Interesuje me uspostavljena dijagnoza, tačnije značenje šifre bolesti F32.3. Da li je to u pitanju genetika te utiče na stanje koje kod njega traje već 5 godina ili je preživljeno veliko ljubavno razočarenje koje je bilo pre 5 godina, pa je na njega uticalo .... Od terapije pije Tegretol, Anafranil, Rispolept....
Poštovana,
Za bolesti u psihijatriji se kaže da nastaju po biopsihosocijalnom modelu, što znači da nikada jedan uzročnik nije izazivač bolesti, već kombinatorika navedenih faktora. Dijagnoza je depresija, terapija se nadam ordinira pod kontrolom psihijatra. Sudeći po terapiji radi se o upornoj i teškoj formi bolesti, te je potrebna i adekvatna pomoć okoline.
Srdačno,
Dr Dragana Krasić
Poštovana dr,
Moja majka ima 65 godina i prima injekcije Haldol 50 mg svakih 21 dan i to traje skoro 12 godina. Kaže da se dobro osjeća, u odnosu na stanje kada je bila šizofrenična .Tada nije mogla da spava jedan veoma dug period (15 godina). Međutim od kada prima te injekcije ona se skroz promijenila, dobila je značajno povećavanje apetita, porast tjelesne težine, ne zainteresovanost sa dnevne poslove, veći dio dana provodi u spavanju ponekad proseta, tada ogladni i samo jede. Tako da je dobila povišene trgliceride 5,90 povišen šećer u krvi (10). Ide ona na redovne kontrole kod psihologa, ali oni joj samo produžavaju te injekcije Haldola. Tako da sam ja nedavno išla sa njom na kontrolu i pitala psihologa za te injekcije Haldola da li treba neku pauzu napraviti ili smanjiti dozu ili da je ne prima svaki mjesec ili da je prestane primati jedno vrijeme i dobije neke druge lijekove.
Medjutim psiholog mi je rekao da treba nastaviti sa Haldolom i dala joj je još Oxetin 1 uveče 20mg i Eglonil 3x1 ,50mg zbog ne zainteresovanosti za poslove, pretjeranog spavanja i hrane. Ja ne vidim nikakvu razliku na njoj, ona i dalje samo jede i spava i ništa je ne brine, ni holesterol, ni dijabetes, jer kaže ima lijekove i za to i kaže da se dobro osjeća.
Ne znam šta da radim, bojim se za mater, pa Vas molim za stučno mišljenje.
Unaprijed hvala na odgovoru
Poštovana,
Shizofrenija je teška i hronična bolest, koja se lekovima kontroliše i omogućava se time funkcionalnost pacijenta.Vašoj majci je uvedena antidepresivna terapija, upravo zbog simptoma pasivnosti koje ste opisali. Sačekajte, ne deluju odmah, potrebno je dve do tri nedelje.
Srdačno
Dr Dragana Krasić
Poštovana,
pre 5 godina sam imao penicilinski šok od tog trenutka počinjem da imam strah da budem sam u kući, obliva me hladan znoj, imam osećaj da ću se onesvestiti, ne smem sam na ulicu, lupanje srca, jednostavno strah od svega verovatno onda sam išao na sve preglede što postoje, čak i na skener glave, jer mi nije dobro i na kraju pošto je sve bilo u redu otišao sam kod neuropsihijatra koji mi je rekao da je to panični strah i pio sam svakakve lekova i nije bilo napretka, pa zadnjih 3 godine pijem 10mg seroxsata ujutru i pola bromazepama od 3mg i po potrebi isto, a kad kad pijem četvrtinu rivotrila ujutru od tada mi je puno bolje idem na posao izlazim napolje sam ostajem u stanu sam, ali još uvek naidje ponekad taj isti strah traje kratko, ali stvara problem kupio sam i kuće zbog svega toga, a i kuće ko zainat plaši se od ljudi i dece.
Molim Vas recite mi Vi da li da nastavim sa ovom terapijom ili bi ste mi preporučili nešto drugo, napominjem da živim u malom gradu i nema neuropsihijatra i još nešto me zanima da li će ovo stanje da se izleči i koliko ću morati da pijem lekove.
Unapred hvala
Poštovani,
Terapija koju uzimate traje već dosta dugo. Trebalo bi da pokušate da postepeno se odvikavate od lekova i krenete bez straha dalje, jer smatram da ste ojačali i da možete nastaviti bez njih,
Srdačno
Dr Dragana Krasić
Hiperkeratoza je pojačano orožavanje i potpuno benigan (dobroćudan) nalaz. Nemate razloga za brigu (moguće je da je na mestu biopsije bila "ranica" koja je počela da epitelizuje - te je to nalaz pokazao).
Poštovani,
Veoma nam je potrebna pomoć nekog stručnog. Nije ništa alarmantno, ali bismo želeli na vreme, upravo da ne bude kasno...
Reč je o našem starijem sinu koji ima 8 godina i ide u drugi razred. Ne znam kako bih definisala problem. Da kažem da su ocene - nije to i ne samo to. Ali kroz to se reflektuje. Verujem da većina ljudi svoje dete vidi kao nadareno, talentovano, pametno, a ostali sa strane ne bi se baš u potpunosti složili, zato ne bih želela da zvučim subjektivno, već ću pokušati da verodostojno opišem i njegove osobine i situacije i naš odnos.
Nema osobe, prijatelja, rodjaka koji za njega ne kaže da je divno dete, da sa njim može da se razgovara kao sa odraslim, da je interesanatan, zanimljivu percepciju, kulturan...... Još dok je bio u vrtiću su ga hvalile vaspitačice i veoma volele. Naučio je da piše sa 5 g, naravno samoinicijativno. U tom nekom uverenju da će sa njim sve biti lako, 'krenuli' smo u školu. U prvom razredu je bilo sitnih problema u smislu adaptiranja na promene, nove okolnosti, pojavljivanje obaveza i odgovornosti, sve u granicama očekivanog. I pored toga što nema ocenjivanja u prvom razredu, učitelj im je svakodnevno davao ocene, praktično svakog dana za ono sto su na tom času radili. Mahom su to bile petice, mada je bilo svega (za pričanje na času, zaboravljen domaći i sl.) Elem, i tada i sada svakodnevno radim sa njim, učimo, vežbamo. Ne dugo, možda sat vremena: i da uradimo domaći ako ima, da se podsetimo šta su učili i da provežbamo. Iako moram da priznam da je bilo dana kada sam (nažalost) sa manje živaca učestvovala u tome, zaista to učenje prodje u opustenoj atmosferi - stignemo i da se nasmejemo, učimo kroz smešne i zanimljive primere, naravno i ozbiljno. Sve u svemu, ne boji se učenja, ali ga, prirodno, kao i većina dece na ovom svetu, ne voli, ili tačnije da kažem mrzovoljno prilazi tome (uvek ima nešto zanimljivije da se radi, zar ne). Ali, sve sto učimo - relativno lako i brzo nauči i zna. A onda dodju prvi kontrolni zadaci i donese trojke. Zašto? Ne da nije znao, naprotiv, sve sto je uradio (ono dokle je uradio) je besprekorno. Ali do pola. Dalje, kaže, nije stigao. Pitamo šta je radio na času, kaže nije bilo dovoljno vremena. Sada dolazimo na taj vrlo izražen problem da je spor u svemu. Moj suprug se šali da nam život prodje u čekanju njega za sve i da mu se hrana već svarila u stomaku dok još jede zadnje zalogaje. On se tome smeje, zaista smo sa njim mnogo više drugovi, nego roditelji i počinjemo da brinemo da je to greška. Naravno da smo i vrlo ozbiljno pokušavali da mu na to skrenemo pažnju, da mu objasnimo da će mu to vremenom zbilja praviti probleme, davali primere... I pokušavali i pokušavali.
Da se vratim na učitelja jer Vam to, možda, može takodje značiti za stvaranje potpunije slike. Učitelj ima posebne (moderne) kriterijume i metode rada koji su mnogo blizi zapadnom školstvu, nego ovom našem. Generacije deca ga vole. Nekako je sve opušteno, u prvom razredu je bilo ako mu se tog dana ne uči, neka predje u zadnji deo učionice da se igra i da bude mirno da ne smeta ostalima, sede u polukrugu, pričaju sa njim kao sa drugarom, čak i na času, itd. On, kao i sva ostala deca, vrlo voli učitelja. Medjutim, nisam sigurna koliko mu takvi metodi pomažu da shvati da ima i neke obaveze, da postoje neka pravila kojih se ipak treba pridržavati, da se moraju raditi i neke stvari u kojima baš i ne uživaš, da život ipak nije uvek i samo igra. Nemojte pomisliti da pripisujem propuste učitelju. Ja da znam gde je problem, ne bih tražila pomoć? Elem, kada sam otišla u školu učitelj kaže da je vrlo popustio u svakom smislu: pre svega te ocene; kaže: dok on organizuje sve i svakoga kako njemu odgovara, dok kaže svakom da ćuti, namesti, odgovori, pita - naravno da nije stigao i da čas prodje. Ne može ni da stigne. Takodje je rekao da ON(dete) nikako ne sme da dozvoli da dobije manje od četvorke pa i to retko, da to nije ocena koja je za njega. Mene je ovakav stav iznenadio, jer je mnogo puta pričao da je najvažnije da pričamo sa decom, da nam se poveravaju i da steknu poverenje u nas i da će ocena biti svesni tek u četvrtom razredu. Ok. Hteo je da kaže da on može mnogo više i da on to vidi (da li sam rekla da je i u drugom razredu nastavio da ih ocenjuje skoro na dnevnoj bazi za to što rade tog dana i da je, kad je stigao da uradi sve, dobijao petice; a uglavnom mu je falilo '...da uradi još dva zadatka ili da napiše još neku rečenicu, ali nije bilo vremena, zvonilo je...') Dakle, nemamo problem sa neznanjem, već ne stizanjem. Takodje je rekao da je počeo da se ponaša neodgovorno u smilu da se šeta na času, ili udje posle zvona i čak da se svadja sa učiteljem, uvek ima on još nešto da kaže i doda. Isto tako, moram da napomenem da naročito insistiramo da ne sme da nas laže i to smo mu mnogo puta dokazali da nema razloga da se plaši. jer kad nam kaže nikad ne dobije ni batine, možda čak ni kaznu, ni ljutnju, ali svakako objasnimo zašto je to ružno i neprihvatljivo. A onda kad ga pitam kako je uradio kontrolni on vrlo veselo kaže da je uradio sve i super. Zaista ne znamo šta da mislimo - da li nas beskrupulozno laže, da li odlaže nezadovoljstvo, o čemu se radi, nemoguće da ne kapira koliko se traži, kako je moguće da kaže sve, a zna da je uradio do pola?
Ne znam, sad mi hiljadu pitanja dolazi u glavu, da li je to nevaspitanje i otkud tih elemenata, kako da mu objasnimo da mu to nije ostavljeno na izbor, da nekim stvarima mora da se pokori kao opsteprihvaćenim modelima, prosto, nešto mora. Uvek je: dobro, evo sad ću... ili: Ali..? Primetili smo da kazne nisu donele neke značajne efekte, uglavnom se rasplace trenutno i ništa. Ne postoji stvar koja bi ga pogodila na duže staze ili motivisala da se potrudi da je ne izgubi (bilo da je da ne može da gleda crtani, da mu uzmemo dvd, zabranimo napolje...). Da ne zaboravim da kažem da dok sam tako razgovarala/slušala učitelja i pitala za savet, rekao je da otvoreno moramo da mu kažemo da ne sme da donese kući manju ocenu od četvorke, ja pitala: pa zar bas tako?, on kaže, da, da evo ja ću i kaže mu to (vrlo je teško da se sve to prenese ovako na pravi način, ali napominjem da to uopšte nije zvučalo ružno, teško ili preteće, nekako je uspeo da mu to kaže tako da zvuči kao inspirativna sugestija, ali opet jasna i konkretna). Vrlo je teško da ovako pisanjem sve prenesem na pravi način i pravim tonom, zato se izvinjavam ako je konfuzno opširno.
Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni i da mu Deda Mraz ove godine ne donese poklon, ali opet odustajemo od toga, ne samo što nam je žao da na takvu stvar uskraćujemo, već kako da donese jednom detetu, a drugom ne? Kako sad da budemo ljuti, ipak je vreme praznika i slavlja i ide raspust..?? Možda zato što nam je ovo prvi djak, možda bude lakše sa drugim...
Ne kažem da nam u celoj stvari nisu ocene bitne, bitne su i te kako, niti da nastojimo da rešimo samo ophodjenje, ili brzinu ili pak poslušnost. Želimo sve to, ali zaista, sve je nekako isprepletano. Kako da ga navedemo da se trgne, da požuri u svemu, da ne pere zube pola sata (od toga zubi 2 min i ko zna sta jos ostalih 28) da ne vezuje pertle 10 min, jede satima, da mora da se potrudi za uspeh u školi, da je učitelj učitelj, a ne drug, da na njega ne može da viče, da mora da bude tačan, da ne može sve da ostvari što je zamislio, pa makar bilo to i da odustane od ljubljenja brata ako ovaj u tom trenutku to neće, da ne može obavezno da istera svoje, šta god.
Zaista nam je potreban savet, upustvo kako da se nosimo sa ovim i još važnije, kako to da promenimo u željenom pravcu. Potrebna nam je Vaše stučno mišljenje o razlozima i još važnije načinima za rešenje ovih problema.
Veoma smo zabrinuti.
Nama ovo izgleda kao brdo veliko.....
Hvala Vam unapred,
Snežana
Poštovana,
I meni ovo izgleda kao brdo veliko. Međutim i pored detaljnog opisa ponašanja dečaka i učitelja, meni je bio važan opis vašeg ponašanja, pogotovo deo gde pišete "Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni..." što je meni zazvučalo kao: razmišljali smo da, možda po prvi put, uradimo to do kraja...". Deda Mraz nije najbolje rešenje jer to ne bi bilo uskraćivanje nagrade već diskrinimacija u odnosu na drugu decu. Njegov otporan stav prema kaznama govori upravo u prilog hipotezi da ne veruje da ćete održati reč. Nije ništa novo da primenjena rešenja budu štetnija od samog problema. A nova faza (polazak u školu) zahteva prilagođavanje svih članova porodice na nove okolnosti, a ne samo školarca. To se pre svega odnosi na motivaciju za izvršavanje obaveza, drugačiji način nagrašivanja (odloženo) i oduzimanja privilegija. Pre nego potražite pomoć stručnjaka i profesionalaca, razmotrite na koji način svojim postupcima (doslednost, istrajavanje) možete da pomognete u modelovanju odgovornijeg ponašanja.
Srdačno
Interesuje me uspostavljena dijagnoza, tačnije značenje šifre bolesti F32.3. Da li je to u pitanju genetika te utiče na stanje koje kod njega traje već 5 godina ili je preživljeno veliko ljubavno razočarenje koje je bilo pre 5 godina, pa je na njega uticalo .... Od terapije pije Tegretol, Anafranil, Rispolept....
Odgovoreno: 31. 12. 2008.Poštovana,
Za bolesti u psihijatriji se kaže da nastaju po biopsihosocijalnom modelu, što znači da nikada jedan uzročnik nije izazivač bolesti, već kombinatorika navedenih faktora. Dijagnoza je depresija, terapija se nadam ordinira pod kontrolom psihijatra. Sudeći po terapiji radi se o upornoj i teškoj formi bolesti, te je potrebna i adekvatna pomoć okoline.
Srdačno, Dr Dragana Krasić
Poštovana dr,
Odgovoreno: 31. 12. 2008.Moja majka ima 65 godina i prima injekcije Haldol 50 mg svakih 21 dan i to traje skoro 12 godina. Kaže da se dobro osjeća, u odnosu na stanje kada je bila šizofrenična .Tada nije mogla da spava jedan veoma dug period (15 godina). Međutim od kada prima te injekcije ona se skroz promijenila, dobila je značajno povećavanje apetita, porast tjelesne težine, ne zainteresovanost sa dnevne poslove, veći dio dana provodi u spavanju ponekad proseta, tada ogladni i samo jede. Tako da je dobila povišene trgliceride 5,90 povišen šećer u krvi (10). Ide ona na redovne kontrole kod psihologa, ali oni joj samo produžavaju te injekcije Haldola. Tako da sam ja nedavno išla sa njom na kontrolu i pitala psihologa za te injekcije Haldola da li treba neku pauzu napraviti ili smanjiti dozu ili da je ne prima svaki mjesec ili da je prestane primati jedno vrijeme i dobije neke druge lijekove. Medjutim psiholog mi je rekao da treba nastaviti sa Haldolom i dala joj je još Oxetin 1 uveče 20mg i Eglonil 3x1 ,50mg zbog ne zainteresovanosti za poslove, pretjeranog spavanja i hrane. Ja ne vidim nikakvu razliku na njoj, ona i dalje samo jede i spava i ništa je ne brine, ni holesterol, ni dijabetes, jer kaže ima lijekove i za to i kaže da se dobro osjeća.
Ne znam šta da radim, bojim se za mater, pa Vas molim za stučno mišljenje.
Unaprijed hvala na odgovoru
Poštovana,
Shizofrenija je teška i hronična bolest, koja se lekovima kontroliše i omogućava se time funkcionalnost pacijenta.Vašoj majci je uvedena antidepresivna terapija, upravo zbog simptoma pasivnosti koje ste opisali. Sačekajte, ne deluju odmah, potrebno je dve do tri nedelje.
Srdačno Dr Dragana Krasić
Poštovana,
Odgovoreno: 31. 12. 2008.pre 5 godina sam imao penicilinski šok od tog trenutka počinjem da imam strah da budem sam u kući, obliva me hladan znoj, imam osećaj da ću se onesvestiti, ne smem sam na ulicu, lupanje srca, jednostavno strah od svega verovatno onda sam išao na sve preglede što postoje, čak i na skener glave, jer mi nije dobro i na kraju pošto je sve bilo u redu otišao sam kod neuropsihijatra koji mi je rekao da je to panični strah i pio sam svakakve lekova i nije bilo napretka, pa zadnjih 3 godine pijem 10mg seroxsata ujutru i pola bromazepama od 3mg i po potrebi isto, a kad kad pijem četvrtinu rivotrila ujutru od tada mi je puno bolje idem na posao izlazim napolje sam ostajem u stanu sam, ali još uvek naidje ponekad taj isti strah traje kratko, ali stvara problem kupio sam i kuće zbog svega toga, a i kuće ko zainat plaši se od ljudi i dece.
Molim Vas recite mi Vi da li da nastavim sa ovom terapijom ili bi ste mi preporučili nešto drugo, napominjem da živim u malom gradu i nema neuropsihijatra i još nešto me zanima da li će ovo stanje da se izleči i koliko ću morati da pijem lekove.
Unapred hvala
Poštovani,
Terapija koju uzimate traje već dosta dugo. Trebalo bi da pokušate da postepeno se odvikavate od lekova i krenete bez straha dalje, jer smatram da ste ojačali i da možete nastaviti bez njih,
Srdačno Dr Dragana Krasić
Prilikom biopsije i uzetog izveštaja, dijagnoza je: HYPERKERATOOIS PVU. IZVEŠTAJ PAPA TESTA, JE DRUGA GRUPA.
Odgovoreno: 31. 12. 2008.Recite mi nešto o dijagnozi?
Hvala
Hiperkeratoza je pojačano orožavanje i potpuno benigan (dobroćudan) nalaz. Nemate razloga za brigu (moguće je da je na mestu biopsije bila "ranica" koja je počela da epitelizuje - te je to nalaz pokazao).
Poštovani,
Odgovoreno: 31. 12. 2008.Veoma nam je potrebna pomoć nekog stručnog. Nije ništa alarmantno, ali bismo želeli na vreme, upravo da ne bude kasno... Reč je o našem starijem sinu koji ima 8 godina i ide u drugi razred. Ne znam kako bih definisala problem. Da kažem da su ocene - nije to i ne samo to. Ali kroz to se reflektuje. Verujem da većina ljudi svoje dete vidi kao nadareno, talentovano, pametno, a ostali sa strane ne bi se baš u potpunosti složili, zato ne bih želela da zvučim subjektivno, već ću pokušati da verodostojno opišem i njegove osobine i situacije i naš odnos. Nema osobe, prijatelja, rodjaka koji za njega ne kaže da je divno dete, da sa njim može da se razgovara kao sa odraslim, da je interesanatan, zanimljivu percepciju, kulturan...... Još dok je bio u vrtiću su ga hvalile vaspitačice i veoma volele. Naučio je da piše sa 5 g, naravno samoinicijativno. U tom nekom uverenju da će sa njim sve biti lako, 'krenuli' smo u školu. U prvom razredu je bilo sitnih problema u smislu adaptiranja na promene, nove okolnosti, pojavljivanje obaveza i odgovornosti, sve u granicama očekivanog. I pored toga što nema ocenjivanja u prvom razredu, učitelj im je svakodnevno davao ocene, praktično svakog dana za ono sto su na tom času radili. Mahom su to bile petice, mada je bilo svega (za pričanje na času, zaboravljen domaći i sl.) Elem, i tada i sada svakodnevno radim sa njim, učimo, vežbamo. Ne dugo, možda sat vremena: i da uradimo domaći ako ima, da se podsetimo šta su učili i da provežbamo. Iako moram da priznam da je bilo dana kada sam (nažalost) sa manje živaca učestvovala u tome, zaista to učenje prodje u opustenoj atmosferi - stignemo i da se nasmejemo, učimo kroz smešne i zanimljive primere, naravno i ozbiljno. Sve u svemu, ne boji se učenja, ali ga, prirodno, kao i većina dece na ovom svetu, ne voli, ili tačnije da kažem mrzovoljno prilazi tome (uvek ima nešto zanimljivije da se radi, zar ne). Ali, sve sto učimo - relativno lako i brzo nauči i zna. A onda dodju prvi kontrolni zadaci i donese trojke. Zašto? Ne da nije znao, naprotiv, sve sto je uradio (ono dokle je uradio) je besprekorno. Ali do pola. Dalje, kaže, nije stigao. Pitamo šta je radio na času, kaže nije bilo dovoljno vremena. Sada dolazimo na taj vrlo izražen problem da je spor u svemu. Moj suprug se šali da nam život prodje u čekanju njega za sve i da mu se hrana već svarila u stomaku dok još jede zadnje zalogaje. On se tome smeje, zaista smo sa njim mnogo više drugovi, nego roditelji i počinjemo da brinemo da je to greška. Naravno da smo i vrlo ozbiljno pokušavali da mu na to skrenemo pažnju, da mu objasnimo da će mu to vremenom zbilja praviti probleme, davali primere... I pokušavali i pokušavali. Da se vratim na učitelja jer Vam to, možda, može takodje značiti za stvaranje potpunije slike. Učitelj ima posebne (moderne) kriterijume i metode rada koji su mnogo blizi zapadnom školstvu, nego ovom našem. Generacije deca ga vole. Nekako je sve opušteno, u prvom razredu je bilo ako mu se tog dana ne uči, neka predje u zadnji deo učionice da se igra i da bude mirno da ne smeta ostalima, sede u polukrugu, pričaju sa njim kao sa drugarom, čak i na času, itd. On, kao i sva ostala deca, vrlo voli učitelja. Medjutim, nisam sigurna koliko mu takvi metodi pomažu da shvati da ima i neke obaveze, da postoje neka pravila kojih se ipak treba pridržavati, da se moraju raditi i neke stvari u kojima baš i ne uživaš, da život ipak nije uvek i samo igra. Nemojte pomisliti da pripisujem propuste učitelju. Ja da znam gde je problem, ne bih tražila pomoć? Elem, kada sam otišla u školu učitelj kaže da je vrlo popustio u svakom smislu: pre svega te ocene; kaže: dok on organizuje sve i svakoga kako njemu odgovara, dok kaže svakom da ćuti, namesti, odgovori, pita - naravno da nije stigao i da čas prodje. Ne može ni da stigne. Takodje je rekao da ON(dete) nikako ne sme da dozvoli da dobije manje od četvorke pa i to retko, da to nije ocena koja je za njega. Mene je ovakav stav iznenadio, jer je mnogo puta pričao da je najvažnije da pričamo sa decom, da nam se poveravaju i da steknu poverenje u nas i da će ocena biti svesni tek u četvrtom razredu. Ok. Hteo je da kaže da on može mnogo više i da on to vidi (da li sam rekla da je i u drugom razredu nastavio da ih ocenjuje skoro na dnevnoj bazi za to što rade tog dana i da je, kad je stigao da uradi sve, dobijao petice; a uglavnom mu je falilo '...da uradi još dva zadatka ili da napiše još neku rečenicu, ali nije bilo vremena, zvonilo je...') Dakle, nemamo problem sa neznanjem, već ne stizanjem. Takodje je rekao da je počeo da se ponaša neodgovorno u smilu da se šeta na času, ili udje posle zvona i čak da se svadja sa učiteljem, uvek ima on još nešto da kaže i doda. Isto tako, moram da napomenem da naročito insistiramo da ne sme da nas laže i to smo mu mnogo puta dokazali da nema razloga da se plaši. jer kad nam kaže nikad ne dobije ni batine, možda čak ni kaznu, ni ljutnju, ali svakako objasnimo zašto je to ružno i neprihvatljivo. A onda kad ga pitam kako je uradio kontrolni on vrlo veselo kaže da je uradio sve i super. Zaista ne znamo šta da mislimo - da li nas beskrupulozno laže, da li odlaže nezadovoljstvo, o čemu se radi, nemoguće da ne kapira koliko se traži, kako je moguće da kaže sve, a zna da je uradio do pola? Ne znam, sad mi hiljadu pitanja dolazi u glavu, da li je to nevaspitanje i otkud tih elemenata, kako da mu objasnimo da mu to nije ostavljeno na izbor, da nekim stvarima mora da se pokori kao opsteprihvaćenim modelima, prosto, nešto mora. Uvek je: dobro, evo sad ću... ili: Ali..? Primetili smo da kazne nisu donele neke značajne efekte, uglavnom se rasplace trenutno i ništa. Ne postoji stvar koja bi ga pogodila na duže staze ili motivisala da se potrudi da je ne izgubi (bilo da je da ne može da gleda crtani, da mu uzmemo dvd, zabranimo napolje...). Da ne zaboravim da kažem da dok sam tako razgovarala/slušala učitelja i pitala za savet, rekao je da otvoreno moramo da mu kažemo da ne sme da donese kući manju ocenu od četvorke, ja pitala: pa zar bas tako?, on kaže, da, da evo ja ću i kaže mu to (vrlo je teško da se sve to prenese ovako na pravi način, ali napominjem da to uopšte nije zvučalo ružno, teško ili preteće, nekako je uspeo da mu to kaže tako da zvuči kao inspirativna sugestija, ali opet jasna i konkretna). Vrlo je teško da ovako pisanjem sve prenesem na pravi način i pravim tonom, zato se izvinjavam ako je konfuzno opširno. Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni i da mu Deda Mraz ove godine ne donese poklon, ali opet odustajemo od toga, ne samo što nam je žao da na takvu stvar uskraćujemo, već kako da donese jednom detetu, a drugom ne? Kako sad da budemo ljuti, ipak je vreme praznika i slavlja i ide raspust..?? Možda zato što nam je ovo prvi djak, možda bude lakše sa drugim... Ne kažem da nam u celoj stvari nisu ocene bitne, bitne su i te kako, niti da nastojimo da rešimo samo ophodjenje, ili brzinu ili pak poslušnost. Želimo sve to, ali zaista, sve je nekako isprepletano. Kako da ga navedemo da se trgne, da požuri u svemu, da ne pere zube pola sata (od toga zubi 2 min i ko zna sta jos ostalih 28) da ne vezuje pertle 10 min, jede satima, da mora da se potrudi za uspeh u školi, da je učitelj učitelj, a ne drug, da na njega ne može da viče, da mora da bude tačan, da ne može sve da ostvari što je zamislio, pa makar bilo to i da odustane od ljubljenja brata ako ovaj u tom trenutku to neće, da ne može obavezno da istera svoje, šta god. Zaista nam je potreban savet, upustvo kako da se nosimo sa ovim i još važnije, kako to da promenimo u željenom pravcu. Potrebna nam je Vaše stučno mišljenje o razlozima i još važnije načinima za rešenje ovih problema.
Veoma smo zabrinuti. Nama ovo izgleda kao brdo veliko.....
Hvala Vam unapred,
Snežana
Poštovana,
I meni ovo izgleda kao brdo veliko. Međutim i pored detaljnog opisa ponašanja dečaka i učitelja, meni je bio važan opis vašeg ponašanja, pogotovo deo gde pišete "Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni..." što je meni zazvučalo kao: razmišljali smo da, možda po prvi put, uradimo to do kraja...". Deda Mraz nije najbolje rešenje jer to ne bi bilo uskraćivanje nagrade već diskrinimacija u odnosu na drugu decu. Njegov otporan stav prema kaznama govori upravo u prilog hipotezi da ne veruje da ćete održati reč. Nije ništa novo da primenjena rešenja budu štetnija od samog problema. A nova faza (polazak u školu) zahteva prilagođavanje svih članova porodice na nove okolnosti, a ne samo školarca. To se pre svega odnosi na motivaciju za izvršavanje obaveza, drugačiji način nagrašivanja (odloženo) i oduzimanja privilegija. Pre nego potražite pomoć stručnjaka i profesionalaca, razmotrite na koji način svojim postupcima (doslednost, istrajavanje) možete da pomognete u modelovanju odgovornijeg ponašanja.
Srdačno
Prikazano 79096-79100 od ukupno 94490 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke