Za zakazivanje telefonskim putem pozovite 063/687-460 Za zakazivanje telefonskim putem 063/687-460
Mr sci. med. dr Miodrag Stanković - Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

O lekaru

Dr Miodrag Stanković je specijalista dečije i adolescentne psihijatrije i porodični psihoterapeut. 

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba Kliničkog centra u Nišu. 

Medicinski fakultet je završio u Nišu 1998. godine, a specijalizirao na temu dečije i adolescentne psihijatrije 2006. godine. 

Završio bazičnu edukaciju iz bihejvioralno-kognitivne terapije. Kao edukator pod supervizijom uključen je edukaciju iz sistemske porodične psihoterapije pod okriljem Asocijacije porodičnih terapeuta, a istovremeno je predavač i na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije u okviru Srpske asocijacije bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta u oblasti bihejvioralno-kognitivne terapije dece i adolescenata.

Član je redakcije naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Više informacija

Specijalizacija

Psihijatrija

Oblasti Medicine

Psihijatrija

Dečija psihijatrija

Grad

Niš

Jezici

  • Srpski

  • Engleski

Obrazovanje

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Osnovne studije.

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Specijalizacija iz dečije i adolescentne psihijatrije.

Medicinski fakultet Univerziteta u Nišu

Magistrirao psihijatriju u oblasti adolescentne seksualnosti.

Radno Iskustvo

Klinički centar u Nišu, Klinika za zaštitu mentalnog zdravlja i neuropsihijatrijurazvojnog doba

Radi u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu.

Srpska asocijacija bihejvioralnih i kognitivnih terapeuta

Predavač na četvorogodišnjoj edukaciji iz bihejvioralno-kognitivne terapije.

Članstvo

Redakcija naučno-popularnog časopisa “Psihologija Danas”

Član.

Pitajte doktora ili Stetoskop

Broj odgovorenih pitanja: 668

  1. Poštovani,
    Potrebna mi je Vaša pomoć jer u porodici imam strica koji ima 48 godina i dugogodišnji je kockar, prvo se kocka igrajući karte, a poslednjih godine je u pitanju kladionica, zbog svog poroka je postao odvojen od porodice i stvara velike finasiske problem, gubi posao zbog toga što je od zavisnosti od kocke izgubio osećaj odgovornosti. Želela bi da mu pomognem, pa je moje pitanje kako takvoj osobi na najbolji način predložiti da se leči da bi ona na to pristala, kako opšte saopštiti predlog da se poseti lekar. i koje ustanove lekarske leče od zavisnosti od kocke i kako doći do njih.
    Hvala unapred!! Zabrinuta sestrčina!!!

    Odgovoreno: 02. 01. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Moje skromno iskustvo sa zavisnicima ukazuje da treba stvoriti porodični savez u stavu da je lečenje potrebno, otvoreno kazati taj stav (to treba da učini partner ili osoba od poverenja, a ne deca), ponuditi pomoć, ukazati na konsekvence, a zatim i uceniti. Retki su (ali časni) izuzeci da osobe samovoljno dolaze na lečenje od zavisnost, jer je strast jača od volje. Ucena je gruba reč, ali je efikasno sredstvo, koje postaje bezvredna reč ukoliko se konsekvence zaista ne sprovedu. Odvikavanje od kockanja nije oblast koja je kod nas zaživela u pšrofesionalnim krugovima, ali principi lečenja su isti kao i kod drugih bolesti zavisnosti i za to je potreban specijalizovani stručnjak sa takvog odseka. Učešće porodice je neophodno, jer promena ponašanja jednog člana će biti kratkotrajna ukoliko se ne menja ponašanje okoline u kojoj se bolest razvijala.
      Srdačno
  1. Moja žena, posle skoro 3 godine braka, kao da je "poludela". Mislim da sam joj bio prilično dobar u braku. Pokrenuo sam pitanje radjanje dece, posle toga kao da je počelo vrlo loše da se ponaša. Dere se, priča "gluposti", viče na mene. Fin sam prema njoj, volim je, ali pod uticajem vrlo lošeg obraćanja prema meni počeo sam i ja "pucam " i da nedolično reagujem (nisam je udario). Njeno ponašanje nekad izgleda ovako: satima traje njena tirada, po meni, bezrazložnih prigovora, vrlo ružnih psovki ruganja, vredjanja. Ceo brak je po njenom udovoljavam joj na mnogim stvarima i kada nije po mojoj volji. Kada želim da bude po mome, nastaje histerija, ucenjivanje... Nije mi jasno gde je žena koja me je volela, šta se to dogadja. Obraćam se nama bliskim ljudima, ali nemam podršku.
    Imate li neki koristan savet?
    Hvala!

    Odgovoreno: 02. 01. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Pre nego što zajednički odnos natovarite naslagama "bezrazložnih" ali predatorskih svađa, predlažem da se što pre vratite na temu od koje je sve počelo i da razmislite na koji ste način mogli da utičete na tako žestok preokret u ponašanju. Rađanje dece je osetljiva tema ukoliko postoji problem sa mogućnošću rađanja, sa ostvarivanjem ličnih planova, čak i postojanjem straha od rađanja, pri čemu se umsto razumevanja i podrške naiđe na osudu i okrivljivanje od strane partnera. Ne znam da li je to sa vama slučaj jer to niste napisali, ali kao korisno i logično mi se čini da se vratite na početak sukoba, koji se kasnije odvojio od svog izvora i funkcioniše sam za sebe. Izbor mesta, načina i okolnosti u kojima ćete ponovo razgovarati treba biti drugačiji od uobičajene, "za svađu spremne atmosfere".
      Srdačno
  1. Poštovani,
    Imam ćerku od 3.5god (rođena je 2005 god) i skoro godinu dana je bila centar pažnje i u mojoj i suprugovoj familiji (ali je ŽENSKO). Nepunih 11 mes. po njenom rođenju dever je dobio SINA! To u našoj porodici nije ništa promenilo, ali u suprugovoj familiiji mnogo. Odjednom unuka postaje manje vredna (oni se trude, ali ne uspevaju to da prikriju) i dete to oseća. Postala je agresivna isključivo prema bratu! Konsultovala sam puno stručnjaka i većina mi je rekla da je to prolazna faza ljubomore! Posvetila sam joj sve svoje vreme i nekako smo to pregrmeli. Problemi ponovo počinju kad sam ja u martu rodila ćerku, a dever dobio isto ćerku u aprilu! Sa mesec dana je deverovom detetu ustanovljeno da od nečeg boluje i svakih mesec dana je u bolnicama! Sina na to nisu pripremili, a on ima 2.5 god i fali mu majka! Tako da kad god nešto ne dobije to prerasta u užas (bacanje po podu, urlanje, baca sve što dohvati) a kad mu se skrene pažnja da to nije lepo, onda neutešno zakuka za majkom i naravno sve dobije! To je primetila i moja ćerka i počela isto da se ponaša. Kad joj pričao bukvalno nas iskulira, počela je da nam odgovara (daj matori ne gnjavite itd, a ima 3.5 god), U obdaništu je sve u redu. Čak ni njihov psiholog nije prinetio ništa.
    Molim Vas šta da radim! Smatram da kao majka imam najveću odgovornost!!!
    Unapred hvala

    Odgovoreno: 02. 01. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      sve u svemu, u vašoj familiji se sve(t) vrti oko dece, odnosno porodično funkcionisanje je organizovano isključivo prema potrebama dece (to zaključujem i po činjenici da znate samo da dever boluje od "NEKE" bolesti iako mesecima ide na lečenje). "Dete fokusirane porodice" nude neograničenu ljubav i nimalo jasna i dosledna pravila ponašanja koja deca treba da usvoje, pa kada trebaju samostalno da reaguju bivaju previše zahtevna prema okolini ili nesigurna i povučena. Lično, nikada ne govorim da je ljubomora prolazna faza jer se radi samo o uslovnoj prolaznosti ukoliko se i porodična pravila menjaju, inače ukoliko porodica ne menja ljubomora i suparništvo mogu prerasti u ozbiljno narušenje relacije. Ali, ako se odrasli ponašaju odgovorno, prilagođavajući se novim životnim okolnostima (rođenje drugog deteta, rođenje familijarne "zvezde" (koje by the way najčešće apsorbuju sve što u porodici nije u redu), bolest nekog člana porodice) i u skladu sa tim formiraju nova pravila ponašanja, deci preostaje da uče da se adaptiraju i svoje ponašanje menjaju. Majka se ne nadoknađuje dobijanjem igračke već emocionalnom bliskošću sa detetom. Histerično bacanje na pod nema veze sa nedostajanjem majke, već je to naučeno ponašanje (iz uverenja starijih da plač to znači, pa u skladu sa tom pretpostavkom reaguju učeći dete da ustvari na taj način dobije utehu, igračku ili okolina zaigra po principu "on okom mi skokom". To što psiholog nije ništa primetio je još jedna od činjenica koja ide u prilog hipotezi da se dete lepo snalazi tamo gde zna kakav je "kućni red" i ko donosi pravila.
      Srdačno
  1. Poštovani doktore,
    kako tumačite pojavu da ženska osoba, 26 godina, zdrava, prava, pametna, obrazovana, voljena od strane prijatelja, dečka i okoline, jednom rečju normalna i zrela osoba sisa prst - palac desne ruke konstantno od rodjenja?
    Da li je to psihički problem, bolest ili šta već?
    Najlepše se zahvaljujem...

    Odgovoreno: 02. 01. 2009.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      čuvajte se od psiholoških tumačenja jer su subjektivna i generalna, a posle nekih može vas biti sramota da pozovete roditelje. Zato i nije tako bitno kakva su tumačenja psihijatra kada je neko "zdrav i prav" i a ima ukorenjenu naviku, koja je za nekoga ružna. Bitno je šta ta navika čini za tu osobu i da li želi da je se odrekne imajući u vidu zadovoljstvo koje joj predstavlja i negativnu reakciju okoline. A gde je navika tu je i "odvika".
      Srdačno
  1. Poštovani,
    Veoma nam je potrebna pomoć nekog stručnog. Nije ništa alarmantno, ali bismo želeli na vreme, upravo da ne bude kasno... Reč je o našem starijem sinu koji ima 8 godina i ide u drugi razred. Ne znam kako bih definisala problem. Da kažem da su ocene - nije to i ne samo to. Ali kroz to se reflektuje. Verujem da većina ljudi svoje dete vidi kao nadareno, talentovano, pametno, a ostali sa strane ne bi se baš u potpunosti složili, zato ne bih želela da zvučim subjektivno, već ću pokušati da verodostojno opišem i njegove osobine i situacije i naš odnos. Nema osobe, prijatelja, rodjaka koji za njega ne kaže da je divno dete, da sa njim može da se razgovara kao sa odraslim, da je interesanatan, zanimljivu percepciju, kulturan...... Još dok je bio u vrtiću su ga hvalile vaspitačice i veoma volele. Naučio je da piše sa 5 g, naravno samoinicijativno. U tom nekom uverenju da će sa njim sve biti lako, 'krenuli' smo u školu. U prvom razredu je bilo sitnih problema u smislu adaptiranja na promene, nove okolnosti, pojavljivanje obaveza i odgovornosti, sve u granicama očekivanog. I pored toga što nema ocenjivanja u prvom razredu, učitelj im je svakodnevno davao ocene, praktično svakog dana za ono sto su na tom času radili. Mahom su to bile petice, mada je bilo svega (za pričanje na času, zaboravljen domaći i sl.) Elem, i tada i sada svakodnevno radim sa njim, učimo, vežbamo. Ne dugo, možda sat vremena: i da uradimo domaći ako ima, da se podsetimo šta su učili i da provežbamo. Iako moram da priznam da je bilo dana kada sam (nažalost) sa manje živaca učestvovala u tome, zaista to učenje prodje u opustenoj atmosferi - stignemo i da se nasmejemo, učimo kroz smešne i zanimljive primere, naravno i ozbiljno. Sve u svemu, ne boji se učenja, ali ga, prirodno, kao i većina dece na ovom svetu, ne voli, ili tačnije da kažem mrzovoljno prilazi tome (uvek ima nešto zanimljivije da se radi, zar ne). Ali, sve sto učimo - relativno lako i brzo nauči i zna. A onda dodju prvi kontrolni zadaci i donese trojke. Zašto? Ne da nije znao, naprotiv, sve sto je uradio (ono dokle je uradio) je besprekorno. Ali do pola. Dalje, kaže, nije stigao. Pitamo šta je radio na času, kaže nije bilo dovoljno vremena. Sada dolazimo na taj vrlo izražen problem da je spor u svemu. Moj suprug se šali da nam život prodje u čekanju njega za sve i da mu se hrana već svarila u stomaku dok još jede zadnje zalogaje. On se tome smeje, zaista smo sa njim mnogo više drugovi, nego roditelji i počinjemo da brinemo da je to greška. Naravno da smo i vrlo ozbiljno pokušavali da mu na to skrenemo pažnju, da mu objasnimo da će mu to vremenom zbilja praviti probleme, davali primere... I pokušavali i pokušavali. Da se vratim na učitelja jer Vam to, možda, može takodje značiti za stvaranje potpunije slike. Učitelj ima posebne (moderne) kriterijume i metode rada koji su mnogo blizi zapadnom školstvu, nego ovom našem. Generacije deca ga vole. Nekako je sve opušteno, u prvom razredu je bilo ako mu se tog dana ne uči, neka predje u zadnji deo učionice da se igra i da bude mirno da ne smeta ostalima, sede u polukrugu, pričaju sa njim kao sa drugarom, čak i na času, itd. On, kao i sva ostala deca, vrlo voli učitelja. Medjutim, nisam sigurna koliko mu takvi metodi pomažu da shvati da ima i neke obaveze, da postoje neka pravila kojih se ipak treba pridržavati, da se moraju raditi i neke stvari u kojima baš i ne uživaš, da život ipak nije uvek i samo igra. Nemojte pomisliti da pripisujem propuste učitelju. Ja da znam gde je problem, ne bih tražila pomoć? Elem, kada sam otišla u školu učitelj kaže da je vrlo popustio u svakom smislu: pre svega te ocene; kaže: dok on organizuje sve i svakoga kako njemu odgovara, dok kaže svakom da ćuti, namesti, odgovori, pita - naravno da nije stigao i da čas prodje. Ne može ni da stigne. Takodje je rekao da ON(dete) nikako ne sme da dozvoli da dobije manje od četvorke pa i to retko, da to nije ocena koja je za njega. Mene je ovakav stav iznenadio, jer je mnogo puta pričao da je najvažnije da pričamo sa decom, da nam se poveravaju i da steknu poverenje u nas i da će ocena biti svesni tek u četvrtom razredu. Ok. Hteo je da kaže da on može mnogo više i da on to vidi (da li sam rekla da je i u drugom razredu nastavio da ih ocenjuje skoro na dnevnoj bazi za to što rade tog dana i da je, kad je stigao da uradi sve, dobijao petice; a uglavnom mu je falilo '...da uradi još dva zadatka ili da napiše još neku rečenicu, ali nije bilo vremena, zvonilo je...') Dakle, nemamo problem sa neznanjem, već ne stizanjem. Takodje je rekao da je počeo da se ponaša neodgovorno u smilu da se šeta na času, ili udje posle zvona i čak da se svadja sa učiteljem, uvek ima on još nešto da kaže i doda. Isto tako, moram da napomenem da naročito insistiramo da ne sme da nas laže i to smo mu mnogo puta dokazali da nema razloga da se plaši. jer kad nam kaže nikad ne dobije ni batine, možda čak ni kaznu, ni ljutnju, ali svakako objasnimo zašto je to ružno i neprihvatljivo. A onda kad ga pitam kako je uradio kontrolni on vrlo veselo kaže da je uradio sve i super. Zaista ne znamo šta da mislimo - da li nas beskrupulozno laže, da li odlaže nezadovoljstvo, o čemu se radi, nemoguće da ne kapira koliko se traži, kako je moguće da kaže sve, a zna da je uradio do pola? Ne znam, sad mi hiljadu pitanja dolazi u glavu, da li je to nevaspitanje i otkud tih elemenata, kako da mu objasnimo da mu to nije ostavljeno na izbor, da nekim stvarima mora da se pokori kao opsteprihvaćenim modelima, prosto, nešto mora. Uvek je: dobro, evo sad ću... ili: Ali..? Primetili smo da kazne nisu donele neke značajne efekte, uglavnom se rasplace trenutno i ništa. Ne postoji stvar koja bi ga pogodila na duže staze ili motivisala da se potrudi da je ne izgubi (bilo da je da ne može da gleda crtani, da mu uzmemo dvd, zabranimo napolje...). Da ne zaboravim da kažem da dok sam tako razgovarala/slušala učitelja i pitala za savet, rekao je da otvoreno moramo da mu kažemo da ne sme da donese kući manju ocenu od četvorke, ja pitala: pa zar bas tako?, on kaže, da, da evo ja ću i kaže mu to (vrlo je teško da se sve to prenese ovako na pravi način, ali napominjem da to uopšte nije zvučalo ružno, teško ili preteće, nekako je uspeo da mu to kaže tako da zvuči kao inspirativna sugestija, ali opet jasna i konkretna). Vrlo je teško da ovako pisanjem sve prenesem na pravi način i pravim tonom, zato se izvinjavam ako je konfuzno opširno. Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni i da mu Deda Mraz ove godine ne donese poklon, ali opet odustajemo od toga, ne samo što nam je žao da na takvu stvar uskraćujemo, već kako da donese jednom detetu, a drugom ne? Kako sad da budemo ljuti, ipak je vreme praznika i slavlja i ide raspust..?? Možda zato što nam je ovo prvi djak, možda bude lakše sa drugim... Ne kažem da nam u celoj stvari nisu ocene bitne, bitne su i te kako, niti da nastojimo da rešimo samo ophodjenje, ili brzinu ili pak poslušnost. Želimo sve to, ali zaista, sve je nekako isprepletano. Kako da ga navedemo da se trgne, da požuri u svemu, da ne pere zube pola sata (od toga zubi 2 min i ko zna sta jos ostalih 28) da ne vezuje pertle 10 min, jede satima, da mora da se potrudi za uspeh u školi, da je učitelj učitelj, a ne drug, da na njega ne može da viče, da mora da bude tačan, da ne može sve da ostvari što je zamislio, pa makar bilo to i da odustane od ljubljenja brata ako ovaj u tom trenutku to neće, da ne može obavezno da istera svoje, šta god. Zaista nam je potreban savet, upustvo kako da se nosimo sa ovim i još važnije, kako to da promenimo u željenom pravcu. Potrebna nam je Vaše stučno mišljenje o razlozima i još važnije načinima za rešenje ovih problema.
    Veoma smo zabrinuti. Nama ovo izgleda kao brdo veliko.....
    Hvala Vam unapred,
    Snežana

    Odgovoreno: 31. 12. 2008.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković
      Poštovana,
      I meni ovo izgleda kao brdo veliko. Međutim i pored detaljnog opisa ponašanja dečaka i učitelja, meni je bio važan opis vašeg ponašanja, pogotovo deo gde pišete "Razmišljali smo da, možda po prvi put, budemo dosledni..." što je meni zazvučalo kao: razmišljali smo da, možda po prvi put, uradimo to do kraja...". Deda Mraz nije najbolje rešenje jer to ne bi bilo uskraćivanje nagrade već diskrinimacija u odnosu na drugu decu. Njegov otporan stav prema kaznama govori upravo u prilog hipotezi da ne veruje da ćete održati reč. Nije ništa novo da primenjena rešenja budu štetnija od samog problema. A nova faza (polazak u školu) zahteva prilagođavanje svih članova porodice na nove okolnosti, a ne samo školarca. To se pre svega odnosi na motivaciju za izvršavanje obaveza, drugačiji način nagrašivanja (odloženo) i oduzimanja privilegija. Pre nego potražite pomoć stručnjaka i profesionalaca, razmotrite na koji način svojim postupcima (doslednost, istrajavanje) možete da pomognete u modelovanju odgovornijeg ponašanja.
      Srdačno

Prikazano 376-380 od ukupno 668 pitanja

ZAKAZIVANJE 063/687-460