U braku sam 32 godine sa ženom koju iskreno i mnogo volim. Siguran sam da voli i ona mene. Veoma malo smo se svađali svih ovih godina. Nikada, zaista nikada nisam bio ljubomoran ni na šta. Nikada mi nije davala povoda za to. Porodičan je tip i nije sklona nikakvim flertovima. Dakle po tom pitanju sam bio potpuno miran. No desi se ovakva situacija: 24 septembra ove godine ona se sretne sa čovekom koji joj je bio prvi mladić a sa kojim je raskinula još davne 1978. Godine. On je pozove na kafu i svrate u kafić. Tu se zadrže oko sat vremena. Ja je pozovem, a ona pošto me je i videla dok sam je zvao, jer sam se kretao niz ulicu u kojoj je taj kafić, ona mi kaže da i ja svratim. Tu se mi upoznamo ma sledeći način: ona me predstavi: ovo je moj muž pa malo zaćuti a ja kažem a čovek je?. Ona malo zbunjena kaže: ja ne umem da lažem ovo je moja prva ljubav. Tu smo sedeli još 10-tak minuta pa ona i ja otišli. Kasnije sam je, neiskreno sa željom da iz nje nešto izvučem ispitivao o odnosu sa tim mladićem. To je bila mladalačka ljubav kada je ona imala 17 i 18 godina. U toku razgovora mi je rekla da su razgovarali o životu o porodicama o deci ali da je on rekao da je samo nju ozbiljno voleo. Ona ga je prekinula (po onome kako mi je rekla): ne laži. Kasnije negde ju je podsetio na mesta gde su se ljubili što je ona takođe prekinula. Nisu imali seksualne odnose jer je bila devica kada sam je ja upoznao 1984. Godine. Kasnije sam je još ispitivao o toj vezi pa mi je ona rekla da joj je žao što nije sačuvala divna pisma koja joj je slao iz vojske. Govorila mi je da je nestalan i da je stalno odlazio i vraćao se a ona ga je čekala. Čini mi se da je sa puno emocija o svemu tome govorila. On je postao uspešan čovek u materijalnom pogledu. Ona i ja živimo prilično skromno ali ne oskudevamo. Imamo dva odrasla sina koji su završili fakultete i žive daleko od nas. Ovaj događaj je u meni izazvao jaku ljubomoru i strah da će prestati da me voli. Stalno razmišljam o tome. Ta razmišljanja su mi potpuno poremetila san pa veoma loše spavam. Budim se i pomislim da će me ostaviti. Stalno se upoređuje sa tim čovekom. Počeo sam i nju da opterećujem. Pričali smo dosta otvoreno i ona tvrdi da je to davna prošlost, da je od tada prošlo 37 godina i da sam ja za nju sasvim dobar izbor, da voli mene i naše sinove. To joj verujem ali me ipak muči ljubomora. Zbog toga gubim pomalo i poverenje u nju (a imao sam neograničeno poverenje) . Te negativne misli koje me opterećuju nikako da izbijem iz glave. Gubim i apetit pa malo jedem. Kako vreme protiče to se ne smanjuje. Molim vas šta da radim? Kako da ovo prevaziđem? Kako da sačuvam brak i da ne narušim odnose sa suprugom bez koje nebih mogao da živim. Da li mi je potrebno lečenje i kome da se javim. Meni se čini da sam to ne mogu prevazići. Unapred zahvalam.
Poštovani, Vi ste po svemu sudeći upali u jednu klasičnu depresivnu reakciju, a okidač je bio stres kada vas je supruga upoznala sa svojom bivšom ljubavi. Neophpdno je da preispitate sebe i dođete do uverenja i koja se nalaze u pozadini vaše emocije tuge i ljutnje koje su se pojavile. Šta je to u šta vi verujete? Da li je to da vi ne možete živeti bez vaše supruge ili nešto drugo? Ko vam garantuje da će život uvek teći onako kako ste vi zamislili? U svakom slučaju neki veliki strah se probudio u vama, a u osnovi svih strahova je strah od smrti. Zamislite situaciju šta bi se najgore moglo dogoditi da je izgubite na ovaj ili onaj način. To će vam pomoći da se suočite sa svojim strahovima. Često puta ljudi žive u nekim iluzijama i nemaju pravilan odnos prema prealnosti. Argumenti koje vam supruga daje da njoj ta osoba više ne znači, da je to daleka prošlost kao i to da ste u braku već 37 god. Pri čemu je ona sve vreme bila i ostala verna kao i da imate odraslu decu, vama ne znače mnogo jer nemate poverenje. Koliko vi imate veru u samog sebe, kolika je vaša lična snaga i bezuslovna ljubav prema sebi, zapitajte se! Očigledno je da ste je uslovili nečim ili nekim spolja, van vas. Potrebno je da se vratite sebi i umirite. Ako ne možete sami dođite na psihoterapiju u dz " jedro" gde radim.
Naime, imam sina starog devet godina, koji ima problem sa učenjem i ponašanjem. Za školu nije da je nezainteresovan, već slabo pamti a još brže zaboravlja. Dekoncentrisan je tokom celog dana, za svaku lošu ocenu postoji neki izgovor. Vodila sam ga kod psihologa, koji je procenio da njemu ništa ne fali, čak šta više da mu je koeficijent inteligencije veći od proseka. Probala sam sve, od kažnjavanja preko razgovora,ali ništa ne uspeva.
Molim Vas pomozite mi da rešim problem ako je ikako moguće.
Poštovana, Mislim da bi bilo dobro da dođete kod psihologa sa detetom na razgovor. Pretpostavljam da postoje neki razlozi njegove nezainteresovanosti, moguće u porodici, između roditelja. Dete u tim godinama ne može da u potpunosti shvati posledice ispisivanja iz škole, ali način kako sa njim razgovarate govori o vašem velikom strahu i pribegavnju pretnjama što nikako nije dobro za dete.
Postovani, u pitanju je moja majka. Ja sam se udala sa 20 g jer sam bila trudna, tada sam pauzirala studije. Rodila sam bebu, zavrsila studije, zaposlila se, rodila drugu bebu. Sada imam skoro 30 godina. Sestra od ujaka se pre neki dan udala sa 17 g, pobegla od kuce, haos opsti. U mom razgovoru sa svojom majkom ona je tu sestru stavila ispred mene, rekavsi da sam i ja kao ona. Mala je spornog morala iako ima tako malo godina. Rekla sam majci da nije lepo sto me na taj nacin vredja. Ona je tada osula paljbu na mene po svim frontovima. Vredjala me, na neki nacin kune moje cerke i da se one tako sutra ophode prema meni. Ne zeli da prica sa mnom, 3 nedelje me nije okrenula telefonom, pod izgovorom da je moja obaveza da nju zovem, prica da je ne postujem, da sam joj puno loseg u zivotu uradila. Kaze da me gajila, sve mi dala itd. Nikad joj nisam naudila, jedini oslonac sam joj bila, uvek joj drzala stranu, svaki dan je zvala kad sam se udala. Ona sada to sve porice. Srce mi se cepa. Imala je jako tezak zivot sa mojim ocem. Pun stresa. Uvek sam je psihicki dizala. Nas konflikt je zapoceo jer je zaboravila da sam ja njeno dete, a ta mala bratanica je kako kaze njena krv. . . Moram jos nesto reci: pre dve godine je umislila da je neko postavio bubice za prisluskivanje po kuci. Svuda je trazila. Nije htela da se javlja na telefon i istu tu malu sto je sad brani, vredjala i kritikovala zbog ponasanja. Mislim da je to neki psihicki problem. Izvinite sto sam ovoliko pisala. Ali verujte, nakon svega, ni ja ne mogu da funkcionisem kako treba. To njeno ponasanje lose utice na mene. Boli me i srce i dusa. I na kraju pocnem i sebe da preispitujem gde gresim. . . Sta da radim? Hvala vam najlepse na svemu. Izvinite zbog opsirnosti. Mada, dva dana da pisem, bilo bi malo
Poštovana, Razgovarajte sa majkom u periodu kada je kritična i smirena o tome da joj je potrebna pomoć stručnjaka (psiholog, psihijatar) jer joj je očigledno nervni sistem veoma ugrožen i ne može da se kontroliše. Nepotrebno je i nekorisno da joj dokazujete da ste vi ispravni, da ste joj pomagali kada je bilo teško (što uzgred budi rečeno i nije bio vaš posao kao deteta) jer njoj je potrebno da stekne uvide u sopstveno ponašanje i bude svesna svojih postupaka i načina razmišljanja koji i privlače okolnosti u kojima se nalazi. To isto važi i za vas pa, mada znam koliko vam je teško, ipak nađite ličnu snagu i prevaziđite ovo što se dešava između vas i majke svešću da ste odrasla i zrela osoba koja ima svoj život i porodicu, da ne zavisite od majčinog mišljenja. To nije nimalo lako, ali ona očigledno ima psihičke probleme i zato je treba uputiti na pravo mesto. Ako ona to ne bude želela onda je to njena odgovornost, a ne vaša. U tom slučaju, izbagavajte da dolazite u konflikte sa njom i da sebe izlažete njenim uvredama.
Poštovani, imam problema sa anksioznošću preko godinu dana. Simptomi su otežan udah važduha i blaga tahikardija 85 u sec. Radim posao u struci, prosjecne plate, a ovi simptomi mi se jedino pojavljuju na poslovnim sastancima, pa sebi izgledam smijesan i nekako se borim sa tim. Idem kod psihijatra ali mi on upućuje psihoterapiju, a jedino može privatno, iako jedini radim u kuci. Napminjem da sam jako mrsav i visok, i to me tisti, volim zene, ali nemam hrabraosti ni jednoj prici, ujedno bio sam najbolji student u svojoj generaciji i imao mnoge nagrade, ali sa svojih 24 godine shvatam da bez ljubavi i intezivnog seksa, tesko mogu vise. Imam problema sa socijalnom interakcijom ali imam iq 122, iako ne smatram sebe nesto pamentnim, kad ne umijem uputiti kompliment djevojci niti imam hrabrosti prici, ne zelim ljubav koliko seks. Ujedno ne pijem, ne pusim, ne drogiram se, jedino na svoju ruku posledljih 2 mjeseca uzimam lexilium pola doze od 1, 5mg. Po prirodi sam hipohondar, valjda zato sto vidim da mnogi su muskulaturno dominantniji od mene i jako sam potisten. Pokusao sam sa meditacijom, fiskulturom, teretanom, knjigama iz popularne psihologije, klasicnom muzikom, jedino sto mi pomaze jesto sopenov noknutno. Ako moyete odgovoritite, ako ne u svakom slucaju hvala sto ste omogucili da kazem svoj problem ljudima koji mnogi vise znaju jer veci strucnjaci od ovih nasih iz pg.
Poštovani, Ipak poslušajte svog psihijatra i otiđite na psihoterapiju (možete i u dz " jedro" gde radim u toj struci) . Neophodno je jer po svemu što ste rekli vi imate kapacitet da izađete iz svega ovog što navodite. Verovatno je kod vas u pitanju lična nesigurnost odnosno nesigurnost u sebe pa otuda svi ovi problemi sa druženjem, socijalnim kontaktima i prilaženjem devojkama. Kada jednom ovladate svojim strahovima i steknete oslonac u sebi, ličnu snagu i sigurnost svi problemi će biti rešeni.
Poštovani, već dva meseca se osećam jako loše. Naime, od kako sam raskinuo prvu emotivnu vezu u svom životu, i pošto se to vrlo loše završilo, probemi su počeli da se nagomilavaju. Prvo sam izgubio jesenje ispitne rokove na fakultetu, bilo kakvu želju za učenjem, ali i druženjima i socijalnim životom uopšte. Prvih mesec dana mi je svako smetao, vršen je pritisak na mene zbog ispita, slabo sam spavao i nisam imao volju ni za šta. U poslednjih mesec dana uspevam da spavam zbog obaveza, ali misli su mi konstno uznemirujuće. Ležem, budim se i po ceo dan mislim na jednu jedinu stvar - svoju prethodnu vezu. Uz to smatram da imam i socijalnu anksioznost koja se jedno vreme smanjila i u poslednje vreme ponovo pojavila, prosto osećam se neugodno i smatram da me svi ljudi gledaju. Kada nisam savladan umorom, potrebno mi je i više sati da zaspim, a snovi su mi puni košmara koje nikada do sada nisam sanjao i ispunjeni su samo jednom osobom. Sada posle nekog vremena mislim da nemam problem sa raskinutom vezom, ali moje konstantno stanje nezadovoljstva primećuju svi oko mene, a po prirodi sam vrlo ozbiljna osoba. Sve to mi smeta u obavljanju svakodnevnih obaveza jer sam odličan student aktivan na mnogim poljima, ali sem bežanja u velike obaveze i samovanja ne izdržavam ni u jednoj drugoj situaciji. Molio bih vas za mišljenje i savet za ponašanje. Lično ne mislim da imam neki klinički oblik depresije, ali ni manifestacije toga mi nisu potpuno jasne. Da li bi poseta psihologu ili psihoterapeutu bile od pomoći?
Poštovana, Da, itekao bi bila od pomoći (možete doći i u dz " jedro" gde radim kao psiholog - psihoterapeut) jer ste vi veoma samosvesni i već ste sami otkrili da je uzrok vaših simptoma depresivna reakcija na stres. To nije isto što i dijagnoza depresije za koju je potrebno piti i lekove - antidepresive. Vi možete kroz razgovor i dijalog sa stručnjakom da izađete iz ovog " začaranog kruga" u koji ste upali zbog raskida emotivne veze. Nesanice, neraspoloženje, košmarni snovi, anksioznost i drugi simptomi - sve su to pokazatelji ove depresivne reakcije na stres. Pozdrav
Vi ste po svemu sudeći upali u jednu klasičnu depresivnu reakciju, a okidač je bio stres kada vas je supruga upoznala sa svojom bivšom ljubavi. Neophpdno je da preispitate sebe i dođete do uverenja i koja se nalaze u pozadini vaše emocije tuge i ljutnje koje su se pojavile. Šta je to u šta vi verujete? Da li je to da vi ne možete živeti bez vaše supruge ili nešto drugo? Ko vam garantuje da će život uvek teći onako kako ste vi zamislili? U svakom slučaju neki veliki strah se probudio u vama, a u osnovi svih strahova je strah od smrti. Zamislite situaciju šta bi se najgore moglo dogoditi da je izgubite na ovaj ili onaj način. To će vam pomoći da se suočite sa svojim strahovima. Često puta ljudi žive u nekim iluzijama i nemaju pravilan odnos prema prealnosti. Argumenti koje vam supruga daje da njoj ta osoba više ne znači, da je to daleka prošlost kao i to da ste u braku već 37 god. Pri čemu je ona sve vreme bila i ostala verna kao i da imate odraslu decu, vama ne znače mnogo jer nemate poverenje. Koliko vi imate veru u samog sebe, kolika je vaša lična snaga i bezuslovna ljubav prema sebi, zapitajte se! Očigledno je da ste je uslovili nečim ili nekim spolja, van vas. Potrebno je da se vratite sebi i umirite. Ako ne možete sami dođite na psihoterapiju u dz " jedro" gde radim.
aida zonjić
psiholog
Pozdrav
Mislim da bi bilo dobro da dođete kod psihologa sa detetom na razgovor. Pretpostavljam da postoje neki razlozi njegove nezainteresovanosti, moguće u porodici, između roditelja. Dete u tim godinama ne može da u potpunosti shvati posledice ispisivanja iz škole, ali način kako sa njim razgovarate govori o vašem velikom strahu i pribegavnju pretnjama što nikako nije dobro za dete.
Razgovarajte sa majkom u periodu kada je kritična i smirena o tome da joj je potrebna pomoć stručnjaka (psiholog, psihijatar) jer joj je očigledno nervni sistem veoma ugrožen i ne može da se kontroliše. Nepotrebno je i nekorisno da joj dokazujete da ste vi ispravni, da ste joj pomagali kada je bilo teško (što uzgred budi rečeno i nije bio vaš posao kao deteta) jer njoj je potrebno da stekne uvide u sopstveno ponašanje i bude svesna svojih postupaka i načina razmišljanja koji i privlače okolnosti u kojima se nalazi. To isto važi i za vas pa, mada znam koliko vam je teško, ipak nađite ličnu snagu i prevaziđite ovo što se dešava između vas i majke svešću da ste odrasla i zrela osoba koja ima svoj život i porodicu, da ne zavisite od majčinog mišljenja. To nije nimalo lako, ali ona očigledno ima psihičke probleme i zato je treba uputiti na pravo mesto. Ako ona to ne bude želela onda je to njena odgovornost, a ne vaša. U tom slučaju, izbagavajte da dolazite u konflikte sa njom i da sebe izlažete njenim uvredama.
aida zonjić
psiholog
Pozdrav
Ipak poslušajte svog psihijatra i otiđite na psihoterapiju (možete i u dz " jedro" gde radim u toj struci) . Neophodno je jer po svemu što ste rekli vi imate kapacitet da izađete iz svega ovog što navodite. Verovatno je kod vas u pitanju lična nesigurnost odnosno nesigurnost u sebe pa otuda svi ovi problemi sa druženjem, socijalnim kontaktima i prilaženjem devojkama. Kada jednom ovladate svojim strahovima i steknete oslonac u sebi, ličnu snagu i sigurnost svi problemi će biti rešeni.
aida zonjić
psiholog
Pozdrav
Da, itekao bi bila od pomoći (možete doći i u dz " jedro" gde radim kao psiholog - psihoterapeut) jer ste vi veoma samosvesni i već ste sami otkrili da je uzrok vaših simptoma depresivna reakcija na stres. To nije isto što i dijagnoza depresije za koju je potrebno piti i lekove - antidepresive. Vi možete kroz razgovor i dijalog sa stručnjakom da izađete iz ovog " začaranog kruga" u koji ste upali zbog raskida emotivne veze. Nesanice, neraspoloženje, košmarni snovi, anksioznost i drugi simptomi - sve su to pokazatelji ove depresivne reakcije na stres.
Pozdrav
Prikazano 376-380 od ukupno 2343 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke