Razvedena sam i odvojena od dece, tj. suprug je dobio starateljstvo. Starija ćerka ima10 godina i ima izlive besa, revolta i inata. U pubertetu je. Kako da se postavim prema njoj?
Poštovana dr. Krasić,
Imam već dve godine određene probleme i ne mogu reći da su došli od jednom. Naime pre dve godine dok sam bila u jednom marketu počelo je
zujanje u ušima,
ubrzan rad srca, mislila sam onesvestiću se. Otišla sam u bolnicu ekg uredan, laboratorija uredna, dali su mi
dijazepam i poslali kući. Međutim posle toga mi je i dalje bilo loše, nekakav strah da mi se opet ne desi isto, ali to je bio samo početak. Otišla sam kod ljekara posle jedno mesec dana i ona je posumljala na perikarditis, kada sam uradila ekg jedna dr. je rekla da je ekg odličan, a druga da ima nekih nepravilnosti. Odlazim kod kardiologa koji kaže da to nije to sli mi daje terapiju za svaki slučaj. E od toga dana ja više ne živim, odnosno živim u stalnom strahu šta će mi se desiti, ne izalazim iz kuće, imam neke bolove čas ruka, čas noga najviše
bol u grudnom košu,
tahikardija, stalno mogu da plačem, osluškujem svoje telo. Idem kod kardiologa čak deset puta mi radi uz i ekg, prošle godine u ovo doba sam radila uz i ekg sin. Ritam. Fr 102 misli psihički, uz osim adhesiones pleurokardialis nema dr. promena, čak mi je rekla da ne posećujem više ljekare. Kod neurologa nalaz uredan, kod endokrinologa t3 blago povišen ali se ljekari opšte prakse i endokrinolog prepucavaju da li treba uvesti terapiju ili ne, ipak sam ispila kutiju ptu i hormoni su se stabilizovali bez dalje upotrebe ljekova. Ja i dalje imam problem, kada treba negde da idem počnem da se preznojavam,
srce ubrzano radi,
osećam se umorno, ponekad ni novine ne mogu da pročitam, nekad kada izađem sa svojima imam osjećaj da gubim tlo pod nogama, noge mi klecaju kao da se oduzimaju, imam vrtoglavice, ponekad i glavobolje koje brzo prođu, jednostavno strah me paralize, ne moram ništa da radim ali se ja osjećam umorno, brzo se zadišem, čak i kada pričam i jednostavno ne znam šta da radim, ovako više ne mogu, čak sam postala toliko osetljiva da me svaka tužna vest štrecne, i stalno imam osećaj da ću dobiti
infarkt. Jedno vreme sam koristila Bromazepan bolje reći zloupotrebljivala jedno 6 meseci ali sam prestala već dva meseca, bilo je teško ali sam uspela, bar ja tako mislim, sada koristim Persen ponekad i čaj od matičnjaka i mogu Vam reći da me čaj malo smiri, posle njega nemam tahikardiju. Tako da Vas molim da mi kažete kako dalje, šta da uradim, da li bi mi predložili neku terapiju? Kad krenem u bolnicu dobijam napad panike, moja ljekarka kaže ne zna šta će mi jer kad god uradim bilo kakvu analizu sve je u redu.
Unapred zahvalna!
Poštovana,
Suština Vašeg problema je u
pogrešnom razmišljanju, katastrofičnog i
predviđajućeg karaktera. Ono
generiše strahove, koji pokreću putem vegetativnog sistema određene
promene u radu srca i pluća, tj. ubrzanje srčanog rada i disanja, što opet povećava strahove, jer
interpretirate promene. Oslobodite se toga, jer sami uvodite sebe u to. Okrenite se spoljnom svetu, izađite iz sebe i ne zagledajte se samo u sebe! Šta se zbiva sa ostalim delom Vašeg života? Dobro je da se javite psihijatru i dogovorite oko daljeg tretmana!
dr D. Krasić. Pozdrav.
Poštovana,
Ovako, imam 14 godina, živim u centru Beograda. Pre dve godine, kada sam imala 12 počela sam da
vrtim kosu, a onda sam počela da je vezujem u čvoriće i da je kidam. Posle nekog vremena imala sam
par pečata na glavi, gde nije bilo kose, i to je počelo da se primećuje. Ali nikome nisam priznavala da ja to radim, već da sama opada, onda je moja majka primetila, i odlučila da me odvede kod doktora. Kada me je pitao zašto to radim nisam mogla pred majkom da kažem. Ali onda sam vremenom prestala. Kosa je ponovo porasla. To je bilo jer sam bila nogo nervozna zbog jednog dečka u kog sam bila zaljubljena 3 godine. I kada je to prošlo, opet sam se zaljubila, i usput sam saznala da moj otac vara majku, da mi brat od tetke ima neizlečivu bolest, deda mi je bio u bolnici, a moji roditelji se prema meni ne ponašaju kao prema ćerki, nego kao da im nije stalo. Onda sam i počela da popuštam u učenju. I nikog nije bilo da mi pomogne. Onda sam počela da dobijam
napade plakanja, skoro svako veče bih plakala, bila bi tužna, umorna, spavala bih ceo dan. Da se
samopovređujem po rukama, i razmišljala da
izvršim samoubistvo. Jednom sam to htela da pokušam ali me je prijateljica zaustavila. I opet sam počela da radim to sa kosom. A podršku roditelja zaista nemam, jer mi je otac jednom prilikom rekao, samo nastavi tako i završićeš u ludari. Sve me to pogađa. Čak i to što su me neki prijatelji zbog toga takoreći ogovarali i svašta pričali. Ne znam šta da radim. Na roditelje ne mogu da računam. Ovo je sve ukratko, želela bih ako bi mogli da mi kažete gde da odem i sa kim da razgovaram, ali da moji roditelji možda ne saznaju. Ali da nije izvan Beograda.
Hvala unapred
Poštovana,
Posle više
uzastopnih šokova, smrti drugarice i saznanja da majka ima karcinom, dobila sam
male napade panike u autobusu i malim zatvorenim prostorima. To se dešavalo u toku prošle godine, ove godine u Martu brat mi je oboleo od teške bolesti i život mu je visio o koncu, mesec dana kasnije novi šok najbolji drug mi je poginuo u teškoj saobraćnoj nesreći. Od tada sam imala
probleme u digestivnom traktu - ostipacije, pa
alergiju a onda
napade gušenja zbog kojih sam završavala na hitnoj. Panični napadi su učestali pa su počeli da se javljaju i tri puta u toku jedne nedelje. Krenuću kod psihijatra, te tražim savet koja metoda lečenja je najbolja za mene?
Unapred zahvalna Anđela.
Poštovana,
Krenite, i smatram da osim
medikamenata (antidepresivi pre svega, ne anksiolitici) i
psihoterapija mogu dati dobre rezultate.
dr D. Krasić. Pozdrav.
Poštovana,
Imam 18 godina. Prošle godine mi je umrla majka na rukama od
metastazirajućeg sarkoma. U poslednje vreme osećam
ogromnu krivicu, jer nisam mogla nešto više da učinim. Ne mogu da se pomirim da je nema, a kad drugi pričaju o njenoj bolesti meni pripadne
muka i dobijem
napad nervoze. Dok je ona bila bolesna, stalno su dolazila kola hitna pomoći po nju, i od tada čim čujem zvuk sirene sva se naježim. Često je sanjam, a ujutru se probudim sa ogromnom prazninom koja me guši. Moja psihijatrica mi je prepisala
Xanax i
Omeprazol, ali ja mislim da nije rešenje u lekovima. Šta mi vi predlažete? Šta da radim? Da li je ovo što osećam normalno? Molim Vas pomozite mi.
Hvala unapred.
Poštovana,
Ne, sigurna sam da
nijerešenje u lekovima. Neophodan je dobar
terapeut i psihoterapija. Neophodno je
komuniciranje, druženje i priča o svemu što te muči, o krivici koju osećaš. Ona se uvek javi kad izgubimo dragu osobu, i veoma je iracionalna i neopravdana. Gubitak roditelja je najveća bol, ali praznina se mora nadoknaditi useljavanjem u nas uspomenama, lepim mislima što bi i osoba koje nema želela za nas, za tebe! Volela bih da da ako si u mogućnosti dođeš na razgovor!
dr D. Krasić. Pozdrav.
Postavite se kao majka desetogodišnje devojčice koja ne želi da joj ćerka ima izlive besa.
Imam već dve godine određene probleme i ne mogu reći da su došli od jednom. Naime pre dve godine dok sam bila u jednom marketu počelo je zujanje u ušima, ubrzan rad srca, mislila sam onesvestiću se. Otišla sam u bolnicu ekg uredan, laboratorija uredna, dali su mi dijazepam i poslali kući. Međutim posle toga mi je i dalje bilo loše, nekakav strah da mi se opet ne desi isto, ali to je bio samo početak. Otišla sam kod ljekara posle jedno mesec dana i ona je posumljala na perikarditis, kada sam uradila ekg jedna dr. je rekla da je ekg odličan, a druga da ima nekih nepravilnosti. Odlazim kod kardiologa koji kaže da to nije to sli mi daje terapiju za svaki slučaj. E od toga dana ja više ne živim, odnosno živim u stalnom strahu šta će mi se desiti, ne izalazim iz kuće, imam neke bolove čas ruka, čas noga najviše bol u grudnom košu, tahikardija, stalno mogu da plačem, osluškujem svoje telo. Idem kod kardiologa čak deset puta mi radi uz i ekg, prošle godine u ovo doba sam radila uz i ekg sin. Ritam. Fr 102 misli psihički, uz osim adhesiones pleurokardialis nema dr. promena, čak mi je rekla da ne posećujem više ljekare. Kod neurologa nalaz uredan, kod endokrinologa t3 blago povišen ali se ljekari opšte prakse i endokrinolog prepucavaju da li treba uvesti terapiju ili ne, ipak sam ispila kutiju ptu i hormoni su se stabilizovali bez dalje upotrebe ljekova. Ja i dalje imam problem, kada treba negde da idem počnem da se preznojavam, srce ubrzano radi, osećam se umorno, ponekad ni novine ne mogu da pročitam, nekad kada izađem sa svojima imam osjećaj da gubim tlo pod nogama, noge mi klecaju kao da se oduzimaju, imam vrtoglavice, ponekad i glavobolje koje brzo prođu, jednostavno strah me paralize, ne moram ništa da radim ali se ja osjećam umorno, brzo se zadišem, čak i kada pričam i jednostavno ne znam šta da radim, ovako više ne mogu, čak sam postala toliko osetljiva da me svaka tužna vest štrecne, i stalno imam osećaj da ću dobiti infarkt. Jedno vreme sam koristila Bromazepan bolje reći zloupotrebljivala jedno 6 meseci ali sam prestala već dva meseca, bilo je teško ali sam uspela, bar ja tako mislim, sada koristim Persen ponekad i čaj od matičnjaka i mogu Vam reći da me čaj malo smiri, posle njega nemam tahikardiju. Tako da Vas molim da mi kažete kako dalje, šta da uradim, da li bi mi predložili neku terapiju? Kad krenem u bolnicu dobijam napad panike, moja ljekarka kaže ne zna šta će mi jer kad god uradim bilo kakvu analizu sve je u redu.
Unapred zahvalna!
Suština Vašeg problema je u pogrešnom razmišljanju, katastrofičnog i predviđajućeg karaktera. Ono generiše strahove, koji pokreću putem vegetativnog sistema određene promene u radu srca i pluća, tj. ubrzanje srčanog rada i disanja, što opet povećava strahove, jer interpretirate promene. Oslobodite se toga, jer sami uvodite sebe u to. Okrenite se spoljnom svetu, izađite iz sebe i ne zagledajte se samo u sebe! Šta se zbiva sa ostalim delom Vašeg života? Dobro je da se javite psihijatru i dogovorite oko daljeg tretmana!
dr D. Krasić. Pozdrav.
Ovako, imam 14 godina, živim u centru Beograda. Pre dve godine, kada sam imala 12 počela sam da vrtim kosu, a onda sam počela da je vezujem u čvoriće i da je kidam. Posle nekog vremena imala sam par pečata na glavi, gde nije bilo kose, i to je počelo da se primećuje. Ali nikome nisam priznavala da ja to radim, već da sama opada, onda je moja majka primetila, i odlučila da me odvede kod doktora. Kada me je pitao zašto to radim nisam mogla pred majkom da kažem. Ali onda sam vremenom prestala. Kosa je ponovo porasla. To je bilo jer sam bila nogo nervozna zbog jednog dečka u kog sam bila zaljubljena 3 godine. I kada je to prošlo, opet sam se zaljubila, i usput sam saznala da moj otac vara majku, da mi brat od tetke ima neizlečivu bolest, deda mi je bio u bolnici, a moji roditelji se prema meni ne ponašaju kao prema ćerki, nego kao da im nije stalo. Onda sam i počela da popuštam u učenju. I nikog nije bilo da mi pomogne. Onda sam počela da dobijam napade plakanja, skoro svako veče bih plakala, bila bi tužna, umorna, spavala bih ceo dan. Da se samopovređujem po rukama, i razmišljala da izvršim samoubistvo. Jednom sam to htela da pokušam ali me je prijateljica zaustavila. I opet sam počela da radim to sa kosom. A podršku roditelja zaista nemam, jer mi je otac jednom prilikom rekao, samo nastavi tako i završićeš u ludari. Sve me to pogađa. Čak i to što su me neki prijatelji zbog toga takoreći ogovarali i svašta pričali. Ne znam šta da radim. Na roditelje ne mogu da računam. Ovo je sve ukratko, želela bih ako bi mogli da mi kažete gde da odem i sa kim da razgovaram, ali da moji roditelji možda ne saznaju. Ali da nije izvan Beograda.
Hvala unapred
Javi se u institut u Palmotićevoj, i potraži dr Mariju Mitković, reći da sam te preporučila njoj.
dr D. Krasić. Pozdrav
Posle više uzastopnih šokova, smrti drugarice i saznanja da majka ima karcinom, dobila sam male napade panike u autobusu i malim zatvorenim prostorima. To se dešavalo u toku prošle godine, ove godine u Martu brat mi je oboleo od teške bolesti i život mu je visio o koncu, mesec dana kasnije novi šok najbolji drug mi je poginuo u teškoj saobraćnoj nesreći. Od tada sam imala probleme u digestivnom traktu - ostipacije, pa alergiju a onda napade gušenja zbog kojih sam završavala na hitnoj. Panični napadi su učestali pa su počeli da se javljaju i tri puta u toku jedne nedelje. Krenuću kod psihijatra, te tražim savet koja metoda lečenja je najbolja za mene?
Unapred zahvalna Anđela.
Krenite, i smatram da osim medikamenata (antidepresivi pre svega, ne anksiolitici) i psihoterapija mogu dati dobre rezultate.
dr D. Krasić. Pozdrav.
Imam 18 godina. Prošle godine mi je umrla majka na rukama od metastazirajućeg sarkoma. U poslednje vreme osećam ogromnu krivicu, jer nisam mogla nešto više da učinim. Ne mogu da se pomirim da je nema, a kad drugi pričaju o njenoj bolesti meni pripadne muka i dobijem napad nervoze. Dok je ona bila bolesna, stalno su dolazila kola hitna pomoći po nju, i od tada čim čujem zvuk sirene sva se naježim. Često je sanjam, a ujutru se probudim sa ogromnom prazninom koja me guši. Moja psihijatrica mi je prepisala Xanax i Omeprazol, ali ja mislim da nije rešenje u lekovima. Šta mi vi predlažete? Šta da radim? Da li je ovo što osećam normalno? Molim Vas pomozite mi.
Hvala unapred.
Ne, sigurna sam da nije rešenje u lekovima. Neophodan je dobar terapeut i psihoterapija. Neophodno je komuniciranje, druženje i priča o svemu što te muči, o krivici koju osećaš. Ona se uvek javi kad izgubimo dragu osobu, i veoma je iracionalna i neopravdana. Gubitak roditelja je najveća bol, ali praznina se mora nadoknaditi useljavanjem u nas uspomenama, lepim mislima što bi i osoba koje nema želela za nas, za tebe! Volela bih da da ako si u mogućnosti dođeš na razgovor!
dr D. Krasić. Pozdrav.
Prikazano 1446-1450 od ukupno 2343 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke