Suprug i ja ne mozemo imati dece i odlucili smo da usvojimo jedno.
Pre 2 dana dobili smo poziv iz jednog od Centara za socijalni rad.
Radi se od decaku od 3 godine i 8 meseci.
Nisam pomenula da smo prosli obradu nasem maticnom Centru za soc. rad i dobili podobnost za usvojitelje.
Tamo smo imali i \"skolu roditeljstava\", radionice sa psihologom. Saznali smo i o domskom sindromu i o zaostajanju dece koja zive u domovima na raznim planovima, kao i da je sve to nadoknadivo, uz ljubav, strpljanje i rad.
Ono sto smo culi, a i znali od ranije je da dete do svoje trece godine treba da primi ljubav od neke osobe,a to ne mora biti nuzno majka. Iz kratkog telefonskog razgovora sam saznala da je decak bio u domu od malena.
Mi cemo ga svakako usvojiti, ako se komisija tako odluci ( u igri je vise parova ), ali nas zanima koliko je zaista znacajna ta 3. godna za psihicki razvoj deteta i njegov kasniji razvoj i sta mozemo da ocekujemo ? Postoji li nacin da se ovaj nedostatk ljubavi i paznje bar delimicno nadoknadi ?
On u domu to nije mogao dobiti, mi bi mu pruzili svoj maksimum, jer zaista zarko zelimo dete.
Ukratko, voleli bi da cujemo Vase misljenje o ovome, ako mogu da Vas zamolim sto pre, jer vec u ponedeljak 4. 8. idemo na razgovor u Centar.
Hvala unapred
Poštovana, žao mi je što nisam uspeo da vam odgovorim do datuma koji ste naveli i nadam se da ipak odogovor ne dolazi kasno. Vaše pitanja je bilo i još uvek je tema ogromnog istraživanja koje je pokrenuto nakon pada Čaušeskovog režima u Rumuniji odakle su deca zatečena u sirotištima širom Rumunije bila prebaena u Veliku Britaniju i tamo dalje data u hraniteljske porodice i na usvajanje, ali pod budnim okom socijalnih službi i naučnika iz oblsti dečje psihijatrije i psihologije. Problemi koji se javljaju kod dece koja odrastaju u domovima za nezbrinutu decu spadaju u domene poremećaja privrženosti (\"attachment disorders\", možete potražiti na internetu) i odnose se na razvijanje sposobnosti stvaranja dubokih i čvrstihemocionalnih veza, doživljaja sigurnosti, prihvaćenosti i poverenja u kontaktu sa drugim osobama. To je toliko važna oblast u razvojnoj psihologiji da su se istraživači pitali gde je i da lil postoji granica kada ta sposobnost biva trajno narušena. Odgovor su ponudila deca iz Rumunije, čije prćenje je pokazalo da usvojenje i prekid deprivirajućeg odustva sigurne osobe pre pete godine nosi potencijalno dobru prognozu u oporavku privrženosti, dok kasnija usvajanja sve manje ublažavaju trag deprivacije stalne figure privrženosti. Srdačno
Poštovani dr Stankoviću, imam sina koji u avgustu puni 3 godine i još nije progovorio, ali se intezivno služi nekim svojim jezikom uz sporadičnu upotrebu naučenih reči, koje izgovara „prljavo“ i nepravilno, i čiji se fond ne uvećava već novousvojene reči stalno potiskuju stare. Suprug i ja smo kašnjenje u govoru prepoznali kao problem pre godinu dana kada smo ga odveli u savetovalište Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora. Tamo je obavljen jedan traljav pregled od strane tima koji čine dečiji psiholog, logoped i još par specijalista (kažem traljav jer sam kasnije imala priliku da vidim kako izgleda jedno temeljno i sveobuhvatno psihološko testiranje deteta tog uzrasta). Dijagnoza je bila razvojna disfazija sa preporukom da dete podhitno krene sa svakodnevnim jednočasovnim vežbama uz upotrebu Ksafa aparata. Pošto su nas uznemirili raznim teorijama o ostalim aspektima detetovog razvoja i njihovoj sprezi sa razvojem govora i tražili od nas da uradimo obimne laboratorijske analize krvi, mokraće i stolice, uputili su nas na pregled kod neuropsihijatra. Neuropsihijatar nije ni pogledala dete već je sve vreme vršila pritisak na supruga i mene da postojeće laboratorijske analize, čiji su nalazi bili uredni, proširimo analizom urina, koja se radi samo u Norveškoj. Povod za tolike pretrage je bilo to što je dete kao novorođeno dobilo neonatalnu sepsu, a do 11. meseca je bio alergičan na proteine kravljeg mleka. Ta alergija je u Institutu ocenjena kao mogući uzrok zastoja u razvoju govora, a tražena analiza urina je trebalo da utvrdi da li se u organizmu ipak odvija neki alergijski proces (iako je dete tada već uveliko pilo Kravicu i jelo sve mlečne proizvode). Mi smo se malo informisali o tim neuobičajenim i preskupim analizama koje se rade po laboratorijama van zemlje i zaključili da je većina tih teorija o mogućim uzročnicima bolesti još uvek u sferi nagađanja i da na taj način uglavnom pokušavaju da objasne i izleče autizam. S obzirom na sve to, odbili smo da ulazimo u takvu vrstu dijagnostike i napravili dogovor sa Institutom da dovedemo dete na desetak vežbi nakon čega bi njihov terapeut dao program za dalji rad logopedu, koga smo angažovali u mestu u kome živimo.“Vežbe” su bile totalni fijasko jer je dete od prvog dana, bez ikakvog upoznavanja i privikavanja moralo da sedi nepoznatoj osobi u krilu i plakao je do iznemoglosti, a ja sam sve to morala da slušam stojeći ispred vrata kabineta. Na kraju smo umesto programa dobili istraumirano dete koje se i dan danas prestravi kad uđemo u neku zgradu čije stepenište podseća na stepenište Instituta. Program nismo dobili jer “terapeut nije stigao da upozna dete – plakao je i nije hteo da sarađuje”! Logoped koga smo angažovali u mestu u kome živimo je bila jedna divna i strpljiva žena, koju je dete rado posećivalo, ali posle 3 meseca smo sporazumno odložili vežbe do daljnjeg dok još malo ne sazri jer nikako nije uspela da ga navede da bar malo sarađuje i nikakvog pomaka nije bilo. U međuvremenu smo dete odveli u drugo savetovalište na psihološko testiranje i kod logopeda i dobili mišljenje da je sa ostalim aspektima razvoja deteta apsolutno sve u redu i da je na nivou očekivanom za njegov uzrast, a logoped je potvrdio dijagnozu razvojne disfazije uz preporuku da sa vežbama ne počinjemo pre 3. godine i to dinamikom 2 x nedeljno. Time smo zatvorili krug i vratili se na početak, na mišljenje koje smo u startu dobili od bolnickog logopeda, pa nezadovoljni odgovorom potražili mišljenje Instituta itd. Kakvo je vaše mišljenje o svemu ovome i kako da se ponašamo prema detetu? Do sada smo praktikovali da ga ne prekidamo kada nekad i po pola sata bez prekida priča na tom nerazumljivom jeziju sa igračkama, sam sa sobom i sa nama ili da to činimo blago, odvlačeći mu pažnju na nešto drugo. Nikad ga nismo prisiljavali da ponavlja reči za nama i uopšte se odnosimo prema njemu sa mnogo strpljenja i razumevanja iako nam nekada dođe da vrištimo od muke slušajući to blebetanje, kreštanje, pištanje, vrištanje i ostalo poigravanje sa glasom. Odaziva se na svoje ime, pokaznim gestom se intezivno služi, verbalne naloge jako slabo izvršava, nekad odreaguje tako da je jasno da je razumeo šta je rečeno, čak iako se ne obratimo direktno njemu. Inače, on je jedno nasmejano i veselo dete, voli da se igra sa decom, čak i starija deca ga rado prihvataju i igraju se sa njim iako ne priča i on sam deluje kao da mu to uopšte ne smeta. Zdrav je, ima dobar apetit, regulisan san i početkom leta je prestao da nosi pelene i prihvatio nošu bez problema. Hvala unapred na odgovoru.
Poštovana, čitajući vaše pitanje, stekao sam utisak da pored nezadovoljstva, muke i želje za vrištanjem zbog izmenjenog razvoja govora vašeg deteta i njegovog ponašanja, imate doživljaj nezadovoljstva zbog \"traljavog\" pregleda deteta i odonosa stručnjaka prema vama i vašem detetu. Siguran sam da taj utisak ne mora da ostane i da se može ispraviti korektnim pregledom. Lično, imam odlično iskustvo sa stručnjacima iz Instituta, pogotovo sa dr Milijanom Selaković sa kojom se konsultujem. Preporučena analiza u Oslu odnosi se na pretragu metabolita glutena (gliadorfina i njegovih frakcija) koji potiče iz pšenice i kazeina (kazeomorfina) koji potiče iz mleka. Takođe, vrše se i dodatne korisne analize kojima se na direktan i indirektan način ukazuje na eventualno postojanje tzv. sindroma \"propustljivog creva\", povezanog često sa kandidijazom creva i različitim dizbiozama creva, što sve skupa složenim mehanizmima značajno može uticati na poremećen i izmenjen psihomotorni i socijalni razvoj deteta koji ne mora biti isključivo vezan za autizam. U pravu ste da se radi o analizama koje su skupe i da se radi prvenstveno o alternativnoj dijagnostičkoj proceduri, ali iz iskustva sa mojim malim pacijentima, konkretno to \"Norveško\" ispitivanje je veoma korisno jer pomaže u terapijskom procesu koji često podrazumeva uvođenje detoksikacionih dijeta koje bi bile štetne ukoliko za njihovo uvođenje ne bi bilo razloga. Logopedski i defektološki tretman su presudni za stimulaciju razvoja govora, ali ukoliko dete nema pažnju ili ne razume šta se od njega traži i očekuje, onda su male šanse i da ona bude uspešna, čak i sa najstrukturisanijim metodama kao što je primenjena bihejvioralna analiza i Loovasov metod. Moje iskustvo govori da je nakon dobre dijagnostike i uvođenja adekvatne terapije (detoksikaciono-suplementarne, uz dijetu i eventualno medikamente) potrebno između 3-6 meseci nakon kojih dete biva sposobno da se uključi u kontinuirani i efektivni stimulativni program rada sa logopedom. Verujem, na osnovu opisa kojeg ste dali, da se radi o razvojnoj disfaziji i da autizam nije po sredi, ali bez obzira detetu i vama treba omogućiti da što pre dobijete adekvatnu stručnu pomoć, zbog čega vam savetujem da ne odustajete od kontakta sa lekarom koji će vam dati sve potrebne informacije o razlozima dijagnostike i terapijskim planovima. Srdačno
postovani doktore,
moj sin je zavrsio VI razred
u poslednje vreme smo primetili da cesto drzi prekrstene ruke u predelu laktova...pitamo se da li je to neki gest,govor tela,znak...da li ukazuje na nesto ozbiljno?
zabrinuti smo...
Često prekrštanje laktova vas čini zabrinutim i pitate se da li to ukazuje na nešto ozbiljno? Ne bih nikako želeo da učinim apsurdnim vaše pitanje, ali mi se čini da bi mnogi vaše pitanje smatrali preozbiljnim i bili bi srećni da sa svojom decom imaju makar takve probleme i dileme. Prekrštene ruke u laktovima u tumačenju neverbalne komunikacije karakteriše zatvorenost, odbrambenost, želju neotpočinjanjem ili prekidom komunikacije. Međutim, uvek imate mogućnosti da otvorite verbalnu komunikaciju zainteresonvanošću za neke neutralne teme do intimnih, nego da se zabrinete tumačenjem gestova koje koriste skoro svi ljudi uključujući i vas.
Poštovani,
imam sina od 6 god.koji ima problem sa zadržavanjem stolice.Nema bolove,gasove,nadimanja...Njegov pedijatar (Dr.Saša Milićević)kaže da se kod njega radi o svesnom odlaganju stolice i to poneked traje i do 16 dana,i da kod njega postoji strah.Koji je Vaš savet?
Unapred zahvalna,
Gugleta Marija
Poštovana Marija, savetujem vam da u konsultaciji sa dr Milićevićem potražite dečjeg psihijatra na Klinici za psihijatriju i neurologiju za decu i omladinu u dr Subotića, gde je inače i dr Milićević konsultant. Odlaganje od 16 dana je zaista dug period i potrebno je detetu pomoći da povrati uobičajen fiziološki ritam pražnjenja.
Sin za 1 mesec puni 18 god. Bivsa supruga,alkoholicarka,ga je toliko zatrovala, da je on veoma agresivan.Na nju je hteo fizicki da nasrne ali nije uspeo da razvali vrata.Socijalni rad ne zna za ovakav slucaj. Gde i kome vise da se obratim, on nece da saradjuje.
S postovanjem
U slučajevima nasilnog ponašanja i nesardnje osobe da dobrovoljno ode na lekarski pregled, obaveštava se policija i služba hitne pomoći, uz čiju asistenciju se osoba odvodi na pregled. Svakako, ukoliko smatrate da možete svojim uticajem pomoći da se važem sinu pruži psihijatrijska pomoć, taj uticaj iskoristite onda kada je otpor najmanji. Ukoliko živi sa majkom koja je obolela od alkoholizma, pomoć j svakako potrebna i njemu, ali i njoj. Ukoliko njih dvoje jedno drugom utiču na razvoj bilo kakvih simptoma, pitanje je kakva je korist pomoći samo jednom? U centrima za socijalnmi rad imaju iskustva sa ovakvim teškim porodičnim situacijama i verujem da uz njihovu aktivanu timsku saradnju i uključenje drugih institucija (psihijatra, porodičnog savetnika, policije, suda) ponašanje članova porodice može biti značajno drugačije.
Suprug i ja ne mozemo imati dece i odlucili smo da usvojimo jedno. Pre 2 dana dobili smo poziv iz jednog od Centara za socijalni rad. Radi se od decaku od 3 godine i 8 meseci. Nisam pomenula da smo prosli obradu nasem maticnom Centru za soc. rad i dobili podobnost za usvojitelje. Tamo smo imali i \"skolu roditeljstava\", radionice sa psihologom. Saznali smo i o domskom sindromu i o zaostajanju dece koja zive u domovima na raznim planovima, kao i da je sve to nadoknadivo, uz ljubav, strpljanje i rad. Ono sto smo culi, a i znali od ranije je da dete do svoje trece godine treba da primi ljubav od neke osobe,a to ne mora biti nuzno majka. Iz kratkog telefonskog razgovora sam saznala da je decak bio u domu od malena. Mi cemo ga svakako usvojiti, ako se komisija tako odluci ( u igri je vise parova ), ali nas zanima koliko je zaista znacajna ta 3. godna za psihicki razvoj deteta i njegov kasniji razvoj i sta mozemo da ocekujemo ? Postoji li nacin da se ovaj nedostatk ljubavi i paznje bar delimicno nadoknadi ? On u domu to nije mogao dobiti, mi bi mu pruzili svoj maksimum, jer zaista zarko zelimo dete. Ukratko, voleli bi da cujemo Vase misljenje o ovome, ako mogu da Vas zamolim sto pre, jer vec u ponedeljak 4. 8. idemo na razgovor u Centar. Hvala unapred
Odgovoreno: 10. 08. 2008.Poštovana, žao mi je što nisam uspeo da vam odgovorim do datuma koji ste naveli i nadam se da ipak odogovor ne dolazi kasno. Vaše pitanja je bilo i još uvek je tema ogromnog istraživanja koje je pokrenuto nakon pada Čaušeskovog režima u Rumuniji odakle su deca zatečena u sirotištima širom Rumunije bila prebaena u Veliku Britaniju i tamo dalje data u hraniteljske porodice i na usvajanje, ali pod budnim okom socijalnih službi i naučnika iz oblsti dečje psihijatrije i psihologije. Problemi koji se javljaju kod dece koja odrastaju u domovima za nezbrinutu decu spadaju u domene poremećaja privrženosti (\"attachment disorders\", možete potražiti na internetu) i odnose se na razvijanje sposobnosti stvaranja dubokih i čvrstihemocionalnih veza, doživljaja sigurnosti, prihvaćenosti i poverenja u kontaktu sa drugim osobama. To je toliko važna oblast u razvojnoj psihologiji da su se istraživači pitali gde je i da lil postoji granica kada ta sposobnost biva trajno narušena. Odgovor su ponudila deca iz Rumunije, čije prćenje je pokazalo da usvojenje i prekid deprivirajućeg odustva sigurne osobe pre pete godine nosi potencijalno dobru prognozu u oporavku privrženosti, dok kasnija usvajanja sve manje ublažavaju trag deprivacije stalne figure privrženosti. Srdačno
Poštovani dr Stankoviću, imam sina koji u avgustu puni 3 godine i još nije progovorio, ali se intezivno služi nekim svojim jezikom uz sporadičnu upotrebu naučenih reči, koje izgovara „prljavo“ i nepravilno, i čiji se fond ne uvećava već novousvojene reči stalno potiskuju stare. Suprug i ja smo kašnjenje u govoru prepoznali kao problem pre godinu dana kada smo ga odveli u savetovalište Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora. Tamo je obavljen jedan traljav pregled od strane tima koji čine dečiji psiholog, logoped i još par specijalista (kažem traljav jer sam kasnije imala priliku da vidim kako izgleda jedno temeljno i sveobuhvatno psihološko testiranje deteta tog uzrasta). Dijagnoza je bila razvojna disfazija sa preporukom da dete podhitno krene sa svakodnevnim jednočasovnim vežbama uz upotrebu Ksafa aparata. Pošto su nas uznemirili raznim teorijama o ostalim aspektima detetovog razvoja i njihovoj sprezi sa razvojem govora i tražili od nas da uradimo obimne laboratorijske analize krvi, mokraće i stolice, uputili su nas na pregled kod neuropsihijatra. Neuropsihijatar nije ni pogledala dete već je sve vreme vršila pritisak na supruga i mene da postojeće laboratorijske analize, čiji su nalazi bili uredni, proširimo analizom urina, koja se radi samo u Norveškoj. Povod za tolike pretrage je bilo to što je dete kao novorođeno dobilo neonatalnu sepsu, a do 11. meseca je bio alergičan na proteine kravljeg mleka. Ta alergija je u Institutu ocenjena kao mogući uzrok zastoja u razvoju govora, a tražena analiza urina je trebalo da utvrdi da li se u organizmu ipak odvija neki alergijski proces (iako je dete tada već uveliko pilo Kravicu i jelo sve mlečne proizvode). Mi smo se malo informisali o tim neuobičajenim i preskupim analizama koje se rade po laboratorijama van zemlje i zaključili da je većina tih teorija o mogućim uzročnicima bolesti još uvek u sferi nagađanja i da na taj način uglavnom pokušavaju da objasne i izleče autizam. S obzirom na sve to, odbili smo da ulazimo u takvu vrstu dijagnostike i napravili dogovor sa Institutom da dovedemo dete na desetak vežbi nakon čega bi njihov terapeut dao program za dalji rad logopedu, koga smo angažovali u mestu u kome živimo.“Vežbe” su bile totalni fijasko jer je dete od prvog dana, bez ikakvog upoznavanja i privikavanja moralo da sedi nepoznatoj osobi u krilu i plakao je do iznemoglosti, a ja sam sve to morala da slušam stojeći ispred vrata kabineta. Na kraju smo umesto programa dobili istraumirano dete koje se i dan danas prestravi kad uđemo u neku zgradu čije stepenište podseća na stepenište Instituta. Program nismo dobili jer “terapeut nije stigao da upozna dete – plakao je i nije hteo da sarađuje”! Logoped koga smo angažovali u mestu u kome živimo je bila jedna divna i strpljiva žena, koju je dete rado posećivalo, ali posle 3 meseca smo sporazumno odložili vežbe do daljnjeg dok još malo ne sazri jer nikako nije uspela da ga navede da bar malo sarađuje i nikakvog pomaka nije bilo. U međuvremenu smo dete odveli u drugo savetovalište na psihološko testiranje i kod logopeda i dobili mišljenje da je sa ostalim aspektima razvoja deteta apsolutno sve u redu i da je na nivou očekivanom za njegov uzrast, a logoped je potvrdio dijagnozu razvojne disfazije uz preporuku da sa vežbama ne počinjemo pre 3. godine i to dinamikom 2 x nedeljno. Time smo zatvorili krug i vratili se na početak, na mišljenje koje smo u startu dobili od bolnickog logopeda, pa nezadovoljni odgovorom potražili mišljenje Instituta itd. Kakvo je vaše mišljenje o svemu ovome i kako da se ponašamo prema detetu? Do sada smo praktikovali da ga ne prekidamo kada nekad i po pola sata bez prekida priča na tom nerazumljivom jeziju sa igračkama, sam sa sobom i sa nama ili da to činimo blago, odvlačeći mu pažnju na nešto drugo. Nikad ga nismo prisiljavali da ponavlja reči za nama i uopšte se odnosimo prema njemu sa mnogo strpljenja i razumevanja iako nam nekada dođe da vrištimo od muke slušajući to blebetanje, kreštanje, pištanje, vrištanje i ostalo poigravanje sa glasom. Odaziva se na svoje ime, pokaznim gestom se intezivno služi, verbalne naloge jako slabo izvršava, nekad odreaguje tako da je jasno da je razumeo šta je rečeno, čak iako se ne obratimo direktno njemu. Inače, on je jedno nasmejano i veselo dete, voli da se igra sa decom, čak i starija deca ga rado prihvataju i igraju se sa njim iako ne priča i on sam deluje kao da mu to uopšte ne smeta. Zdrav je, ima dobar apetit, regulisan san i početkom leta je prestao da nosi pelene i prihvatio nošu bez problema. Hvala unapred na odgovoru.
Odgovoreno: 10. 08. 2008.Poštovana, čitajući vaše pitanje, stekao sam utisak da pored nezadovoljstva, muke i želje za vrištanjem zbog izmenjenog razvoja govora vašeg deteta i njegovog ponašanja, imate doživljaj nezadovoljstva zbog \"traljavog\" pregleda deteta i odonosa stručnjaka prema vama i vašem detetu. Siguran sam da taj utisak ne mora da ostane i da se može ispraviti korektnim pregledom. Lično, imam odlično iskustvo sa stručnjacima iz Instituta, pogotovo sa dr Milijanom Selaković sa kojom se konsultujem. Preporučena analiza u Oslu odnosi se na pretragu metabolita glutena (gliadorfina i njegovih frakcija) koji potiče iz pšenice i kazeina (kazeomorfina) koji potiče iz mleka. Takođe, vrše se i dodatne korisne analize kojima se na direktan i indirektan način ukazuje na eventualno postojanje tzv. sindroma \"propustljivog creva\", povezanog često sa kandidijazom creva i različitim dizbiozama creva, što sve skupa složenim mehanizmima značajno može uticati na poremećen i izmenjen psihomotorni i socijalni razvoj deteta koji ne mora biti isključivo vezan za autizam. U pravu ste da se radi o analizama koje su skupe i da se radi prvenstveno o alternativnoj dijagnostičkoj proceduri, ali iz iskustva sa mojim malim pacijentima, konkretno to \"Norveško\" ispitivanje je veoma korisno jer pomaže u terapijskom procesu koji često podrazumeva uvođenje detoksikacionih dijeta koje bi bile štetne ukoliko za njihovo uvođenje ne bi bilo razloga. Logopedski i defektološki tretman su presudni za stimulaciju razvoja govora, ali ukoliko dete nema pažnju ili ne razume šta se od njega traži i očekuje, onda su male šanse i da ona bude uspešna, čak i sa najstrukturisanijim metodama kao što je primenjena bihejvioralna analiza i Loovasov metod. Moje iskustvo govori da je nakon dobre dijagnostike i uvođenja adekvatne terapije (detoksikaciono-suplementarne, uz dijetu i eventualno medikamente) potrebno između 3-6 meseci nakon kojih dete biva sposobno da se uključi u kontinuirani i efektivni stimulativni program rada sa logopedom. Verujem, na osnovu opisa kojeg ste dali, da se radi o razvojnoj disfaziji i da autizam nije po sredi, ali bez obzira detetu i vama treba omogućiti da što pre dobijete adekvatnu stručnu pomoć, zbog čega vam savetujem da ne odustajete od kontakta sa lekarom koji će vam dati sve potrebne informacije o razlozima dijagnostike i terapijskim planovima. Srdačno
postovani doktore, moj sin je zavrsio VI razred u poslednje vreme smo primetili da cesto drzi prekrstene ruke u predelu laktova...pitamo se da li je to neki gest,govor tela,znak...da li ukazuje na nesto ozbiljno? zabrinuti smo...
Odgovoreno: 10. 08. 2008.Često prekrštanje laktova vas čini zabrinutim i pitate se da li to ukazuje na nešto ozbiljno? Ne bih nikako želeo da učinim apsurdnim vaše pitanje, ali mi se čini da bi mnogi vaše pitanje smatrali preozbiljnim i bili bi srećni da sa svojom decom imaju makar takve probleme i dileme. Prekrštene ruke u laktovima u tumačenju neverbalne komunikacije karakteriše zatvorenost, odbrambenost, želju neotpočinjanjem ili prekidom komunikacije. Međutim, uvek imate mogućnosti da otvorite verbalnu komunikaciju zainteresonvanošću za neke neutralne teme do intimnih, nego da se zabrinete tumačenjem gestova koje koriste skoro svi ljudi uključujući i vas.
Poštovani, imam sina od 6 god.koji ima problem sa zadržavanjem stolice.Nema bolove,gasove,nadimanja...Njegov pedijatar (Dr.Saša Milićević)kaže da se kod njega radi o svesnom odlaganju stolice i to poneked traje i do 16 dana,i da kod njega postoji strah.Koji je Vaš savet? Unapred zahvalna, Gugleta Marija
Odgovoreno: 10. 08. 2008.Poštovana Marija, savetujem vam da u konsultaciji sa dr Milićevićem potražite dečjeg psihijatra na Klinici za psihijatriju i neurologiju za decu i omladinu u dr Subotića, gde je inače i dr Milićević konsultant. Odlaganje od 16 dana je zaista dug period i potrebno je detetu pomoći da povrati uobičajen fiziološki ritam pražnjenja.
Sin za 1 mesec puni 18 god. Bivsa supruga,alkoholicarka,ga je toliko zatrovala, da je on veoma agresivan.Na nju je hteo fizicki da nasrne ali nije uspeo da razvali vrata.Socijalni rad ne zna za ovakav slucaj. Gde i kome vise da se obratim, on nece da saradjuje. S postovanjem
Odgovoreno: 10. 08. 2008.U slučajevima nasilnog ponašanja i nesardnje osobe da dobrovoljno ode na lekarski pregled, obaveštava se policija i služba hitne pomoći, uz čiju asistenciju se osoba odvodi na pregled. Svakako, ukoliko smatrate da možete svojim uticajem pomoći da se važem sinu pruži psihijatrijska pomoć, taj uticaj iskoristite onda kada je otpor najmanji. Ukoliko živi sa majkom koja je obolela od alkoholizma, pomoć j svakako potrebna i njemu, ali i njoj. Ukoliko njih dvoje jedno drugom utiču na razvoj bilo kakvih simptoma, pitanje je kakva je korist pomoći samo jednom? U centrima za socijalnmi rad imaju iskustva sa ovakvim teškim porodičnim situacijama i verujem da uz njihovu aktivanu timsku saradnju i uključenje drugih institucija (psihijatra, porodičnog savetnika, policije, suda) ponašanje članova porodice može biti značajno drugačije.
Prikazano 401-405 od ukupno 530 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke