Poštovani doktore!
Prije od mjesec dana sam Vam poslala moje pismo, ali bez odgovora, pa se nadam da će te mi sad odgovoriti. Imam 54 godine i živim u inozemstvu. Moji problemi su počeli prije 4 godine, kada sam izgubila roditelje i to u jednoj godini. Bila sam prisutna kada mi je otac umirao i sve je to djelovalo jako na mene. Poslije toga počeli su moji zdravstveni problemi iz kojih se ne mogu nikako izvući. Unazad tri mjeseca moje stanje se pogoršalo na način (kojeg ću vam ukratko opisati) tj. moje tegobe. Počelo je prvo sa
stomačnim problemima, mučnina u želudcu,
nagon za povraćanje, zatim
dobivam paniku, nakon čega imam
potrebu da idem na wc i onda dolazi do onog najgoreg stanja kada
djelomično gubim svjest. I od tada nalazim se
u strahu i panici iz koje nikako da izađem. Obavila sam neophodne pretrage i nije mi utvrđeno organsko oboljenje. Ostalo mi je još da uradim gastroskopiju. Koristim
omeprozol, sertralin i atarax za smirenje. Ove ljekove koristim već oko 2 mjeseca, ali ne osjećam da mi je bolje od njih, moje zdravstveno stanje kao da se još više pogoršalo.
Unaprijed zahvaljujem. Pozdrav.
Poštovana,
Osim medikamenata koje uzimate neophodno je da imate i
psihoterapiju koja daje značajnije rezultate. Terapija je dobra i budite strpljivi, sigurno će i sa njom biti bolje.
Srdačno
dr. Dragana Krasić
Poštovani,
Već godinama (od 2002) se lečim (rivotrilom) od
anksioznog poremećaja praćenog somatskim simptomima depresije. Imam 32 godine. Jedini period kada sam uzimala lekove samo u krajnjoj nuždi je za vreme trudnoće (2006. Godine) kada sam uzimala maksimalno dozvoljene doze persena. Od rođenja deteta (april 2007) ponovo sam počela uzimati rivotril. Poslednjih meseci se jako loše osećam,
depresivna sam (što ranije nije bio moj problem),
bezvoljna, konstantno umorna, razdražljiva, sa pojačanim somatskim problemima (stezanje u grlu, spazam vratnih i ledjnih misica). Počela sam i da se svađam sa suprugom oko sitnica i seksualna želja mi je umanjena. Inače, mnogo radim, sama se staram o detetu, roditelji su mi davno preminuli (kada su i počeli moji psihički problemi) , socijalni život mi je sveden na minimum (a i nemam neku preteranu želju za druženjem). Jedina stvar koja me još uvek zaista raduje i usrećuje je moje dete. Od kada mi se dete rodilo, svega 2-3 puta sam izašla sa suprugom bez deteta, a ostalo vreme sam posvećena njemu i kući. Život mi se u zadnje dve godine sveo na posao koji ne volim ali ga dobro obavljam i na obaveze oko deteta i kuće. Na žalost, ne vidim rešenje u vidu relaksacije, obzirom da nema ko da mi čuva dete, a ne želim da njega krivim niti da ono na bilo koji način ispašta zbog porodične situacije (nema ko da ga čuva sem dadilje koja je sa njim dok smo ja i suprug na poslu). Prosto bih osećala krivicu kada mu se ne bih u dovoljnoj meri posvećivala, jer nema ko drugi. Poreban mi je savet. Da li ja grešim u nečemu što se mog života tiče. Da li je moguće da je novonastala depresija odraz premora i jednoličnog zivota? Mogu li pomoći sama sebi ili mi je potreban psihijatar i ponovo novi lekovi.
Srdačan pozdrav i hvala unapred!
Milena.
Poštovana,
Čovek mora pomoći, pre svega, samom sebi! Ili bar mora pokušati koliko je u moći.Vi ste hrabra osoba, ličnost sa jakim moralnim i ljudskim kvalitetima, ali preosetljiva i socijalno slabije funkcionalna.Vaša preosetljivost i sklonost strahovima, Vas čini često bespomoćnom i uvodi u neraspoloženja. Nije strašno priznati to i zatražiti pomoć. Porazgovarajte sa mužem, promenite šta možete u Vašem funkcionisanju, dobra ste majka i ne znači da ste dete zanemarili ako ga povremeno date nekom na čuvanje. Ne slažem se sa uzimanjem sedativa, smatram da oni ne rešavaju problem na duže vreme, nego trenutno uz stalno povećavanje doze. Stoga ako niste u stanju da promenama nešto uradite, porazgovarajte sa psihijatrom i započnite medikamentni tretman antidepresivima i psihoterapijom.
Srdačno
Dr Dragana Krasić
Poštovana,
Moj muž (50 godina) pati od depresije već 10 godina. Živimo u Severnoj Americi. Bio je kod raznih lekara, psihologa i psihijatara, i dijagnoze su bile različite: sve od psihomatskog stanje do hronične depresije. Poslednja dijagnoza je
endogena depresija, sa povećanom senzitivnošću (osjetljivost na zvuk, dodir, jako svetlo). Zaključak je bio da izlečenje nije moguće, ali da se može pomoći antidepresivima (za poboljšanje raspoloženja) i antipsihoticima (zbog preosetljivosti na stres). Probao je lečenje sa više vrsta lekova (ssri, mao, litium, zypraxa). Ssri su delovali dobro prvih par meseci, ali se onda opet vraćao na staro stanje. Zypraxa kao antipsihotik ga je činila još više razdražljivim i ljutim. Od velike upotrebe lekova je dobio masnu jetru, pa je lečenje lekovima morao da prekine. Prošao je i kognitivnu terapiju, koja mu je pomogla da promeni način shvatanja problema, ali simptomi su ostali isti. Njegovi simptomi su: česte glavobolje, bolovi u leđima i vratu, loše raspoloženje, umor, razdražljivost, sve mu pretstavlja problem i daje stres, potrebno mu je da bude sam i da se psihički odmori, izbegava drustvo. Mora da se psihički pripremi ako treba da popriča sa mnom ili decom, ali nakon desetak minuta je već umoran i dobija lupanje srca od samog razgovora. Radio je ct glave i vrata i sve je u redu. Neurološki pregled je u redu. Krvna slika je u redu. Inače je jako dobar kao otac i muž, razume nas i pomaže koliko je u njegovoj moći. Prijatelji ga vole i cene, iako sa njima ne provodi toliko vremena kao pre bolesti. Brine me to što su naša maloletna deca (12 i 16) poprimila neke njegove simptome (žale se stalno na bolove), a njegovo stanje loše utiče i na mene i poprimam negativno raspoloženje. Sve to utiče da naša porodica pada sve dublje u začarani krug. Koje je vasše mišljenje i da li mi možete dati savet?
Unapred Vam hvala.
Poštovana,
Potrebno je napraviti prioritete u rangiranju bitnosti lečenja bolesti u životu. Smatram da postoji terapija koju može da uzima, naravno preokontrolisati prethodno parametre koji govore o stanju funkcije jetre. Takvo psihičko stanje zahteva
medikamentni tretman, samo treba proceniti lek i šta je životno vaznije. U svakom slučaju psihoterapija mora da da pozitivne rezultate, te nastavite sa tim. Nije rešenje da takav model preuzimaju deca, niti da svi trpite zbog prestanka lečenja, a pri svemu tome njemu je najteže.
Srdačno
Dr Dragana Krasić
Poštovani,
Molim Vas, gde se u Beogradu pacijenti mogu lečiti
kongenitivno bihejvioralnom terapijom, bilo privatno ili u državnim bolnicama.
Unapred puno hvala.
Poštovani,
Moje pitanje Vama je u stvari vezano za mog momka. Ne uspevamo da imamo odnose jer on nikako
ne može da održi erekciju. Sve bude ok dok ne treba da krenemo sa odnosom, a onda mu erekcija spadne. Da li je to na nervnoj bazi? Koliko je ozbiljno? I da li postoji rešenje?
Hvala unapred.
Poštovana,
Problem se relativno često javlja, najčešće jeste
psihogene prirode. Trebalo bi da se obrati stručnjaku za tu problematiku, takođe možete probati sa lekom koji se zove Cialis ili Levitra.
Srdačno
Dr. Dragana Krasić
Prije od mjesec dana sam Vam poslala moje pismo, ali bez odgovora, pa se nadam da će te mi sad odgovoriti. Imam 54 godine i živim u inozemstvu. Moji problemi su počeli prije 4 godine, kada sam izgubila roditelje i to u jednoj godini. Bila sam prisutna kada mi je otac umirao i sve je to djelovalo jako na mene. Poslije toga počeli su moji zdravstveni problemi iz kojih se ne mogu nikako izvući. Unazad tri mjeseca moje stanje se pogoršalo na način (kojeg ću vam ukratko opisati) tj. moje tegobe. Počelo je prvo sa stomačnim problemima, mučnina u želudcu, nagon za povraćanje, zatim dobivam paniku, nakon čega imam potrebu da idem na wc i onda dolazi do onog najgoreg stanja kada djelomično gubim svjest. I od tada nalazim se u strahu i panici iz koje nikako da izađem. Obavila sam neophodne pretrage i nije mi utvrđeno organsko oboljenje. Ostalo mi je još da uradim gastroskopiju. Koristim omeprozol, sertralin i atarax za smirenje. Ove ljekove koristim već oko 2 mjeseca, ali ne osjećam da mi je bolje od njih, moje zdravstveno stanje kao da se još više pogoršalo.
Unaprijed zahvaljujem. Pozdrav.
Osim medikamenata koje uzimate neophodno je da imate i psihoterapiju koja daje značajnije rezultate. Terapija je dobra i budite strpljivi, sigurno će i sa njom biti bolje.
Srdačno dr. Dragana Krasić
Već godinama (od 2002) se lečim (rivotrilom) od anksioznog poremećaja praćenog somatskim simptomima depresije. Imam 32 godine. Jedini period kada sam uzimala lekove samo u krajnjoj nuždi je za vreme trudnoće (2006. Godine) kada sam uzimala maksimalno dozvoljene doze persena. Od rođenja deteta (april 2007) ponovo sam počela uzimati rivotril. Poslednjih meseci se jako loše osećam, depresivna sam (što ranije nije bio moj problem), bezvoljna, konstantno umorna, razdražljiva, sa pojačanim somatskim problemima (stezanje u grlu, spazam vratnih i ledjnih misica). Počela sam i da se svađam sa suprugom oko sitnica i seksualna želja mi je umanjena. Inače, mnogo radim, sama se staram o detetu, roditelji su mi davno preminuli (kada su i počeli moji psihički problemi) , socijalni život mi je sveden na minimum (a i nemam neku preteranu želju za druženjem). Jedina stvar koja me još uvek zaista raduje i usrećuje je moje dete. Od kada mi se dete rodilo, svega 2-3 puta sam izašla sa suprugom bez deteta, a ostalo vreme sam posvećena njemu i kući. Život mi se u zadnje dve godine sveo na posao koji ne volim ali ga dobro obavljam i na obaveze oko deteta i kuće. Na žalost, ne vidim rešenje u vidu relaksacije, obzirom da nema ko da mi čuva dete, a ne želim da njega krivim niti da ono na bilo koji način ispašta zbog porodične situacije (nema ko da ga čuva sem dadilje koja je sa njim dok smo ja i suprug na poslu). Prosto bih osećala krivicu kada mu se ne bih u dovoljnoj meri posvećivala, jer nema ko drugi. Poreban mi je savet. Da li ja grešim u nečemu što se mog života tiče. Da li je moguće da je novonastala depresija odraz premora i jednoličnog zivota? Mogu li pomoći sama sebi ili mi je potreban psihijatar i ponovo novi lekovi.
Srdačan pozdrav i hvala unapred!
Milena.
Poštovana,
Čovek mora pomoći, pre svega, samom sebi! Ili bar mora pokušati koliko je u moći.Vi ste hrabra osoba, ličnost sa jakim moralnim i ljudskim kvalitetima, ali preosetljiva i socijalno slabije funkcionalna.Vaša preosetljivost i sklonost strahovima, Vas čini često bespomoćnom i uvodi u neraspoloženja. Nije strašno priznati to i zatražiti pomoć. Porazgovarajte sa mužem, promenite šta možete u Vašem funkcionisanju, dobra ste majka i ne znači da ste dete zanemarili ako ga povremeno date nekom na čuvanje. Ne slažem se sa uzimanjem sedativa, smatram da oni ne rešavaju problem na duže vreme, nego trenutno uz stalno povećavanje doze. Stoga ako niste u stanju da promenama nešto uradite, porazgovarajte sa psihijatrom i započnite medikamentni tretman antidepresivima i psihoterapijom. Srdačno Dr Dragana Krasić
Moj muž (50 godina) pati od depresije već 10 godina. Živimo u Severnoj Americi. Bio je kod raznih lekara, psihologa i psihijatara, i dijagnoze su bile različite: sve od psihomatskog stanje do hronične depresije. Poslednja dijagnoza je endogena depresija, sa povećanom senzitivnošću (osjetljivost na zvuk, dodir, jako svetlo). Zaključak je bio da izlečenje nije moguće, ali da se može pomoći antidepresivima (za poboljšanje raspoloženja) i antipsihoticima (zbog preosetljivosti na stres). Probao je lečenje sa više vrsta lekova (ssri, mao, litium, zypraxa). Ssri su delovali dobro prvih par meseci, ali se onda opet vraćao na staro stanje. Zypraxa kao antipsihotik ga je činila još više razdražljivim i ljutim. Od velike upotrebe lekova je dobio masnu jetru, pa je lečenje lekovima morao da prekine. Prošao je i kognitivnu terapiju, koja mu je pomogla da promeni način shvatanja problema, ali simptomi su ostali isti. Njegovi simptomi su: česte glavobolje, bolovi u leđima i vratu, loše raspoloženje, umor, razdražljivost, sve mu pretstavlja problem i daje stres, potrebno mu je da bude sam i da se psihički odmori, izbegava drustvo. Mora da se psihički pripremi ako treba da popriča sa mnom ili decom, ali nakon desetak minuta je već umoran i dobija lupanje srca od samog razgovora. Radio je ct glave i vrata i sve je u redu. Neurološki pregled je u redu. Krvna slika je u redu. Inače je jako dobar kao otac i muž, razume nas i pomaže koliko je u njegovoj moći. Prijatelji ga vole i cene, iako sa njima ne provodi toliko vremena kao pre bolesti. Brine me to što su naša maloletna deca (12 i 16) poprimila neke njegove simptome (žale se stalno na bolove), a njegovo stanje loše utiče i na mene i poprimam negativno raspoloženje. Sve to utiče da naša porodica pada sve dublje u začarani krug. Koje je vasše mišljenje i da li mi možete dati savet?
Unapred Vam hvala.
Poštovana,
Potrebno je napraviti prioritete u rangiranju bitnosti lečenja bolesti u životu. Smatram da postoji terapija koju može da uzima, naravno preokontrolisati prethodno parametre koji govore o stanju funkcije jetre. Takvo psihičko stanje zahteva medikamentni tretman, samo treba proceniti lek i šta je životno vaznije. U svakom slučaju psihoterapija mora da da pozitivne rezultate, te nastavite sa tim. Nije rešenje da takav model preuzimaju deca, niti da svi trpite zbog prestanka lečenja, a pri svemu tome njemu je najteže. Srdačno Dr Dragana Krasić
Molim Vas, gde se u Beogradu pacijenti mogu lečiti kongenitivno bihejvioralnom terapijom, bilo privatno ili u državnim bolnicama.
Unapred puno hvala.
Poštovana, takvo lečenje imate u institutu za mentalne bolesti u Palmotićevoj kao i u Kliničkom centru Srbije Srdačno Dr Dragana Krasić
Moje pitanje Vama je u stvari vezano za mog momka. Ne uspevamo da imamo odnose jer on nikako ne može da održi erekciju. Sve bude ok dok ne treba da krenemo sa odnosom, a onda mu erekcija spadne. Da li je to na nervnoj bazi? Koliko je ozbiljno? I da li postoji rešenje?
Hvala unapred.
Poštovana,
Problem se relativno često javlja, najčešće jeste psihogene prirode. Trebalo bi da se obrati stručnjaku za tu problematiku, takođe možete probati sa lekom koji se zove Cialis ili Levitra. Srdačno Dr. Dragana Krasić
Prikazano 1731-1735 od ukupno 2358 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke