Imam izraženu empatiju, odnosno psihički se veoma opterećujem sa tuđim problemima. Nije tu samo reč o mojoj porodici i prijateljima, već i o nepoznatim ljudima koje svakodnevno srećem, ili pročitam na netu o njihovim problemima. Teške situacije i problemi drugih ljudi me jako pogađaju, izazivaju mi bol, pogotovo ako ne mogu da im pomognem, a često se i ne usuđujem da se upustim u to da im pomognem zato što se bojim da im slučajno ne odmognem. Dakle moja preterana empatija, osetljivost, neodlučnost i bojažljivost od stupanja u akciju su problem.
Na koji način psihijatri i psiholozi štite sebe od toga da na njih ne utiču pacijentovi problemi?
Da li postoje neke posebne tehnike za to, i ako postoje možete li mi reći kako i ja da ih naučim i primenim?
Poštovana, Empatija je jedna zaista lepa osobina koju osoba može da poseduje i podrazumeva sposobnost iskrenog razumevanja i doživljavanja nečijeg problema ili teškoće kao opšteljudske pojave, bez osuđivanja, sa potpunim prihvatanjem. Međutim, empatija nije isto što i nemanje granice prema drugim ljudima i u tom smislu stručnjaci koji se bave psihološkim zdravljem kao psiholozi ili psihijatri moraju imati upravo te granice u odnosu na pacijenta i svoj integritet kao ličnosti. Kod vas je očigledno u pitanju upravo taj problem - nedovoljno čvrste tj. Previše propoustljive granice ličnosti tako da vas previše dodiruju (" preplavljuju") tuđi problemi makar da se i ne radi o bliskim osobama. To može biti i znak još uvek nedovoljne psihičke zrelosti ili pak trajna karakteristika. U svakom slučaju, ne postoje tehnike da se to nauči već sa sazrevanjem ličnosti i njene svesnosti da je ona posebna osoba, a drugi ljudi takođe posebne osobe, stiče se sposobnost nepoistovećivanja sa tuđim problemom odnosno, bolje rečen, ne dozvoljavanje da osobu preplavi tuđi problem tako da ona ne može normalno da funkcioniše. Možete doći na psihoterapiju radi postizanja uvida u ovo o čemu govorim kao i zbog učenja kako da kontrolišete svoje emocije, a da istovremeno ne izgubite empatiju. Takođe, verovatno da imate i neke strahove koje vi nazivate bojažljivost koji vas onemogućavaju da stupite u akciju i zaista pomognete onima kojima želite.
Zanima me kako najbolje da se resim ogromne ankisoznosti i panike koju osecam bez nekog posebnog razloga niti dogadjaja kojim bi ona bila izazvana. Krvna slika i celokupno telo, pritisak i bukvalno sve je u vrhunskom stanju, ali me idalje muci ogromna anksioznost. Vec 2 dana sam pio po tabletu bromazepama ali sam od danas resio da se vise nebavim takvim lekovima jer su opasni i poceo da pijem kapsule valerianuma i hmelja. 28. Septembra mi je zakazan pregled kod psihologa, ali se bojim da mi nece mnogo pomoci jer jednostavno za ovakvo desavanje u momo telu i mozgu prosto nepostoji objasnjenje. Sve u svemu ove kapsule valerijanuma nisu lose ali nepomazu bog zna sta. Pre svih ovih simptoma sam imao jednu veoma veoma veoma dugu epizodu zloupotrebe zestokih alkoholnih pica pa se pitam da nije mozda neka anksioznost izazvana time. U svakom slucaju imajte na umu da mi je sa telom sve ok, samo me zanima kako da pobedim ovu anksionznost koja mi muci psihu i telo?
Poštovani, Unapred iskazujete nepoverenje pregledu kod psihologa, a to je u startu loše za vas. I sama sam psiholog pa vam mogu reći da simptomi anksioznosti koje u skorije vreme učestalo osećate mogu da se leče i otklone putem psihoterapije i razgovora sa stručnjakom jer upravo tako jedino možete proniknuti u srž prblema. Navodite period pijenja i zloupotrebe žestokih alkoholnih pića što može ukazivati na vašu psihološku zavisnost od nekih supstanci, a moguće i o obliku alkoholizma. S obzirom da ste svesni situacije u kojoj se nalazite najbolje je da odete na zakazani pregled kod psihologa pa ako ne bude boljitka možete doći i na psihoterapiju u dz " jedro" gde radim. Pozdrav
Poštovana aida, moja mama boluje od bipolarnog afektivnog poremećaja ima 65 godina, leči se u klinici, , dr laza lazarević" kod dr olivere stanković. Od terapije uzima eftil tbl 333+145 mg 1+0+2, sizap tbl. 10 mg 0+0+1, haloperidol tbl 2 mg 1+0+1, mendilex tbl. 2 mg 1+0+0, bensedin tbl. 5 mg 1+0+2. Poslednja hospitalizacija je bila u mart mesecu ove godine, uzima navedenu terapiju ali je više u depresivnim fazama i nema volje za životom. Moje pitanje je da li je za moju mamu indikovana i psihoterapija jer ja kao laik smatram da bi joj doosta pomogla psihoterapija i da li se sa takvom populacijom uopšte radi psihoterapija. Ovo vas pitam zato što doktorka psihijatar koja vodi moju mamu me ubeđuje da je to bacaje para i da nema nikakve pomoći sem lekova, jer jednom bolesna zauvek bolesna i to me je dosta povredilo. Unapred zahvalna ana
Poštovana, Pošto nisam psihijatar i nisam kompetentna da vam odgovorim da li su ti lekovi adekvatni ili ne i s obzirom da vašu mamu već vodi određen psihijatar, smatram da je nivo poverenja koji imate u tu lekarku i naravno koji ima vaša majka glavni indikator da li ćete slediti njena uputstva ili ne. Mi psiholozi ne postavljamo dijagnoze kao takve mada je navedeni bipolarni poremećaj, koliko znam, ozbiljna dijagnoza i da je potrebno ponekad i bolničko lečenje, što je vaša majka i iskusila. Što se tiče psihoterapije znam da kod nekih težih psihičkih oboljenja ona nije indikaovana, ali ako je vaša mama svesna i orijentisana i ukoliko ima motivaciju ne bi bilo loše pokušati, naravno uz lekove, i sa psihoterapijom. Postoje i psihijatri koji su i sami psihoterapijski orijentisani pa koriste u radu i taj pristup pored medikamentoznog. Razumem da vam je teško pala doktorkina opaska " jednom bolesna - zauvek bolesna", ali to je samo jedan od pristupa u gledanju na zdravlje i bolest uopšte. Uvek ima nade za izlečenjem ako postoji volja za ozdravljenjem, motivacija i volja za životom. Naravno, vaša majka je glavni subjekt u svemu tome i neophodan je njen pristanak na psihoterapiju. Možete sa njom razgovarati u tom smislu i videti kolike su njene snage. Kroz psihoterapiju se ulazi u ozbiljne uvide u svoju ličnost i uzroke bolesti i simptoma što nekim pacijentima bude veoma teško i imaju jake otpore, potiskuju jer se ne mogu suočiti sa svojom podsvesti. Pomozite majci u meri u kojoj vi možete ali više u smislu da je motivišete da prihvati razgovor kod nekog stručnjaka koji se time bavi. Pozdrav
Zapala sam u duboku depresiju zbog osećaja griže savesti. Moj stric je umro pre nedelju dana. Sat vremena pre smrti je bio kod mene i ja sam mu dala jednu cašicu rakije da popije. Nakon toga odlazi kući da cepa drva i umire. Inače, bio je hroničan pušač i pio je dosta. Imam osećaj kao da je čašica rakije njega ubila.
Kako da se rešim osećaja griže savesti, jer moje psihičko stanje se skroz promenilo?
Poštovana, Na neki način vrlo racionalno morate analizirati situaciju i svesno pristupiti celoj stvari. Vaš stric je umro i vi ste zbog toga doživeli veliki stres, a realnost je bila takva da je neposredno pre smri popio kod vas čašicu rakije. Ali, iz toga ne proizilazi nužno da ste vi krivi za njegovu smrt. Sami kažete da je on bio alkoholičar, a to je ozbiljna bolest, on je svoje zdravlje već godinama ugrožavao preteranim pijenjem i pušenjem. Stoga, on je sam bio odgovoran za svoj život, način kako ga je živeo pa, ako hoćete, ma koliko to surovo i grubo zvučalo, i za svoju smrt. Očigledno da nije umeo niti hteo da kontroliše sebe i svoje porive, preterivao je u svemu. Isto tako, vi ste odgovorni za sebe i svoj način razmišljanja pa u tom smislu i za osećaj griže savesti koji sada sebi (svesno ili nesvesno) nabacujete. Nužno je da shvatite da time ne možete učiniti ništa dobro sebi, jer je to vrsta samokažnjavanja (a vi niste ništa krivi) pa ni drugima, a pogotovo ne možete povratiti svog strica, nažalost. Ponekad naša psiha funkcioniše tako da kompenzuje nedostatak lične snage i samopouzdanja osećanjem krivice i samooptuživanjem da bi sebi obezbedila osećaj moći da je mogla nešto učiniti da spreči ono što se desilo. To su mehanizmi odbrane koji najčešće nisu svesni i donekle su i normalni kada se desi neka stresna situacija. Sačekajte neko vreme, a onda možete doći i na psihoterapiju ako ne uspete da izađete iz začaranog kruga samookrivljavanja.
Imam 20 godina,a dečko i ja smo raskinuli pre pola godine. Od tada se ne čujemo, ali ja nikako ne mogu da se pomirim sa tim, svaki dan mi je sve gore i gore. Nemam socijalni zivot, nemam zelju da izlazim napolje. Samo ležim i plačem, nista ne jedem i ne mogu da se pomirim sa činjenicom da osoba sa kojom sam delila sve pune 3 godine, nije više u mom životu i da je prestao da me voli.
Milion pitanja mi je u glavi i užasno se plašim hocu li moci uopšte proći kroz to, jer imam osećaj da sam već "otupela"
Šta da radim? Mogu li mi posete psihijatru pomoći?
Poštovana, Može vam pomoći poseta psihologu ili psihoterapeutu jer vam je potreban razgovor i dijalog sa stručnjakom koji vam može pomoći da izađete iz trenutnih psiholoških poteškoća. Za početak bih vam savetovala da na svoju bivšu vezu pokušate da gledate na drugačiji način, da vidite koji je deo vaše odgovornosti u celokupnom ishodu i šta ste iz toga mogli naučiti o sebi. Izolacija i povlačenje iz društva i kontakata je najgore rešenje, ali i to je razumljiv odgovor vaše psihe na činjenicu lišavanja od nečega i nekoga ko vam je puno značio. Potrebno je da za početak prihvatite realnost, ali i da taj gubitak ne poistovećujete sa ličnom vrednošću i ljubavi prema sebi.
Empatija je jedna zaista lepa osobina koju osoba može da poseduje i podrazumeva sposobnost iskrenog razumevanja i doživljavanja nečijeg problema ili teškoće kao opšteljudske pojave, bez osuđivanja, sa potpunim prihvatanjem. Međutim, empatija nije isto što i nemanje granice prema drugim ljudima i u tom smislu stručnjaci koji se bave psihološkim zdravljem kao psiholozi ili psihijatri moraju imati upravo te granice u odnosu na pacijenta i svoj integritet kao ličnosti. Kod vas je očigledno u pitanju upravo taj problem - nedovoljno čvrste tj. Previše propoustljive granice ličnosti tako da vas previše dodiruju (" preplavljuju") tuđi problemi makar da se i ne radi o bliskim osobama. To može biti i znak još uvek nedovoljne psihičke zrelosti ili pak trajna karakteristika. U svakom slučaju, ne postoje tehnike da se to nauči već sa sazrevanjem ličnosti i njene svesnosti da je ona posebna osoba, a drugi ljudi takođe posebne osobe, stiče se sposobnost nepoistovećivanja sa tuđim problemom odnosno, bolje rečen, ne dozvoljavanje da osobu preplavi tuđi problem tako da ona ne može normalno da funkcioniše. Možete doći na psihoterapiju radi postizanja uvida u ovo o čemu govorim kao i zbog učenja kako da kontrolišete svoje emocije, a da istovremeno ne izgubite empatiju. Takođe, verovatno da imate i neke strahove koje vi nazivate bojažljivost koji vas onemogućavaju da stupite u akciju i zaista pomognete onima kojima želite.
Pozdrav
Unapred iskazujete nepoverenje pregledu kod psihologa, a to je u startu loše za vas. I sama sam psiholog pa vam mogu reći da simptomi anksioznosti koje u skorije vreme učestalo osećate mogu da se leče i otklone putem psihoterapije i razgovora sa stručnjakom jer upravo tako jedino možete proniknuti u srž prblema. Navodite period pijenja i zloupotrebe žestokih alkoholnih pića što može ukazivati na vašu psihološku zavisnost od nekih supstanci, a moguće i o obliku alkoholizma. S obzirom da ste svesni situacije u kojoj se nalazite najbolje je da odete na zakazani pregled kod psihologa pa ako ne bude boljitka možete doći i na psihoterapiju u dz " jedro" gde radim.
Pozdrav
Pošto nisam psihijatar i nisam kompetentna da vam odgovorim da li su ti lekovi adekvatni ili ne i s obzirom da vašu mamu već vodi određen psihijatar, smatram da je nivo poverenja koji imate u tu lekarku i naravno koji ima vaša majka glavni indikator da li ćete slediti njena uputstva ili ne. Mi psiholozi ne postavljamo dijagnoze kao takve mada je navedeni bipolarni poremećaj, koliko znam, ozbiljna dijagnoza i da je potrebno ponekad i bolničko lečenje, što je vaša majka i iskusila. Što se tiče psihoterapije znam da kod nekih težih psihičkih oboljenja ona nije indikaovana, ali ako je vaša mama svesna i orijentisana i ukoliko ima motivaciju ne bi bilo loše pokušati, naravno uz lekove, i sa psihoterapijom. Postoje i psihijatri koji su i sami psihoterapijski orijentisani pa koriste u radu i taj pristup pored medikamentoznog. Razumem da vam je teško pala doktorkina opaska " jednom bolesna - zauvek bolesna", ali to je samo jedan od pristupa u gledanju na zdravlje i bolest uopšte. Uvek ima nade za izlečenjem ako postoji volja za ozdravljenjem, motivacija i volja za životom. Naravno, vaša majka je glavni subjekt u svemu tome i neophodan je njen pristanak na psihoterapiju. Možete sa njom razgovarati u tom smislu i videti kolike su njene snage. Kroz psihoterapiju se ulazi u ozbiljne uvide u svoju ličnost i uzroke bolesti i simptoma što nekim pacijentima bude veoma teško i imaju jake otpore, potiskuju jer se ne mogu suočiti sa svojom podsvesti. Pomozite majci u meri u kojoj vi možete ali više u smislu da je motivišete da prihvati razgovor kod nekog stručnjaka koji se time bavi.
Pozdrav
Na neki način vrlo racionalno morate analizirati situaciju i svesno pristupiti celoj stvari. Vaš stric je umro i vi ste zbog toga doživeli veliki stres, a realnost je bila takva da je neposredno pre smri popio kod vas čašicu rakije. Ali, iz toga ne proizilazi nužno da ste vi krivi za njegovu smrt. Sami kažete da je on bio alkoholičar, a to je ozbiljna bolest, on je svoje zdravlje već godinama ugrožavao preteranim pijenjem i pušenjem. Stoga, on je sam bio odgovoran za svoj život, način kako ga je živeo pa, ako hoćete, ma koliko to surovo i grubo zvučalo, i za svoju smrt. Očigledno da nije umeo niti hteo da kontroliše sebe i svoje porive, preterivao je u svemu. Isto tako, vi ste odgovorni za sebe i svoj način razmišljanja pa u tom smislu i za osećaj griže savesti koji sada sebi (svesno ili nesvesno) nabacujete. Nužno je da shvatite da time ne možete učiniti ništa dobro sebi, jer je to vrsta samokažnjavanja (a vi niste ništa krivi) pa ni drugima, a pogotovo ne možete povratiti svog strica, nažalost. Ponekad naša psiha funkcioniše tako da kompenzuje nedostatak lične snage i samopouzdanja osećanjem krivice i samooptuživanjem da bi sebi obezbedila osećaj moći da je mogla nešto učiniti da spreči ono što se desilo. To su mehanizmi odbrane koji najčešće nisu svesni i donekle su i normalni kada se desi neka stresna situacija. Sačekajte neko vreme, a onda možete doći i na psihoterapiju ako ne uspete da izađete iz začaranog kruga samookrivljavanja.
Može vam pomoći poseta psihologu ili psihoterapeutu jer vam je potreban razgovor i dijalog sa stručnjakom koji vam može pomoći da izađete iz trenutnih psiholoških poteškoća. Za početak bih vam savetovala da na svoju bivšu vezu pokušate da gledate na drugačiji način, da vidite koji je deo vaše odgovornosti u celokupnom ishodu i šta ste iz toga mogli naučiti o sebi. Izolacija i povlačenje iz društva i kontakata je najgore rešenje, ali i to je razumljiv odgovor vaše psihe na činjenicu lišavanja od nečega i nekoga ko vam je puno značio. Potrebno je da za početak prihvatite realnost, ali i da taj gubitak ne poistovećujete sa ličnom vrednošću i ljubavi prema sebi.
Prikazano 406-410 od ukupno 2359 pitanja
Pregledajte odgovore po oblastima
Prijavite se
Dobro došli! Unesite svoje login podatke