Da zakažete pregled pozovite 063 687 460
Zakažete pregled 063 687 460
Najnoviji odgovori (94935)
-
Moj veliki problem je nesanica. Imam velikih problema sa snom iako sam umorna. Ležim, ali ne mogu spavati. Spavam svega 5h dnevno. Inače, jako se umorim u toku dana i nisam tada u mogućnosti da spavam jer ili radim ili sam na fakultetu. To mi predstavlja veliki problem jer ne mogu da učim, a bliže mi se ispiti. Imate li neki tretman liječenja koji sama mogu primjeniti ili neku drugu metodu učenja jer ja jednostavno više nemam ideja kako da sama sebi podignem koncentraciju, smanjim umor, da spavam kada treba? Posljedica mog nespavanja je umor, bol u glavi, razdražljivost. Iako to ne ispoljavam, vidim da imam veliki problem. Inače sam treća godina fakulteta. Niko u porodici, koliko mi je poznato, nije imao problem sa snom. Ako bude gramatičkih grešaka dok ovo budete čitali, nemojte se iznenaditi pošto sam umorna. Šta da radim?
Odgovoreno: 04. 06. 2008.
-
Poštovana, ne znam kome da se obratim za savet.Htela bih da pomognem svom suprugu sa kojim sa u braku već 8 godina.Imamo dva divna muška deteta i ne mislim da taj brak nije za čuvanje,ali se kosi sa mojim principima to što on svakodnevno ili bar svaki drugi dan konzumira alokohol.Kad kažem alkohol, podrazumevam pivo koje kaže voli,a počeo je da pije žestoko piće, pa da završi sa pivom.Ljutila sam se oduvek,"gunđala",zato što nikako ne mogu da se pomirim sa tim da tako treba, da on to voli i kraj.Volim i ja mnogo toga,ali uvek prvo pomislim na one oko sebe,da li je to dobro i za njih,jer ih obožavam.Ne želi da ode na razgovor sa nekim stručnim licem, ili kaže da hoće,ali do toga nikada ne dođe.Ja sam već jako dugo hronično umorna,možda se oseća i zapostavljenim,ali nije tako bilo oduvek, pa nije prestao.Čak sam igrala i na kartu ucene(ostaviću te, otići ću),ali vidim da u to ne veruje, da je ubeđen da ja za to nemam hrabrosti, da mi je žao svega što smo zajedno imali i imamo.Tako i jeste.Nemem hrabrosti, a očajna sam.Plačem,dosta toga meni prepušta,kao da je to potpuno normalno,deca su uglavnom moja briga,hoće on da pomogne,ali radno vreme je duže nego moje,tako da se bavljanje decom svodi na tu i tamo neku šetnju. Bolovanja su uvek moja, lekari,lekovi i tako to.Moja briga se neko podrazumeva.Stalno se preslišavam da li sam ja kriva, šta radim pogrešno,osim što otvoreno izražavam svoje nezadovoljstvo takvom situacijom.Ne mogu da se pomirim sa tim da tako mora da nam bude zato što on to voli.Pitala sam ga da li sam ja možda uzrok njegovom pijenju i dobijam odgovor da će on tako ceo život,da je umeren, ali ja sam zbog toga nesretna.Molim Vas da mi nekako pomognete nekim savetom,jer sam sve više depresivna, plačljiva, što inače na mene ne liči. Unapred sam Vam zahvalna na odgovoru i pomoći.
Odgovoreno: 04. 06. 2008.
-
U poslednje vreme imam napade panike,stalno sam napeta, i svesna sam toga (imala sam ih pre više godina), i pokušavam da se izborim sa njima bez lekova (jedino bromazepam od 1.5 ponekad). Da li je to pametno, ili je bolje da uzimam neke druge lekove? Evo šta je uzrok tog stanja: Zaposlila sam se pre oko godinu dana, i na početku sve je bilo ok, bila sam puna entuzijazma, vesela i ispunjena,svi su mi bili super, i sve sam radila lako svima sam bila na raspolaganju da pomognem. Međutim, neke situacije su dovele do toga da spoznam realnost(kad je meni trebala pomoć većina je našla izgovore), da nije sve bas super, da se vecina izvlači,da nisu baš svi tako slatki kako se predstavljaju, da je sve daleko od idile,da su međuljudski odnosi loši, što me je dovelo do depresije, nervoze, stalno sam umorna, bezvoljna, razočarana,povukla sam se,osećam se bolesno, nemam ni trunke pozitivne energije, a evo dolazi i do napada panike. Mislim da se to dešava zato što imam višak slobodnog vremena, i razmišljam o svemu, kako da pomognem sebi da izađem iz takvog stanja? Verovatno mi treba neka promena.I drugim ljudima se to dešava pa opet žive i dalje, i ne posrću. Kako da to prevaziđem? Trenuno nemam neki bolji posao na vidiku, pa moram da ostanem gde jesam. Hvala
Odgovoreno: 27. 05. 2008.
-
Moja drugarica za 11 dana treba da ode na operaciju potpunog hirurškog uklanjanja štitne žlezde, zbog izuzetnog uvećanja i teških psihičkih posledica koje bolest hipertireoza kod nje prouzrokoje. Zanima me, pošto sam iz više izvora dobio informacije da se njena psiha vraća u normalu, koliko je potrebno vremena da se njeno stanje skroz normalizuje posle operacije uklanjanja štitne žlezde? Da li je neophodno da moja drugarica ide redovno kod psihologa i da pije određene lekove poput Seroxat-a?
Odgovoreno: 27. 05. 2008.
Prikazano 141-145 od ukupno 229 pitanja
Kako se ponašati prema stavu dvoipogodišnje devojčice prema hrani koji je prilicno negativan u smislu da ništa novo neće da proba, a hrana koja se do sada uzimala se jedna po jedna izbacuje? Do sada je nisam terala da jede, uglavnom sam joj davala da jede ono što voli. Pre 4 meseca je krenula u vrtić, ni tamo ne jede bukvalno ništa, samo pije vodu. Da li da i dalje ugađam njenim željama (kuvam odvojeno za nju, a odvojeno za mene i supruga) ili da joj ne popustam po cenu da ništa ne stavi u usta i po 8-9 sati (slušala sam savete da će jesti sve samo kad ogladni, ali to kod nje "ne pali"). U čemu grešim? Kako da se postavim prema ovom problemu koji me sve više opterećuje, a sigurna sam da joj tako neću pomoći?
Odgovoreno: 04. 06. 2008.Veoma često odnos dece prema hrani reflektuje neke druge probleme koje ne žele ili ne mogu da iskažu, a postoje u okruženju. Očigledno je da polazak u vrtić, gde ekstremno pokazuje da joj tu nešto smeta, treba da Vam bude signal da i kod kuće reaguje selektivnim uzimanjem hrane na nešto što joj ne odgovara. To može biti način da privuče Vašu pažnju, ukoliko doživljava da joj niste dovoljno ili nedovoljno kvalitetno posvećeni, ili ukoliko je u pitanju neki drugi faktor porodičnog funkcionisanja koji u njoj izaziva nesigurnost. Sigurna sam da svoje dete najbolje poznajete i da, ukoliko sada ne znate šta bi mogao biti faktor njenog otpora, to možete u narednom periodu da shvatite i pokušate da ispravite. Odbijanje hrane pre svega je pokazatelj njenog otpora. Čemu, to Vi procenite. Nasilno hranjenje nikako nije dobar model. Takođe, popuštanje svim njenim izmišljotinama po pitanju jelovnika, takođe nije preporučljivo, jer time detetu stavljate do znanja da su granice Vašeg dozvoljavanja svih njenih postupaka neograničene, što verovatno nije tačno. Ona kroz takve zahteve isprobava granice Vaše tolerancije (to deca rade od najmanjeg uzrasta) a Vi negde ipak morate da stavite tačku i da pokažete da je Vaša reč zadnja. To sve treba da bude blaga i diplomatska taktika, ali je važna zbog toga što se ponašanje i odnos roditelji-deca generalizuju i na budućnost, pa će i u perspektivi smatrati da može sve što kaže i poželi, što opet za nju nije dobro. Deca se osećaju sigurnijom pored roditelja koji su fleksibilni autoriteti, mnogo više nego pored preterano popustljivih i preterano demokratičnih roditelja. To opet ima dalje implikacije na formiranje njihove ličnosti. Dakle, kada je reč o Vašim postupcima sada, pokušajte da joj pružite dovoljno kvalitetne pažnje, zaokupite je kreativnim aktivnostima i navedete je da, zajedno sa Vama, roditeljima, pojede istu hranu sa objašnjenjem primerenim njenom uzrastu, na primer da će od tog i tog jela imati više snage, sjajniju kosu, jače zubiće... ili već nešto slično, a da uz obrok pričate o zanimljivim temama koje će doprineti da hrana sama po sebi ne bude toliko važna stavka u Vašim životima. Ovako ste se toliko fiksirali na problem hrane da je i njoj potpuno jasno da je to sredstvo kojim može da manipuliše. Ako odbija, ne insistirajte, ali ne pravite od toga ni scenu ni problem, prosto kao da se ništa bitno nije dogodilo, pa kroz par sati ponovite istu priču, sve vreme ne pridajući toliko značaja hrani, već kvalitetu vaših komunikacija.