Imam devojčicu od 6 godina, predškolski uzrast, i imamo problem - odbija da ide u školu. Naime uveče se lepo spremi za školu ranac i ono što želi da obuče za školu ali ujutru je haos! Ili ne želi da ustane iz kreveta i ako je uveče otišla na vreme na spavanje ili pak sve bude u redu dok ne ode u školu do vrata kada treba da udje, onda počinje plakanje, veže se za mene ili oca i ne želi da udje - ne daj me mamice, tatice. Kada se okrenemo i odemo a ona udje sa vaspitačicom, plakanje se završi za par minuta. Pričali smo sa vaspitačicom kaže da je društvena ali ne previše aktivna na času, ali kada je direktno nešto pita odgovara tačno i razumno. Pitala sam je zašto se ne javlja ona kaže da je sramota! Onda samo joj objašnjavali da ne treba da je sramota i da treba da se javlja i ako pogrešno odgovori da to nije strašno jer škola zato služi, da se nauči ono što se nezna. Ali šta raditi sa tim strahom, jednom je bila u grupi i vaspitačica na praksi, pored njene vaspitačice, nije htela ni da se"odlepi "od mene sve dok devojka nije izašla a ona sa vaspitačicom ušla a nakon nje i ova vaspitačica i kada su se upoznale nije bilo problema. Pričala sam sa vaspitačicom kako se slaže sa drugom decom, kaže da nema problema. Domaće zadatke piše malo uz nagovaranje kako kad nekad i na svoju inicijativu. Pozitivno se izjašnjava o svojim vršnjacima i o vaspitačici. Šta raditi, još reći ću da imamo još jednu devojčicu od 3 godina ali ne pravimo neku razliku izmedju njih.
Poštovana, nije mi jasno da li vaša devojčica ide u "predškolsko" ili školu, niti mi je jasna vaša strategija "lečenja" straha. Ako je devojčica u predškolskom, a što je za njen uzrast adekvatno, onda smetnje mogu imati privremeni karakter ukoliko se smanji pritisak na njeno ponašanje. To podrazumeva da idete korak po korak i da joj prvo pomognete u savladavanju straha od odlaska bez nametanja bilo kakvih drugih zadataka koje ona treba da ispunu u predškolskom. Ona tamo treba da se pripremi i upozna sa onim što je čeka u školi a ne da se javlja, uči i piše domaće, jer možda još uvek nije spremna za to. Motorne, sposobnosti šake u tom uzrastu nisu iste kao kod sedmogodišnjeka i ako želite da detetu ogadite školu, potrebno je samo da insistirate na nečemu za šta dete nije spremno. Između šeste i sedme godine pa sve do punih osam godina deca imaju umni "skok" i treba ga prepoznati i nije u isto vreme kod svakog deteta. Sa druge strane, ukoliko devojčica ide u školu, situacija je još kritičnija jer prilagođavanje se može produžiti čak i do drugog polugođa drugog razreda, kada dete nije dovoljno umno i emocionalno spremno. Nju nije strah samo od odlaska u školu, već i od greške. Ali još uvek nije savladan prvi, a vi se uprežete da joj "izlečuite" i drugi. Jedno po jedno treba rešavati. Dok se ne ugasi prvi, ne treba se baviti drugim strahom. Dakle, ništa gore od lepih namera bez sagledavanja mogućnosti deteta i spremnosti da učini ono što mu je projektovano od ambicioznih roditelja. Strah će pobeći ako vi pomognete, ali i ostati i opstati, opet ako vi pomognete. Srdačno
moja sestra je majka devojčice uzrasta od 3 godine. Devojčica je fizički napredna ali ima problem što se tile govora i ponašanja. Dete slabo priča, ima svoj jezik, koji niko ne razume, i uglavnom se koristi njime. Tim jezikom je počela da se služi od kada je dobila mladjeg brata, koji je od nje mladji 14 meseci. Do tada je sve bilo u redu, počela je i da priča i naglo prestala. Inače, ona pohadja stariju jaslenu grupu, ali deca ne žele da se druže sa njom, izbegavaju je zato što ne želi da priča, i igra se sama sa svojim igračkama. Kada se radi o grupnom radu, učestvuje aktivno, crta, ume da broji do deset, pa čak i ponavlja neke reči na engleskom koje je gledala u crtanim filmovima. Posetili su psihologa, doktor je rekao da je sve u redu i da je došlo do disharmonije izmedju funkcija, jer je dete prohodalo sa 9 meseci i kasnije ce da propriča. Medjutim, vaspitačice u vrtiću su uporne i išle su do te mere da su ubedile roditelje da se radi o jednoj vrsti autizma, što je malo čudno jer nije njihov posao da postavljaju deci dijagnoze. Postoji i problem u porodici, jer usled današnjeg života stres je nagomilan kod oba roditelja, a ujedno i otac brže priča pa je doktor psiholog rekao da je moguće i da je dete sebe identifikovalo sa ocem, i da zbog toga priča brzo i nerazumljivo. Ujedno Vas molim za savet i mišljenje, i da li je potrebno voditi dalje kod još nekog lekara?
Poštovana, naravno da je potrebno. Potrebno je učiniti određene dijagnostičke pretrage, a ne nagađati. Vaspitačice nisu dijagnostičari, ali mogu napraviti jasnu razliku između uobičajenog i neubičajenog razvoja deteta i treba ih poslušati. Lekari nisu Bogovi (samo što nam je to teško da priznamo), pa često postoji surevnjivost kada treba reći "ja to ne znam potražite i drugo mišljenje", ali vi ga svakako potražite.
imam djevojčicu od osam godina i njen problem je što ima tikove koji su u početku bili manji u vidu žmirkanja, a kasnije se uz to razvilo i zvučni tik kao hm. Sada se još više pogoršalo, jer pored navedenih tikova sad se pojavljuje kolutanje očiju, zijevanje i pravljenje grimasa. Njen EEG u spavanju je loš i ostao je nejasan zato što ona ima nalaz klasičnog epileptičara, a ona nema nikakvih napada. Doktori su sumnjali da je nešto na mozgu ali snimak je bio uredan. Ovi tikovi su se pojavili u zadnjih godinu dana, pa mi treba savjet gdje, kako i kome da se javim za pomoć, a ujedno koja bi mogla biti dijagnoza i da li su to samo prolazni tikovi?
Poštovana, opisana klinička slika zahteva detaljnije sagledavanje, možda i u bolničkim uslovima, gde bi se učinila dodatna EEG ispitivanja (nakon deprivacije spavanja, eventualno holter EEG), kao i magnetna rezonanca, ali i objektivno sagledalo ponašanje devojčice, kao i efekti eventualnog uvođenja terapije. Odeljenja osoposobljena za takvu dijagnostiku se nalaze u Beogradu (Klinika za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu, Institut za mentalno zdravlje), u Nišu (Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja) i N.Sadu. Srdačno
Otkrivanje autizma kod jednogodišnjeg deteta, i gde možemo dovesti dete na pregled ili posmatranje u vezi toga jer sumnjamo da ponekad slabo reaguje i da je nedovoljno uključeno u komunikaciju?
Poštovana, za sadane postoji adekvatan protokol za kliničko detektovanje autizma u tako ranom periodu. Na tom uzrastu važnije je ustanoviti da li dete dobro vidi, čuje, i obaviti neurološki pregled nego tragati za dečjim psihijatrom. Srdačno
Poštovana, nije mi jasno da li vaša devojčica ide u "predškolsko" ili školu, niti mi je jasna vaša strategija "lečenja" straha. Ako je devojčica u predškolskom, a što je za njen uzrast adekvatno, onda smetnje mogu imati privremeni karakter ukoliko se smanji pritisak na njeno ponašanje. To podrazumeva da idete korak po korak i da joj prvo pomognete u savladavanju straha od odlaska bez nametanja bilo kakvih drugih zadataka koje ona treba da ispunu u predškolskom. Ona tamo treba da se pripremi i upozna sa onim što je čeka u školi a ne da se javlja, uči i piše domaće, jer možda još uvek nije spremna za to. Motorne, sposobnosti šake u tom uzrastu nisu iste kao kod sedmogodišnjeka i ako želite da detetu ogadite školu, potrebno je samo da insistirate na nečemu za šta dete nije spremno. Između šeste i sedme godine pa sve do punih osam godina deca imaju umni "skok" i treba ga prepoznati i nije u isto vreme kod svakog deteta. Sa druge strane, ukoliko devojčica ide u školu, situacija je još kritičnija jer prilagođavanje se može produžiti čak i do drugog polugođa drugog razreda, kada dete nije dovoljno umno i emocionalno spremno. Nju nije strah samo od odlaska u školu, već i od greške. Ali još uvek nije savladan prvi, a vi se uprežete da joj "izlečuite" i drugi. Jedno po jedno treba rešavati. Dok se ne ugasi prvi, ne treba se baviti drugim strahom. Dakle, ništa gore od lepih namera bez sagledavanja mogućnosti deteta i spremnosti da učini ono što mu je projektovano od ambicioznih roditelja. Strah će pobeći ako vi pomognete, ali i ostati i opstati, opet ako vi pomognete. Srdačno
Poštovana, naravno da je potrebno. Potrebno je učiniti određene dijagnostičke pretrage, a ne nagađati. Vaspitačice nisu dijagnostičari, ali mogu napraviti jasnu razliku između uobičajenog i neubičajenog razvoja deteta i treba ih poslušati. Lekari nisu Bogovi (samo što nam je to teško da priznamo), pa često postoji surevnjivost kada treba reći "ja to ne znam potražite i drugo mišljenje", ali vi ga svakako potražite.
Potražite tekst "Nesanica" dr Ljiljane Trajanović na ovom sajtu u meniju Psihologija Danas. Srdačno
Poštovana, opisana klinička slika zahteva detaljnije sagledavanje, možda i u bolničkim uslovima, gde bi se učinila dodatna EEG ispitivanja (nakon deprivacije spavanja, eventualno holter EEG), kao i magnetna rezonanca, ali i objektivno sagledalo ponašanje devojčice, kao i efekti eventualnog uvođenja terapije. Odeljenja osoposobljena za takvu dijagnostiku se nalaze u Beogradu (Klinika za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu, Institut za mentalno zdravlje), u Nišu (Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja) i N.Sadu. Srdačno
Otkrivanje autizma kod jednogodišnjeg deteta, i gde možemo dovesti dete na pregled ili posmatranje u vezi toga jer sumnjamo da ponekad slabo reaguje i da je nedovoljno uključeno u komunikaciju?
Odgovoreno: 07. 02. 2009.Poštovana, za sadane postoji adekvatan protokol za kliničko detektovanje autizma u tako ranom periodu. Na tom uzrastu važnije je ustanoviti da li dete dobro vidi, čuje, i obaviti neurološki pregled nego tragati za dečjim psihijatrom. Srdačno
Prikazano 246-250 od ukupno 531 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke