Da zakažete pregled pozovite 063 687 460

Zakažete pregled 063 687 460

Najnoviji odgovori (91093)

  1. Postovani doktore pre 2 god smo se preselili i manjeg u veci grad.Moja cerka je tamo zavrsila 4-ti razred osnovne skole.Bila je odlican djak,i poslusno dete.Kod nje je to preseljenje ponekad izazivalo bes,ali smo razgovorom uvek dolazili do istog cilja, da smo se preselili zbog posla,a iz zbog njihove bolje buducnosti.Imamo i mladjeg sina za kojeg je svaka promena normalna.Posle godinu dana provedenih u novoj sredini stekla je nove prijatelje,ali nikada nije u potpunosti bila zadovoljna.Ona je i dosta zatvorena osoba.Posle 1 godine je pocela da izlazi sa drugaricama u 'skolsko ' kako deca to kazu.Jedne veceri sam se vratila s posla ona je vec bila izasla javivsi se suprugu.Ja sam se tu naljutila i biciklom otisla po nju. Ona je bez reci dosla kuci. Razgovarali smo da je jos mala za takve izlaske,da treba ranije da se vraca kuci,i odredili joj kaznu...Sutradan smo otisli na posao,ona je bratu dala da igra igrice usla u sobu i popila 30 kom.bromazepama od 1,5 i 20.kom. od 3mg.! Kada smo dosli kuci ona je samo spavala ja sam je budila i sin je rekao da ceo dan spava.Slucajno sam videla da ih nema lekovi i odmah smo je odvezli u bolnicu.Posle je bila kod psihijatra 5 meseci ali je uvek bila nezadovoljna s njim.Usprotivila bih se kada bih smo trebali da idemo ali je ipak odlazila.On nam je rekao da napravimo pauzu ali ona sada nece da ide kod njega.Pa ja vas sada molim da mi kazete sta jedno dete od tada 12. god. navodi na takve postupke i da li bih trebali da promenimo doktora.Ona je sada dobar djak, poslusna,voli ponekad da podigne glas ali je i dalje zatvorena osoba.Mozda bih ja volela da je vise komunikativnija

    Odgovoreno: 08. 05. 2007.

    • Postovana gospodjo, pokusaj samoubistva u medicini i psihijatriji predstavlja najurgentnije stanje. Takav dogadjaj, ma sta da stoji kao njegov uzrok i povod, morao bi biti ALARM za okruzenje u kojoj se osoba nalazi koje treba da mobilise snage za drugacije odnose. Na porodica je najvece iskusenje promene, ali joj drustvo daje podrsku delegirajuci joj strucno lice kao pomoc, ali glavni kreator promene ostaje PORODICA. Zato mislim da promena doktora nece doneti promenu odnosa, vec angazovanje cele porodice u radu sa psihijatrom. Pre svega zbog cinjenice da problem ne mora biti u detetu ili adolescentu koja pokusa samoubistvo (i najcesce nije), vec u RELACIJI (najcesce porodicnoj) koju dete ili adolescent ponasanjem pokusava da regulise. Tipicno, adolescent koji pokusa samoubistvo pokazuje znake depresivnosti: depresivno raspoloženje (tuga), gubitak interesovanja i radosti, smanjenu energiju (brzu zamorljivost i smanjenu aktivnost), a u radu sa porodicom se kao redovne otvore teme jaka KONTROLA ponasanja adolescenta i neuspesna borba adolescenta za vecom nezavisnoscu, medjusobno emocionalno udaljavanje, i naglaseno stereotipno shvatanje ULOGA MUSKOG I ZENSKOG POLA od strane roditelja. Depresivnost nastaje kao posledica niza po osobu nepovoljnih dogadjaja nad kojim ona nema kontrolu sto uslovljava pojavu tzv. naucene bespomocnosti. Hronologija "bespomocnosti" u slucaju vase kceri je evidentna: preseljenje, bes koji se ne sme ispoljiti, pozicija slabijeg i neprilagodljivog u odnosu na "zlatnog" mladjeg brata, neuspeli pokusaj ukljucivanja u vrsnjacko drzenje (druzenje sa drugaricama u "skolskom" prekida ljutita majka na bicikli uz zadovoljstvo bezpogovrnim povinovanjem devojcice). Na skali stresnih zivotnih dogadjaja adolescenata ove situacije zauzimaju visoke pozicije. Pitam se da li se ona jos uvek druzi sa pomenutim drugaricama, obzirom da ste vi procenili da je jedino ona "manja" od njih? Kulminacija je usledila ispijanjem 50 tableta (!) sedativa. Cijih? Kome je to u vasoj kuci potrebno 50 tableta za smirenje? Ko bi to imao problem u vasoj porodici kada vasa kcer ne bi imala problema? Da li ona svojim ponasanjem spasava nekog od velikog uznemirenja za koje su bile potrebni sedativi? Ovo su pitanja koja se, priznacete, sama namecu. Nezadovoljstvo koje opisujete kod vase kceri odlaskom kod psihijatra, dozivljavam kao nastavak hronologije bespomocnosti. Ona se protivi, ali je nemocna, kao i psihijatar koji ne moze imati uticaja na nekoga ko nema motiv da saradjuje. A uticaj se stvara kroz dobar odnos. Ja predlazem da nakon ove pauze vi i suprug predlozite kcerki da kao porodica odete kod njenog lekara i da tako nastavite dalje vidjanje sa njim. Mozda bi i vas suprug bio za to, jer nisam bas siguran da je i on srecan u situacijama kada dogovor izmedju njega i kceri vi ponistite i ljutito na bicikli odjurite da ispravite njihove "greske". Porodicno savetovanje ce vasoj kcerki pomoci da sebe vise ne dozivljava kao krivca za sopstveno stanje, jer kao psihijatar imam prilike da se uverim da se odlazak kod psihijatra cesto dozivljava kao kazna, pogotovo ako je osoba na to prisiljena. Obzirom da je doslo i do pozitivne promene u njenom ponasanju, mislim da su ona i psihijatar ucinili sa svoje strane mnogo. Ostalo je da to ucine i oni koji tu pozitivnu promenu mogu jos vise mogu da ojacaju. Da bi neko bio komunikativan i pricljiv, potrebno je da ima snazan dozivljaj da je saslusan i uvazen. Ali ako se jednom zahteva bezpogovorna poslusnost, a drugi put pricljivost, tu otvorenoj komunikaciji nema mesta. Srecno

  1. Postovani doktore,imam dete od 2,5 god. koje je hiper aktivno! Mozete li mi odgovoriti na koji nacin da se kao roditelji postavimo prema njemu. Hvala unapred!

    Odgovoreno: 19. 04. 2007.
    • Interesantno je da sto je pitanje krace, ono zahteva duzi odgovor. "Hiperaktivno dete" je, na zalost, u danasnje vreme vise moderna fraza, nego opis ponasanja deteta. Upotrebljava se za sve i svasta. Klinicki, hiperkineticki poremecaj obuhvata veoma usko polje ponasanja deteta i ima svoje jasne dijagnosticke parametre. Ali izmedju ovih dveju kategorija (one rasprostranjene u narodu i one koju decji psihijatri koriste), velika je razlika. Pravi hipirekineticki poremecaj evidentan je od najranijeg uzrasta ("jos u stomaku nije mirovao..cim je prohoda odmah je i potrcao...usta ne zatvara...itd.") i ima sveprozimajuci socijalni aspekt (u svim nedovoljno strukturisanim socijalnim situacijama), a pracen je poremecajem paznje i impulsivnoscu. Ova deca cesto cine nestasluke koji su vise odraz nepromisljenosti i neplanskog ponasanja, nego namere. Kod pojedine dece se moze uociti i motorna nespretnost (trapavost), a neretko i mucanje ili tikovi ili se ovi znaci naizmenicno pretacu sa hiperaktivnoscu. Veliki rizik za nastanak ovog poremecaja nosi medjuigra dva vazna faktora. Genetike i uticaj okoline. Uticaj gena je nesumnjiv, ali ni uticaj okoline nije zanemarljiv. Poremecaj ima odredjni korelat i u nalazima elekticne aktivnosti mozga (EEG) u takozanom poremecenom odnosu beta-teta mozdanih talasa, kao i biohemizmu mozga. I na kraju, lekovi i specificna bihejvioralna terapija imaju snazan efekat na promenu ponasanja deteta. Hiperkinetski poremecaj treba ozbiljno shvatiti, imajuci u vidu i posledice koje za sobom nosi kako za razvoj deteta, tako i za kvalitet zivota porodice i na kraju i posledice po drustvo, jer u odraslom dobu, nelecene osobe imaju velikih problema u organizaciji svog emoconalnog, porodicnog, drustvenog i profesionalnog zivota, uz kalemnjenje drugih psihijatrijskih poremecaja kao posledice nacina zivota. Zbog toga, oprezno sa dijagnozama i etiketama jer bez konkretnog opisa sta se podrazumeva pod hiperaktivnoscu. Predlazem da se konsultujete sa decijim psihijatrom o tome sta se ocekuje u ponasanju deteta od 2,5 godine (koje je tada dominantno motorno aktivno), ali i da proceni da li se radi o hiperkinetskom poremecaju ili o ocekivanoj istrazivackoj i stimulativnoj aktivnosti deteta odgovarajucoj za uzrast, ali u okolnostima snizene tolerancije roditelja na takvo ponasanje deteta. Ovo poslednje cak moze biti i vazan pokretac hiperaktivnog ponasanja deteta, jer paradoksalno pokrece dete na jos vecu aktivnost umesto da je umiri kao sto to roditelji ocekuju kada izgovaraju "smiri se...pasces..nemoj to da radis...ti si nemoguc...puci ce mi glava od tebe''. Zvuci poznato, zar ne? Srdacan pozdrav.

  1. Poštovani, molim Vas da mi pomognete u kanalisanju ponašanja moje petogodišnje devojčice.Radi se o hiperaktivnom,svestranom i emotivnom detetu kod koje sam (u poslednje vreme pogotovo) primetila odsustvo reakcija na moje molbe i zahteve.Reaguje veoma burno( u negativnom smislu), ima tzv histerične napade( vrišti,udara se i štipa) i ja sam već pomalo očajna zbog toga jer mislim da mi polako "izmiče iz ruku". Probala sam svakakve prilaze i čini mi se da ništa "ne pali". Molim neki konkretan savet ili naziv literature koji će mi pomoći u rešavanju gore navedenog. Unapred zahvalna !

    Odgovoreno: 19. 04. 2007.
    • Postovana, opisali ste svoje dete kao uzbudljivo i pozitivno, ali sa negativnim burnim reakcijama, koje vi dozivljavate kao "izmicanje" ponasanja deteta "iz ruku". Iako se sintagma "dete mi izmice iz ruku" koristi kao postapalica, ona na metaforican nacin zaista verno objasnjava potrebu roditelja da kontrolisu ponasanje svoje dece, pa i fizicki (rukama). Najuspesniji nacin da neuspesno vaspitavate dete je probati mnogo razlicitih prilaza. Cini mi se da sam o tome vec pisao, da roditelji mogu probati hiljadu razlicitih vaspitnih stilova, ali onda takvo resenje postaje veci problem od problema koji resavaju. Samo doslednost, predvidljivost, sigurnost, odgovornost i odmerenost u postupanju roditelja donosi uspeh. I naravno, poznavanje osnovnih principa ucenja novih ponasanja. U protivnom, deca dobijaju moc za koju nisu spremna, a uce ponasanje koje generalno nije prihvatljivo u drustvu. Molim vas, procitajte ranija pitanja i odgovore, uveren sam da je bilo pitanja slicno vasem, pa nema potrebe da ponavljam odgovor, jer je princip pozitivnog roditeljstva veoma jednostavan i podrazumeva nekoliko intervencija koje se dosledno sprovode tokom duzeg vremena. Druga vazna stvar je da pratite rast i umno-emocionalni razvoj svoga deteta kako se nebi "zamrzli" primenjujuci resenja koja su veci problem od samog problematicnog ponasanja deteta, vec i sami modifikovali sopstveno ponasanje u skladu sa potrebama razlicitih faza razvoja. Literatura je sarolika. Metode koje ja primenjujem, a one su iz kruga porodicne bihejvioralne psihoterapije, postaracu se da u skorasnje vreme budu dostupne na ovom web sajtu. Za sada mozete pronaci moje tekstove na "home page-u" i odeljku "zdravlje dece", gde posebno preporucujem tekstove "Vestina roditeljstva" i "Kako izaci na kraj sa detetovom ljutnjom". Srdacan pozdrav

  1. Imam decaka od 9 god.Odlican je ucenik,omiljen u drustvu.Jedina primedba uciteljice je da je nemiran na sta on odgovara da mu je dosadno.Pre koji dan sam ga nasla kako jeca nad knjigom.Obavezna lektira Ruzno pace,dosao je do dela gde svi maltretiraju glavnog junaka.Kaze da je to ruzno i nece da cita dalje.Procitam mu pricu da vidi da ima sretan kraj,otplakao ju je celu.Ni sutra ne zeli da je cita.Pokusala sam da mu objasnim da su svi ljudi razliciti ali da te razlike ne prihvataju svi isto.Dajem primer debeljuce iz njegovog razreda koga svi zadirkuju,pa verovatno i on.Gleda me sirom otvorenih ociju,ne komentarise.Sledeci dan isto ne zeli da cuje za Ruzno pace.Pravimo kompromis citace bilo koju drugu pricu iz knjige a ja cu mu pomoci oko sastava.Svako je ispunio svoj deo dogovora. Iskreno,iznenadjena sam njegovom reakcijom u toj situaciji.Da li sam dobro postupila? Hvala

    Odgovoreno: 17. 04. 2007.


    • Andersenove bajke su postale veoma popularne i neizostavno stivo za decu upravo zbog svoje jasnoce, sazetosti i neverovatno snaznih obrta u malo teksta. Efekat koje one izazivaju su upravo razrogacene oci i otvorena usta kao neverbalni znak uzbudjenja i aktivno usmerene i fokusirane paznje. Moguce je da je bajka kod vaseg sina imala uticaj na njegovu senzibilnu i lako uzbudljivu "licnost", ali i dotakla neku "osetljivu temu" koja u njemu izaziva strasljive misli i emocije, obzirom da je insistirao da izbegne dalje "suocavanje", sto je fobicna reakcija. A strahovi se gase suocavanjem. Medjutim, moji komentari o povodima za takvim ponasanjem su vise nagadjanje nego ozbiljna analiza. Kakva je razmisljanja i secanja je pokrenula prica, ostaje na vama da u razgovoru sa sinom otkrijete i pomognete mu da uoci pravu poruku price koja je ustvari pozitivna i ohrabrujuca. Da li roditelj dobro postupa govori ponasanje deteta nakon postupanja roditelja. Vase postupanje je bilo uspesno u smirivanju straha. Sledeci korak je suocavanje i razresenje. Za to je potreban jos jedan razgovor.

  1. Poštovani doktore Stankoviću Neznam da li vi možete da mi pomognete,ali ipak ću vam postaviti pitanje: U vezi sam sa čovekom koji ima dete iz vanbračne zajednice ona ima devet godina.Nas dvoje smo u vezi četiri godine i ona nezna da ja postojim u životu njenog oca. Kada spomenem temu upoznavaja on večito govori da ima vremena,da je još uvek mala i da neželi da je istraumra (jednom je imao takvo iskustvo). Da napomenem što se tiče majčine strane tu nema nikakve pomoći,njoj tako odgovara,da otac neupoznaje dete sa nikim. Inače on nju viđa dva sata svake nedelje jer majka neželi drugačije,nebi sada da govorim o njenom vaspitavanju deteta ali u svakom slučaju nije humano ni prema detetu niti prema ocu tog deteta.

    Odgovoreno: 17. 04. 2007.


    • Postovana neshvacena, Vase pitanje je na mestu kao i zabrinutost koju izrazavate. Svaka porodica prolazi kroz ubicajene i neuobicajene faze svog razvoja, rasta i smanjivanja. Prelaz iz jedne faze u drugu predstavlja tzv. tranzicionu tacku. Jena od njih je separacija roditelja i razvod, kao i stvaranje novih porodica. Tranzicione tacke su vazne jer se u njima stvara najveca napetost i rizik od pojave simptoma kod nekog clana porodice. Da bi se snizio nivo napetosti clanovi porodice preduzimaju razlicite intervencije. Ili pronalaze resenje kroz prilagodjavanje na novu situaciju i nastavljaju dalje kroz gradjenje novih odnosa i komunikacija ili prave nezdravu atmosferu stalnim ponavljanjem konflikata ili stalnim izbegavanjem resavanjem problema, razblazivanjem, sakrivanjem, zataskavanjem, sto zaustava razvoj novih porodicnih sistema i njenih "starih i novih" clanova. U ovom drugom slucaju zapocinju se novi odnosi koji se ne mogu u potpunosti razviti i ostvariti jer prethodni nisu zavrseni ili drugacije definisani. Drugim recima, tada se recimo kaze da brak jeste razveden, ali da se supruznici emocionalno nikada nisu razveli. Licnosti ukljucene u mrezu takvih nezdravih odnosa dele se na insajdere i autsajdere. Tada najslabiji clan(ovi) (obicno jedno dete) postaje i najranjiviji clan i dobija funkciju upijaca napetosti i ulazi u rizik da razvije neko simptomatsko ponasanje (psihicki poremecaj). Moguce da devojcica koju ste pomenuli upravo ima tu ulogu i otuda i toliku ranjivost. Vaznost uloge regulatora odnosa roditelja i upijaca napetosti iz njihove komunikacije iziskuje i njihovo angazovanje u njenoj zastiti (mnogo je cuvaju od drugih stresova). Dakle, razvod nije dogadjaj, vec proces koji zahteva vreme, ali i zrelost onih koji se odlucuju na takav korak. Taj proces traje 2-4 godine. Muskarci u proseku godinu dana nakon razvoda zapocinju novu emocionalnu vezu, a zene nakon dve do tri godine. Najteza uloga u porodicnom sistemu vezana je za ulogu macehe i ocuha, imajuci u vidu mitove o zloj macehi i nasilnom ocuhu. Treba imati na umu da je potrebno u proseku 6 GODINA da nebioloski roditelj uspostavi kvalitet roditeljstva dolaskom u novu porodicu. Ulazak u adolescenciju dodatno komplikuje situaciju, ali to za sada u vasem slucaju nije aktuelno. Takodje, nekada porodice mogu biti istovremeno u vise tranzicionih tacaka i faza, a u vasem primeru upravo je to slucaj. Sto duze traje prelazni period izmedju zapocinjanja novih zivotnih ciklusa, to je iscrpljivanje pozitivnih snaga vece. Sve ovo treba imati na umu i naravno zapitati se sta od svega sto se desava treba zadrzati, a sta menjati.

Prikazano 511-515 od ukupno 529 pitanja