Moja ćerka ima 3 godine. Pre malo manje od godinu dana počela je da sredjuje svoje igračke, sve moraju biti na svom mestu. Imala sam čak i problem da obrišem prašinu sa njih, čemu su prethodili dugi razgovori o tome i obećanja da će sve biti vraćeno na svoje mesto. Ja sam pretpostavila da je to faza u njenom sazrevanju i da će to proći. To je ostalo i danas tako. Nakon toga pojavili su se novi ˝problemi˝: kada je umivam ili peremo ruke boji se da joj se odeća ne pokvasi i ako se to desi pita me po desetak puta ˝mama, hoće li ovo da se osuši? ˝ (govorimo o nekoliko kapljica vode); zatim se plaši da joj se cipele ne isprljaju i briše ih rukama, a onda plače jer su joj ruke isprljane, pa peremo ruke i plačemo ukoliko se malo isprskamo i tako u krug. Od 13 meseci ide u obdanište i uvek je volela da ide, ali sada ne voli, jer tamo ne mogu svaki čas da je presvlače, ili da joj peru ruke. Vaspitačice se takodje brinu, tako da je to počelo da utiče i na njen drustveni život. Suprug i ja nismo preterano pedantni, niti smo je ikada grdili da sredi igračke, ili da se ne prlja. Pri tom nema problem sa tim da rastura po kući stvari koje ˝nisu njene˝, niti da isprlja moju odeću. Ne pokazuje nikakve druge poremećaje u ponašanju. Voli da se igra sa drugom decom, da peva, da gleda crtaće, boji. Molim vas da mi date vaše mišljenje u vezi naše situacije.
Poštovani, opisano ponašanje kod dece u tom uzrastu je uobičajeno prolazno i to u situacijama kada se želi odlaganje ulaska u neprijstnu situaciju (npr. Ulazak u zajedničku prostoriju u vrtiću pa se tada brinu da li je sve zakopčano, zavezano, zatvoreno, da li su poljubili mamu ili tatu itd.) međutim, imajući u vidu da ste napisali da je ritualno ponašanje počelo da utiče na njen društveni život, predlažem da potražite pregled dečjeg psihijatra koji bi uzeo više podataka o opisanom ponašanju, pregledao dete, sagledao porodično funkcionisanje (pogotovo je važno da li u vaspitnim pristupima roditelja posotoje bitna neslaganja, ali ne samo po pitanju aljkavosti ili pedanterije) i eventualno predložio neke dodatne konsultacije. Pozdrav
Poštovani, glossopyrosis ili simptom pekucih usta se definise kao simptom nelagodnosti u usnoj duplji. Karakterise se simptomima zarenja, pecenja, utrnulosti, udruzeni sa suvocom i cesto puta promenom kvaliteta ukusa. Smetnje su najvise prisutne na jeziku. Faktori koji mogu biti uzroci glosopiroze su razvojne anomalije jezika, neadekvatne protetske nadoknade, kariozni, destruirani zubi, preterano konzumiranje alkohola, pusenje. . . . Uzroci mogu biti i neka oboljenja kao sto je perniciozna anemija, ciroza jetre, brojni lekovi, poremecaji stitne zlezde. . . Kao sto i sami mozete zakljuciti uzroci ovog stanja mogu biti mnogostruki, pa sam tim i lecenje je komlikovano i dugotrajno. Kao i svako lecenje, tako i ovo zahteva da se eliminisu svi moguci uzrocnici. S postovanjem dr zaharijev natasa
pozdrav
Moj sincic puni tri godine i strasno je tvrdoglav sto se tice jela. Voli skoro sve da jede, ali je nastao veliki problem kada sam prestala da ga hranim i ostavila ga da sam jede. Da li bi trebalo da ga ostavimo da gladuje dok ne resi sam da jede ili imate neki predlog kako da drugacije resimo taj problem? Molim za odgovor, jer nista drugo sto smo probalinema efekta. Retki su obroci kada sedne da jede bez glupiranja, a ucenjivanje, ubedjivanje i objasnjavanje ga samo zabavlja ili se jos vise inati. Hvala puno, unapred sam vam zahvalna
Poštovani, izgleda da je mladić naučio da je vreme za ishranu = vreme za zabavu, a kada se zabavljate nemate vremena da gledate u tanjir i kašiku, jer to ni u bioskopu niko ne radi. Dakle vreme za jelo je vreme za jelo i ne traje dok se predstava ne završi. Drugi, veći problem je ako se obostrano glupirate, ucenjujete, ubeđujete, a onda ga (zbog straha da ne ostane gladan!?) nahranite i sve što ste rekli pogazite kao osoba koja ono što govori ustvari i ne misli. Ako je išta odo svega ovoga tačno, potrebno je da prestane, da se bitka oko ishrane ne bi prenela na neke druge aspekte ponašanja (ako već i nije) . Ima puno mogućnosti kako da ponovo uspostavite ravnotežu u hijerarhiji, da mu pomognete da nauči novo ponašanje a da e ošteti samopouzdanje. Moj predlog je da ga motivišete. Dakle, recite mu da ako ga vi hranite hranite ("što se radi bebama, a što se ne radi velikim dečacima") vi ćete se i u drugim situacijama ponašati prema njemu kao da je beba. Ako pristane nastavite da ga hranite. A ako se bude ponašao kao veliki dečak onda će dobiti ono što veliki dečaci smeju (a onda mu kažete da ćete ga voditi npr. U park da se igra sa nekom njegovom omiljenom igrom koja za velike dečake) . I tako, pustite mašti na volji što se tiče motivacionih signala, i na kraju, morate i da uradite to što obećate. Pozdrav
Moj brat ima 14 godina, vec neko vreme ne ide u wc za veliku nuzdu vec u pantalonama. Na to kaze da nije stigao do wc, da je bio u drustvu i da ga je mrzelo. Pokusavala sam da mu objasnim situaciju, da nije lepo, da se to oseca ali on sve to negira, da niko mu nije zamerao. . . Ne znam sta vise da mu radim, pomozite!
Postovanje, imam sina od devetnaest meseci, zivim sama s njim, posto mi je suprug preminuo kada je dete imalo tri meseca. Kada je napunio godinu dana poslala sam ga u jaslice, da bi se druzio sa drugom decom, i razvijao se u normalnoj sredini. Ima bronhitis, i samim tim svremena na vreme izostaje iz jaslica. I dan danas se jako tesko adaptira, ostaje placuci. Jako mi je tesko, posto je on jedno veselo i inteligentno dete. Vaspitaci kazu da ne znaju sta da rade, njihov psiholog kaze da on ima tesku adaptaciju i da zele da razgovaraju samnom. Kada dodjemo kuci, on brblja, i smeje se, kao da nista nije biloi danas sam ga ostavila, ostao je zacenjen, dusa me je bolela. Ja sam uporna, odvodim ga u jaslice, izlazimo u drustvo, u park, kuda got da odemo raspolozen je, samo je u jaslicama katastrofa. Ne znam vise sta da radim. Napominjem, bez obzira sto smo sami, mom sinu ne nedostaje ama bas nista, ljubavi ima, toga najvise, pa ostalo. . . Stvarno je jedan veselko, i ne mogu da ga zamislim uplakanoga. A ko mozete dajte mi neki savet. Hvala
Poštovani, odlazak u jaslice sa godinu dana je uvek nužnost a ne normalna sredina! Oni koji imaju mogućnosti da decu odgajaju do druge godine uz pomoć jedne stalne osobe pored majke ne trebaju da žure sa "socijalizacijom" deteta tamo gde se deca bore da emocionalno (ponekad i fizički) prežive. Na visok nivo stresa ne može ostati netaknut ni imuni sistem koji bronhitisima možda signalizira da budete odlučniji u pravljenju pauze. Nije samo to potrebno njemu, već verovatno i osobolju vrtića i detetu jer se zbog premora odnos može svesti na međusobno neverbalno odbacivanje i zadovoljstvo kada nisu zajedno. Naravno, potrebno je i pedijatrijski sagledati uzroke bronhitisa i uopšte osetljivosti deteta (pogotovo na sastojke hrane i opšte alergene) koji takođe mogu imati efekte i na ponašanje koliko i na disanje. Pozdrav
Prikazano 70106-70110 od ukupno 94478 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke