Postovani dr. Stankovic, zamolila bih vas za savet. Imam sina koji je krenuo u predskolsko, prve dve nedelje je bio odusevljen, a onda mu se desilo da se ukaki i otada odbija da ide, odnosno dodje do ucionice obujemo patofnice i onda jednostavno ne zeli da udje u ucionicu. Vise ne znam u kom pravcu da vodim razgovor sa njim, pokusala sam sam sa nagradama, sa kaznjavanjem vise nema snage. Vasptacica je pomalo nezainteresovana za nas slucaj ona ga jednostavno pozove a na njen pozovi on ne reaguje. I onda sve sve svede da mi njega na silu uvucemo u ucionicu uz njegovu vrisku i plac. . On se cesto pri tome greba i cupa kosu. . . Posle nekog vremena on se smiri i sasvim je drugo dete obicno sa osmehom na licu izadje iz obdanista i prica o tome sta su radili. Bojim se da takvim nasilnim ulaskom ne stvorimo jos neku vecu odbojnost i averziju prema obdanistu i skoli u buduce. Razmisljam o promeni vasptacice i grupe. Ali plasim se da ne bude isto. Kako prelomiti taj ulazak u ucionicu? Pomenuo je da se plasi da se opet ne ukaki, da mu smetaju deca koja su zivahnija i koja galame. . Da se plasi da ja necu doci po njega. . . Ne znam u kome i u cemu lezi problem u meni kao roditelju, u detetu ili u pristupu vaspitacice prema njemu. Molim vas za savet. Bas sam ocajna!! Hvala
Poštovana, Kako ste opisali situaciju i pored moje nade da ste problem rešili moj razum govori da problemi još uvek traju, možda sa promenljivim intezitetom od ponedeljka do petka. Iako je ošte prisutna težnja da se nekom ponašanju otkrije uzrok, najčešće se zanemaruje skriveni put učenja nekog ponašanja. Taj skriveni put je reakcija okoline na događaj ili na ponašanje deteta koji može biti značajniji od samog događaja na dete. Krenimo redom. Nagrađivanje i kažnjavanje bez jasne predstave kako ih primenjivati, kada i zašto su gori od ne primenjivanja) . Ukoliko je dete imalo traumatsko iskustvo (možda reakciaj vaspitačice na njegovo pražnjenje, druge dece itd. U prostoriji) i sama prostorija, vaspitačica i deca mogu postati izvor straha, pa je potrebno postepeno razuslovljavanje a ne naglo preplavljivanje strahom. Promena vasptačice je vaša reakcija na njenu možda "nezainteresovanost" ali predlažem da prvo porazgovarate sa njom pokušate da je motivišete da promeni pristup i bude pomoć u smanjenju straha. Sa detetom umesto vođenja razgovora, treba napraviti plan "sigurnsoti", odnosno učenje postupaka ukoliko se pojavi neka neprijatnost, uz igranje te situacij po tipu "ajde ja ću kao biti vaspitačica a ti budi ti. . . " (i obrnuto) . Naravno pitajte za iskustvo drugih roditelja koji su uspešno rešili sličan problem.
Moja ćerka koje ima dvanaest godina nosi naočare (strobizam) . Često se dok je bila mala saplitala, nije znala koja joj je cipela leva a koja desna, oblačila odeću naopako. Kada je krenula u školu prilično neuredno je pisala i još teže čitala dugo sricala mešala i preskakala slogove. Problemi sa čitanjem su se i dalje nastavili ali smo sa tim nekako izašli na kraj iakoje za svoj uzrast sasvim normalno dete odličan djak, problem je nastao sa engleskim jezikom u petom i šestom razredu. Dosta slabo čita menja slova b i d tokom pisanja permutuje slogove iako je pročitala za raspust dosta knjiga (instistirali smo na čitanju da bi obogatila rečnik jer kada su joj reči poznate manje greši) . Sada je sa engleskim jezikom podbacila i dobila jedinicu iako je i za raspust radila a svakodnevno puno radi. Voli da gleda crtane koji nemaju tekst i imam utisak da su joj samo slike bitne a radnja i tekst su u drugom planu. Bistra je i prilično lepo rezonuje samo su joj jezici problem. Verbalno naučeno gradivo iako sporije sasvim lepo nauči. Inače drugo dete je po redu izmedju starije sestre i mladjeg brata koji su izuzetno dobri djaci. Da li je to disleksija i dali treba da se obratimo nekom lekaru?
Poštovani, Da li je disleksija ili nije u krajnjoj liniji nije ni važno pre nego što vašoj kćeri ne bude omogućen detaljan defektološki pregled organizacije psihomotorike i razvojne praksije i kvalitetno pedagoško testiranje (najbolje kod kliničkog pedagoga kakvih ima u beogradu i nišu u institutu i klinici za mentalno zdravlje. To učinite bez oklevanja jer deca sa normalnom inteligencijem i smetnjama kao što su dispraksija, disleksija, diskalkulija, dizgrafija i dizortografija, mogu zbog tih smetnji u značajnoj meri biti u inferiornijem položaju na vršnjake ukoliko se putem pedagoških "by pass" intervencija ti problemi ne dovodu pod kontrolu. Pozdrav
Postovani, imam dve cerke 11 i 5 godina, jako su razlicite, svekrva mi je nerv. Bolesnik sifra f20 mozda i ceo zivot samo kazu da je bila normalna dok su joj deca bila mala ako je to tacno. Moje pitanje je da li je to nasledna bolest i da li imam razloga za brigu i na sta treba da obratim paznju kod ponasanja svoje dece jer mi starija polako ulazi u pubertet. Hvala
Poštovana, Radi se o boljenju koje sa sobom nosi određenu naslednu predisponiranost, koja se ne mora nikada ispoljiti. Nije uputno da zbog bolesti svekrve, svoju decu stavite pod lupu i svako neuobičajeno ponašanje tumašite kao znak nasledne bolesti. To nije fer prema deci niti im može biti od koristi. Naprotiv. Međutim, ponašanje kao što je dugotrajna izolacija, samoposmatranje pred ogledalom uz čudne komentare o promeni svog izgleda ili izgleda drugih ljudi, pojava "fiks" ideja neusklađenih sa vršnjačkom grupom u kojoj se nalazi, opisivanja čudnih vidnih ili slušnih osećaja, odsutnost, znedostupnost, ponašanje kao da je u svom svetu, vođenje razgovora sa samom sobom, davanje značaja neutralnim postupcima i pojavama kakve oni nemaju, dugotrajna i uporna nesanica, su samo deo repertoara ponašanja koji mogi biti znak postojanja psihičkog poremećaja. Važno je razumeti da poremećaj obuhvata niz navedenih simpotma, dok postojanje jednog izolovanog retko ima bitnog značaja. Pozdrav
Poštovani doktore, već neko vreme pokušavam sa 18-togodišnjim sinom da dođem do psihologa ili psihijatra koji bi nam pomogao u rešavanju problema adolescencije. Molim vas, preporučite mi neku privatnu ordinaciju u nišu kojoj bih mogla da se obratim. Najviše bih volela da stupim sa vama u kontakt. Unapred zahvalna majka.
Poštovana, Žao mi je, ali nisam u poziciji da preporučujem lekare iz privatnog sektora. Mene možete potražiti na klinici za zaštitu mentalnog zdravlja u nišu svakog radnog dana prepodne i sredom popodne, na odeljenju za dečju i adolescentnu psihijatriju. Pozdrav
Pitanje je za dečjeg psihologa. Moj mlađi sin, koji je rođen u februaru 2001. God. U poslednjih par nedelja ima neverovatan strah od odlaska u školu. Problem je krenuo kada je devojčica iz razreda ispričala neke strašne priče o događajima 'iza škole'. Od tada počinju problemi - strah, plač pred odlazak u školu, povraćanje ili povišena temperatura ujutru, a zatim u toku dana, ako ostane kod kuće dete bude potpuno zdravo. . . U početku, prvih par dana nismo u postunosti sagledali veličinu problema, mislili smo da je u pitanju prehlada, pa je on tako razdražljiv. Posle par dana, smo krenuli sa pričama. . Ali sve je to uzalud. Kada pričamo suprug i ja sa njim, sve on razume i prihvata, ali kada treba da krene u školu-problem. Idemo za vreme odmora, upoznali smo ga sa školskim policajcem, čekamo ga posle škole. . . Vikendom ej sve u redu, do nedelje uveče, kada počinje panika, buđenje u toku noći, plač, a opet u ponedelajk ujutru povraćanje i nevoljan odlazak u školu. Domaće zadatke redovno i samoinicijativno radi, čak i danima kada ne ide u školu, zove drugare i sve odradi kao da planira sutra da ide. Pritom bez problema odlazi u muzičku školu (sviraklavir) i na treninge (atletika) , samo je odlazak u redovnu školu problem. Mali je veoma emotivno dete i možda je na njega uticalo i to što je suprugu pre 4 meseca dijagnostikovana multipla skleroza. Mali zna da je tata bolestan jer se u kući uvek otvoreno priča o svemu. Svako drugo veče tata daje sebi injekcije, deca to gledaju, prosto mislili smo da je bolje tako 'javno' nego da slučajno nalete na tatu koji sam sebi daje injekciju i tek onda dožive šok, jer to nije nešto što će trajati par dana - tata će do kraja života primati datu terapiju. Mali ide u treći razred, odličan je učenik, ali ima (po mojim kriterijumima) izuzetno strogog učitelja (ne mislim da je problem u učitelju, jer je treću godinu kod njega u razredu, ovo je više napomena) . Za ovih par nedelja od kada traje sve to, mali je smršao, smanjen je apetit. Inače se sasvim normalno ponaša u toku dana i vikendom, druži se sa dečicom, igra igrice na kompjuteru. . . Sve ono što je radio i ranije. Mi više nemamo ideju šta da radimo i šta da pričamo. Stariji sin (deca su jako vezana i jako se vole) je takođe uključen u sve to, provodi male odmore sa njim i velike kada mi nismo u mogućnosti da dođemo u školu. Molim vas za neki savet, jer, ponavljam, više nemam ideju kako da reagujemo. Svaka noć i svako jutro je agonija. Hvala!
Poštovana, Ne ulazeći ni u jednu srugu okolnost koja je mogla da dovede do opisanog straha, usmerićemo se na ponuđeni sadržaj, odnosno strašljive informacije koje je dečak dobio od drugarice i način na koji se strah održava i učvršćuje. Ukoliko je izvor straha informacija, bez ličnog traumatskog iskustva onda se radi o strahu niskog inteziteta, ali da je zbog drugog izvora neprijatnosti (strog učitelj) došlo da instrumentalizacije straha, odnosno pojavio se razlog zbog koga može izbeći primarnu neprijatnost. Da odgovor ne bi bio komplikovaniji od problema, savetujem da potražite pomoć dečjeg psihologa ili psihijatra koji bi radio sa dečakom po principima bihejvioralne terapije, što će vrlo brzo dovesti do rešenja problema. Sa vama svakako treba obaviti savetovanje da svojim ponašanjem ne održavte strah koji najleakše postaje instrument za izbegavanje neprijatnosti. Pozdrav
Kako ste opisali situaciju i pored moje nade da ste problem rešili moj razum govori da problemi još uvek traju, možda sa promenljivim intezitetom od ponedeljka do petka. Iako je ošte prisutna težnja da se nekom ponašanju otkrije uzrok, najčešće se zanemaruje skriveni put učenja nekog ponašanja. Taj skriveni put je reakcija okoline na događaj ili na ponašanje deteta koji može biti značajniji od samog događaja na dete. Krenimo redom. Nagrađivanje i kažnjavanje bez jasne predstave kako ih primenjivati, kada i zašto su gori od ne primenjivanja) . Ukoliko je dete imalo traumatsko iskustvo (možda reakciaj vaspitačice na njegovo pražnjenje, druge dece itd. U prostoriji) i sama prostorija, vaspitačica i deca mogu postati izvor straha, pa je potrebno postepeno razuslovljavanje a ne naglo preplavljivanje strahom. Promena vasptačice je vaša reakcija na njenu možda "nezainteresovanost" ali predlažem da prvo porazgovarate sa njom pokušate da je motivišete da promeni pristup i bude pomoć u smanjenju straha. Sa detetom umesto vođenja razgovora, treba napraviti plan "sigurnsoti", odnosno učenje postupaka ukoliko se pojavi neka neprijatnost, uz igranje te situacij po tipu "ajde ja ću kao biti vaspitačica a ti budi ti. . . " (i obrnuto) . Naravno pitajte za iskustvo drugih roditelja koji su uspešno rešili sličan problem.
Pozdrav
Da li je disleksija ili nije u krajnjoj liniji nije ni važno pre nego što vašoj kćeri ne bude omogućen detaljan defektološki pregled organizacije psihomotorike i razvojne praksije i kvalitetno pedagoško testiranje (najbolje kod kliničkog pedagoga kakvih ima u beogradu i nišu u institutu i klinici za mentalno zdravlje. To učinite bez oklevanja jer deca sa normalnom inteligencijem i smetnjama kao što su dispraksija, disleksija, diskalkulija, dizgrafija i dizortografija, mogu zbog tih smetnji u značajnoj meri biti u inferiornijem položaju na vršnjake ukoliko se putem pedagoških "by pass" intervencija ti problemi ne dovodu pod kontrolu.
Pozdrav
Radi se o boljenju koje sa sobom nosi određenu naslednu predisponiranost, koja se ne mora nikada ispoljiti. Nije uputno da zbog bolesti svekrve, svoju decu stavite pod lupu i svako neuobičajeno ponašanje tumašite kao znak nasledne bolesti. To nije fer prema deci niti im može biti od koristi. Naprotiv. Međutim, ponašanje kao što je dugotrajna izolacija, samoposmatranje pred ogledalom uz čudne komentare o promeni svog izgleda ili izgleda drugih ljudi, pojava "fiks" ideja neusklađenih sa vršnjačkom grupom u kojoj se nalazi, opisivanja čudnih vidnih ili slušnih osećaja, odsutnost, znedostupnost, ponašanje kao da je u svom svetu, vođenje razgovora sa samom sobom, davanje značaja neutralnim postupcima i pojavama kakve oni nemaju, dugotrajna i uporna nesanica, su samo deo repertoara ponašanja koji mogi biti znak postojanja psihičkog poremećaja. Važno je razumeti da poremećaj obuhvata niz navedenih simpotma, dok postojanje jednog izolovanog retko ima bitnog značaja.
Pozdrav
Žao mi je, ali nisam u poziciji da preporučujem lekare iz privatnog sektora. Mene možete potražiti na klinici za zaštitu mentalnog zdravlja u nišu svakog radnog dana prepodne i sredom popodne, na odeljenju za dečju i adolescentnu psihijatriju.
Pozdrav
Ne ulazeći ni u jednu srugu okolnost koja je mogla da dovede do opisanog straha, usmerićemo se na ponuđeni sadržaj, odnosno strašljive informacije koje je dečak dobio od drugarice i način na koji se strah održava i učvršćuje. Ukoliko je izvor straha informacija, bez ličnog traumatskog iskustva onda se radi o strahu niskog inteziteta, ali da je zbog drugog izvora neprijatnosti (strog učitelj) došlo da instrumentalizacije straha, odnosno pojavio se razlog zbog koga može izbeći primarnu neprijatnost. Da odgovor ne bi bio komplikovaniji od problema, savetujem da potražite pomoć dečjeg psihologa ili psihijatra koji bi radio sa dečakom po principima bihejvioralne terapije, što će vrlo brzo dovesti do rešenja problema. Sa vama svakako treba obaviti savetovanje da svojim ponašanjem ne održavte strah koji najleakše postaje instrument za izbegavanje neprijatnosti.
Pozdrav
Prikazano 91-95 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke