1. Pitanje broj: #4455

    Postovana dr Bojana, imam veliki problem, i zelela bih da cujem Vase misljenje. Ja imam 29 godina, i nikako da zavrsim fakultet, iako sam dobar student, imam visoke ocene i znam da mogu, ali, toliko se sve produzilo da vec pocinjem da gubim nadu,. Sada sam cetvrta godina, i trebalo bi da na jesen postanem apsolvent, ali kao da sama sebe sabotiram - ne idem na predavanja, a znam da moram inace necu dobiti potpis (bez cega po novim pravilima, ne mogu da postanem apsolvent), mucim se da se nateram da odem na fakultet, ne ucim, stalno sam na internetu, sve mi je tesko i nekako kilavo. Sa druge strane, stalno imam problema u porodici ( majka mi je preminula pre 15 godina, ali je bila bolesna jos od mog rodjenja, a otac, s kojim sam imala malo kontakta, iznenada se razboleo i preminuo ovog leta) zivim sa starom bakom (maminom mamom) i tu je oduvek bilo velikih neslaganja i svadja. Pre sedam godina krenula sam i kod psihologa, i jako sam se vezala za njega, bas mi je postao bukvalno najvazniji na svetu. Nije me primao stalno, nego povremeno, kada je on imao vremena. Samo sam tokom nekih godinu dana odlazila manje-vishe jednom nedeljno, i tada sam najvise i napredovala. I, onda sam nekako stalno kroz terapiju bila na klackalici - ucila sam, jer me je on terao da ucim, a nisam ucila kada bih se inatila ili kada bi iskrsao bilo kakav problem u terapiji. To je jos i funkcionisalo dok nije sa mnom radio ,,preplavljivanje``, moj najveci strah od napustanja, rekao mi je da ide u inostranstvo i da se mozda necemo videti. Ja sam to uzasno tesko podnela, ne secam se da sam ikada toliko plakala, i ni sada, posle tri godine, ne mogu da prodjem kroz tu groznu separaciju... I dalje idem povremeno kod njega, ali kada on pokaze nezainteresovanost za moje probleme, ili ne moze da me primi jer je prezauzet, ja se bukvalno osecam kao da sam paralisana. I, odmah prestajem da ucim, nekako necu, kao da je to ucenje jedina stvar nad kojom imam kontrolu... U poslednjih godinu dana pocela sam da idem kod jedne zene psihologa na savetovanje, i, realno gledano, mnogo mi je pomogla, dala sam i neki ispit, ali, nekako se ipak sve vrti u krug. Ne mogu da zamislim da mog terapeuta nije briga za mene, i da sam mu samo jedan od milion pacijenata. A vreme prolazi, i sve mi je teze da pratim obaveze na fakultetu, i da verujem u svoju profesionalnu buducnost. Takodje, u vezi sam sa deckom vec godinu i nesto, i pomalo me je strah od buducnosti. Ne bi bilo u redu da ostavim staru babu da zivi sama, ili u domu, i jedino resenje bi bilo da moj decko dodje da zivi kod mene. Medjutim, i njegovi roditelji su veoma stari, i on kaze da nikada ne bi mogao da ih ostavi. I njegova mama ima veoma jasan stav da deca ne treba da ostavljaju roditelje, jer je to greh. Ja sam jako zbunjena u svemu ovome, i osecam se zarobljenom i blokiranom, i cak, bespomocnom da ista uradim za sebe...

    Odgovoreno: 06. 05. 2008.
    •  Dobro je što ste se u borbi za sebe i rešavanje problema koje imate javili psihologu, jer to znači da imate spremnost da radite na sebi u  životnim okolnostima koje Vas nisu mazile. Naravno da u svakoj terapiji ima specifičnosti, da su terapeuti nekada prezauzeti i da nemaju vremena uvek kada to pacijentu odgovara, ali to ne znači da je bilo koji pojedinačni pacijent za terapeuta "jedan u milion" već Vi sigurno i u praksi prvog psihologa kod kog ste išli imate svoje mesto koje je samo Vaše. Ja imam mnogo pacijenata koje sam profesionalno viđala i viđam i razmišljam o njima čak i kad se duže ne viđamo, brinem šta se dešava u njihovom životu, kako su realizovali neke svoje odluke i kako se bore sa problemima. Zato ne verujem da je i on nezainteresovan za Vaše probleme, ukoliko mora da uklapa obaveze, samo mi se čini da Vi to shvatate ličnije nego što treba u okviru svoje ranjivosti i preosetljivosti. Ono što je važno je da se setite da je on ipak samo Vaš terapeut a ne Vaš životni saputnik i da je upravo posao terapeuta da Vas osamostali kroz terapiju za individualno rešavanje problema i kad on nije uz Vas, kako biste jednog trenutka mogli potpuno da se "odlepite" od njega i da samostalno idete kroz život. Vaše učenje da biste njemu ugodili nije poenta terapije, jer je njen cilj bio da shvatite da sve što radite, radite za sebe a ne za bilo koga drugog. Dakle, treba da se posvetite obavezama u školovanju ne zbog bilo kog terapeuta niti rodjaka već zbog onoga što to učenje sutra obezbedjuje VAMA. Sigurna sam da to već znate, ali nije loše povremeno se toga podsetiti. Pitajte se šta želite da postignete i šta je to čemu se u budućnosti nadate, za šta se pripremate. To što treba svako od nas da ima kao svoj životni cilj, kao "svetlo na kraju tunela" treba da bude Vaš životni pokretač.Ako nemate određenu ideju, biće Vam utoliko teže da se krećete kroz život, pa će Vam uvek biti potrebna neka poštapalica, neko kao oslonac, da biste nadoknadili nedostatak svojih ciljeva. Nije loše da nastavite terapiju kod psihologa, možda sada na nekom novom mestu i da pokušate da uz pomoć stručnjaka nađete rešenje za svoje ciljeve i stremljenja koji će Vas dalje voditi bez psihološke pomoći.Kad je reč o vezi u kojoj ste, sami kažete da se sa bakom ne slažete najbolje i rekla bih da to nije atmosfera koja Vas čini opuštenom već dodatno zateže Vaša osećanja nedovoljne prihvaćenosti i potrebe za ljubavlju. Treba razmisliti o tome da li imate još nekog od dalje rodbine ko može brinuti o baki a da time bitnije ne poremeti svoju životnu organizaciju, ili da nadjete na primer, nekog ko će je "dočuvati" sa ugovorom o doživotnom izdržavanju, kod njene kuće, ukoliko Vam je neprihvatljiva ideja da je smestite u dom za stare, time biste rešili dosta problema. Istina, ruku na srce, rekla bih i da majka Vašeg mladića preteruje kad kaže da deca ne treba da napuštaju roditelje, jer smatram da ste oboje dovoljno mladi i savremeni da shvatite da je samostalni  život mladih koji ulaze u zajednicu, najbolji način da se napravi kvalitetan partnerski odnos, a da o roditeljima, naravno, treba brinuti, ali ne na način da se stopite sa njihovom potrebom da dominiraju do kraja života. Bilo bi dobro, dakle, da i sa mladićem ozbiljno o tome porazgovarate, ali je važno i da Vi pri tome imate određenu ideju šta biste Vi želeli i koje opcije Vi možete da prihvatite. Uzmite odgovornost za svoj život u svoje ruke, jer se do sada ponašate kao osoba za koju drugi moraju da odlučuju i da je kroz život vode, a mnogo je bolje da znate šta hoćete, a šta nećete i da pokušate da radite i živite u funkciji svojih interesa.

Ostavite komentar