Poštovana,
Ne znam ni sama odakle da počnem. Verovatno neću dobiti odgovor. Ali moram da još nekom kažem. Ispričam svoju priču. Imam 33 godine. Tromesečnog sina i muža. Imam stan, kola. Ne živim sa roditeljima. Nisam zaposlena. Zdrava sam. Moj problem je u tome što ja sama sebe smatram neuspehom i umesto da pomognem sebi ja se vučem dole. Odlučila sam da ne mogu više tako. Lečila sam se i kod psihijatra. Tačnije još uvek idem. Dijagnoza je 32.2. Pila sam
triticco retard 1 tabletu uveče u trudnoći
lorazepam. Sve je počelo sa tim prijemnim ispitima, 90 tih. Ja sam bila odličan učenik koji nije položio prijemni. Završila sam u trogodišnjoj školi. Posle završene prve godine odlučila sam da ponovo polažem prijemni i upisala se u gimnaziju. Roditelji me nisu podržavali čak mogu reći da su me se stideli. Posle je došao fakultet apsolvirala sam ali njima nije bilo dovoljno dobro, dovoljno brzo, sa 25 godina upoznajem momka koji je izbeglica. I opet sam ja
sramota. On nema ništa a mi smo dobrostojeći i kako baš za izbeglicu bez igde ičeg. Udala sam se sa 28 za tog izbeglicu. Ali pre toga sam živela u stanu koji su moji roditelji izdavali i meni naplaćivali 220 e. Jer nisam završila kada je trebalo. 2006 sam krenula da se lečim, sada sam u Maju rodila dete. Ostaje mi taj fakultet. Da li da ga završim ili prihvatim da ja nisam ipak za akademskog građanina. A da bila sam odličan đak u osnovnoj školi, u gimnaziji i na fakultetu mi je prosek bio oko 9. Ne znam šta da radim i odakle da počnem. Volju i želju mi ni jedan ad ne može vratiti to znam ali kako da krenem napred.
Unapred hvala.
Poštovana,
Nerazumevanje koje Vas prati načinilo je
život komplikovanim i tegobnim bez stvarnog razloga. Nisu Vas podržali, nisu verovali u Vas, a negde ste i vi prestali da verujete u sebe. Onda se naravno desilo ono što potkrepljuje da su roditelji u pravu: Vaš neuspeh, to jest ne privođenje kraju nečega što ste započeli! Ali, ako je neko bio uporan da preko niza prepreka uradi ono što ste vi uradili, ne vidim zašto ne biste i taj nezavršeni deo okončali! Pogotovu što Vam je tako važno i toliko utiče na Vaš život. Ukoliko je nemoć za to
posledica nedostatka volje i snage, postoji takođe rešenje, budite sigurni. Morate nastaviti ukoliko Vas to čini nesrećnom! Ali smatram da dovoljno vredite i bez toga, i da ljubav roditeljska mora biti bezuslovna!
dr D. Krasić. Pozdrav.
Pitanje broj: #36982
Ne znam ni sama odakle da počnem. Verovatno neću dobiti odgovor. Ali moram da još nekom kažem. Ispričam svoju priču. Imam 33 godine. Tromesečnog sina i muža. Imam stan, kola. Ne živim sa roditeljima. Nisam zaposlena. Zdrava sam. Moj problem je u tome što ja sama sebe smatram neuspehom i umesto da pomognem sebi ja se vučem dole. Odlučila sam da ne mogu više tako. Lečila sam se i kod psihijatra. Tačnije još uvek idem. Dijagnoza je 32.2. Pila sam triticco retard 1 tabletu uveče u trudnoći lorazepam. Sve je počelo sa tim prijemnim ispitima, 90 tih. Ja sam bila odličan učenik koji nije položio prijemni. Završila sam u trogodišnjoj školi. Posle završene prve godine odlučila sam da ponovo polažem prijemni i upisala se u gimnaziju. Roditelji me nisu podržavali čak mogu reći da su me se stideli. Posle je došao fakultet apsolvirala sam ali njima nije bilo dovoljno dobro, dovoljno brzo, sa 25 godina upoznajem momka koji je izbeglica. I opet sam ja sramota. On nema ništa a mi smo dobrostojeći i kako baš za izbeglicu bez igde ičeg. Udala sam se sa 28 za tog izbeglicu. Ali pre toga sam živela u stanu koji su moji roditelji izdavali i meni naplaćivali 220 e. Jer nisam završila kada je trebalo. 2006 sam krenula da se lečim, sada sam u Maju rodila dete. Ostaje mi taj fakultet. Da li da ga završim ili prihvatim da ja nisam ipak za akademskog građanina. A da bila sam odličan đak u osnovnoj školi, u gimnaziji i na fakultetu mi je prosek bio oko 9. Ne znam šta da radim i odakle da počnem. Volju i želju mi ni jedan ad ne može vratiti to znam ali kako da krenem napred.
Unapred hvala.
Nerazumevanje koje Vas prati načinilo je život komplikovanim i tegobnim bez stvarnog razloga. Nisu Vas podržali, nisu verovali u Vas, a negde ste i vi prestali da verujete u sebe. Onda se naravno desilo ono što potkrepljuje da su roditelji u pravu: Vaš neuspeh, to jest ne privođenje kraju nečega što ste započeli! Ali, ako je neko bio uporan da preko niza prepreka uradi ono što ste vi uradili, ne vidim zašto ne biste i taj nezavršeni deo okončali! Pogotovu što Vam je tako važno i toliko utiče na Vaš život. Ukoliko je nemoć za to posledica nedostatka volje i snage, postoji takođe rešenje, budite sigurni. Morate nastaviti ukoliko Vas to čini nesrećnom! Ali smatram da dovoljno vredite i bez toga, i da ljubav roditeljska mora biti bezuslovna!
dr D. Krasić. Pozdrav.
Pregledajte odgovore po oblastima