Pitanje broj: #51463

Postovana dr krasic, obracam vam se sa zeljom da mi bar ukazete na put kojim treba da rjesavam problem, ukoliko ne budete mogli vi da mi izadjete u susret. Kao mlada osoba naucena sam da temeljno i odgovorno radim na svojim obavezama, probleme rjesavam na vrijeme, neostavljajuci ih za sjutra ili nekog drugog. Ta osobina mi je cesto pomagala u zivotu i mislim da joj dugujem mnoge svoje uspjehe, kao i izrazenoj upornosti, ne bjezanju od teskog rada. Mislim da se za mene moze reci i da naginjem perfecionizmu. Tokom skolovanja nisam mnogo vodila racuna da li cu dobiti visoku ocjenu, al sam i te kako vodila racuna da savladam materiju, najbolje u grupi. Zadovoljiti sopstvene kriterijume za mene je pocesto teze nego zadovoljiti tudje. Uspjela sam da naucim da i posao koji sam uradila manje temeljno prihvatim i ne vracam se da ga popravljam, kad god je to moguce, kao i da se ne jedem sto u nekim situacijama moram da popravljam stvar, jer to prvi put nisam dovoljno dobro odradila. Samokriticnost mi je jos jedan dar s neba, koji valjda ide uz perfekcionizam. Takodje sklona sam i samopodcjenjivanju. Pocesto se ponasam po principu: moze to i bolje. Medjutim, ono sto mi nesto vise smeta jest osjecaj da sam u nekoj situaciji ili komunikaciji jos nesto trebala da odradim ili kazem a da ne znam sta bi to moglo da bude, a da bas ta sitnica jest presudna za povoljan ishod, te da zbog tog propusta nisam zadovoljila ni sebe ni druge. Pa me uz to uhvati i zebnja da cu snositi katastrofalne posljedice zbog propusta. Kriminalom se ne bavim da bi morala da strahujem. Inzinjer sam elektrotehnike koji radi kao programer i izgleda povremeno od muve pravi slona. Emotivna, nesebicna, pozrtvovana, postena, kako kazu. Na poslednjoj godini studija imala sam jake treme, od kojih sam imala problema sa sistemom za varenje, te pocesto fizicki bila onemogucena da izadjem na ispit koji sam spremila, te tako odlozila zavrsetak studija. Nisam sklona sujevjerju ni obredima, vec se oslanjam na svoje snage i kapacitete. Psihijatri su mi pomogli da zavrsim studije, samo su teznju stavljali na ucinak medikamenata. Cak me nisu ni pitali za iskustva iz 1992 -1998. Koja su prilicno uticala na moju porodicu pa i mene, i ako sam se zalila na osjecaj ugrozenosti. Takodje me nisu pitali ni za ocevu smrt, koju sam prilicno tesko podnijela. Nemam ona teska iskustva da sam gledala ubistva i stradanja tokom ratnih zbivanja, al sam upila atmosferu straha koja vlada iza prvih borbenih linija. Gubitak oca krajem 1993 bio je kao da mi je izmaknuto tlo pod nogama. Bio mi je najbolji drug i duhovni vodja, ne samo otac. Mnogo sam radila na sebi, kako bi sebi pomogla, jer mislim da nije najbolje rjesenje oslanjat se samo na lijekove, koji istini za volju samo su mi pomagali da utrnem, te takva odradim sto se trazi. Davali su mi seroxat 10 mg, ujutru i moditen 1mg dnevno, bromazepan 1, 5mg po potrebi. Od 2002 se obracam za pomoc, nekoliko puta sam uspijevala da bez lijekova budem i po 5 mjeseci. Vec nekoliko mjeseci ne pijem lijekove, dobro se osjecam, bolje no ikad u poslednjih 10 a mozda i 20 godina, samo jos taj opisani osjecaj me malo muci, mozda najvise to sto ne znam kako da taj problem rijesim. Mene najvise opterecuje neznanje. Cim ukapiram kako bi se nesto moglo rijesiti, ili bar put kojim treba poci, tegobe se svode na ovo: da to samo treba izdrzati, pa i ako je tesko, rijesit ce se. Kao i pitanje sta mi se desilo? Da l ovaj moj poremecaj ide pod generalizovani anksiozni ili post traumatski? Ili je nesto drugo, meni manje poznato? Kako postici da se kroz zivot ide bez lijekova ako je moguce? Unaprijed hvala. Srdacan pozdrav