postovana doktorko,,ja vec godinu dana se mucim sa strahom,,naime prethodnih godina imala sam dosta porodicnih problema,ali najveci od svih stresova bio je smrtni slucaj u porodici,ja sam tada prvi put videla mrtvaca,,i od tada se kod mene pojavili simptomi lupanje srca,strah,inace obicno se to desava uvece i kad sam sama ,,imala sam i alergije na svaka tri meseca,,od skoro imam i vrtoglavice i bolove u usima,,molim vas da mi kazete sta je u pitanju kod mene,,i kako mogu sebi pomoci
Veoma je tesko reci na osnovu tako malog broja podataka reci sta se tacno desava sa Vama. Od psihijatrijskih oboljenja, opis Vasih tegoba je najpriblizniji panicnom poremecaju, ali Vam to ne mogu tvrditi bez dodatnih podataka. Ako je panicni poremecaj, lako se resava lekovima ili psihoterapijom. Savetujem Vam da se javite psihijatru, ali i otorinolaringologu, obzirom na podatak da imate vrtoglavice i bol u predelu uha.
Postovana dr.,imam 22g,i muci mi vec par godina u nizu jedan problem, a to je neki cudan strah u situacijama u kojima on nije opravdan,tacnije,imam strah kad izadjem u grad,kad sam medju ljudima,tj od ljudi,npr.kad s nekim stanem da pricam,obuzme me neka napetost,drhti mi glava,ruke,znojim se,uzasan osecaj.. S obzirom na to da sam zavrsio med.skolu,kad trebam da dam inekciju drhte mi ruke,glava,isto tako kad trebam bilo sta drugo da uradim oko pacijenta,jednostavno ne mogu to da trpim vise,osecam se bezvoljno,nemam volju ni za cim:( Cuo sam da pomaze u tim stanjima ksalol,pa ga uzmem ne skoro svaki dan ujutro jednu kapsulu od 0,5mg,i mogu vam reci pomogne mi! Sta vi mislite o svemu ovome i da li mi mozete nekako pomoci?! HVALA UNAPRED
Opis Vasih tegoba najvise lici na socijalnu fobiju. Medjutim, socijalna fobija se ne resava Ksalolom niti drugim benzodijazepinima !!! Oni mogu biti samo pomocni lekovi uz antidepresiv i to samo na pocetku tretmana. Na nacin na koji ste do sada pokusavali da resite svoj problem, kao sto i sami mozete da vidite, nije moguce resiti se tegobe - one se smanje i nestanu dok traje dejstvo leka, a zatim se ponovo jave. Ako se radi o socijalnoj fobiji moguce je pravilnom terapijom resiti tegobe tako da ih, nakom prestanka uzimanja leka i/ili psihoterapije, vise ne bude. Ovako ste, samolecenjem, mozda navukli jos jednu bolest koja se naziva zavisnost od benzodiazepina, a ujedno i izgubili dragoceno vreme za kvalitetnije i potpunije resavanje problema! Takodje, ono sto se cesto desava kada se sociajlna fobija ne leci je pojava depresije, koja se pored neraspolozenja karakterise i bezvoljnoscu i gubitkom zadovoljstva. Javite se sto pre psihijatru radi temeljne procene Vaseg stanja (da li se radi o psihijatrijskoj bolesti i kojoj) i, na osnovu toga, ukljucenja adekvatne terapije.
Postovanje, Imam 26 godina, i vec 4-5 godina mucim se sa uslovnim refleksom izrazenim kroz bolu u stomaku kada god trebam negde da putujem, ili kada god je neka vrsta uzbudjenja u pitanju. Pred svako putovanje uzimam Bromazepam i Probiotic. Da li postoji odredjena terapija za ovu vrstu poremecaja ili odredjeni lekovi koji bi pomogli da se to prevazidje. Pozdrav.
Najpre treba utvrditi da li se radi o psihijatrijskom ili telesnom poremecaju. Obzirom da se tegobe javljaju samo u odredjenim situacijama, postoji mogucnost da se radi o psihijatrijskom poremecaju. Najcesce se takve tegobe javljaju kod pojedinih oblika strahova. Takodje, potrebno je, pored psihijatrijske procene, uraditi i osnovna telesna ispitivanja vezana za bolesti gastrointestinalnog sistema. Tek kada se napravi razgranicenje i utvrdi tacna dijagnoza moguce je govoriti o terapiji.
DRAGA DOKTORKA VEC GODINU DANA PIJEM 3*1/2 RIVOTRILA, ZOLOFT I LORIL 5MG DIJAGNOZA JE ANKSIOZ.SA SONATIZ. SKAKAO MI JE PRITISAK TRNULE MI RUKE KOCILI SE PRSTI BILO MI TESKO DA DISEM. 5-6MESECI MI JE BILO DOBRO I SAD PORED OVE TERAPIJE MENI JE VECERAS SKOCIO PRITISAK NA 170/120 I ONDA JA POPIJEM CEO RIVOTRIL I JOS 1 LORIL OD 5MG, NISAM SE UPPSTE NERVIRALA. IMAM 29 GOD. MAJKA SAM 2 DEVOJCICE 5 I 1.5 GOD.KOJE SU CESTO BOLESLJIVE,A JA SAM JAKO EMOTIVNA I OSETLJIVA. BILA SAM I KOD INTERNISTE SVE UREDU, CESTO ME BOLI VRAT POPIJEM NIMULID. VECERTAS SAM SE ODSEKLA TAKO MI JE BILO STRASNO ALI NEZNAM ZASTO KOME DA SE OBRATIM STA DA PIJEM STA DA RADIM
Ono sto bi Vam preporucila je da se javite Vasem pihijatru i da mu ispricate sve ovo sto ste napisali, obzirom da na osnovu ovih informacija koje ste mi poslali nisam u stanju da Vam odgovorim o cemu se radi kod Vas, odnosno, zasto Vam pritisak naglo raste. To moze da se desi iz brojnih razloga - pored ostalog i zbog porasta tolerancije na lek.
Postovani Gosp. Stankovicu, Sestra mi je umrla od raka 8 augusta ove godine, iza sebe ostavila je 2 sina od 12 i 9 godina kao i cerkicu od 3 godine. Moje pitanje glasi. Sta reci deci a posebno maloj devojcici, jer decaci malo vise su svesni i razumeju da im je majka umrla ( mada za mladeg sina milsim da ni on nije bas toliko/potpuno svestan sta se desilo, mozda je to normalno za decaka od 9 godina !!!) Znaci devojcica od tada trazi majku, ja joj kazem da ja majka u bolnici i da ce se vratiti ( ne znam da li je ovo pravilno, zato vam i pisem kako biste me savetovali). Jos nesto, posle nepuna 3 meseca muz moje preminule sestre se ozenio, i jednog dana djevojcica mi rece da njen otac joj je rekao za njenu macehu da joj je ona majka i rekao joj je da je njena (rodena) majka umrla. Da li je ovo skodljivo za dete ili je bolje suoqiti je sa realnoscu?! ( Nikako se ne slazem da se kaze detetu da joj je maceha majka, jer niko nikad ne moze da joj ipsere mozak i da je natera da zaboravi svoju majku, jer je to nemoguce, to znam iako nisam psihijatar!!) Unapred vam se zahvaljujem na odgovoru, veoma mi je vazna. Sa Postovanjem, Zabrinuta Tetka
Saučešće pre svega! Gubitak jednog roditelja je jedan od najznačajnijih razvojnih događaja u sa kojim se dete može suočiti. Taj događaj nikada ne može ostaviti mali uticaj ukoliko je dete živelo sa roditeljem. Međutim, uticaj i reakcije se razlikuju zavisno od uzrasta deteta, umne razvijenosati, prethodne privrženosti deteta tom roditelju i značaja gubitka za porodicu, kao i od načina na koji je došlo do gubitka roditelja (iznenadan, neočekivan, užasavajući ili u sklopu prolongirane bolesti, očekivano, bez fizičke traumatizacije). Prema istrađivanjima, čak 1,5 -4% dece u zapadnim zemljama izgubi roditelja tokom detinjstva. Zbog ratova kod nas je taj procenat i veći. Što je mlađi uzrast deteta, smrt roditelja (majke prvenstveno) ima veći biološki uticaj (na telesnom nivou se mogu očekivati reakcije deteta), dok što je deteta starije reakcije tuge imaju postaju sliče onima kao i kod odraslih. Činjenica da je vaša sestra umrla od hronične iscrpljujuće bolesti, da smrt nije bila iznenadna i neočekivana, to umanjuje šanse za pojavu patoloških reakcija žalosti (krivica, preokupiranost mislima o smrti i beznadežnosti, preimetnim smanjenjem interesovanja, pokretljivosti i funkcionalnost do pojave iluzija i halucinacija), iako deca nikada ne mogu biti dovoljno propremljena za smrt roditelja. Kod mlađe dece reakcije žalovanja obično bivaju iskazane kroz poremećaj telesnih funkcija i one mogu biti zakasnele zbog limitirane mogućnosti shvatanja, prećutkivanja istine, odsustva drstičnih promena u njihovim životima (prisustvo baka, tetki, drugog roditelja, koji pokušavaju da umanje prazninu nastalu gubitkom majke). Tako, deca na mlađem uzrastu prvo osete konsekvence smanjenja kvaliteta brige o njima, pre nego žalost zbog gubitka roditelja. Ukoliko je razvoj inteligencije normalan, deca imaju sposobnost da sa 5 godina razumeju koncept smrti i razliku "biti živ" i "biti mrtav". Deca mlađa od 5 godina generalno to nisu u stanju ni verbalno ni crtežom. Vaša sestričina zato i dalje traži i pita gde joj je mama i pored očevog pokušaja da je suoči sa surovom realnošću. Može se čak desiti da vam kaže da idete u bolnicu da bi videla mamu. U različitim stručnim knjigama i časopisima možete naći različita tumačenja i preprouke šta činiti i šta reći deci i pomoći im da započnu normalan proces žalovanja koji je bitan za njihov normalan razvoj.Deca sa 3 godine su sposobna da prepoznaju osećanje tuge i istraživanja su pokazala da ukoliko je ta sposobnost izražena deca kasnije imaju manje šansi da ispolje neki psihijatrijski poremećaj (najčešće hipohondijazu ili psihosomatski poremećaj). Iako smrt roditelja nosi rizik za razvoj mentalnih problema, kod najvećeg broja dece se to ne desi, niti saopštavanje i sučoavanje dece sa bolnom istinom zahteva kasniji psihijatrijski tretman, pogotovo kada unutar familije postoji podrška i razumevanje za ispoljavanje tuge zbog gubitka!! Šta reći i učiniti? Možda je bolje pitanje šta ne činiti i ne govoriti. 1) Ne sprečavati započinjanje žalovanja (ne sakrivati istinu od deteta, ne izbegavati razgovor o mrtvom roditelju, ne izbegavati mesta koja bi detet podsetila na mrtvog roditelja). Decu ne treba prisiljavati da idu na sahranu ili važne obeležnice, ali to svakako ne treba izbegavati 2) pomoći detetu da razume razliku između biti živ i biti mrtav (ne govoriti detetu da je mama na nebu, u bolnici, da je zaspala, jer će dete očekivati da se mama vrati i da ponovo budu zajedno, što dete remeti i emocionalno i suprotno je sa zdravom logikom. 3) pomoći ocu (čak i psihološkim savetovanjem) da pomogne deci da razumeju šta se dogodilo sa mamom i pomoći i njemu (kroz sprovođenje rituala obeležavanja smrti) da podeli žalost sa drugima (donošenje odluke za ponovnim sklapanjem braka se može posmatrati kao pokušaj samozaštite od preplavljivanja tugom i zaštita dece od gubitka majke zbog čega svoju novu ženu i predstavlja kao "novu" mamu). Ovo jeste pogrešno jer u oba slučaja ometa NORMALAN proces žalovanja, pogotovo kod dece, jer ometanje ili sprečavanje pre može dovesti do poremećaja (straho od bolesti, smrti, razvoj psihosomatskih smetnji). kao i hendikepiranja u učenju kako žaliti i odžaliti gubitak. 4) Deci, pogotovo mlađoj treba ukazati da nisu ona kriva zbog toga što se dogodilo (deca imaju konkretno i "egocentrino" mišljenje i sve događaje dovode u vezu sa sobom), kako bi se izbeglo da uz žaljenje deca osećaju krivicu i ličnu odgovornost. Naravno, o procesi prolaska kroz teške gubitke i žaljenja može se mnogo toga reći, stoga ne oklevajte da iznesete svoje dileme i pitanja, kao i da u mestu stanovanja potražite savetodavnu pomoć stručnjaka. Srdačan pozdrav
postovana doktorko,,ja vec godinu dana se mucim sa strahom,,naime prethodnih godina imala sam dosta porodicnih problema,ali najveci od svih stresova bio je smrtni slucaj u porodici,ja sam tada prvi put videla mrtvaca,,i od tada se kod mene pojavili simptomi lupanje srca,strah,inace obicno se to desava uvece i kad sam sama ,,imala sam i alergije na svaka tri meseca,,od skoro imam i vrtoglavice i bolove u usima,,molim vas da mi kazete sta je u pitanju kod mene,,i kako mogu sebi pomoci
Odgovoreno: 03. 01. 2008.Veoma je tesko reci na osnovu tako malog broja podataka reci sta se tacno desava sa Vama. Od psihijatrijskih oboljenja, opis Vasih tegoba je najpriblizniji panicnom poremecaju, ali Vam to ne mogu tvrditi bez dodatnih podataka. Ako je panicni poremecaj, lako se resava lekovima ili psihoterapijom. Savetujem Vam da se javite psihijatru, ali i otorinolaringologu, obzirom na podatak da imate vrtoglavice i bol u predelu uha.
Postovana dr.,imam 22g,i muci mi vec par godina u nizu jedan problem, a to je neki cudan strah u situacijama u kojima on nije opravdan,tacnije,imam strah kad izadjem u grad,kad sam medju ljudima,tj od ljudi,npr.kad s nekim stanem da pricam,obuzme me neka napetost,drhti mi glava,ruke,znojim se,uzasan osecaj.. S obzirom na to da sam zavrsio med.skolu,kad trebam da dam inekciju drhte mi ruke,glava,isto tako kad trebam bilo sta drugo da uradim oko pacijenta,jednostavno ne mogu to da trpim vise,osecam se bezvoljno,nemam volju ni za cim:( Cuo sam da pomaze u tim stanjima ksalol,pa ga uzmem ne skoro svaki dan ujutro jednu kapsulu od 0,5mg,i mogu vam reci pomogne mi! Sta vi mislite o svemu ovome i da li mi mozete nekako pomoci?! HVALA UNAPRED
Odgovoreno: 03. 01. 2008.Opis Vasih tegoba najvise lici na socijalnu fobiju. Medjutim, socijalna fobija se ne resava Ksalolom niti drugim benzodijazepinima !!! Oni mogu biti samo pomocni lekovi uz antidepresiv i to samo na pocetku tretmana. Na nacin na koji ste do sada pokusavali da resite svoj problem, kao sto i sami mozete da vidite, nije moguce resiti se tegobe - one se smanje i nestanu dok traje dejstvo leka, a zatim se ponovo jave. Ako se radi o socijalnoj fobiji moguce je pravilnom terapijom resiti tegobe tako da ih, nakom prestanka uzimanja leka i/ili psihoterapije, vise ne bude. Ovako ste, samolecenjem, mozda navukli jos jednu bolest koja se naziva zavisnost od benzodiazepina, a ujedno i izgubili dragoceno vreme za kvalitetnije i potpunije resavanje problema! Takodje, ono sto se cesto desava kada se sociajlna fobija ne leci je pojava depresije, koja se pored neraspolozenja karakterise i bezvoljnoscu i gubitkom zadovoljstva. Javite se sto pre psihijatru radi temeljne procene Vaseg stanja (da li se radi o psihijatrijskoj bolesti i kojoj) i, na osnovu toga, ukljucenja adekvatne terapije.
Postovanje, Imam 26 godina, i vec 4-5 godina mucim se sa uslovnim refleksom izrazenim kroz bolu u stomaku kada god trebam negde da putujem, ili kada god je neka vrsta uzbudjenja u pitanju. Pred svako putovanje uzimam Bromazepam i Probiotic. Da li postoji odredjena terapija za ovu vrstu poremecaja ili odredjeni lekovi koji bi pomogli da se to prevazidje. Pozdrav.
Odgovoreno: 03. 01. 2008.Najpre treba utvrditi da li se radi o psihijatrijskom ili telesnom poremecaju. Obzirom da se tegobe javljaju samo u odredjenim situacijama, postoji mogucnost da se radi o psihijatrijskom poremecaju. Najcesce se takve tegobe javljaju kod pojedinih oblika strahova. Takodje, potrebno je, pored psihijatrijske procene, uraditi i osnovna telesna ispitivanja vezana za bolesti gastrointestinalnog sistema. Tek kada se napravi razgranicenje i utvrdi tacna dijagnoza moguce je govoriti o terapiji.
DRAGA DOKTORKA VEC GODINU DANA PIJEM 3*1/2 RIVOTRILA, ZOLOFT I LORIL 5MG DIJAGNOZA JE ANKSIOZ.SA SONATIZ. SKAKAO MI JE PRITISAK TRNULE MI RUKE KOCILI SE PRSTI BILO MI TESKO DA DISEM. 5-6MESECI MI JE BILO DOBRO I SAD PORED OVE TERAPIJE MENI JE VECERAS SKOCIO PRITISAK NA 170/120 I ONDA JA POPIJEM CEO RIVOTRIL I JOS 1 LORIL OD 5MG, NISAM SE UPPSTE NERVIRALA. IMAM 29 GOD. MAJKA SAM 2 DEVOJCICE 5 I 1.5 GOD.KOJE SU CESTO BOLESLJIVE,A JA SAM JAKO EMOTIVNA I OSETLJIVA. BILA SAM I KOD INTERNISTE SVE UREDU, CESTO ME BOLI VRAT POPIJEM NIMULID. VECERTAS SAM SE ODSEKLA TAKO MI JE BILO STRASNO ALI NEZNAM ZASTO KOME DA SE OBRATIM STA DA PIJEM STA DA RADIM
Odgovoreno: 03. 01. 2008.Ono sto bi Vam preporucila je da se javite Vasem pihijatru i da mu ispricate sve ovo sto ste napisali, obzirom da na osnovu ovih informacija koje ste mi poslali nisam u stanju da Vam odgovorim o cemu se radi kod Vas, odnosno, zasto Vam pritisak naglo raste. To moze da se desi iz brojnih razloga - pored ostalog i zbog porasta tolerancije na lek.
Postovani Gosp. Stankovicu, Sestra mi je umrla od raka 8 augusta ove godine, iza sebe ostavila je 2 sina od 12 i 9 godina kao i cerkicu od 3 godine. Moje pitanje glasi. Sta reci deci a posebno maloj devojcici, jer decaci malo vise su svesni i razumeju da im je majka umrla ( mada za mladeg sina milsim da ni on nije bas toliko/potpuno svestan sta se desilo, mozda je to normalno za decaka od 9 godina !!!) Znaci devojcica od tada trazi majku, ja joj kazem da ja majka u bolnici i da ce se vratiti ( ne znam da li je ovo pravilno, zato vam i pisem kako biste me savetovali). Jos nesto, posle nepuna 3 meseca muz moje preminule sestre se ozenio, i jednog dana djevojcica mi rece da njen otac joj je rekao za njenu macehu da joj je ona majka i rekao joj je da je njena (rodena) majka umrla. Da li je ovo skodljivo za dete ili je bolje suoqiti je sa realnoscu?! ( Nikako se ne slazem da se kaze detetu da joj je maceha majka, jer niko nikad ne moze da joj ipsere mozak i da je natera da zaboravi svoju majku, jer je to nemoguce, to znam iako nisam psihijatar!!) Unapred vam se zahvaljujem na odgovoru, veoma mi je vazna. Sa Postovanjem, Zabrinuta Tetka
Odgovoreno: 03. 01. 2008.Saučešće pre svega! Gubitak jednog roditelja je jedan od najznačajnijih razvojnih događaja u sa kojim se dete može suočiti. Taj događaj nikada ne može ostaviti mali uticaj ukoliko je dete živelo sa roditeljem. Međutim, uticaj i reakcije se razlikuju zavisno od uzrasta deteta, umne razvijenosati, prethodne privrženosti deteta tom roditelju i značaja gubitka za porodicu, kao i od načina na koji je došlo do gubitka roditelja (iznenadan, neočekivan, užasavajući ili u sklopu prolongirane bolesti, očekivano, bez fizičke traumatizacije). Prema istrađivanjima, čak 1,5 -4% dece u zapadnim zemljama izgubi roditelja tokom detinjstva. Zbog ratova kod nas je taj procenat i veći. Što je mlađi uzrast deteta, smrt roditelja (majke prvenstveno) ima veći biološki uticaj (na telesnom nivou se mogu očekivati reakcije deteta), dok što je deteta starije reakcije tuge imaju postaju sliče onima kao i kod odraslih. Činjenica da je vaša sestra umrla od hronične iscrpljujuće bolesti, da smrt nije bila iznenadna i neočekivana, to umanjuje šanse za pojavu patoloških reakcija žalosti (krivica, preokupiranost mislima o smrti i beznadežnosti, preimetnim smanjenjem interesovanja, pokretljivosti i funkcionalnost do pojave iluzija i halucinacija), iako deca nikada ne mogu biti dovoljno propremljena za smrt roditelja. Kod mlađe dece reakcije žalovanja obično bivaju iskazane kroz poremećaj telesnih funkcija i one mogu biti zakasnele zbog limitirane mogućnosti shvatanja, prećutkivanja istine, odsustva drstičnih promena u njihovim životima (prisustvo baka, tetki, drugog roditelja, koji pokušavaju da umanje prazninu nastalu gubitkom majke). Tako, deca na mlađem uzrastu prvo osete konsekvence smanjenja kvaliteta brige o njima, pre nego žalost zbog gubitka roditelja. Ukoliko je razvoj inteligencije normalan, deca imaju sposobnost da sa 5 godina razumeju koncept smrti i razliku "biti živ" i "biti mrtav". Deca mlađa od 5 godina generalno to nisu u stanju ni verbalno ni crtežom. Vaša sestričina zato i dalje traži i pita gde joj je mama i pored očevog pokušaja da je suoči sa surovom realnošću. Može se čak desiti da vam kaže da idete u bolnicu da bi videla mamu. U različitim stručnim knjigama i časopisima možete naći različita tumačenja i preprouke šta činiti i šta reći deci i pomoći im da započnu normalan proces žalovanja koji je bitan za njihov normalan razvoj.Deca sa 3 godine su sposobna da prepoznaju osećanje tuge i istraživanja su pokazala da ukoliko je ta sposobnost izražena deca kasnije imaju manje šansi da ispolje neki psihijatrijski poremećaj (najčešće hipohondijazu ili psihosomatski poremećaj). Iako smrt roditelja nosi rizik za razvoj mentalnih problema, kod najvećeg broja dece se to ne desi, niti saopštavanje i sučoavanje dece sa bolnom istinom zahteva kasniji psihijatrijski tretman, pogotovo kada unutar familije postoji podrška i razumevanje za ispoljavanje tuge zbog gubitka!! Šta reći i učiniti? Možda je bolje pitanje šta ne činiti i ne govoriti. 1) Ne sprečavati započinjanje žalovanja (ne sakrivati istinu od deteta, ne izbegavati razgovor o mrtvom roditelju, ne izbegavati mesta koja bi detet podsetila na mrtvog roditelja). Decu ne treba prisiljavati da idu na sahranu ili važne obeležnice, ali to svakako ne treba izbegavati 2) pomoći detetu da razume razliku između biti živ i biti mrtav (ne govoriti detetu da je mama na nebu, u bolnici, da je zaspala, jer će dete očekivati da se mama vrati i da ponovo budu zajedno, što dete remeti i emocionalno i suprotno je sa zdravom logikom. 3) pomoći ocu (čak i psihološkim savetovanjem) da pomogne deci da razumeju šta se dogodilo sa mamom i pomoći i njemu (kroz sprovođenje rituala obeležavanja smrti) da podeli žalost sa drugima (donošenje odluke za ponovnim sklapanjem braka se može posmatrati kao pokušaj samozaštite od preplavljivanja tugom i zaštita dece od gubitka majke zbog čega svoju novu ženu i predstavlja kao "novu" mamu). Ovo jeste pogrešno jer u oba slučaja ometa NORMALAN proces žalovanja, pogotovo kod dece, jer ometanje ili sprečavanje pre može dovesti do poremećaja (straho od bolesti, smrti, razvoj psihosomatskih smetnji). kao i hendikepiranja u učenju kako žaliti i odžaliti gubitak. 4) Deci, pogotovo mlađoj treba ukazati da nisu ona kriva zbog toga što se dogodilo (deca imaju konkretno i "egocentrino" mišljenje i sve događaje dovode u vezu sa sobom), kako bi se izbeglo da uz žaljenje deca osećaju krivicu i ličnu odgovornost. Naravno, o procesi prolaska kroz teške gubitke i žaljenja može se mnogo toga reći, stoga ne oklevajte da iznesete svoje dileme i pitanja, kao i da u mestu stanovanja potražite savetodavnu pomoć stručnjaka. Srdačan pozdrav
Prikazano 92531-92535 od ukupno 94726 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke