijatrijskim tegobama, ili, kako i sami kazete, u nesto nizem intelektualnom nivou koji cini da nije u stanju da ostvari svoje mnogo vece aspiracije. Moze se dogoditi da je u pitanju samo razmazenost i nezreo stav prema zivotu, ali i to vec samo po sebi predstavlja relativno tezak problem. Takvo ponasanje negovano je od strane Vasih roditelja tokom niza godina i sada je veoma otporno na promene. Znacajno je da ona ima motivaciju za psihoterapiju, da Vi ili Vasi roditelji pokusate da je podstaknete prisnim i podrzavajucim razgovorom, ali se namece ideja da je potrebna strucna pomoc u korigovanju ne samo njenog vec sireg porodicnog ponasanja, kako bi se uspostavili novi i zdraviji obrasci porodicnog i individualnog funkcionisanja. Kako, uprkos svim nastojanjima, roditelji nisu uspeli da promene nepozeljan stil njenog ponasanja, ocigledno da njihov nacin nije efikasan pa zato ovaj problem treba shvatiti ozbiljno. Ukoliko roditlelji nisu spremni zbog bruke i sramote, da potraze pomoc, ucinite to Vi, bilo u nekoj klinickoj ustanovi ili od pojedinca koji je profesionalac u oblasti psihijatrije i napravite kontakt do sestre. Zmurenje pred sadasnjim stanjem nece doneti nista dobro, vec moze biti pogodno tle za jos ozbiljnije probleme, stoga, ne oklevajte. Sestri pruzite razumevanje i svu mogucu podrsku, jer ce joj znaciti u procesu resavanja problema. Prof.dr Bojana Dimitrijevic spec.medicinske psihologije
Prikazano 93751-93755 od ukupno 95673 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke