1. Pitanje broj: #19809

    Imam 42 godine, nemam dece - jedna vanmaterična trudnoća posle koje je sve bilo ok kod oboje, ali dece nije bilo. Posle godinu dana, suprug mi se razboleo od multiple skleroze tako da je pitanje dece potpuno isključeno. Uz sporazumni dogovor i nemogućnosti da opstanemo zajedno zbog toka njegove bolesti, mi smo se razveli. Ostali smo u prijateljskim odnosima i dan danas. Posle razvoda sam bila u vezi sa muškarcem mlađim 11 godina od mene, iz drugog mesta, skoro 2 godine, koji me je vratio u život. Podigao, ali i uz strahoviti tresak spustio. Ostavio me je pre 20 dana uz obrazloženje da on želi decu. Ostavio me je u ubeđenju da ja ne mogu imati decu, a godine provedene zajedno svodile su se na viđanje 1 mesečno po 7-10 dana i na svakodnevno zivkanje telefonom i na strahoviti pritisak u želji za decom - bar sam ja osećala to tako. Poslednja menstruacija mi je čak i kasnila 13 dana i onda neverica. Svaki put kada dobijem, ja upadnem u neko ludilo, plačem i uvek se pitam zašto ja ne mogu da imam decu. Mislim da ja sada ne mogu da opišem kako se osećam. Neka mešavina tuge, patnje, bola koji me otkida. Bezvoljnost, osećaj manje vrednosti jer nisam ostvarena kao majka, ubijena u pojam jer sam zbog toga ostavljena. Povređena užasno, osećanja da me niko nikada neće voleti i da ja više ne mogu voleti, da svi vide i znaju da ja možda ne mogu imati dece, pa da me zato niko nikada neće hteti. Sama sam i strahovito se bojim da ću zauvek biti sama i ostati sama bez igde ikoga, porodice, dece, nekoga ko će mi praviti društvo kroz život i na koga ću moći da se oslonim. Ne znam kako dalje, uveče imam kao neki osećaj olakšanja, ali ujutru panika, knedla u grlu, ne mogu da dođem do vazduha. Osećaj da ću se ugušiti, isprekidan san, budjenje pre sata, a inače volim da spavam. Jednom rečju - nemam volje ni za šta. Čim otvorim oči, on i njegove reči su mi u glavi i ispred očiju, ma šta radila. Pokušala sam da radim i tako ceo dan dok ne pođem da spavam i tako danima iznova, iznova danima. Sad kažem ok, polako, izaći ćeš iz toga, da bi sledećeg trenutka pala i jednostavno digla ruke. Šta da radim? Kako sebi da pomognem?

    Odgovoreno: 28. 01. 2009.
    • Poštovana, izgleda da ste nekako povezali da je imanje dece uslov da osoba zauvek ima nekoga, ko će mu praviti društvo kroz život i na koga ću moći da se osloni u životu. Da li je to zaista tako? Imati decu za većinu ljudi jeste blagoslov, ali ima i dece za koju nije blagoslov što imaju roditelje kakve imaju. Blizak odnos sa decom je više mit nego realnost, jer deca imaju bliži i duži emocionalni odnos sa svojom braćom ili sestrama, a pogotovo bračnim partnerom nego sa roditieljima, i oko punoletstva više žele da odu nego da ostanu sa roditeljima. Tako da ispadne da nisu deca ta koja svojim roditeljima prave društvo kroz život (jer je to za decu balast i verujem da ni vi to ne radite jer roditelje niste ni pomenuli), niti su uslov da osoba ima nekoga zauvek, jer se ljudi sastaju i ostaju zbog privrženosti jedno drugom. Želja da se ostavi potomstvo je nagonska, ali često predstavlja egoističnu težnju da se prenesu geni, a ne da se dete podigne i odgaji kao dobar čovek. Otuda komentar da za neku decu nije blagoslov da imaju roditelje koji ih zlostavljaju. Ljubav prema deci se zaista pokazuje i kroz čin hraniteljstva i usvojenja. Dakle, mislim da ste pogrešno povezali da je imanje deteta uslov i da veza uspe. Verujem da ćete vašim promenom stava uticati i na vašu buduću emocionalnu vezu koja neće biti uslovljena potomstvom već bliskošću, ljubavlju, poverenjem i poštovanjem, a ljubav prema deci možete pokazati i na mnogo drugih načina. Srdačno

Ostavite komentar