1. Pitanje broj: #42866

    Poštovani doktore, moja ćerka ima 9 godina i beskrajno je volim. Razlog što vam se obraćam je ogromna briga koja me mori već jako dugo, a to je da li je grubost, ponekad i surovost prema drugarima, prilična ne zainteresovanost za ulaganje napora da se nešto nauči, "ne uključivanje " mozga, povučenost, osećaj odbačenosti od sredine, svesno ili ne prećutkivanje da se nešto ne afirmativno po nju dogodilo, spremnost da se podnese kazna, trapavost u verbalnom izražavanju. . . Posledica našeg lošeg vaspitanja ili neki zdravstveni poremećaj???. . . Odakle da krenem? Od sebe ili nje? Kome da se obratim? Lepa je i na prvi pogled i na kraće staze ostavlja utisak dobre, lepe i pametne devojčice, a onda, ne znam zašto, dođe do promene. Postane odbojna, drska i gruba. Ponekad, moram priznati, u tim trenucima, prepoznajem sebe onakvu kakvu me je ona videla u nekom mom nastupu ljutnje. Bumerang efekat. . Koliko god to bilo strašno, razumljivo mi je i sebe smatram odgovornom, ali stanja koja se okidaju, opet ne znam kako, sa promenjenim pogledom, gde ona zahteva nešto od mene, tetke, drugarice uporno, a pri tome nema šanse da se zadovolji, jer što god da se uradi tada za nju nije dobro i njeno maltretiranje se nastavlja. Nešto sllično dešavalo se i dok je bila beba. Ni godinu dana nije imala, kad bi se probudila noću u histeričnom plaču. To što bi u trenu bila u mojim rukama i što bih je ja sasvim nežno mazila i najlepše govorila, ništa nije pomagalo. Ona bi sve, besno i jako plačeći, odbijala. Kao da ne prepoznaje ni mene ni ništa oko sebe. Trajalo bi to 10-15 minuta, a onda bi se smirila i sve bi opet bilo uredu. Kada je malo odrasla, ti napadi se više nisu dešavali noću, već preko dana obično kada bi bila umorna, bar se meni tako čini. Na primer, bacila bi igračku zahtevajući da joj je dodam, a kada bi joj je ja pružila ona bi besnela odbijajući da je uzme, a kada bi je ja ponovo spustila, besnela je tražeći da joj je dodam. . . Čista pat pozicija, začarani krug iz koga bi izlazile tako što bi je izudarala po guzi. Ona bi se tada zalepila za mene stalno ponavljajući da će biti dobra. . . Kada bi prošlo neko vreme, smirile bi se i ona i ja i sve bi opet bilo ok. Do sledeće takve situacije. A one na moju veliku žalost, se u malo izmenjenom obliku ponavljaju i dan danas. I dalje nemam dovoljno pameti, a ni svega ostalog da na to odgovorim na pravi način, da smirim i nju i sebe, jer za mene su to strašni potresi. Moram reći još i to da živimo sa mojim mužem, njenim ocem, koga ona mnogo voli i koji nju voli najviše na svetu. Često zbog posla nije kod kuće, tako da sam ja glavni i za mnoge stvari jedini operativac u kući. Ja sam ta koja joj je u potpunosti posvećena. Sve moje vreme slobodno, kad nisam na poslu, je njeno. Ne prisiljvam je ni na šta, ali zahtevam da kada nešto uzme da radi da to radi valjano bilo da uči, igra se sa drugaricama, priča, crta. . . Mnogo li je to? Govorim joj da ocene nisu važne, već znanje, sa željom da je rasteretim i fokusiram na ono što je bitno. Mislim da ću joj tako olakšati, a možda joj time samo otežavam. . . Kome se obratiti, a u novom sadu? Molim vas za mišljenje i unapred vam se zahvaljujem.

    Odgovoreno: 16. 11. 2009.

Ostavite komentar