moj problem je sledeći: imam 29 godina i velike strahove. Pre svega od vožnje automobilom ali i od bolesti. Naime, vozač sam već 11 godina ali otkada sam rodila decu vožnja mi predstavlja veliki problem. Tada sam uz muževu saglasnost prihvatila da on vozi. Medjutim, i dok on vozi, doduše, nije auto reprenzentativan niti je za pohvalu ali takva su vremena, ja se ne osećam sigurno. Uvek ga usporavam, uvek i kada vozi nenormalo sporo, meni se čini da je to jako brzo. Stalno mi se u glavi vrzmaju ružne misli i onda i na najkraćoj relaciji ja izgledam jako umorno i izmučeno. Zbog toga i ne idemo na godišnje odmore jer sam jako uplašena vožnje. Inače sam sebe uhvatila kako non stop uobražavam da sam bolesna i da ću se razboleti od najtežih bolesti. Još da kažem da mi je suprug pre 4 godine operisan od karcinom bubrega i da je sada sve ok. ali ja se i dalje bojim. Stalno mi je u mislima strah od neke bolesti. Vidim da moje stanje postaje sve gore i gore. Živim u dosta malom mestu gde nema neuropsihijatra pa bih mi bilo drago da mi Vi pomognete. Još nešto, u životu kao i svi prošla sam kroz teške trenutke, što smatram da je dosta doprinelo mome sadašnjem stanju, pre svega prošle godine tragično mi je nastradala drugarica, zatim otkrila sam ljubavnu vezu oca za koga nikada ne bih ni u snu posumnjala da može da ima ljubavnicu, smrt bake koju sam jako, jako volela i koja je bila uzor moj iz detinjstva, i razne druge poteškoće.
Poštovana, mala mesta su obično u blizini velikih, ali do njih treba doputovati. zar ne? Posle spiska tragičnih događaja koje ste naveli, čovek može da pomisli da je sam na svetu i da se ništa ne može predvideti i isplanirati, ma koliko se čovek trudio i uveravao sebe da je bezbedan. Srećom, mnogo je više dokaza i primera koji pokazuju suprotno i verujem da ćete uz pomoć supruga (ukoliko mu već nisu "dosadila" vaša strahovanja, obzitom da ima i svoja), naći hrabrosti da odete do psihijatra i zatražite prvo stručnog sagovornika (koji se ne boji strahova), a onda i adekvatnu terapiju. Siguran sam da ćete i muža ohrabriti da neodustane znajući kako uobičajeno reagujete. Na kraju, možete i vi da vozite do lekara, što bi bio i prvi znak da ste rešili da se borite. Uz pomoć terapije i podrške, strahovi će nestati veoma brzo. Srdačno
ovo nije baš psihijatrijska bolest, ali naslućujem da ima svoje utemenljenje u ranim negativnim psihološkim iskustvima mog muža i da ste Vi ti koji ćete nam pomoći. Naime, moj muž je jedinac, njegov otac je tako odlučio, mada su njegovi roditelji mogli da imaju još dece, čak je, nažalost dolazilo da toga da majka mora da abortira i to više puta. Od malena, pod ovim podrazumevam 10. godinu, bar tako kaže moj muž tlačen je od strane oca ( ja mislim da je ovo pocelo mnogo ranije ). Ne klasično, da ga je tukao i sl. mada je bilo i toga, nego je redovno sve što napravi moj muž bilo loše i za to je dobijao kritiku. Da ne zna, da je nesposoban, da nije ni za šta i sl. Smatram da su ovde koreni njegovog sadašnjeg ponasnja. I muz i ja smo formalno isto obrazovani ( fakultet ) s tim što sam ja mnogo obrazovanija od njega kada se uzme opšte obrazovanje, čitala sam, išla u Kinoteku, pozorište, svirala, učila jezike, slušala dobru muziku. Iz ovoga naslućujete da potičemo iz sasvim suprotnih sredina, moji su intelektualci, a njegovi su završili osnovnu školu (otac samo 4 razreda ). Mada su radili i u firmama, gajili su stoku, imali baštu i sl. Rasla sam u gradu, a on na obodu istog, ali kako sam kasnije shvatila on i njegovo društvo umesto da gravitiraju prema Beogradu ili bar Zemunu, išli su na drugu stranu u manje mesta, Stara Pazova, Nova Pazova, Indjija i sl. Da bi se zabili u neki disko klub koji pusta narodnjake. S druge strane moj muz je izrastao u predobro bice, jako je nezan, topao, ovo verovatno mozemo zahvaliti njegovoj majci i ovo me je privuklo kod njega. Medjutim posle venčanja počinju problemi, npr. on je izgovarao nepravilno neke reči (kao i njegovi roditelji i sredina iz koje je potekao ) i ja sam pocela da ga ispravljam, jako se bunio zbog toga, pa smo satima razgovaril, ubedila sam ga da mora da popravi govor da bi našao bolji posao, tj. da bi mu poslodavac uopšte dao posao. Stimulisala sam ga da čita knjige, misim da to voli i za 6 godina braka pročitao je oko 100 knjiga što nije malo. Porazna je činjenica što su mu to maltene prve knjige u životu, jer u školi ništa nije čitao. Nije bio loš djak, pa zaključujem da su ih profesori jednostavno puštali da prodje. Završio je fakultet gde je bitnija matematika i fizika, nego kako se čovek izražava, pa je uspeo da se provuče sa takvim govorom, verovatno su ga svi smatrali seljakom, ali niko ga nije ispravljao, osim mene, sad govori sasvim solidno. Problem je što i dalje jako burno reaguje ako mu postavim neko pitanje, a on ne zna da odgovori, počne da histeriše, ja znam da to nije on i da ja nisam ja nego njegov otac, ali isto mu dodje. Skoro svaki dan imamo scenu, neko moje pitanje, njegova histerija, onda mirenje, ljubljenje. Ali meni je dosta, on je pre pola godine napisao na papiriću da neće biti histeričan, naravno može da ga zgužva, večeras mi je rekao da će namestiti mobilni telefon da ga svaki dan opominje da bude miran, naravno ni od ovoga nema vajde. Ako je neko njega "ubijao u pojam" čitavog zivota, onda je to nemoguće izbeći pisanjem ceduljica. Mislim da mu treba psihoterapija, ne znam da li individualna ili bračna, jer čak i ako zaista promeni ponašanje pisanjem ceduljica, u šta sumnjam, problem u njegovoj podsvesti ostaje. Zanima me Vaše mišljenje o ovome, kao izaći iz problema, ja volim muža i želim da ostatak života provedem sa njim, ali ne tako što ću svaki dan trpeti njegove izlive (oni nisu upućeni meni, on sam sebe kori, unižava, degradira, kuka što je protraćio godine, smatra da ne može nadoknaditi rupe u obrazovanju, opet iz njega progovara otac, bar što se ovih prvih opaski tiče).
Unapred se zahvaljujem na pomoći i izvinjavam na možda malo dužem pismu.
Poštovana, ja vam ne mogu pomoći, jer promene zavise od vas, a ne od mojih komentara. A moji komentari su prvo vezani za termine i značenja, Pojam podsvesno i nesvesno su isuviše izmučeni i bezlični termini koju su upotrebom za sve i svašta izgubili značenje, a da vam iskreno kažem, ja ih nikada i ne upotrebljavam, jer verujem više u naučeno i svesno. Vaš suprug veoma svesno "ludi" zbog ponižavanja, jer je naučio šta znači biti ponižen. A vi to znate, a činite (što nikako nije nesvesno ni podsvesno, zar ne?) propitajući ga. Kuća nije kviskoteka. Sa druge strane, ukoliko je neko fakultetski obrazovan, nemoguće je da su baš svi učitelji, baš svi nastavnici i baš svi profesori njega puštali jer samo "nije bio loš", bez pokazanog znanja. Vaša podrška za njegovo napredovanje je verovatno nesumnjiva (pa vas posle svađe ipak grli i ljubi), ali ne umanjujte njegove sposobnosti i da bez vas preživi i školuje se. "Histerični napadi mogu bit signali kada to zaboravljate. Iz njega ne progovara otac već nezadovoljan čovek koji može imati utisak da ga žena ne posmatra kao ravnog sebi i koja ga svojim stavom (pitanjima i propitivanjima koji "ubijaju u pojam") podseća na nekog ko mu je naneo dovoljno bola. Naravno, moji komentari nisu kritika vašeg ponašanja, već samo refleksija na vaše pismo koje ste veoma sistematično napisali i otuda vam je verovatno jasnije zašto sam napisao da od mene ne zavisi promena, već od vaše odluke da nešto promenite imajući u vidu da ste i sami prepoznali mnoge važne uticaje, ali je moguće da ste samu sebe zbunjivali amorfnim značenjima podsvesnog. Srdačno
Imam 19 godina i ovde godine sam se verila, za dečka koji živi u inostranstvu. Ja sam po prirodi vesela i vaspitana dosta u crkvenom običaju. Što se nas dvoje tiče nemamo nekih problema, u suštini se razumemo, ali imam problem sa njegovom majkom, koja živi isto sa nama. Žena je očigledno u depresiji koja posećuje psihijatra, ne znam od koje depresije ni od čega, jer ona uvek kaže da njen doktor je glupost. Mi u toj kući nemamo pravo ni na kakvo mišljenje, ja nemam prava ništa da kažem, upada nam u spavaću sobu kad poželi ujutro, diže nas, svaki dan od 17 do 22h sedi u njoj i onda nas tera da idemo spavati. Imam osećaj kao da je diktator. U kuhinji mi ne da ništa živo da uradim, jer pobogu ja to ne znam. Sad kada sam došla kući da položim neki ispit govori mom vereniku kako nisam ni jednom pustila mašinu, a nije mi ni pokazala kako da je uključim, kako sam joj okrnjila 3 tanjira i još mnogo toga. Dok sam bila tamo vredjala je moje roditelje po svakim osnovama. Gospodja je opterećena samo lošim stvarima, ubistvima, provalama i tako slično. Njegove reči na sve to su bile navikni se. Sad sam rekla da ne mogu, da ne želim da me vredja al kaže da mi on ne moze obećati da me ona neće vredjati, da sada kad opet dodjem jednu nedelju ja vodim kuću jednu ona. Imam osećaj kao da treba da se takmičim sa njom u svemu, jer ona do sada nije videla da se ja trudim. Ja joj nisam vratila ni jednu uvredu, šta je rekla da uradim - uradila sam, al ja ne mogu da nekom pročitam misli, da znam šta taj neko očekuje od mene.
Kako ja da izadjem na kraj sa tim i kako uopšte da se naviknem? Potrebno mi je nečije stručno mišljenje.
Poštovana mlada odrasla osobo, ako imate 19 godina, nemojte se ponašati (i vaš verenik) kao da imate manje od toga, ako ne želite da se i drugi prema vama ponašaju tako. Ni crkveni običaji, ni patrijahalno vaspitanje ne nalažu da neko zauvek po ponašanju bude dete prema svojim i tuđim roditeljima. Sa 19 godina druge osobe vam persiraju imate pravo da odaberete gde ćete i sa kime živeti, uz to vam i država daje pravo da radite i birate predsednika države, pa je onda potrebno i da ponašate u skladu sa tim pravima, ali i boriti se za ta prava ukoliko ih neko drugi ugrožava. Nemojte mešati depresiju i diktaturu. Depresivni ljudi ne ugrožavaju tuđa prava smišljeno, to nije simptom njihove bolesti. Dakle radi se o nečem drugom. Vaš verenik se ne buni preterano zbog maminog ponašanja (čak vas nagovara da se privikavate), a da biste nešto promenili treba vam njegova podrška, a ne takmičenje sa njom koja će njemu više ugoditi. Možda njemu i ne odgovara da se nešto promeni čim je spreman da plati tako skupu cenu? Izgleda da ćete prvo morati sa verenikom da isterate stvari (pravila ponašanja) na čistac, pa tek onda sa njegovom mamom. Jer ako neko planira da se ženi, verujem da planira da promeni i momačke navike u kući (i van kuće). Srećno i hrabro,
posle tri godine lekar mi je ukinuo Anafranil. Dva meseca sam bez lekova, on sada hoće da uvede Efril da bi kako kaže u potpunosti završio lečenje. Uznemirena sam zbog činjenice da se on daje za bipolarni poremećaj, i da li je telesna temperatura koja je koda mene prisutna već mesec dana od 37,2 znak ove psihoze?
Postovana,ne brinite zbog uvodjenja Eftila u smislu,nema potrebe da njegovo uvodjenje tumacite bipolarnim poremecajem.Ne znam Vasu problematiku,tako da Vam blize nista ne mogu reci.Povecana telesna temperatura nema veze sa psihickom problematikom
Srdacno
Dr Dragana Krasic
U poslednjih dva meseca gotovo svakodnevno osecam bol ispod levog rebarnog luka koji se siri i pozadi - u ledjima. Takodje, veoma cesto osecam pecenje u stomaku koje se takodje siri i na ledja. Nocu ne osecam bolove i lepo spavam. Stolica mi je uredna, bez sluzi i krvi. Radila sam test na helikobakteriju koji je negativan a u stolici mi je nadjena Candida, znatan broj. Doktor mi je prepisao Nistatin koji sam pila 10 dana. Nova analiza stolice je pokazala prisustvo Candide u malom broju.
Bol ispod rebra je manji, ali pecenje u stomaku i dalje traje - narocito u prepodnevnim satima. Koza ispod levog rebra mi je osetljiva na dodir. Obzirom da se plasim kolonoskopije i gastroskopije da li mislite da ih moram raditi ili postoji neka druga metoda?
Postovana,
pre svega treba da uradite gastroskopiju, a otom potom kolonoskopiju. I gastroskopija i kolonoskopija jesu neprijatne metode, ali su najtacnije za oboljenja i gornjih i donjeg segmenta digestivnog trakta.
Pozdrav
Poštovana, mala mesta su obično u blizini velikih, ali do njih treba doputovati. zar ne? Posle spiska tragičnih događaja koje ste naveli, čovek može da pomisli da je sam na svetu i da se ništa ne može predvideti i isplanirati, ma koliko se čovek trudio i uveravao sebe da je bezbedan. Srećom, mnogo je više dokaza i primera koji pokazuju suprotno i verujem da ćete uz pomoć supruga (ukoliko mu već nisu "dosadila" vaša strahovanja, obzitom da ima i svoja), naći hrabrosti da odete do psihijatra i zatražite prvo stručnog sagovornika (koji se ne boji strahova), a onda i adekvatnu terapiju. Siguran sam da ćete i muža ohrabriti da neodustane znajući kako uobičajeno reagujete. Na kraju, možete i vi da vozite do lekara, što bi bio i prvi znak da ste rešili da se borite. Uz pomoć terapije i podrške, strahovi će nestati veoma brzo. Srdačno
Poštovana, ja vam ne mogu pomoći, jer promene zavise od vas, a ne od mojih komentara. A moji komentari su prvo vezani za termine i značenja, Pojam podsvesno i nesvesno su isuviše izmučeni i bezlični termini koju su upotrebom za sve i svašta izgubili značenje, a da vam iskreno kažem, ja ih nikada i ne upotrebljavam, jer verujem više u naučeno i svesno. Vaš suprug veoma svesno "ludi" zbog ponižavanja, jer je naučio šta znači biti ponižen. A vi to znate, a činite (što nikako nije nesvesno ni podsvesno, zar ne?) propitajući ga. Kuća nije kviskoteka. Sa druge strane, ukoliko je neko fakultetski obrazovan, nemoguće je da su baš svi učitelji, baš svi nastavnici i baš svi profesori njega puštali jer samo "nije bio loš", bez pokazanog znanja. Vaša podrška za njegovo napredovanje je verovatno nesumnjiva (pa vas posle svađe ipak grli i ljubi), ali ne umanjujte njegove sposobnosti i da bez vas preživi i školuje se. "Histerični napadi mogu bit signali kada to zaboravljate. Iz njega ne progovara otac već nezadovoljan čovek koji može imati utisak da ga žena ne posmatra kao ravnog sebi i koja ga svojim stavom (pitanjima i propitivanjima koji "ubijaju u pojam") podseća na nekog ko mu je naneo dovoljno bola. Naravno, moji komentari nisu kritika vašeg ponašanja, već samo refleksija na vaše pismo koje ste veoma sistematično napisali i otuda vam je verovatno jasnije zašto sam napisao da od mene ne zavisi promena, već od vaše odluke da nešto promenite imajući u vidu da ste i sami prepoznali mnoge važne uticaje, ali je moguće da ste samu sebe zbunjivali amorfnim značenjima podsvesnog. Srdačno
Kako ja da izadjem na kraj sa tim i kako uopšte da se naviknem? Potrebno mi je nečije stručno mišljenje.
Poštovana mlada odrasla osobo, ako imate 19 godina, nemojte se ponašati (i vaš verenik) kao da imate manje od toga, ako ne želite da se i drugi prema vama ponašaju tako. Ni crkveni običaji, ni patrijahalno vaspitanje ne nalažu da neko zauvek po ponašanju bude dete prema svojim i tuđim roditeljima. Sa 19 godina druge osobe vam persiraju imate pravo da odaberete gde ćete i sa kime živeti, uz to vam i država daje pravo da radite i birate predsednika države, pa je onda potrebno i da ponašate u skladu sa tim pravima, ali i boriti se za ta prava ukoliko ih neko drugi ugrožava. Nemojte mešati depresiju i diktaturu. Depresivni ljudi ne ugrožavaju tuđa prava smišljeno, to nije simptom njihove bolesti. Dakle radi se o nečem drugom. Vaš verenik se ne buni preterano zbog maminog ponašanja (čak vas nagovara da se privikavate), a da biste nešto promenili treba vam njegova podrška, a ne takmičenje sa njom koja će njemu više ugoditi. Možda njemu i ne odgovara da se nešto promeni čim je spreman da plati tako skupu cenu? Izgleda da ćete prvo morati sa verenikom da isterate stvari (pravila ponašanja) na čistac, pa tek onda sa njegovom mamom. Jer ako neko planira da se ženi, verujem da planira da promeni i momačke navike u kući (i van kuće). Srećno i hrabro,
Postovana,ne brinite zbog uvodjenja Eftila u smislu,nema potrebe da njegovo uvodjenje tumacite bipolarnim poremecajem.Ne znam Vasu problematiku,tako da Vam blize nista ne mogu reci.Povecana telesna temperatura nema veze sa psihickom problematikom Srdacno Dr Dragana Krasic
U poslednjih dva meseca gotovo svakodnevno osecam bol ispod levog rebarnog luka koji se siri i pozadi - u ledjima. Takodje, veoma cesto osecam pecenje u stomaku koje se takodje siri i na ledja. Nocu ne osecam bolove i lepo spavam. Stolica mi je uredna, bez sluzi i krvi. Radila sam test na helikobakteriju koji je negativan a u stolici mi je nadjena Candida, znatan broj. Doktor mi je prepisao Nistatin koji sam pila 10 dana. Nova analiza stolice je pokazala prisustvo Candide u malom broju. Bol ispod rebra je manji, ali pecenje u stomaku i dalje traje - narocito u prepodnevnim satima. Koza ispod levog rebra mi je osetljiva na dodir. Obzirom da se plasim kolonoskopije i gastroskopije da li mislite da ih moram raditi ili postoji neka druga metoda?
Odgovoreno: 31. 01. 2009.Postovana, pre svega treba da uradite gastroskopiju, a otom potom kolonoskopiju. I gastroskopija i kolonoskopija jesu neprijatne metode, ali su najtacnije za oboljenja i gornjih i donjeg segmenta digestivnog trakta. Pozdrav
Prikazano 78456-78460 od ukupno 95574 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke