Pitanje broj: #52035

Imam 26 godina i nažalost već 5 godina "nekvalitetnog" života. Da se slikovito izrazim crni oblak iznad glave me ne napušta. Sve je počelo tamo nekad krajem 2004. Godine kad sam zapao u neku vrstu paničnog napada, koje su obilježili svakojaki strahovi vezani za moju fizičku egzistenciju. Naravno obratio sam se psihologu, te pomoću serije razovora (savjetovanja) na neki način se uspio "otresti" od tog stanja. Ali sudeći po stanju u kojem se danas nalazim ne potpuno. Naime, tek što sam se riješio strahova od nekih eventualnih opasnosti izvana po moju fizičku pojavnost (kada sam se prestao bojati pojava iz vanjskog svijeta zbog sebe, zbog svog golog života i zdravlja) , nekim automatizmom se pokrenuo (početkom 2007.) strah od štetnog djelovanja mene na druge (naravno u fizičkom smislu) . Dakle, počeo se javljati neki neobjašnjivi strah od toga da nekoga ne ozlijedim. Skoro da sam počeo gledati na to hoću li mrava zgaziti. Počeo sam analizirati svaki svoj čak i najmanji kontakt (dodir) sa ljudima. Obazirati se oko sebe da koga ne taknem čak i kada sam sam na cesti i sl. Sve se to opet i nekako moglo trpjeti, dok se napokon nije dogodio jedan sitni događaj na koji 99% ljudi ne bi ni trunčicu pažnje poklonilo, sitacija kada sam sa jednim 13-godišnjakom u jednoj sportskoj igri ostvario malo izraženiji fizički kontakt, kada sam pomislio da sam ga udario u testise i kada će na posljetku moj strah dobiti svoj krajnji izraz. Dečku nije bilo ništa, samo nekoliko sekundi poslije nastavio se igrati kao da ništa nije ni bilo. Ali ona njegova prva reakcija imitacije bola (u šali) , mi je sledila krv u žilama, bacila me u odsutnost, postavljanje milijuna pitanja bez odgovora, da li je išta bilo i tako u nedogled, ponovno i ponovno jedno te isto pitanje: “da li je išta bilo? ” to traje jako dugo, skoro pune tri godine susrećem tog sada već dečka od 16 i pol godina i gledam da li sam mu tjelesnu štetu koja će ga pratiti cijeli život, tj. Da jednoga dana kada dođe vrijeme za to postane roditelj, premda kao što sam gore napisao za to nema nikakvog osnova. Ali, ni to nije sve. Počeo sam se sam boriti protiv svog grizodušja, vjerojatno na pogrešan način… počeo provoditi sate i sate, dane i dane, sada već mjesece i mjesece istražujući po internetu po svom mogućem znanju i tipovima ozljeda testisa, ne bi li našao dokaz da stvarno nisam napravio ništa. Istraživao sam toliko da kad bi bilo moguće polagati predmet urologija bih sigurno zaradio čisto 5. Od tada skoro svaki kontakt sa muškom osobom kontroliram do kraja, čisto iz straha da ne bih napravio još jedan novi slučaj, jer i ovaj jedan me je dotukao više nego dovoljno, počep fizikalnim formulama računati težinu svakog kontakta i hrabriti se: “aha, dobro je ovaj kontakt bi bio nedovoljan za nanošenje ozljede, zato što je dosta manji od 50 kg koliko je potebno da bi se to napravilo”, itd. I u svom tom bunilu, sa svim tim teretom opet nekako sam uspio i studij uspiješno privesti kraju, ali ne znam ni sam kako, odraditi pripravnički staž od godinu dana, ni sam ne znam kako. Istrošen sam. Prijatelji oko mene to ne primjete, ne primjete da me nešto ipak mori, ja sam i dan danas za sve njih njihov dobroćudni div. Evo prvi put nakon toliko vremena da uspijem sročiti problem na jednu stranicu. Nije mi nimalo zgodno priznati sve te pikanterije, ali već sama pomisao da mogu na ovaj način podijeliti svoj problem i to sa stručnom osobom je već dobra stvar. Što mi je činiti? Unaprijed veliko hvala! Srdačan pozdrav!