1. Pitanje broj: #53780

    Postovani. Ni sama ne znam da li mi je potrebna pomoc doktrora ili je u pitanju prolazna kriza i osecaj bespomocnosti sto ne mogu da pomognem majki koja je jako bolesna. Mi smo petoclana porodica koja moze da se pohvali medjusobnom ljubavlju i paznjom. Imam oca i majku, sestru stariju i brata mladjeg. Iako smo jedna prosecna srpska radnicka porodica ipak su moji roditelji uz svu muku uspeli da odskoluju mene i sestru, zavrsile smo fakultete, brat nije hteo da studira a da je hteo ni to ne bi bio problem. Ja sam srecno udata imam divnog supruga koji me voli i kojeg volim, medjusobno se postujemo i pomazemo. Zaista kako se samo pozeleti moze. Posle smrti moga dede za koga smo svi bili jako vezani kao da je doslo do jednog prekida medjusobnog koji ne mogu ni ja sama da objasnim, jednostavno svi smo bili zateceni, uplaseni, povredjeni, ali smo i to nekako prebrodili, mada i dan danas to jako boli. U medjuvremenu, majka mi se jako razbolela, od raka, i koliko god da mi to lecimo i idemo kod doktrora gledamo najbolje lekare da joj obezbedimo, sve mi se cini da dublje padamo. Nikako neki napredak da krene. To je bollest koja ne samo nju da lomi vec i sve nas, izjeda nas i razara. Kad uradimo nalaze i oni budu dobri mi se obradujemo, a njoj nakon par dana opet dodje tesko od posledica operacija i zracenja, to nas tako slomi i mi smo posle izgubljeni. Ja licno ne umem i nekad mislim da ne mogu da se nosim sa tim. Inace sestra, brat i otac smo jako bliski i pomazemo se medjusobno, tesimo jedno drugo a u sebi se svi izjedamo. Moje misli su smo skoncentrisane na to kako je ona bolesna i kako moze da umre, i sta ce biti u ovom slucaju, ssta ce biti u onom slucaju, stalno u glavi motam razne stvari, razmisljam hipoteticki, pokusavam da pomognem a nista ne radim to me unistava. Zapostavljam muza, nemamo dece mada pokusavam da ostanem trudna, mislim mozda mi ti promeni zivot, a opet me istrah da li cu moci da se posvetim njima, muzu i detetu. On mi ne pravi problem zbog toga, nego stavise me podrzava i tesi. Ali svesna sam da to nie uredu prema njemu, a ja ne mogu kuci sa njim kad sam da zivim zivot jer su moje misli samo sa mojom porodicom i sa majkom, stalano razmisljam sta radi kako je ima li bolove. Inace cesto razmisljam o smrti isam pomisao da bih mogla da izgubim nekog dragog mi stvara osecaj soka i bola. Molim vas sta bi bilo najbolje da uradim da skoncentrisem svoje misli i usmerim ih u pravi pravac, imam jaku zelju da krenem napred a ne znam kako?

    Odgovoreno: 22. 02. 2010.
    • Poštovana,
      Tesko je gledati blisku osobu koja boluje. Saosecate sa njom i imate sopstvenu bol i ostale osecaje koji nastaju zbog moguceg gubitka najvoljenijeg bica. Utoliko snaznije, posto jos uvek sami niste postali majka i osetili snagu tih osecanja i dobili novu motivaciju zbog koje se morate boriti. Ali vi ipak i upravo imate motivaciju koju ne vidite! Zivot upravo opstaje zbog vere i nastavka dalje. Jedan problem ste pokrili drugim, ne vidite od sume drvo i zivite u haosu. Hocete li na kraju izgubiti i podrsku coveka koji vas voli? Pre svega morate odrzati harmoniju medju vama, pruziti majci onoliko koliko mozete, podelite to sa drugima. Neke stvari se ne mogu promeniti, mogu se olaksati. Ali moramo raditi na onome sto se moze promeniti i verovati u to. Misliti drugacije, nadati se!
      dr d. Krasic
      Pozdrav

Ostavite komentar