Interesuje me da li postoji povezanost porodične traumatizacije i religioznosti kod adolescenata i da li je bilo značajnijih istraživanja tog problema? U kakvom odnosu stoje te dvije pojave?
Obzirom da ste me Vašim pitanjem motivisali da uradim staističke proračune iz uzorka od 1101 adolescenta, mogu Vam reći sledeće. Prvo, između samih polova postoji statistički značajna razlika u ispoljavanju religioznosti, odnosno adolescentkinje su značajno religioznije od svojih vršnjka, ali nema razlike u stepenu traumatizacije. Drugo, unutar muškog pola, postoji značajna povezanost između strogog i surovog vaspitavanja i nižeg stepena religioznosti (ako vam nešto znači p=0.44), a unutar ženskog pola takve povezanosti nema. Da ste postavili još neka pitanja imao bih solidan materijal i da napišem rad. Naravno treba imati na umu da su ovo podaci iz moje baze, da se radi o adolescentima, a da putem interneta možete dodatno tragati i za i mišljenjima drugih istraživača.
Pozdrav
Imam 4-godišnju ćerku, ide u vrtić, tamo je dobra i poslušna. Ali, van ustanove je vrlo svadljiva, ratoborna, ne sluša ni mene, oca pomalo ponekad. Užasno je ljuta kada nije po njenom, ima i histerične ispade besa, vrišti, udara rukama i nogama. Priznajem da je kao beba bila dosta mažena, ali kako je strija, čini mi se da je sve agresivnija. Inače, stanje u porodici je zategnuto, živimo u zajednici, moj stres i nervoza, nezadovoljstvo.
Kako da spasem dete od negativnih uticaja i kako da joj pomognem da bude nasmejana i kada je sa mnom?
Prvo, savetujem da se raspitate koja je to čarobna formula koju vaspitačice primenjuju u obdaništu. Obično je odgovoran sadržan u jasnim pravilima i predvidivom i odgovornom ponašanju odraslih. Drugo, i ja bih voleo znati kao je moguće da u atmosefri porodične zategnutosti, mamine nervoze i nezadovoljstva, postojanja negativnih uticaja dete može biti nasmejano? I kada bi bilo, verovatno bi neko pomislio da je za dečjeg psihjatra jer se neadekvatno ponaša obzirom na okolnosti u kojima živi. Da bi dete bilo nasmejano, trebate je zasmejati, a da bi ste je spasili štetnih uticaja potebno je da sprečite izlaganje deteta njima. Možda ne zvuči komplikovano, ali izgleda da je to teško za vas u okolnostima u kojima i Vi živite.
Poštovani doktore,
pre pet meseci sam napunio 17 godina i nisam bio zadovoljan svojim izgledom što je rezultiralo niskim samopoštovanjem. Tada sam odlučio da ću se promeniti i postao sam zadovoljan svojim izgledom, ali ne znam da li mi se bitnije povećalo samopostovanje. Kada mi se neka devojka dopada, meni je teško da pridjem, odnosno uopšte ne pridjem.
Srdačan pozdrav.
Poštovani,
pošto mi nisi postavio pitanje, ne znam šta bih korisno mogao da ti napišem, ali ti u svakom slučaju čestitam na odlučnosti da nešto promeniš u korist sopstvenog samopoštovanja.
Srdačan pozdrav i tebi
Poštovani doktore,
možda sam bila previše sebična u nekom trenutku i nisam primetila šta se sa mojim detetom dešava,
ali poslednjih desetak dana ne mogu ni da jedem, ni da spavam koliko se brinem.
U stvari, primetila sam ja, ali mene niko ne želi da sasluša,
jer svi misle da ja preterujem i bez razloga izmišljam raznorazne situacije kako bih skrenula pažnju na sebe. Naime, moj mladji sin je napunio pet godina pre 3 meseca. Dete zdravo, pravo ne previše bolesno, dete kao i svako drugo.
Možda malo više razmažen (i moji i roditelji mog supruga su po malo za to krivi) ali ništa toliko strašno i ništa što se otrglo kontroli.
Ide u vrtić već godinu dana, to mu veoma teško pada, naročito spavanje.
Vaspitačice se nikada nisu žalile na njega, lepo ručka, sluša ih i igra se sa ostalom decom (malo više sa devojčicama, ali ništa zabrinjavajuće)
Poslednjih mesec-mesec i po dana dete se skroz promenilo. Povukao se u sebe, preokupacija su mu crtani filmovi,
u stanju je da po ceo dan ne izadje iz sobe da nas vidi ili se pomazi sa nama što je ranije mnogo voleo.
Sada i kada ga pozovemo da dodje malo kod nas ili mi sednemo pored njega da se igramo, on se odmah ljuti,
slaže neku tužnu facu i moli nas da ga ostavimo da nastavi da gleda
crtaće.
Ranije se uvek zaleti kada dodjem s posla, zagrli me i poljubi, sada dok ga ne pozovem da izadje iz sobe on se i ne seti da se javi.
Nije to slučaj samo sa mnom, tako se ponaša prema svima, jednostavno kao da je ljut na sve nas.
Bojim se da nije možda ljubomora u pitanju, jer ipak nas stariji sin dobija mnogo više od njega.
Stvarno sam u šoku poslednjih dana, pokušavala sam da to stanje dovedem u vezu sa Varičelom koju je preležao pre jedno četiri nedelje,
ne znam da li to uopšte i može da ima bilo kakve veze sa tim.
Danas sam ga vodila kod pedijatra, radila mu i krvnu sliku koja je u principu u redu, sem malo lošijeg rezultata hemoglobina.
Doktorka mi je preporučila da ga odvedem kod dečijeg psihijatra da čujemo i njegovo mišljenje, delovala je zabrinuto, ali mi ništa nije rekla.
Iskreno se nadam da je ovo samo jedna prolazna faza i da će sa mojim sinom biti sve ok.
Unapred Vam hvala na odgovoru.
Poštovana,
posmatrajući hronologiju događaja i izmenu ponašanja, verujem da ste Vi u pravu dovodeći izmenu ponašanja sa bolovanjem od Varičele, ali u kontekstu promene životnih okolnosti (izostanak iz vrtića, kućna "izolacija", pasivnost, zabavljanje crtaćima itd.). Vraćanju u uobičajenim dnevnim aktivnostima verujem da će uticati ponovo i na ponovno vraćanje uobičajenom ponašanju. Srdačno
Poštovani,
imam sina 5 god. i ćerku 8 god. Sin se često igra sa lutkama, a u vrtiću se više igra sa devojčicama, nego sa dečacima.U poslednje vreme počeo je da oblači ženine suknje i cipele. Mi smo to ignorisali, pravili se kao da ne vidimo, ali više ne možemo da izdržimo..
Šta da radimo?
Apsolutno ništa, jer dečak ne pokazuje nikakav razvojni problem, ali ne mogu reći da ne naslućujem dva problematična uverenja kod vas. Prvi, strah o poremećaja identiteta (po principu "nešto mi je mnogo ženstven", na šta se kalemi strah od kasnijeg homoseksualizma), kao i insistiranje na striktnom odvajanju polnih odevnih karakteristika (po principu ("plavo za muško, roze za žensko"), dovode do čudnih roditeljskih ponašanja, koje suprotno očekivanom, obično izazovu učvršćivanje ponašanja koja im nisu poželjna kod njihove dece. Ono što trebate da uradite je da detetu omogućite da se bezbedno igra i istražuje, u šta ne spada obuvanje maminih cipela, pogotovo ne ako imaju štiklu. Sve ostalo (što spada u domen dečije radoznalosti i igre) detetu omogućava da što više obogaćuje svoje iskustvo.
Interesuje me da li postoji povezanost porodične traumatizacije i religioznosti kod adolescenata i da li je bilo značajnijih istraživanja tog problema? U kakvom odnosu stoje te dvije pojave?
Odgovoreno: 20. 11. 2008.Obzirom da ste me Vašim pitanjem motivisali da uradim staističke proračune iz uzorka od 1101 adolescenta, mogu Vam reći sledeće. Prvo, između samih polova postoji statistički značajna razlika u ispoljavanju religioznosti, odnosno adolescentkinje su značajno religioznije od svojih vršnjka, ali nema razlike u stepenu traumatizacije. Drugo, unutar muškog pola, postoji značajna povezanost između strogog i surovog vaspitavanja i nižeg stepena religioznosti (ako vam nešto znači p=0.44), a unutar ženskog pola takve povezanosti nema. Da ste postavili još neka pitanja imao bih solidan materijal i da napišem rad. Naravno treba imati na umu da su ovo podaci iz moje baze, da se radi o adolescentima, a da putem interneta možete dodatno tragati i za i mišljenjima drugih istraživača.
Pozdrav
Imam 4-godišnju ćerku, ide u vrtić, tamo je dobra i poslušna. Ali, van ustanove je vrlo svadljiva, ratoborna, ne sluša ni mene, oca pomalo ponekad. Užasno je ljuta kada nije po njenom, ima i histerične ispade besa, vrišti, udara rukama i nogama. Priznajem da je kao beba bila dosta mažena, ali kako je strija, čini mi se da je sve agresivnija. Inače, stanje u porodici je zategnuto, živimo u zajednici, moj stres i nervoza, nezadovoljstvo.
Odgovoreno: 19. 11. 2008.Kako da spasem dete od negativnih uticaja i kako da joj pomognem da bude nasmejana i kada je sa mnom?
Prvo, savetujem da se raspitate koja je to čarobna formula koju vaspitačice primenjuju u obdaništu. Obično je odgovoran sadržan u jasnim pravilima i predvidivom i odgovornom ponašanju odraslih. Drugo, i ja bih voleo znati kao je moguće da u atmosefri porodične zategnutosti, mamine nervoze i nezadovoljstva, postojanja negativnih uticaja dete može biti nasmejano? I kada bi bilo, verovatno bi neko pomislio da je za dečjeg psihjatra jer se neadekvatno ponaša obzirom na okolnosti u kojima živi. Da bi dete bilo nasmejano, trebate je zasmejati, a da bi ste je spasili štetnih uticaja potebno je da sprečite izlaganje deteta njima. Možda ne zvuči komplikovano, ali izgleda da je to teško za vas u okolnostima u kojima i Vi živite.
Poštovani doktore,
Odgovoreno: 19. 11. 2008.pre pet meseci sam napunio 17 godina i nisam bio zadovoljan svojim izgledom što je rezultiralo niskim samopoštovanjem. Tada sam odlučio da ću se promeniti i postao sam zadovoljan svojim izgledom, ali ne znam da li mi se bitnije povećalo samopostovanje. Kada mi se neka devojka dopada, meni je teško da pridjem, odnosno uopšte ne pridjem.
Srdačan pozdrav.
Poštovani,
pošto mi nisi postavio pitanje, ne znam šta bih korisno mogao da ti napišem, ali ti u svakom slučaju čestitam na odlučnosti da nešto promeniš u korist sopstvenog samopoštovanja.
Srdačan pozdrav i tebi
Poštovani doktore,
Odgovoreno: 19. 11. 2008.možda sam bila previše sebična u nekom trenutku i nisam primetila šta se sa mojim detetom dešava, ali poslednjih desetak dana ne mogu ni da jedem, ni da spavam koliko se brinem. U stvari, primetila sam ja, ali mene niko ne želi da sasluša, jer svi misle da ja preterujem i bez razloga izmišljam raznorazne situacije kako bih skrenula pažnju na sebe. Naime, moj mladji sin je napunio pet godina pre 3 meseca. Dete zdravo, pravo ne previše bolesno, dete kao i svako drugo. Možda malo više razmažen (i moji i roditelji mog supruga su po malo za to krivi) ali ništa toliko strašno i ništa što se otrglo kontroli. Ide u vrtić već godinu dana, to mu veoma teško pada, naročito spavanje. Vaspitačice se nikada nisu žalile na njega, lepo ručka, sluša ih i igra se sa ostalom decom (malo više sa devojčicama, ali ništa zabrinjavajuće) Poslednjih mesec-mesec i po dana dete se skroz promenilo. Povukao se u sebe, preokupacija su mu crtani filmovi, u stanju je da po ceo dan ne izadje iz sobe da nas vidi ili se pomazi sa nama što je ranije mnogo voleo. Sada i kada ga pozovemo da dodje malo kod nas ili mi sednemo pored njega da se igramo, on se odmah ljuti, slaže neku tužnu facu i moli nas da ga ostavimo da nastavi da gleda crtaće. Ranije se uvek zaleti kada dodjem s posla, zagrli me i poljubi, sada dok ga ne pozovem da izadje iz sobe on se i ne seti da se javi. Nije to slučaj samo sa mnom, tako se ponaša prema svima, jednostavno kao da je ljut na sve nas. Bojim se da nije možda ljubomora u pitanju, jer ipak nas stariji sin dobija mnogo više od njega. Stvarno sam u šoku poslednjih dana, pokušavala sam da to stanje dovedem u vezu sa Varičelom koju je preležao pre jedno četiri nedelje, ne znam da li to uopšte i može da ima bilo kakve veze sa tim. Danas sam ga vodila kod pedijatra, radila mu i krvnu sliku koja je u principu u redu, sem malo lošijeg rezultata hemoglobina. Doktorka mi je preporučila da ga odvedem kod dečijeg psihijatra da čujemo i njegovo mišljenje, delovala je zabrinuto, ali mi ništa nije rekla. Iskreno se nadam da je ovo samo jedna prolazna faza i da će sa mojim sinom biti sve ok.
Unapred Vam hvala na odgovoru.
Poštovana,
posmatrajući hronologiju događaja i izmenu ponašanja, verujem da ste Vi u pravu dovodeći izmenu ponašanja sa bolovanjem od Varičele, ali u kontekstu promene životnih okolnosti (izostanak iz vrtića, kućna "izolacija", pasivnost, zabavljanje crtaćima itd.). Vraćanju u uobičajenim dnevnim aktivnostima verujem da će uticati ponovo i na ponovno vraćanje uobičajenom ponašanju. Srdačno
Poštovani,
Odgovoreno: 15. 11. 2008.imam sina 5 god. i ćerku 8 god. Sin se često igra sa lutkama, a u vrtiću se više igra sa devojčicama, nego sa dečacima.U poslednje vreme počeo je da oblači ženine suknje i cipele. Mi smo to ignorisali, pravili se kao da ne vidimo, ali više ne možemo da izdržimo..
Šta da radimo?
Apsolutno ništa, jer dečak ne pokazuje nikakav razvojni problem, ali ne mogu reći da ne naslućujem dva problematična uverenja kod vas. Prvi, strah o poremećaja identiteta (po principu "nešto mi je mnogo ženstven", na šta se kalemi strah od kasnijeg homoseksualizma), kao i insistiranje na striktnom odvajanju polnih odevnih karakteristika (po principu ("plavo za muško, roze za žensko"), dovode do čudnih roditeljskih ponašanja, koje suprotno očekivanom, obično izazovu učvršćivanje ponašanja koja im nisu poželjna kod njihove dece. Ono što trebate da uradite je da detetu omogućite da se bezbedno igra i istražuje, u šta ne spada obuvanje maminih cipela, pogotovo ne ako imaju štiklu. Sve ostalo (što spada u domen dečije radoznalosti i igre) detetu omogućava da što više obogaćuje svoje iskustvo.
Prikazano 326-330 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke