Postovani doktore,
nas sin je pre par meseci napunio sest godina i ima problem sa kakenjem.
On jednostavno moze da zadrzava stolicu i po nekoliko dana. Za to vreme
se vise puta desi da uprlja ves i kada dodje iz vrtica ili spolja, trazi
da ga okupam i presvucem i objasnjava da je morao da "trpi" jer se
divno igrao i sl. Onda mu predlozimo da ode u toalet sto on obicno
odbije "jer mu se vise ne kaki", a i ako pristane obicno nista ne uradi.
Kada kod kuce primetimo da mu se kaki i podsetimo ga da ode u toalet on
negira, ili kaze da je hteo da odgleda nesto i sve tako u krug.
Citajuci Vas odgovor u vezi sa slicnim problemom, shvatam da sam nesto
propustila u obuci, odnosno da nisam uspela, jer on ovaj problem ima od
samog pocetka odvikavanja od pelena (kada je imao 2-2,5 god.). Sa
piskenjem je bilo lako, odmah je prihvatio nosu i ubrzo se nocu budio
kada mu se piski, ali je zato dugo posle prestanka koriscenja pelena
kada vise ne moze da izdrzi i mora da kaki, trazio da mu stavimo pelenu.
Jedno vreme (pre oko dve godine) je poceo nocu da piski u krevet, i to
kada je moj muz zbog posla nekoliko meseci bio u drugom gradu. Kada se
tata vratio, to je prestalo u roku od par nedelja.
Ne kaznjavamo ga kada "trpi" (ali se ljutimo sto je isto neka kazna za
njega), niti ga nagradjujemo kada kaki( samo smo zadovoljni), nego mu
objasnjavamo da je to nesto normalno. On kaze da ga nista ne boli i da
ne zna zasto to radi i mi mu verujemo.
Vrlo je intelgentno,vedro dete, radoznalo i drustveno. U porodici nemamo
problema, osim sto ponekad muz i ja imamo razlicit stav u pogledu
odgajanja dece od njegovih roditelja sa kojima zivimo u zajednici.
Mogla bih jos toga da napisem ali mislim da ste shvatili nas problem.
Molim Vas da odgovorite na pitanje kako treba da se postavimo, sta
mozemo i treba da uradimo ili moramo da potrazimo strucnu pomoc? Unapred
hvala.
U stručnoj literaturi, problem koji ste opisali naziva se enkompreza
(encompresis). Dakle preko interneta možete tražiti tekstove ukucavajući tu
ključnu reč. Stičem utisak da se ne radi o organskom poremećaju, niti o
disregulaciji prepoznavanja signala i organizovanja pražnjenja creva.
Mislim da ste u pravu kada kažete da je najverovatnije u pitanju obuka,
odnosno da vaš sin nije naučio samostalnu regulaciju pražnjenja creva.
Dakle, potrebno je učenje, motivisanje da uspe (nagrada za učenje novog
ponašanja, a ne za "kakanje") i konsekvence ukoliko u tome ne uspe
(ukidanje privilegija i preuzimanje obaveza čišćenja). Obuka je jednostavna
i sastoji se u davanju informacija šta se od njega očekuje, šta dobija i
šta će mu biti ukinuto ukoliko ta očekivanja i obaveze ne ispuni. Refleks
za pražnjenjem (gastrokolični refleks) se javlja nakon obroka i tada treba
ukazati i dečaku da pokuša sa pražnjenjem, bez obzira da li mi se tada to
radi ili ne. Motivacija se sastoji u pravljenju spiska njemu potrebnih
stvari (u skladu sa njegovim uzrastom zbog učenja novog ponašanja), od
kojih će dobiti prvu na listi ukoliko bude naučio šta se od njega očekuje
(i to održao u budućnosti). Na kraju, mora znati i čega se sve mora odreći
ukoliko se ne potrudi. Naravno, da bi ovaj metod uspeo, potrebna je
apsolutna saglasnost i pomoć bez sabotiranja od strane svih ukućana, što
može biti problem, ako granice uticaja roditelja i baka i deka nisu
regulisane. U slučaju da se ne regulisanost dalje održava neophodno je
potražiti savet stručnjaka koji bi eventualno sagledao i druge medicinske
okolnosti koje mogu komplikovati usvajanje ove razvojne veštine. Srdačno
Postovani.
Volela bih da mi date odgovor na pitanje zasto moj sin koji sada ima pet
godina u nekim trenucima ima vrlo agresivno ponasanje na taj nacin sto
nasrce na mene da me udara,bacaka se po krevetu,trci po sobama. Takav je
prema meni i svekrvi dok je sasvim drigaciji u odnosu prema ocu koji je
prema njemu dosta stroziji,Napominjem i to da sam ja veoma slaba prema
njemu i da mu od samog pocetka i svemu popustam. Recite mi koji je
razlog takvog njegovog ponasanja i sta treba da ucinim da se malo
promeni, inace veoma je pametan i inteligentan.
Poštovana, u vešem pismu ima dovoljno odgovora, da i nije potrebno da
nešto posebno ja odgovoram. Međutim, da vi viditie te odogovore ne biste
mi pisali pitanje. Šta vi i vaša svekrva činite za njega, sebe, supruga i
porodicu ukoliko Vi nemate granice u ponašanju prema dečaku? Da li je
takvo vaše ponašaanje amortizacija očeve strogosti i nedostatka bliskosti
sa detetom, ili se vi možda bojite timkog rada sa ocem koji je i prema
vama možda strog ili je on strog jer smatra da vi nemate autoritet nad
detetom...? To vi bolje znate. U svakom slučaju, da bi dete povratilo ili
steklo kontrolu nad svojim emocijama i ponašanjem ( i pored pameti),
potrebno je da oba roditelje imaju bliskost sa detetetom, ali i neophodan
autoritet. Roditeljski zadatak je da pomognu detetu da ovlada veštinama
kontrole agresivnosti (na nenasilan način), jer će u suprotnom to učiniti
škola i društvo, ali po znatno skupljoj ceni. Ako znate da dete ima
pokvaren zub, bolestan organ, da li ćete dozvoliti da dete od pet godina
odlučuje kada će se lečiti i da li će mu biti od pomoći da se u lečenju
npr. karijesa prištedi. Vi mu najviše možete pomoći u motivisanju da
reakcije ne bi bile burne, ali ne i poštedom od učenja kontrolisanog
ponašanja, u čemu će umesto svekrve mnogo više pomoći otac u timskom radu
sa vama. Uputstva o postupanju moćete naći na sajtu Stetoskop u meniju
"moje zdravlje-zdravlje dece". Srdačan pozdrav
postovani doktore imam 22 godine i hocu da me posavetujete ja sam
napisao jedan roman za film ali nemam veze za dramaturgiju ili sa
knjizarstvo kako mogu da licensiram svoj roman posto nisam ni pisac ni
dramaturg dali imam uopste prava da licensiram roman i recite mi kako
ide proces i dali mogu prodati moj roman nekom americkom filmskom
producentu recite mi opsirnije koja prava treba da ispunjavam da bi
licensirao roman
Poštovani, čestitam na odvažnosti da napišete roman, kao i za VELIKE
planove u vezi toga.
Na žalost kao dečji i adolescentni psihijatar, mogu
vam pomoći samo u domenu čestitanja, uz predlog da se u vezi vaših pitanja
obratite za to kompetentnoj osobi, što psihijatar sigurno nije sve dok se
ne utvrdi suprotno
Postovani dr.Stankovic,
lutajuci, u krajnjem ocaju, po internetu, ne bih li resila problem,
naisla sam na Vas, te bih Vas, najlepse zamolila da mi pomognete pri
resavanju moje situacije!?
Dakle, imam devojcicu, koja ce uskoro napuniti dve godine, vrlo zivahnu,
zdravu, veselu, interesantnu, druzeljubivu, emotivnu...ali, nas problem
pocinje od njenih godinu dana, pa na dalje...nocu, obicno oko dva sata
pocinje prvo da bunca,pa da place, pa se sve to pretvori u jednu
nepodnosljivu vrisku, koja traje blizu dva sata...niko od nas ne moze da
dopre do nje! Ne zeli moj dodir, kada je uzmem u narucje, prosto iskoci
iz njega, ne reaguje ni kada upalim lampu, niti televizor, bunca...I
tako to traje, te se najednom smiri i pocnemo sasvim normalno da
komuniciramo kao da se nista nije dogodilo!!!
napominjem da imamo ustaljene rituale, pre i po-podne provodimo vreme u
prirodi, od crtanih filmova voli da gleda Winnie-a the Pooh-a,neki put
vreme provedemo uz klasicnu muziku,...Dakle, ne zna, iz mog ugla, ne
vidim sta nju toliko ozbudi da ne moze da spava..za svih godinu dana,
mozda je taj period nocnih strahova prestao na kojih 20-30
dana...izuzetno sam umorna, a veoma zeljna da pomognem svom anedjelu!!!
Unapred, Hvala.
Poštovana , kada su u pitanju noćni strahovi, od koristi je
surfovati po internetu, ali je još korisnije javiti se dečjem psihijatru
ili neurolog i konsultovati se koje rutinske medicinske procedure treba
učiniti da bi se napravila tačnija procena o čemu se radi. Prvenstveno
treba uradiditi elektroencefalografski smimak (EEG) u budnom stanju, a
pogotovo tokom spavanja. Sa druge strane, bitno je i prikupiti dovoljno
informacija o dinamici javljanja epizoda noćnog straha i eventualno
sličnim fenomenima u detinstvu roditelja, jer se često dolazi do podatka
da je jedan ili čak oba roditelja imalo slične epizode koje su iščezle
tokom razvoja. Dakle, prvo treba klinički jasno postaviti dijagnozu i
isključiti druge probleme koji se mogu ispoljiti na sličan način, a onda i
što pre predložiti specifičnu terapiju.
Postovani, imamo sina 3 godine i 7 meseci i jos uvek ne prica. Trudnoca
i sam porodjaj su tekli bez ikakvih problema i stresova. Celokupan
njegov razvoj je tekao normalno uz puno igre,srece i ljubavi.Sve je
radio sto i druga deca,brbljanje pa slaganje slogova npr. ba-ba, ma-ma,
ta-ta.Sve je islo normalno i opusteno dok nije napunio 3 godine i dok
stvarno nismo uvideli da to vise nije lenjost i decija faza nego stvaran
problem. Zivimo u Australiji i suocen je sa dva jezika. Posetili smo
pedijatra i receno nam je da se skoncentrisemo samo na engleski
jezik,posecujemo speach patologist i receno je da se skoncentrisemo na
srpski. Sada nas salju decijem psihologu. Uradili smo test za sluh i sve
je uredu. Cinjenica je da je nas engleski jako siromasan i nepravilan.
Sin ide u obdaniste 3 puta nedeljno po 6h dnevno. Vaspitacice kazu da se
ponasa kao i sva ostala deca,kuci se igra sa decom kao i u parku,obozava
zivotinje,dinosaurose puno trci,pun je energije ali nikako da pocne
prica!
ti. Govori 30-tak reci sklopi prostu recenicu koja se zargonski
upotrebljava npr. -kako si- sta radis-gde je konj- i sve na engleskom.
Mi neznamo na koji nacin da mu se obracamo,kojim jezikom da pricamo,
jednostavno neznamo sta da radimo i da pomognemo nasem detetu. Trenutno
prolazimo kroz jako tezak period a neznamo ni sami kako i na koji nacin
da komuniciramo sa rodjenim detetom. Unapred zahvalni roditelji jednog
divnog decaka
Poštovani roditelji dečaka, velika je razlika između "još uvek ne
priča...nikako da počne da priča" i "govori 30-tak reči i sklopi prostu
rečenicu". Svakako Lazarov razvoj govora nije očekivan za uzrast u kome bi
stalno trebao da postavlja pitanja, opisuje radnje koje vidi oko sebe ili
na slikama razumljivim govorom. Zbog toga mu je potreban stimulativni
tretman (speech therapy), ali pre toga je potrebno da ga pregleda dečji
psihijatar (ne pedijatar). Dečji psiholog i logoped su važni i njihova
procena je dragocena, ali je najvažnije da proces terapije nadgleda i
lekar, dečji psihijatar. Osim pregleda sluha (od strane
otorinolaringologa-audiologa), dečji psihijatar će indikovati i druge
medicinske procedure prvenstveno snimanje EEG-a, a sa druge strane
proceniti da li postoje znaci neke druge razvojne smetnje.Vaš razlog za
zabrinutost je opravdan, ali ne zbog učenja više jezika, već zbog
globalnog kašnjenja u razvoju govora koji ne zavise bitno od broja jezika
koje dete uči. Kod bilingvalnog učenja jezika (učenja dva jezika) očekuje
se nešto sporije napredovanje razvoja govora za razliku od monolingvalnog.
Takodje, napredovanje u savladavanju oba jezika je neujednačeno.
Razdvajanje dva jezika se obično očekuje oko četvrte godine, a kod
usporenog razvoja govora kasnije. Vi trebate vašem detetom da omogućite da
uči čistu formu SRPSKOG jezika, dok će u kontaktu sa okolinom (uključujući
i logopeda) dobijati čistu formu drugog (sekundarnog, engleskog) jezika.
Tako se i mozgu olakšava da pravi selekciju u formiranju odvojenih
jezičkih zona. Prilikom odlaska logopedu, potrebno je da prisustvujete
radu i da vežbe koje logoped primenjuje vi sprovodite kod kuće na srpskom
i na engleskom jeziku, odvojeno, u različitim vremenskim intervalima.
Veliki pozdrav za zemljake u Australiji
Postovani doktore, nas sin je pre par meseci napunio sest godina i ima problem sa kakenjem. On jednostavno moze da zadrzava stolicu i po nekoliko dana. Za to vreme se vise puta desi da uprlja ves i kada dodje iz vrtica ili spolja, trazi da ga okupam i presvucem i objasnjava da je morao da "trpi" jer se divno igrao i sl. Onda mu predlozimo da ode u toalet sto on obicno odbije "jer mu se vise ne kaki", a i ako pristane obicno nista ne uradi. Kada kod kuce primetimo da mu se kaki i podsetimo ga da ode u toalet on negira, ili kaze da je hteo da odgleda nesto i sve tako u krug. Citajuci Vas odgovor u vezi sa slicnim problemom, shvatam da sam nesto propustila u obuci, odnosno da nisam uspela, jer on ovaj problem ima od samog pocetka odvikavanja od pelena (kada je imao 2-2,5 god.). Sa piskenjem je bilo lako, odmah je prihvatio nosu i ubrzo se nocu budio kada mu se piski, ali je zato dugo posle prestanka koriscenja pelena kada vise ne moze da izdrzi i mora da kaki, trazio da mu stavimo pelenu. Jedno vreme (pre oko dve godine) je poceo nocu da piski u krevet, i to kada je moj muz zbog posla nekoliko meseci bio u drugom gradu. Kada se tata vratio, to je prestalo u roku od par nedelja. Ne kaznjavamo ga kada "trpi" (ali se ljutimo sto je isto neka kazna za njega), niti ga nagradjujemo kada kaki( samo smo zadovoljni), nego mu objasnjavamo da je to nesto normalno. On kaze da ga nista ne boli i da ne zna zasto to radi i mi mu verujemo. Vrlo je intelgentno,vedro dete, radoznalo i drustveno. U porodici nemamo problema, osim sto ponekad muz i ja imamo razlicit stav u pogledu odgajanja dece od njegovih roditelja sa kojima zivimo u zajednici. Mogla bih jos toga da napisem ali mislim da ste shvatili nas problem. Molim Vas da odgovorite na pitanje kako treba da se postavimo, sta mozemo i treba da uradimo ili moramo da potrazimo strucnu pomoc? Unapred hvala.
Odgovoreno: 16. 03. 2008.U stručnoj literaturi, problem koji ste opisali naziva se enkompreza (encompresis). Dakle preko interneta možete tražiti tekstove ukucavajući tu ključnu reč. Stičem utisak da se ne radi o organskom poremećaju, niti o disregulaciji prepoznavanja signala i organizovanja pražnjenja creva. Mislim da ste u pravu kada kažete da je najverovatnije u pitanju obuka, odnosno da vaš sin nije naučio samostalnu regulaciju pražnjenja creva. Dakle, potrebno je učenje, motivisanje da uspe (nagrada za učenje novog ponašanja, a ne za "kakanje") i konsekvence ukoliko u tome ne uspe (ukidanje privilegija i preuzimanje obaveza čišćenja). Obuka je jednostavna i sastoji se u davanju informacija šta se od njega očekuje, šta dobija i šta će mu biti ukinuto ukoliko ta očekivanja i obaveze ne ispuni. Refleks za pražnjenjem (gastrokolični refleks) se javlja nakon obroka i tada treba ukazati i dečaku da pokuša sa pražnjenjem, bez obzira da li mi se tada to radi ili ne. Motivacija se sastoji u pravljenju spiska njemu potrebnih stvari (u skladu sa njegovim uzrastom zbog učenja novog ponašanja), od kojih će dobiti prvu na listi ukoliko bude naučio šta se od njega očekuje (i to održao u budućnosti). Na kraju, mora znati i čega se sve mora odreći ukoliko se ne potrudi. Naravno, da bi ovaj metod uspeo, potrebna je apsolutna saglasnost i pomoć bez sabotiranja od strane svih ukućana, što može biti problem, ako granice uticaja roditelja i baka i deka nisu regulisane. U slučaju da se ne regulisanost dalje održava neophodno je potražiti savet stručnjaka koji bi eventualno sagledao i druge medicinske okolnosti koje mogu komplikovati usvajanje ove razvojne veštine. Srdačno
Postovani. Volela bih da mi date odgovor na pitanje zasto moj sin koji sada ima pet godina u nekim trenucima ima vrlo agresivno ponasanje na taj nacin sto nasrce na mene da me udara,bacaka se po krevetu,trci po sobama. Takav je prema meni i svekrvi dok je sasvim drigaciji u odnosu prema ocu koji je prema njemu dosta stroziji,Napominjem i to da sam ja veoma slaba prema njemu i da mu od samog pocetka i svemu popustam. Recite mi koji je razlog takvog njegovog ponasanja i sta treba da ucinim da se malo promeni, inace veoma je pametan i inteligentan.
Odgovoreno: 16. 03. 2008.Poštovana, u vešem pismu ima dovoljno odgovora, da i nije potrebno da nešto posebno ja odgovoram. Međutim, da vi viditie te odogovore ne biste mi pisali pitanje. Šta vi i vaša svekrva činite za njega, sebe, supruga i porodicu ukoliko Vi nemate granice u ponašanju prema dečaku? Da li je takvo vaše ponašaanje amortizacija očeve strogosti i nedostatka bliskosti sa detetom, ili se vi možda bojite timkog rada sa ocem koji je i prema vama možda strog ili je on strog jer smatra da vi nemate autoritet nad detetom...? To vi bolje znate. U svakom slučaju, da bi dete povratilo ili steklo kontrolu nad svojim emocijama i ponašanjem ( i pored pameti), potrebno je da oba roditelje imaju bliskost sa detetetom, ali i neophodan autoritet. Roditeljski zadatak je da pomognu detetu da ovlada veštinama kontrole agresivnosti (na nenasilan način), jer će u suprotnom to učiniti škola i društvo, ali po znatno skupljoj ceni. Ako znate da dete ima pokvaren zub, bolestan organ, da li ćete dozvoliti da dete od pet godina odlučuje kada će se lečiti i da li će mu biti od pomoći da se u lečenju npr. karijesa prištedi. Vi mu najviše možete pomoći u motivisanju da reakcije ne bi bile burne, ali ne i poštedom od učenja kontrolisanog ponašanja, u čemu će umesto svekrve mnogo više pomoći otac u timskom radu sa vama. Uputstva o postupanju moćete naći na sajtu Stetoskop u meniju "moje zdravlje-zdravlje dece". Srdačan pozdrav
postovani doktore imam 22 godine i hocu da me posavetujete ja sam napisao jedan roman za film ali nemam veze za dramaturgiju ili sa knjizarstvo kako mogu da licensiram svoj roman posto nisam ni pisac ni dramaturg dali imam uopste prava da licensiram roman i recite mi kako ide proces i dali mogu prodati moj roman nekom americkom filmskom producentu recite mi opsirnije koja prava treba da ispunjavam da bi licensirao roman Poštovani, čestitam na odvažnosti da napišete roman, kao i za VELIKE planove u vezi toga.
Odgovoreno: 16. 03. 2008.Na žalost kao dečji i adolescentni psihijatar, mogu vam pomoći samo u domenu čestitanja, uz predlog da se u vezi vaših pitanja obratite za to kompetentnoj osobi, što psihijatar sigurno nije sve dok se ne utvrdi suprotno
Postovani dr.Stankovic, lutajuci, u krajnjem ocaju, po internetu, ne bih li resila problem, naisla sam na Vas, te bih Vas, najlepse zamolila da mi pomognete pri resavanju moje situacije!? Dakle, imam devojcicu, koja ce uskoro napuniti dve godine, vrlo zivahnu, zdravu, veselu, interesantnu, druzeljubivu, emotivnu...ali, nas problem pocinje od njenih godinu dana, pa na dalje...nocu, obicno oko dva sata pocinje prvo da bunca,pa da place, pa se sve to pretvori u jednu nepodnosljivu vrisku, koja traje blizu dva sata...niko od nas ne moze da dopre do nje! Ne zeli moj dodir, kada je uzmem u narucje, prosto iskoci iz njega, ne reaguje ni kada upalim lampu, niti televizor, bunca...I tako to traje, te se najednom smiri i pocnemo sasvim normalno da komuniciramo kao da se nista nije dogodilo!!! napominjem da imamo ustaljene rituale, pre i po-podne provodimo vreme u prirodi, od crtanih filmova voli da gleda Winnie-a the Pooh-a,neki put vreme provedemo uz klasicnu muziku,...Dakle, ne zna, iz mog ugla, ne vidim sta nju toliko ozbudi da ne moze da spava..za svih godinu dana, mozda je taj period nocnih strahova prestao na kojih 20-30 dana...izuzetno sam umorna, a veoma zeljna da pomognem svom anedjelu!!! Unapred, Hvala.
Odgovoreno: 13. 03. 2008.Poštovana , kada su u pitanju noćni strahovi, od koristi je surfovati po internetu, ali je još korisnije javiti se dečjem psihijatru ili neurolog i konsultovati se koje rutinske medicinske procedure treba učiniti da bi se napravila tačnija procena o čemu se radi. Prvenstveno treba uradiditi elektroencefalografski smimak (EEG) u budnom stanju, a pogotovo tokom spavanja. Sa druge strane, bitno je i prikupiti dovoljno informacija o dinamici javljanja epizoda noćnog straha i eventualno sličnim fenomenima u detinstvu roditelja, jer se često dolazi do podatka da je jedan ili čak oba roditelja imalo slične epizode koje su iščezle tokom razvoja. Dakle, prvo treba klinički jasno postaviti dijagnozu i isključiti druge probleme koji se mogu ispoljiti na sličan način, a onda i što pre predložiti specifičnu terapiju.
Postovani, imamo sina 3 godine i 7 meseci i jos uvek ne prica. Trudnoca i sam porodjaj su tekli bez ikakvih problema i stresova. Celokupan njegov razvoj je tekao normalno uz puno igre,srece i ljubavi.Sve je radio sto i druga deca,brbljanje pa slaganje slogova npr. ba-ba, ma-ma, ta-ta.Sve je islo normalno i opusteno dok nije napunio 3 godine i dok stvarno nismo uvideli da to vise nije lenjost i decija faza nego stvaran problem. Zivimo u Australiji i suocen je sa dva jezika. Posetili smo pedijatra i receno nam je da se skoncentrisemo samo na engleski jezik,posecujemo speach patologist i receno je da se skoncentrisemo na srpski. Sada nas salju decijem psihologu. Uradili smo test za sluh i sve je uredu. Cinjenica je da je nas engleski jako siromasan i nepravilan. Sin ide u obdaniste 3 puta nedeljno po 6h dnevno. Vaspitacice kazu da se ponasa kao i sva ostala deca,kuci se igra sa decom kao i u parku,obozava zivotinje,dinosaurose puno trci,pun je energije ali nikako da pocne prica! ti. Govori 30-tak reci sklopi prostu recenicu koja se zargonski upotrebljava npr. -kako si- sta radis-gde je konj- i sve na engleskom. Mi neznamo na koji nacin da mu se obracamo,kojim jezikom da pricamo, jednostavno neznamo sta da radimo i da pomognemo nasem detetu. Trenutno prolazimo kroz jako tezak period a neznamo ni sami kako i na koji nacin da komuniciramo sa rodjenim detetom. Unapred zahvalni roditelji jednog divnog decaka
Odgovoreno: 10. 03. 2008.Poštovani roditelji dečaka, velika je razlika između "još uvek ne priča...nikako da počne da priča" i "govori 30-tak reči i sklopi prostu rečenicu". Svakako Lazarov razvoj govora nije očekivan za uzrast u kome bi stalno trebao da postavlja pitanja, opisuje radnje koje vidi oko sebe ili na slikama razumljivim govorom. Zbog toga mu je potreban stimulativni tretman (speech therapy), ali pre toga je potrebno da ga pregleda dečji psihijatar (ne pedijatar). Dečji psiholog i logoped su važni i njihova procena je dragocena, ali je najvažnije da proces terapije nadgleda i lekar, dečji psihijatar. Osim pregleda sluha (od strane otorinolaringologa-audiologa), dečji psihijatar će indikovati i druge medicinske procedure prvenstveno snimanje EEG-a, a sa druge strane proceniti da li postoje znaci neke druge razvojne smetnje.Vaš razlog za zabrinutost je opravdan, ali ne zbog učenja više jezika, već zbog globalnog kašnjenja u razvoju govora koji ne zavise bitno od broja jezika koje dete uči. Kod bilingvalnog učenja jezika (učenja dva jezika) očekuje se nešto sporije napredovanje razvoja govora za razliku od monolingvalnog. Takodje, napredovanje u savladavanju oba jezika je neujednačeno. Razdvajanje dva jezika se obično očekuje oko četvrte godine, a kod usporenog razvoja govora kasnije. Vi trebate vašem detetom da omogućite da uči čistu formu SRPSKOG jezika, dok će u kontaktu sa okolinom (uključujući i logopeda) dobijati čistu formu drugog (sekundarnog, engleskog) jezika. Tako se i mozgu olakšava da pravi selekciju u formiranju odvojenih jezičkih zona. Prilikom odlaska logopedu, potrebno je da prisustvujete radu i da vežbe koje logoped primenjuje vi sprovodite kod kuće na srpskom i na engleskom jeziku, odvojeno, u različitim vremenskim intervalima. Veliki pozdrav za zemljake u Australiji
Prikazano 456-460 od ukupno 530 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke