Postovani Gosp. Stankovicu, Sestra mi je umrla od raka 8 augusta ove godine, iza sebe ostavila je 2 sina od 12 i 9 godina kao i cerkicu od 3 godine. Moje pitanje glasi. Sta reci deci a posebno maloj devojcici, jer decaci malo vise su svesni i razumeju da im je majka umrla ( mada za mladeg sina milsim da ni on nije bas toliko/potpuno svestan sta se desilo, mozda je to normalno za decaka od 9 godina !!!) Znaci devojcica od tada trazi majku, ja joj kazem da ja majka u bolnici i da ce se vratiti ( ne znam da li je ovo pravilno, zato vam i pisem kako biste me savetovali). Jos nesto, posle nepuna 3 meseca muz moje preminule sestre se ozenio, i jednog dana djevojcica mi rece da njen otac joj je rekao za njenu macehu da joj je ona majka i rekao joj je da je njena (rodena) majka umrla. Da li je ovo skodljivo za dete ili je bolje suoqiti je sa realnoscu?! ( Nikako se ne slazem da se kaze detetu da joj je maceha majka, jer niko nikad ne moze da joj ipsere mozak i da je natera da zaboravi svoju majku, jer je to nemoguce, to znam iako nisam psihijatar!!) Unapred vam se zahvaljujem na odgovoru, veoma mi je vazna. Sa Postovanjem, Zabrinuta Tetka
Saučešće pre svega! Gubitak jednog roditelja je jedan od najznačajnijih razvojnih događaja u sa kojim se dete može suočiti. Taj događaj nikada ne može ostaviti mali uticaj ukoliko je dete živelo sa roditeljem. Međutim, uticaj i reakcije se razlikuju zavisno od uzrasta deteta, umne razvijenosati, prethodne privrženosti deteta tom roditelju i značaja gubitka za porodicu, kao i od načina na koji je došlo do gubitka roditelja (iznenadan, neočekivan, užasavajući ili u sklopu prolongirane bolesti, očekivano, bez fizičke traumatizacije). Prema istrađivanjima, čak 1,5 -4% dece u zapadnim zemljama izgubi roditelja tokom detinjstva. Zbog ratova kod nas je taj procenat i veći. Što je mlađi uzrast deteta, smrt roditelja (majke prvenstveno) ima veći biološki uticaj (na telesnom nivou se mogu očekivati reakcije deteta), dok što je deteta starije reakcije tuge imaju postaju sliče onima kao i kod odraslih. Činjenica da je vaša sestra umrla od hronične iscrpljujuće bolesti, da smrt nije bila iznenadna i neočekivana, to umanjuje šanse za pojavu patoloških reakcija žalosti (krivica, preokupiranost mislima o smrti i beznadežnosti, preimetnim smanjenjem interesovanja, pokretljivosti i funkcionalnost do pojave iluzija i halucinacija), iako deca nikada ne mogu biti dovoljno propremljena za smrt roditelja. Kod mlađe dece reakcije žalovanja obično bivaju iskazane kroz poremećaj telesnih funkcija i one mogu biti zakasnele zbog limitirane mogućnosti shvatanja, prećutkivanja istine, odsustva drstičnih promena u njihovim životima (prisustvo baka, tetki, drugog roditelja, koji pokušavaju da umanje prazninu nastalu gubitkom majke). Tako, deca na mlađem uzrastu prvo osete konsekvence smanjenja kvaliteta brige o njima, pre nego žalost zbog gubitka roditelja. Ukoliko je razvoj inteligencije normalan, deca imaju sposobnost da sa 5 godina razumeju koncept smrti i razliku "biti živ" i "biti mrtav". Deca mlađa od 5 godina generalno to nisu u stanju ni verbalno ni crtežom. Vaša sestričina zato i dalje traži i pita gde joj je mama i pored očevog pokušaja da je suoči sa surovom realnošću. Može se čak desiti da vam kaže da idete u bolnicu da bi videla mamu. U različitim stručnim knjigama i časopisima možete naći različita tumačenja i preprouke šta činiti i šta reći deci i pomoći im da započnu normalan proces žalovanja koji je bitan za njihov normalan razvoj.Deca sa 3 godine su sposobna da prepoznaju osećanje tuge i istraživanja su pokazala da ukoliko je ta sposobnost izražena deca kasnije imaju manje šansi da ispolje neki psihijatrijski poremećaj (najčešće hipohondijazu ili psihosomatski poremećaj). Iako smrt roditelja nosi rizik za razvoj mentalnih problema, kod najvećeg broja dece se to ne desi, niti saopštavanje i sučoavanje dece sa bolnom istinom zahteva kasniji psihijatrijski tretman, pogotovo kada unutar familije postoji podrška i razumevanje za ispoljavanje tuge zbog gubitka!! Šta reći i učiniti? Možda je bolje pitanje šta ne činiti i ne govoriti. 1) Ne sprečavati započinjanje žalovanja (ne sakrivati istinu od deteta, ne izbegavati razgovor o mrtvom roditelju, ne izbegavati mesta koja bi detet podsetila na mrtvog roditelja). Decu ne treba prisiljavati da idu na sahranu ili važne obeležnice, ali to svakako ne treba izbegavati 2) pomoći detetu da razume razliku između biti živ i biti mrtav (ne govoriti detetu da je mama na nebu, u bolnici, da je zaspala, jer će dete očekivati da se mama vrati i da ponovo budu zajedno, što dete remeti i emocionalno i suprotno je sa zdravom logikom. 3) pomoći ocu (čak i psihološkim savetovanjem) da pomogne deci da razumeju šta se dogodilo sa mamom i pomoći i njemu (kroz sprovođenje rituala obeležavanja smrti) da podeli žalost sa drugima (donošenje odluke za ponovnim sklapanjem braka se može posmatrati kao pokušaj samozaštite od preplavljivanja tugom i zaštita dece od gubitka majke zbog čega svoju novu ženu i predstavlja kao "novu" mamu). Ovo jeste pogrešno jer u oba slučaja ometa NORMALAN proces žalovanja, pogotovo kod dece, jer ometanje ili sprečavanje pre može dovesti do poremećaja (straho od bolesti, smrti, razvoj psihosomatskih smetnji). kao i hendikepiranja u učenju kako žaliti i odžaliti gubitak. 4) Deci, pogotovo mlađoj treba ukazati da nisu ona kriva zbog toga što se dogodilo (deca imaju konkretno i "egocentrino" mišljenje i sve događaje dovode u vezu sa sobom), kako bi se izbeglo da uz žaljenje deca osećaju krivicu i ličnu odgovornost. Naravno, o procesi prolaska kroz teške gubitke i žaljenja može se mnogo toga reći, stoga ne oklevajte da iznesete svoje dileme i pitanja, kao i da u mestu stanovanja potražite savetodavnu pomoć stručnjaka. Srdačan pozdrav
Moj stariji sin je ove godine jos gori.Napravio je toliko izostanaka da se nalazi pred iskljuce- njem iz skole.Ocene -skoro sve jedinice.Sada je odlucio da se ispise i da nastavi vanredno.Inace moram da dodam da imamo problem sa ocem koji je leceni alkoholicar koji ponovo pije,svadja se sa sinom i samnom ,nekoliko puta ga je cak i tukao, a nedavno ga je izbacio iz kuce.Suprug mi zamera sto ga ne podrzavam u njegovim "vaspitnim meto- dama".Sin je prespavao kod moje majke i sutradan se vratio kuci i od tada njih dvojica ne komuni-ciraju.
Poštovana "očajna mama u totalnom haosu". Stvar je hitna. Atmosfera u porodici gde otac pije i bije, a majka je u depresiji nije atmosfera gde bi se treći član porodice osećao sigurnim, zaštićenim, prihvaćenim i podržanim. Naprotiv, mnogi bi odatle potražili izlaz. Kako deca ne mogu da biraju gde će se roditi i ko će im biti roditelji, prinuđena su i da uče kako da se ponašaju od onih koje svakodnevno posmatraju. Često jedan roditelj biva razočaran kada dete ispolji njegove ili negativne osibine drugog roditelja. Na žalost, mnogo česšće se dešava da dete i iskombinuje najupadljivija ponašanja oba roditelja. Neko bi čak mogao da spekuliše da je njegovo ponašanje izraz uvažavanja roditelja, jer se ne ponaša mnogo različitije od njih. Čak deca umeju da prenaglase ponašanje roditelja u svom ponašanju. Stoga je za njih zbunjujuće što se roditelji zbog toga ljute. Stoga, ukoliko želite da se ponašanje deteta promeni, potrebno je da se promene ponašanja onih na koje se dete ugleda. Ukoliko je suprug lečen od alkoholizma, a bolest se ponovo pojavila, to je prioritet. Bolestan član ima prednost nad onim koji to još uvek nisu. Očajanje, haos, alkoholiyam muža i briga oko školovanja sina koji su Vas uzeli pod svoje imaju takođe prioritet nad izostancima i vandrednim školovanjem sina. Veoma sam radoznao da saznam kako će vaš sin reagovati kada iz kuće nestanu alkoholizam, nasilje, očajanje i haos i kako će to uticati na njegove odluke i ponašanje prema obaveyama u kući i školi. Srdačan pozdrav
Postovani dr. Stankovicu, Nas sin ima 11 godina i u septembru je krenuo u peti razred Osnovne skole. Do sada je bio vrlo dobar djak, ali i do sada (kod uciteljice koja je inace, veoma energicna, ambiciozna i ima visoke kriterijume) je to bilo malo na misice. Ponadali smo se da ce promenom sredine, krenuvsi u peti razred malo lakse savladavati zadatke, jer ako je imao problem u odnosu sa uciteljicom (sa kojom smo mi imali uvek srdacan odnos), tj. ako mu nije odgovarao taj ambiciozni pristup, racunali smo, u petom razredu ce mozda imati problem kod jednog, dva nastavnika, ali zaboga, ne moze imati problem sa svima. Medjutim, prica se izgleda nastavlja i on sa velikom teskocom i puno truda dobija uglavnom lose ocene (od jedinice do trojke). Isli smo kod vrsnog decijeg psihologa koja nam je rekla da je dete izvanredno inteligentno, veoma osetljivo i da imamo nekonvencionalno dete koje ide u veoma konvencionalnu skolu. On, po nama, ima jedan veliki problem - samopouzdanje. Inace, van skole nemamo nikakav ! problem u odnosu sa njim. On je zreo, duhovit, voli porodicu, ima dobar odnos sa mladjom sestrom (7 godina, upravo krenula u prvi razred), drugari ga vole, mada se po meni nedovoljno druze medjusobno. Njegov problem se najbolje ogleda u tome sto recimo, vezba, uci i sprema se za test, preslisamo ga, pristojno zna gradivo i na testu obavezno dobije jedinicu. Uzeli smo mu privatnu nastavnicu matematike, kojoj takodje nije jasno kako da kod kuce zna gradivo, a u skoli pokazuje tako lose rezultate na testovima. Izuzetno lose prolazi na testu, na usmenom, kao malo bolje. Da se razumemo - njegovo znanje nije mozda za peticu, ali sigurno nije za jedinicu ( u najvecem broju predmeta). Ne znamo vise, kako da se ponasamo u odnosu sa njim, ponekad se dok ga preslisavamo iskljuci i kada mi podviknemo, on se toliko isprepada, da ne zna i ono sto je znao. Kada ga umirujemo i govorimo mu da ce se stvari srediti, da je on dovoljno pametan, da samo treba da se malo vise ukljuci dok uci, on ! se onda opusti i prakticno, nista ne dobijemo ni kada pokusamo! da ga p odrzimo. Molimo vas da nam pomognete nekim savetom, ako je moguce - kako podici samopouzdanje jednom izuzetno inteligentom detetu koje konstantno redja lose ocene? U cemu je nasa greska? Sta bi upalilo kod njega? Inace, i muz i ja zivimo tipican zivot danasnjice, dolazimo kuci u pola 6, te mu citav dan nismo na raspolaganju. Kada dodjemo kuci, mi smo vec iscrpljeni i verovatno nemamo dovoljno strpljenja da radimo sa njim (a bez rada sa njim bi tek bio haos...). Imamo i mladje dete, koje je prosto prepusteno samo sebi jer mi stalno trazimo mehanizme da pomognemo sinu, a ona jadna sama prolazi kroz prvi razred ( i to bez po muke!). Unapred neizmerno zahvalni za svaki savet, pomalo izgubljeni roditelji!
Poštovani, predlažem da još jednom pročitate sopstveno pismo meni. Ono je fantastičan primer kako vam savetnik uopšte nije potreban, jer se u pisu opisuju proble, dileme i rešenje. Vi imate dva deteta i dva različita rešenja. Kod starijeg primenjujete ono koje ne funkcioniše. Ne savetujem da probate isto sa mlađom ćerkom jer rezultat vremenom može biti sličan kao kod sina. I ja se čudim kako ljudi često zanemaruju jednostavnu filosofiju da nijedna taktika nije uspešnija od uspešne taktike. Osećam slobodu da vam sve ovo napišem jer je decji psiholog, a vi naglašavate da je u pitanju vrsni psiholog, isključio umnu zaostalost i izmenjen razvoj (samo opisao nekonvecionalnost, ma šta to značilo). Osim inteligencije, a tu ste potpuno u pravu potrebno je i samopouzdanje, a ono se stiče prihvatanjem njegove nekovencionalnosti bez okrivljivanja što nije ono što vi želite da on bude,
Postovani, mozda sve ovo sto cu Vam izneti i nije problem, mozda se samo ja kao majka ne snalazim u celoj prici. Imam sina starog 8 godina. Veoma je osetljiv i nenormalno meni privrzen. Sa njegove nepune tri godine razvela sam se od njegovog oca zbog njegove bolesti i dijagnoze paranodina shizofrenia. Tada, a i sada smatram da je tako najbolje za dete i za mene. U medjuvremenu otac mu se lecio na klinici u Palmoticevoj i ja svim snagama guram da se taj odnos koliko toliko realizuje u sto je moguce normalnijim i korektnim odnosima. Dete vikendom odlazi kod oca i bude zadovoljan provedenim vremenom. S druge strane, neposredno nakon razvoda moj sin se fiksirao i ulogu oca zamenio mojim bratom. No, kako zivot pise romane, moj brat je morao da nas napusti i ode u inostranstvo gde je zapoceo svoj zivot. Od tada dete pati za ujakom, a kada ujak dodje postavlja kriterijume i zahteve sve u cilju da se sestric ne razmazi... hmmm meni je to malo cinicno sa strane mog brata... no... fiksirala bih se na problem. Sve ove okolnosti koje okruzuje moje dete dovode do njegovog aktivnog odbijanja da uci! i izvrsava svoje obaveze. I samoj mi nije jasno kako donosi i ove ocene. Povlaci se svaki put kada mu nesto nije dovoljno jasno, domaci zadatak je nocna mora, a s druge strane, zeli, jezivo zeli uspeh i s druge strane strah od neuspeha. Kako uliti samopouzdanje i bez vike naterati dete i ubediti ga da on moze sve to da uradi bez muke i da ce postici dobre rezultate i biti najbolji djak. S druge strane, ne dozvoljava mi da sama idem bilo gde. Ni kod drugarice, ni kod lekara, zubara... a o neutralnim izlascima da i ne govoroim. Svuda mora on sa mnom. Kako ga na najbolji nacin ubediti da je normalno da imam bar delic samo svog zivota? Unapred zahvalna
Poštovana, sve što ste mi opisali iz porodičnog života vas i deteta svakom čoveku može stvoriti dovoljno konfuzije da makar na trenutak izgubi sopstveni identitet i GRANICE u odnosima. Tako je sa odraslima, a šta onda reći za decu koja posmatraju odrasle učeći od njih gde su granice i ko donosi pravila i ko ima kakvu ulogu u njihovom životu. Nakon razvod, ženama je u proseku potrebno 2-3 godine, pogotovo ako su samohrane majke, da povrate psihološku stabilnost i redefinišu svoj život. Kod vas je to ova godina. To je i vaš brat izgleda primećivao i davao vam podršku u postavljanju granica u ponašanju deteta ("da se ne razmazi"). Medjutim, ujak nije roditelj i ne treba da ulazi u nadmetanje sa roditeljem. U pravu ste za viku. Ona ne uliva samopouzdanje, već ga oduzima. Ubedjivanje je neefikasno, ukoliko nema motivacije i iščekivanje nagrade. Olako dobijene nagrade gase motivaciju i ne uče decu da se bore za cilj. Zato napravite jasan dogovor (GRANICE), oko toga šta ko želi i kako se do toga dolazi, a kako se stvari mogu i izgubiti. Kako ubediti, pa kako ubediti? Sa osmogodišnjakom se ne ubeđuje, jer ako roditelj saopštava detetu da želi delić vremena samo za sebe onda ne treba sa detetom da raspravlja da li je to istina ili ne. Ali ako želite da se vaše dete ne ponaša kao vaš kontrolor, onda se vi potrudite najbolje što možete da nauči drugačije ponašanje. Prvo ga motivište kvalitetno provedenim zajedničkim vremenom (da vas se raželi), bez kupovine igračaka, onda mu saopštite i učinite to što želite samo za sebe, a njega onda nagradite za razumevanje kada pokaže pozeljno ponašanje.
Imam 18.god.173cm,62kg, idem 4.razred gimnazije i osjećam se mrttvoooo...Kad sam bila 8.r težila sam 85kg, dijetama sam skinula kilažu najčešće gladovanjima,a kad su roditelji skužili da gladujem i natjerivali me da jedem stvar se izmakla kontroli pa i povraćanjem...mada svi govore da super izgledam,zanimam mnoge momke,neki čak misle da moram se malo i popraviti na kilaži ja ni sada nisam zadovoljna sobom,zaškolu i učenje rijetko da imam volju i koncentraciju,jutrim se teško adaptiram bez kave se nesmijem ni usudit u školu otići.Moram napomenuti da imam nizak tlak obično 90/60 nekad zna pasti čak niže,i tad ne mogu s mjesta...Bojim se da je sve to posljedica mog nezrelog ponašanja...Popustila sam u školi,kući se stalno svađam jer mi sve smeta, preživčana sam,prekinula sam i s dečkom...ma... POMAGAjtee što da radim? Razmišljala sam da počnem trošiti neke tablete da mi podigne raspoloženje, al neznam što...ne mogu se obratiti svom doktoru nemojte! to tražiti od mene molim vas ptreban mi je bilo kakav drugi savjet... S POŠTOVANJEM; UNAPRIJED ZAHVALNA;
nemam ja moć da spašavam mlade duše. Kada bismo ovim indirektnim putem ili bilo kojim putem imali tu moć, ko bi uopšte tražio neki drugi oblik pomoći ili išao lekaru. Pomoći tebi zavisi od tvog pristanka na pomoć, a to sada izgleda nemoguće jer tražiš pomoć a ne bi da menjaš pravila u ponašanju. Ili makar doktora. Bez tvoje pomoći onome ko ti pomaže, nije logično da pomoć stigne. Otuda me čudi što odbijaš i pomisao da se javiš lekaru. Od toliko lekara da li je baš tvoj neizbežan? I ne moraš ako imaš nekoga drugog kome bi mogla da pomogneš da ti pomogne. Medjutim, tvoje eksperimentisanje hranom i izazivanje intervencije roditelja zaslužuje pomoć od edukovane osobe, jer ovo što mi pišeš liči na jedan začarani krug koji izgleda ovako: nisam zadovoljna sobom, osećam se mrtvooo -- držim dijetu -- nateraju me da jedem (ili se sama prejedeš) -- krivica, nezadovoljstvo sobom (zbog gubitka kontrole) -- držim dijetu --. Stvari može iskomplikovati i nizak pritisak koji izgleda pojačava osećaj obamrlosti i mrtvila koji bez kafe ne prolazi. To su razlozi ZA u korist konsultacije sa psihijatrom za adolescente. Razlozi PROTIV su svi ostali koje si navela jer manje više spadaju u očekivanu adolescentnu dinamiku zbivanja.
Postovani Gosp. Stankovicu, Sestra mi je umrla od raka 8 augusta ove godine, iza sebe ostavila je 2 sina od 12 i 9 godina kao i cerkicu od 3 godine. Moje pitanje glasi. Sta reci deci a posebno maloj devojcici, jer decaci malo vise su svesni i razumeju da im je majka umrla ( mada za mladeg sina milsim da ni on nije bas toliko/potpuno svestan sta se desilo, mozda je to normalno za decaka od 9 godina !!!) Znaci devojcica od tada trazi majku, ja joj kazem da ja majka u bolnici i da ce se vratiti ( ne znam da li je ovo pravilno, zato vam i pisem kako biste me savetovali). Jos nesto, posle nepuna 3 meseca muz moje preminule sestre se ozenio, i jednog dana djevojcica mi rece da njen otac joj je rekao za njenu macehu da joj je ona majka i rekao joj je da je njena (rodena) majka umrla. Da li je ovo skodljivo za dete ili je bolje suoqiti je sa realnoscu?! ( Nikako se ne slazem da se kaze detetu da joj je maceha majka, jer niko nikad ne moze da joj ipsere mozak i da je natera da zaboravi svoju majku, jer je to nemoguce, to znam iako nisam psihijatar!!) Unapred vam se zahvaljujem na odgovoru, veoma mi je vazna. Sa Postovanjem, Zabrinuta Tetka
Odgovoreno: 03. 01. 2008.Saučešće pre svega! Gubitak jednog roditelja je jedan od najznačajnijih razvojnih događaja u sa kojim se dete može suočiti. Taj događaj nikada ne može ostaviti mali uticaj ukoliko je dete živelo sa roditeljem. Međutim, uticaj i reakcije se razlikuju zavisno od uzrasta deteta, umne razvijenosati, prethodne privrženosti deteta tom roditelju i značaja gubitka za porodicu, kao i od načina na koji je došlo do gubitka roditelja (iznenadan, neočekivan, užasavajući ili u sklopu prolongirane bolesti, očekivano, bez fizičke traumatizacije). Prema istrađivanjima, čak 1,5 -4% dece u zapadnim zemljama izgubi roditelja tokom detinjstva. Zbog ratova kod nas je taj procenat i veći. Što je mlađi uzrast deteta, smrt roditelja (majke prvenstveno) ima veći biološki uticaj (na telesnom nivou se mogu očekivati reakcije deteta), dok što je deteta starije reakcije tuge imaju postaju sliče onima kao i kod odraslih. Činjenica da je vaša sestra umrla od hronične iscrpljujuće bolesti, da smrt nije bila iznenadna i neočekivana, to umanjuje šanse za pojavu patoloških reakcija žalosti (krivica, preokupiranost mislima o smrti i beznadežnosti, preimetnim smanjenjem interesovanja, pokretljivosti i funkcionalnost do pojave iluzija i halucinacija), iako deca nikada ne mogu biti dovoljno propremljena za smrt roditelja. Kod mlađe dece reakcije žalovanja obično bivaju iskazane kroz poremećaj telesnih funkcija i one mogu biti zakasnele zbog limitirane mogućnosti shvatanja, prećutkivanja istine, odsustva drstičnih promena u njihovim životima (prisustvo baka, tetki, drugog roditelja, koji pokušavaju da umanje prazninu nastalu gubitkom majke). Tako, deca na mlađem uzrastu prvo osete konsekvence smanjenja kvaliteta brige o njima, pre nego žalost zbog gubitka roditelja. Ukoliko je razvoj inteligencije normalan, deca imaju sposobnost da sa 5 godina razumeju koncept smrti i razliku "biti živ" i "biti mrtav". Deca mlađa od 5 godina generalno to nisu u stanju ni verbalno ni crtežom. Vaša sestričina zato i dalje traži i pita gde joj je mama i pored očevog pokušaja da je suoči sa surovom realnošću. Može se čak desiti da vam kaže da idete u bolnicu da bi videla mamu. U različitim stručnim knjigama i časopisima možete naći različita tumačenja i preprouke šta činiti i šta reći deci i pomoći im da započnu normalan proces žalovanja koji je bitan za njihov normalan razvoj.Deca sa 3 godine su sposobna da prepoznaju osećanje tuge i istraživanja su pokazala da ukoliko je ta sposobnost izražena deca kasnije imaju manje šansi da ispolje neki psihijatrijski poremećaj (najčešće hipohondijazu ili psihosomatski poremećaj). Iako smrt roditelja nosi rizik za razvoj mentalnih problema, kod najvećeg broja dece se to ne desi, niti saopštavanje i sučoavanje dece sa bolnom istinom zahteva kasniji psihijatrijski tretman, pogotovo kada unutar familije postoji podrška i razumevanje za ispoljavanje tuge zbog gubitka!! Šta reći i učiniti? Možda je bolje pitanje šta ne činiti i ne govoriti. 1) Ne sprečavati započinjanje žalovanja (ne sakrivati istinu od deteta, ne izbegavati razgovor o mrtvom roditelju, ne izbegavati mesta koja bi detet podsetila na mrtvog roditelja). Decu ne treba prisiljavati da idu na sahranu ili važne obeležnice, ali to svakako ne treba izbegavati 2) pomoći detetu da razume razliku između biti živ i biti mrtav (ne govoriti detetu da je mama na nebu, u bolnici, da je zaspala, jer će dete očekivati da se mama vrati i da ponovo budu zajedno, što dete remeti i emocionalno i suprotno je sa zdravom logikom. 3) pomoći ocu (čak i psihološkim savetovanjem) da pomogne deci da razumeju šta se dogodilo sa mamom i pomoći i njemu (kroz sprovođenje rituala obeležavanja smrti) da podeli žalost sa drugima (donošenje odluke za ponovnim sklapanjem braka se može posmatrati kao pokušaj samozaštite od preplavljivanja tugom i zaštita dece od gubitka majke zbog čega svoju novu ženu i predstavlja kao "novu" mamu). Ovo jeste pogrešno jer u oba slučaja ometa NORMALAN proces žalovanja, pogotovo kod dece, jer ometanje ili sprečavanje pre može dovesti do poremećaja (straho od bolesti, smrti, razvoj psihosomatskih smetnji). kao i hendikepiranja u učenju kako žaliti i odžaliti gubitak. 4) Deci, pogotovo mlađoj treba ukazati da nisu ona kriva zbog toga što se dogodilo (deca imaju konkretno i "egocentrino" mišljenje i sve događaje dovode u vezu sa sobom), kako bi se izbeglo da uz žaljenje deca osećaju krivicu i ličnu odgovornost. Naravno, o procesi prolaska kroz teške gubitke i žaljenja može se mnogo toga reći, stoga ne oklevajte da iznesete svoje dileme i pitanja, kao i da u mestu stanovanja potražite savetodavnu pomoć stručnjaka. Srdačan pozdrav
Moj stariji sin je ove godine jos gori.Napravio je toliko izostanaka da se nalazi pred iskljuce- njem iz skole.Ocene -skoro sve jedinice.Sada je odlucio da se ispise i da nastavi vanredno.Inace moram da dodam da imamo problem sa ocem koji je leceni alkoholicar koji ponovo pije,svadja se sa sinom i samnom ,nekoliko puta ga je cak i tukao, a nedavno ga je izbacio iz kuce.Suprug mi zamera sto ga ne podrzavam u njegovim "vaspitnim meto- dama".Sin je prespavao kod moje majke i sutradan se vratio kuci i od tada njih dvojica ne komuni-ciraju.
Odgovoreno: 28. 12. 2007.Poštovana "očajna mama u totalnom haosu". Stvar je hitna. Atmosfera u porodici gde otac pije i bije, a majka je u depresiji nije atmosfera gde bi se treći član porodice osećao sigurnim, zaštićenim, prihvaćenim i podržanim. Naprotiv, mnogi bi odatle potražili izlaz. Kako deca ne mogu da biraju gde će se roditi i ko će im biti roditelji, prinuđena su i da uče kako da se ponašaju od onih koje svakodnevno posmatraju. Često jedan roditelj biva razočaran kada dete ispolji njegove ili negativne osibine drugog roditelja. Na žalost, mnogo česšće se dešava da dete i iskombinuje najupadljivija ponašanja oba roditelja. Neko bi čak mogao da spekuliše da je njegovo ponašanje izraz uvažavanja roditelja, jer se ne ponaša mnogo različitije od njih. Čak deca umeju da prenaglase ponašanje roditelja u svom ponašanju. Stoga je za njih zbunjujuće što se roditelji zbog toga ljute. Stoga, ukoliko želite da se ponašanje deteta promeni, potrebno je da se promene ponašanja onih na koje se dete ugleda. Ukoliko je suprug lečen od alkoholizma, a bolest se ponovo pojavila, to je prioritet. Bolestan član ima prednost nad onim koji to još uvek nisu. Očajanje, haos, alkoholiyam muža i briga oko školovanja sina koji su Vas uzeli pod svoje imaju takođe prioritet nad izostancima i vandrednim školovanjem sina. Veoma sam radoznao da saznam kako će vaš sin reagovati kada iz kuće nestanu alkoholizam, nasilje, očajanje i haos i kako će to uticati na njegove odluke i ponašanje prema obaveyama u kući i školi. Srdačan pozdrav
Postovani dr. Stankovicu, Nas sin ima 11 godina i u septembru je krenuo u peti razred Osnovne skole. Do sada je bio vrlo dobar djak, ali i do sada (kod uciteljice koja je inace, veoma energicna, ambiciozna i ima visoke kriterijume) je to bilo malo na misice. Ponadali smo se da ce promenom sredine, krenuvsi u peti razred malo lakse savladavati zadatke, jer ako je imao problem u odnosu sa uciteljicom (sa kojom smo mi imali uvek srdacan odnos), tj. ako mu nije odgovarao taj ambiciozni pristup, racunali smo, u petom razredu ce mozda imati problem kod jednog, dva nastavnika, ali zaboga, ne moze imati problem sa svima. Medjutim, prica se izgleda nastavlja i on sa velikom teskocom i puno truda dobija uglavnom lose ocene (od jedinice do trojke). Isli smo kod vrsnog decijeg psihologa koja nam je rekla da je dete izvanredno inteligentno, veoma osetljivo i da imamo nekonvencionalno dete koje ide u veoma konvencionalnu skolu. On, po nama, ima jedan veliki problem - samopouzdanje. Inace, van skole nemamo nikakav ! problem u odnosu sa njim. On je zreo, duhovit, voli porodicu, ima dobar odnos sa mladjom sestrom (7 godina, upravo krenula u prvi razred), drugari ga vole, mada se po meni nedovoljno druze medjusobno. Njegov problem se najbolje ogleda u tome sto recimo, vezba, uci i sprema se za test, preslisamo ga, pristojno zna gradivo i na testu obavezno dobije jedinicu. Uzeli smo mu privatnu nastavnicu matematike, kojoj takodje nije jasno kako da kod kuce zna gradivo, a u skoli pokazuje tako lose rezultate na testovima. Izuzetno lose prolazi na testu, na usmenom, kao malo bolje. Da se razumemo - njegovo znanje nije mozda za peticu, ali sigurno nije za jedinicu ( u najvecem broju predmeta). Ne znamo vise, kako da se ponasamo u odnosu sa njim, ponekad se dok ga preslisavamo iskljuci i kada mi podviknemo, on se toliko isprepada, da ne zna i ono sto je znao. Kada ga umirujemo i govorimo mu da ce se stvari srediti, da je on dovoljno pametan, da samo treba da se malo vise ukljuci dok uci, on ! se onda opusti i prakticno, nista ne dobijemo ni kada pokusamo! da ga p odrzimo. Molimo vas da nam pomognete nekim savetom, ako je moguce - kako podici samopouzdanje jednom izuzetno inteligentom detetu koje konstantno redja lose ocene? U cemu je nasa greska? Sta bi upalilo kod njega? Inace, i muz i ja zivimo tipican zivot danasnjice, dolazimo kuci u pola 6, te mu citav dan nismo na raspolaganju. Kada dodjemo kuci, mi smo vec iscrpljeni i verovatno nemamo dovoljno strpljenja da radimo sa njim (a bez rada sa njim bi tek bio haos...). Imamo i mladje dete, koje je prosto prepusteno samo sebi jer mi stalno trazimo mehanizme da pomognemo sinu, a ona jadna sama prolazi kroz prvi razred ( i to bez po muke!). Unapred neizmerno zahvalni za svaki savet, pomalo izgubljeni roditelji!
Odgovoreno: 23. 12. 2007.Poštovani, predlažem da još jednom pročitate sopstveno pismo meni. Ono je fantastičan primer kako vam savetnik uopšte nije potreban, jer se u pisu opisuju proble, dileme i rešenje. Vi imate dva deteta i dva različita rešenja. Kod starijeg primenjujete ono koje ne funkcioniše. Ne savetujem da probate isto sa mlađom ćerkom jer rezultat vremenom može biti sličan kao kod sina. I ja se čudim kako ljudi često zanemaruju jednostavnu filosofiju da nijedna taktika nije uspešnija od uspešne taktike. Osećam slobodu da vam sve ovo napišem jer je decji psiholog, a vi naglašavate da je u pitanju vrsni psiholog, isključio umnu zaostalost i izmenjen razvoj (samo opisao nekonvecionalnost, ma šta to značilo). Osim inteligencije, a tu ste potpuno u pravu potrebno je i samopouzdanje, a ono se stiče prihvatanjem njegove nekovencionalnosti bez okrivljivanja što nije ono što vi želite da on bude,
Postovani, mozda sve ovo sto cu Vam izneti i nije problem, mozda se samo ja kao majka ne snalazim u celoj prici. Imam sina starog 8 godina. Veoma je osetljiv i nenormalno meni privrzen. Sa njegove nepune tri godine razvela sam se od njegovog oca zbog njegove bolesti i dijagnoze paranodina shizofrenia. Tada, a i sada smatram da je tako najbolje za dete i za mene. U medjuvremenu otac mu se lecio na klinici u Palmoticevoj i ja svim snagama guram da se taj odnos koliko toliko realizuje u sto je moguce normalnijim i korektnim odnosima. Dete vikendom odlazi kod oca i bude zadovoljan provedenim vremenom. S druge strane, neposredno nakon razvoda moj sin se fiksirao i ulogu oca zamenio mojim bratom. No, kako zivot pise romane, moj brat je morao da nas napusti i ode u inostranstvo gde je zapoceo svoj zivot. Od tada dete pati za ujakom, a kada ujak dodje postavlja kriterijume i zahteve sve u cilju da se sestric ne razmazi... hmmm meni je to malo cinicno sa strane mog brata... no... fiksirala bih se na problem. Sve ove okolnosti koje okruzuje moje dete dovode do njegovog aktivnog odbijanja da uci! i izvrsava svoje obaveze. I samoj mi nije jasno kako donosi i ove ocene. Povlaci se svaki put kada mu nesto nije dovoljno jasno, domaci zadatak je nocna mora, a s druge strane, zeli, jezivo zeli uspeh i s druge strane strah od neuspeha. Kako uliti samopouzdanje i bez vike naterati dete i ubediti ga da on moze sve to da uradi bez muke i da ce postici dobre rezultate i biti najbolji djak. S druge strane, ne dozvoljava mi da sama idem bilo gde. Ni kod drugarice, ni kod lekara, zubara... a o neutralnim izlascima da i ne govoroim. Svuda mora on sa mnom. Kako ga na najbolji nacin ubediti da je normalno da imam bar delic samo svog zivota? Unapred zahvalna
Odgovoreno: 23. 12. 2007.Poštovana, sve što ste mi opisali iz porodičnog života vas i deteta svakom čoveku može stvoriti dovoljno konfuzije da makar na trenutak izgubi sopstveni identitet i GRANICE u odnosima. Tako je sa odraslima, a šta onda reći za decu koja posmatraju odrasle učeći od njih gde su granice i ko donosi pravila i ko ima kakvu ulogu u njihovom životu. Nakon razvod, ženama je u proseku potrebno 2-3 godine, pogotovo ako su samohrane majke, da povrate psihološku stabilnost i redefinišu svoj život. Kod vas je to ova godina. To je i vaš brat izgleda primećivao i davao vam podršku u postavljanju granica u ponašanju deteta ("da se ne razmazi"). Medjutim, ujak nije roditelj i ne treba da ulazi u nadmetanje sa roditeljem. U pravu ste za viku. Ona ne uliva samopouzdanje, već ga oduzima. Ubedjivanje je neefikasno, ukoliko nema motivacije i iščekivanje nagrade. Olako dobijene nagrade gase motivaciju i ne uče decu da se bore za cilj. Zato napravite jasan dogovor (GRANICE), oko toga šta ko želi i kako se do toga dolazi, a kako se stvari mogu i izgubiti. Kako ubediti, pa kako ubediti? Sa osmogodišnjakom se ne ubeđuje, jer ako roditelj saopštava detetu da želi delić vremena samo za sebe onda ne treba sa detetom da raspravlja da li je to istina ili ne. Ali ako želite da se vaše dete ne ponaša kao vaš kontrolor, onda se vi potrudite najbolje što možete da nauči drugačije ponašanje. Prvo ga motivište kvalitetno provedenim zajedničkim vremenom (da vas se raželi), bez kupovine igračaka, onda mu saopštite i učinite to što želite samo za sebe, a njega onda nagradite za razumevanje kada pokaže pozeljno ponašanje.
Imam 18.god.173cm,62kg, idem 4.razred gimnazije i osjećam se mrttvoooo...Kad sam bila 8.r težila sam 85kg, dijetama sam skinula kilažu najčešće gladovanjima,a kad su roditelji skužili da gladujem i natjerivali me da jedem stvar se izmakla kontroli pa i povraćanjem...mada svi govore da super izgledam,zanimam mnoge momke,neki čak misle da moram se malo i popraviti na kilaži ja ni sada nisam zadovoljna sobom,zaškolu i učenje rijetko da imam volju i koncentraciju,jutrim se teško adaptiram bez kave se nesmijem ni usudit u školu otići.Moram napomenuti da imam nizak tlak obično 90/60 nekad zna pasti čak niže,i tad ne mogu s mjesta...Bojim se da je sve to posljedica mog nezrelog ponašanja...Popustila sam u školi,kući se stalno svađam jer mi sve smeta, preživčana sam,prekinula sam i s dečkom...ma... POMAGAjtee što da radim? Razmišljala sam da počnem trošiti neke tablete da mi podigne raspoloženje, al neznam što...ne mogu se obratiti svom doktoru nemojte! to tražiti od mene molim vas ptreban mi je bilo kakav drugi savjet... S POŠTOVANJEM; UNAPRIJED ZAHVALNA;
Odgovoreno: 23. 12. 2007.nemam ja moć da spašavam mlade duše. Kada bismo ovim indirektnim putem ili bilo kojim putem imali tu moć, ko bi uopšte tražio neki drugi oblik pomoći ili išao lekaru. Pomoći tebi zavisi od tvog pristanka na pomoć, a to sada izgleda nemoguće jer tražiš pomoć a ne bi da menjaš pravila u ponašanju. Ili makar doktora. Bez tvoje pomoći onome ko ti pomaže, nije logično da pomoć stigne. Otuda me čudi što odbijaš i pomisao da se javiš lekaru. Od toliko lekara da li je baš tvoj neizbežan? I ne moraš ako imaš nekoga drugog kome bi mogla da pomogneš da ti pomogne. Medjutim, tvoje eksperimentisanje hranom i izazivanje intervencije roditelja zaslužuje pomoć od edukovane osobe, jer ovo što mi pišeš liči na jedan začarani krug koji izgleda ovako: nisam zadovoljna sobom, osećam se mrtvooo -- držim dijetu -- nateraju me da jedem (ili se sama prejedeš) -- krivica, nezadovoljstvo sobom (zbog gubitka kontrole) -- držim dijetu --. Stvari može iskomplikovati i nizak pritisak koji izgleda pojačava osećaj obamrlosti i mrtvila koji bez kafe ne prolazi. To su razlozi ZA u korist konsultacije sa psihijatrom za adolescente. Razlozi PROTIV su svi ostali koje si navela jer manje više spadaju u očekivanu adolescentnu dinamiku zbivanja.
Prikazano 481-485 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke