1. Pitanje broj: #30537

    Poštovani,
    imam sina starog 20 mjeseci. Ne znam je li za moj upit bitno, ali dijete je rođeno carskim rezom nakon dugotrajnog i mukotrpnog poroda tijekom kojeg je došlo do bradikardije i fetalne acidoze te se odlučilo dovršiti na taj način. Dijete se razvijalo motorički normalnim ritmom, jedino u govoru zasada zaostaje malo za vršnjacima, ali razumijevanje mu je na visokoj razini pa smo to pripisali "lijenosti" (rečeno nam je da do dvije godine nije zabrinjavajuće za muško dijete da ne govori ako inače pokazuje razumijevanje i ima razvijene druge oblike komunikacije - neverbalne). Problem uz koji je vezano pitanje je zapravo agresija koju dijete u zadnje vrijeme ispoljava prema sebi i prema nama kao roditeljima. Npr. ako mu se zabrani nešto što je on naumio, a mi smatramo neprikladnim, maleni se udara rukicama po glavi ili u ekstremnijim slučajevima, kada je već jako nervozan udari glavom u ormar ili zid. Isto tako, ako ga usred takve neke epizode pokušamo umiriti zagrljajem, on se odupire i grebe nas noktima ili udara rukama. Primijetili smo da kad se mi uspješno kontroliramo u ignoriranju takvih epizoda one se prorijede, ali ne možemo uvijek ne reagirati, ipak nam to izgleda kao krajnje neprimjereno ponašanje. Osim tih "epizoda" dijete je veselo, zaigrano, živahno i inače zdrav. Molila bih vas za objašnjenje je li to ponašanje normalan dio agtresije koju djeca u toj dobi uče svladavati ili da ipak uživo potražimo savjet kod nekog dostupnog dječjeg psihologa?

    Odgovoreno: 13. 06. 2009.
    • Poštovana,
      zamislite sledeću situaciju. Adolescent traži od roditelja izlazak ili džeparac, ali se oni tome protive. On počinje da drami, optužuje za kontrolu i nedostatak autonomije, a oni žele da ga umire zagrljajem. Da li biste rekli da takav postupak roditelja može umiriti ili još više razludeti buntovnog adolescenta? Dakle, ne radi se o tome da li adolescenta treba pustiti ili ne kada on to traži (što je česta zamena teza), nego kakvu komunikaconu poruku roditelji šalju svojoj deci (razumem te - ne razumem te, primio sam k znanju - ignorišem to što govoroš) . Dakle komuniciramo na različitim nivoima koji moraju da budu usklađeni da ne bi došlo do ponašajnih problema. Sa mališanima je još komplikovanije ukoliko ne govore. Učimo ih da oni pravilno komuniciraju, a kada oni to pokušaju onda roditelji šalju čudne neverbalne poruke. Šta znači da ga grlite i umirujete kada ste ga prethodno frustrirali zabranom? Dakle opet nije važno da li to treba ili ne treba, već kako reagujete. Ono ne traži od vas umirenje, već jasanu i doslednu i verbalnu i neverbalnu poruku, može ili ne može. Ako je verbalno "to ne", to treba da prati i neverbalno (što grljenje svakako nije) u vidu ignorisanja daljih zahteva (dva minuta za njegov uzrast, čak i izlaskom iz prostorije pogotovo ukoliko počne predstava udaranja, što će pomoći bržem samosmirivanju) ili skretanjem pažnje na neku drugu aktivnost. To će izazvati kratkotrajnu patnju, ali će dete naučiti šta je dozvoljeno a šta nije, kako da se samo smiri kada je nešto zabranjeno i a što je najvažnije neće biti razluđeno duplim porukama.
      Pozdrav

Ostavite komentar