Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Poštovani,

Radi se o mojoj majci koja Vam se vjerovatno nikada ne obratila za pomoć, pogotovo ne u ovakvom obliku. Ona je 1958. godište, odrasla bez oca (mada ja kao laik, ne vidim relevantnost toga, al ipak vam i to pišem), završila je pravni fakultet, sa 17 godina radnog staža, udata, ima dvoje djece i muža. Prije 10 godina je čitavu familiju zadesila kriza i bolest njene sestre za koju je ona strašno vezana. Dvije godine je bila uz nju, u svakom pogledu, do završne operacije, kad je jedva bila spasena i dan dan se dobro drži. Medjutim u tom periodu, neposredno po izliječenju njene sestre kod nje su se počele dešavati cudne stvari. Počela je odjednom da bude čas hiperaktivna, pa čas bezvoljna i nikakva. Tada je u 42. godini je izgubila menzis i počela jos čudnije da se ponasa. Putovala je na posao u drugi grad svojim autom, s tim da nas je već bilo strah da igde ide sama zbog neke vrste, tada, blage nepromišljenosti i konfuznosti. Po prirodi svakako tvrdoglavu i svojeglavu, sve je teže bilo savjetovati i ubijediti u bilo šta pa i kad su u pitanju sitnice. Onda je imala i udes, sva sreća ispala je iz kola i prošla samo sa par ogrebotina i blagim potresom mozga. Po oporavku od udesa, stvari postaju još gore. Bila je na hormonskoj terapiji po dijagnozi ginekologa zbog ranog klimakteričnog stanja, koja nije pomagala. Počela je da halucinira, ima napade, promjene raspoloženja, strahove da se nešto ne dogodi nekome iz familije, to što osjeća je opisivala kao "stiskanje glave mašinama", iako nema oko nje ništa, uporna je u tvrdnji da joj neko nešto radi "nekim mašinama", čuje razne glasove njene i tudje... Sve je to postepeno prelazilo u pravo ludilo. Strah je bilo da bilo koje od nas izlazi iz kuce, dala je otkaz na poslu, ubijedjena da je stalno neko snima, prisluškuje. Kritični napad se dogodio, nije znala za sebe, vikala, pričala sa neostojećim osobama...Dijagnoza je bila psyhosis depressus i odmah je primila injekciju haldola. Poslije toga, zatišje. Nastavila je sa propisanom terapijom tabletama haloperidola 10 mg, artana 5 mg, metotena i lorazepama. Terapija je trajala mjesecima uz kontrolu ljekara. Osjećala se i ponašala relativno dobro, bez napada, sa odredjenom dozom tromosti, ljenosti, bezvoljnosti, mada je neke osnovne kućne poslove mogla sama obavljati. Nakon nešto više od godinu dana ove terapije, došle su do izražaja nuspojave, koliko ja znam, od haloperidola, što se manifestovalo tikovima u rukama i vilici, kočenjem, težinom pri govoru, spuštanjem glave uporno prema dolje i kad sjedi i kad hoda. U cilju smanjenja nuspojava, smanjena joj je količina haloperidola u pola, mada je smanjenje neželjenih efekata bila zanemariva. Svjesna toga, kao izrazito lijepa zena, koja nikad nije spuštala glavu ni zbog čega, u toku sljedećih par godina pokušava na svoju ruku da ostavi terapiju iz par puta bez našeg znanja i znanja ljekara. To se manifestovalo nevjerovatnim poboljšanjem u sledećih 15 dana od prestanka uzimanja terapije, počela je biti društvena, hiperaktivna, poznavala ljude koje nije gledala po 30 godina, uvjek nasmijana i raspoložena, ona stara moja majka. Medjutim oko dvadesetog dana od prestanka (sve je ovo otprilike, jer nikad nismo znali kad prestaje da uzima tablete) dolazi opet do istog ludila, naglog napada, ne zna šta radi, sposobna je da luta ulicama, miješa ljude, halucinira, opet je stiskaju "mašine", ima nenormalne glavobolje. Ovo se dešavalo nekoliko puta (prestanak sa terapijom svojevoljno). Svaki put je to rešavano injekcijama haldola, na osnovu predhodne dijagnoze, pa tabletama haloperidola i artana, i opet sve isto. I sa i bez terapije, uporno svih ovih 8 godina odbija bolnicu i nikad nije bolnicki liječena. Na insistiranje njene majke, moje babe, promijenili smo psihijatra. Ljudi koji ne žive s mojom majkom, vide samo nuspojave tableta i nikad nisu bili tu da vide užasne napade koje ona ima kad nije pod tabletama. I tako po nagovoru njene familije, odemo kod drugog psihijatra. Dijagnoza sljedeća: F 31.4. Propisani ljekovi Rissar 2mg 2x1, Artane 2x1, Remeron 1 uvece, Amizol 25 1+1+0. Reakcija na ovu terapiju je bila ista kao kad ostavi haloperidol i ne pije nishta. Dvadesetak dana euforije i lijepoga života, a onda na vrh glave, sve isto i još gore. Naravno slijedi vraćanje na staru terapiju i dijagnozu F.20, pa čak i povećanje terapije. Sve ovo prati dosta izraženo naglo povećanje pa smanjenje tjelesne težine i obrnuto, mada se s ti dobro nosila. Fizički je potpuno zdrava, bila tada, a i danas je. Nalazi krvi i mokraće bolji nego moji, CT mozga dobar,EKG dobar, pritisak normalan. Izbjegava preporučene šetnje, aktivnosti, teže govori i kad je raspoložena, konstantno je bezvoljna, ima osjećaj da nema snage ni za šta i tako stalno. U poslednjih godinu dana, nije ostavljala terapiju na svoju ruku. Samo je, po konsultacijama sa trećim psihijatrom, malo po malo smanjivala velike doze haloperidola i svela ih na neku optimalnu dozu. U jednom od posljednjih izvještaja ljekara specijaliste iz 2008. godine piše dijagnoza F 20.5 Schizophrenia residualis i terapija Haldol 5mg+2,5 mg+0 i Artane 2mg+0+0, što je i najmanja doza koju je ona pila. Rezultati naravno isti. Vidim da joj nedostaje volje, da je svjesna toga, da stalno nešto bi, al ne zna ni ona šta, da joj se nešto radi, al je nešto sputava, pored svega što ima, dvoje djece i muža koji su uvjek pored nje, opet je bezvoljna. Ispoljava i pod terapijom odredjeni strah za nas, kad izadje neko od nas na posao, minimum po tri puta zove da nas čuje, nije histerična, ali je jednostavno strah i uvjek ima taj strah za nas. S vremena na vrijeme i pod terapijom, javljaju se, ali rijetko, ispadi da misli da je recimo nešto otrovano ( npr. tek kupljena coca cola), svako jutro pokriva šoljicu kafe iz koje pije (iz straha da joj "neko nešto ne ubaci u nju"), iako zna da to nije moguće. Slabo se sjeća kojeg od napada tokom svih ovih godina, tada ne zna ni kako se zove, ali svjesno i kad se dobro osjeća, otvoreno priča o tim "mašinama, laserima", šta li su već, dok je recimo ja, ne ubijedim u suprotno, da tako nešto ne postoji itd, ali nakon odredjenog vremena ona opet počinje vjerovati u to, i tako u krug. Dok je pod terapijom, sve ovo je prolazno i nije mnogo izraženo, ali ga ima. U posljednje vrijeme, recimo posljednih 4-5 mjeseci, pored svih strahova koje ima, javio se još jedan. A to je strah od smanjivanja terapije haloperidolom, koje je naravno pod nadzorom ljekara(koji trazi najmanju mogucu dozu za nju), ali ona se svakako boji. I sad, posljednja nada i posljednji u nizu pregleda koji se dogodio 30.12. 2008. Igrom slucaja, preko prijatelja, povežemo se sa jednim starim beogradskim doktorom u penziji, osamdesetogodisnjim neuropsihijatrom sa ogromnim iskustvom koji iz dugog razgovora sa mojom majkom, zaključi da je dijagnoza potpuno pogrešna.(?!) I odlučan da on nastavi njeno liječenje, prepiše joj sljedeće: Leponex 25mg, 1/2+0+1/2 i Paretin 20mg 1+0+0. Dijagnozu ne znam, jer pregled nije obavljen u ambulanti. Medjutim, kod majke je, naravno počeo onaj strah od neuzimanja haloperidola, pa je u telefonskom razgovoru sa doktorom došlo do male promjene, a to je da se ovoj terapiji doda 2,5 mg haloperidola i 2,5 mg artana u podne, pa da se nakon mjesec dana, zavisno od rezultata, haloperidol potpuno ukloni. Od tada je prošlo 20 dana, a mi samo čekamo bombu. Pomno je posmatramo, nema napada, čak nema ni strahova, ali je potpuno bezvoljna, nezainteresovana, lijena, ni ono što je malo kućnih poslova radila, sada neće, ne izlazi joj se vani, ima blage vrtoglavice pogotovo kad izadje na balkon, spava dobro noću, a danju joj se leži, ali kao da nema mira, prelazi iz kreveta u krevet, uhvati je period tokom dana da nekontrolisano mnogo puši cigarete, kad je pitam jedva odgovara na pitanja, teško priča, treba joj dva minuta da smisli šta da odgovori, uhvati je ponekad šetnja kroz kuću (valjda joj se noge koče, al ne umije da mi objasni). Zasad, dakle, nema nekog drastično lošeg ponašanja uz ovu terapiju, halucinacija nema, osim toga što ponekad kaže da joj se malo "muti u glavi". Znači, nema histerije i ludila, ali vlada njome neko mrtvilo, ako to tako mogu nazvati. Kontrola kod poznatog doktora je zakazana za 10 dana, kao i vadjenje nalaza krvi (zbog leponexa), pa ćemo vidjeti. Eto to je to.
Ne znam da li Vam je išta od ovoga jasno i koliko sam ja to stručno i ispravno napisala, dosta iz sjećanja, ali Vas molim za mišljenje.

Unaprijed hvala.

Poštovani doktore,

javljam Vam se prvi put i molim da mi date kakav savjet, jer ne mogu više da držim ovo u sebi. Imam jedan problem koji sigurno nije svakidasnji pa mi je malo i nezgodno, ali želim nekog ko mi može nešto reći..imam 30 god.i u braku sam 4 godine, muž ima 35 god.i imamo ćerku od 3 god. Moj suprug je dobar čovjek a i otac..voli me i volim ga. Zadnju godinu on je izložen stresu na poslu i ja ga pokušavam uvjek podržati...znam da mu nije lako. Naš sexualni zivot je malo stimav jer je on često umoran i opet pokušava da ispunjava svoju dužnost prema meni. Ja ga i tu razumijem, ali imam jedan problem koliko god ga podržavala moje tjelo nemože...željna sam da se osjećam kao žena i ako to pokušavam da prekrijem..pošto radimo par mjeseci na bebi često posjećujem mog ginekologa koji je moj doktor od prve trudnoće. On je stariji od mene ali je privlačan..on je veoma nježan da sam počela osjećati neko treptanje u stomaku kad god sam blizu njega. On uvjek kad dodjem drži me za ruku i kad odlazim pošalje mi poljubac rukom..znam da mu je posao da bude nježan ali svaki put on je sve nježniji pa pomislim da mu se možda malo svidjam..neznam kako da se više ponašam kad sam u prisustvu kod njega, jer ne želim da mjenjam doktora. Možete li mi reći može li ginekolog osjećat šta prema pacijentici i recite da li je ovo kod mene prolazno jer stvarno ne želim da izgubim svog supruga jer nisam nikad prije bila ovakva?

Hvala puno

Molim Vas da mi date savet,
Moj sestrić ima veliki problem. Trudnoća moje sestre je bila visoko rizična, posle jedne trudnoće koja se završila spontanim u 4.5 meseca, sledeća trudnoća je bila normalna do 5 meseca kada je nastao prolaps vodenjaka i uradjen serklaž. Moja sestra je primala velike količine antibiotika nakon toga. Dete je rodjeno prirodnim putem (epiduralna anestezija). Kada je imao 2 meseca, s obzirom da ja imam sina od 6 godina, primetila sam da on ne prati pokrete pa sam bila uplašena da on ne vidi, to je trajalo do recimo nekog 4 meseca kada je počeo da prati pokrete. Do prve godine je bilo manje - više sve u redu, s tim što smo svi primećivali da je motorički slabiji u odnosu na decu svog uzrasta. Reagovao je na decu, mog sina, babu i dedu i poznata lica, ali se jako stideo od nepoznatih i skoro da se uopšte nije smejao. Pre svog prvog rodjendana je dobio febrilnu konvulziju, pri čemu je T bila 37.4, nakon čega je bio u bolnici iz koje je vraćen kuci.U preiodu od 3 meseca od prve konvulzije imao je jos nekoliko,nakon kojih je posle boravka u bolnici,ispitivanju(skener, magnet, EEG) dobio Eftil.Neko vreme pre toga je treptao vrlo cesto i obrtao oči na gore, pri čemu to traje 2-3 sekunde. Kada je počeo da uzima Eftil to se nije dogadjalo. Od septembra je imao dva puta pneumoniju zbog koje je ležao u bolnici, da bi nakon drugog puta (primanja Longacefa) dr.Dimitrijević konstatovao bronhijalnu astmu i dao terapiju. Inače od kada je počeo da pije Eftil je počeo da bude usporeniji, da mu se stalno spava, da bude kmezav. Inače je prohodao sa 17 meseci, ništa ne priča (osim mama) i izgovara neke glasove koje su nama nerazumljivi ka-ka...On i dalje sa svojih 21 mesecom ne zna da potrči, da čučne, i skoro ništa da uradi što rade deca u njegovom uzrastu. Poslednji EEG koji je radjen pre mesec i po dana je bio u redu, najbolji do sada. Medjutim od poslednjeg ležanja u bolnici zbog pneumonije kada su mu davali infuziju i boli ga po 10 puta da bi mu je uključili zbog slabih vena, njegovo ponašanje je počelo da se menja. Počeo je da ne reaguje kada ga neko zove, samo gleda crtaće, plaće i ne izvršava ni jednu naredbu (dodaj, gde je ..., daj flašicu...)Prošle nedelje su ga vodili u Tiršovu (ne znam kako se zove klinika), pogledao ga je logoped, psiholog i zakazano im je da dodju na kompletan pregled u četrvtak, ali četvrtak je suviše daleko za sve nas. U izveštaju je napisano da zaostaje u svim oblicima komunikacije tj.da nema nijednog oblika komunikacije. Posle svega svi smo se složili da kod njega postoji neki problem, ali da li je i u kojoj meri moguće uspostavljanje dijagnoze u tom uzrastu, kao i davanje prognoze. Još jedna stvar on nije govorio kao ni sada, ali je do poslednjih dva meseca reagovao na mog sina, sedeo sa njim na podu i vozio autiće, više sam za sebe, ali mu se smejao, grlio ga. Na pitanje gde je deda, reagovao je i tražio ga u drugoj sobi, krio se i na naše "BA" se pojavljivao. Sada to više ništa ne radi, samo se veša o mamu da ga nosi, povremeno je grize, često gleda u svoje ruke i stiska pesnice svom snagom, kao da lomi ruke jednu od drugu, ne reaguje na svoje ime i više ništa od tih stvari koje je radio ne radi, potpuno je apatičan. Počeo je da se smeje čudno, ne glasno, ali bez ikakvog povoda. Na našu mamu koju je jako voleo i pružao joj ruke kad dodje više ne reaguje. Nema opsesivne radnje, omiljenu igračku sa kojom se stalno igra, kad se moj sin igra nekim igračkama koje ispuštaju neke zvukove traži da gleda šta on to radi, ali mu se više ne raduje, ne smeje i skoro da ga uopšte ne primećuje. Recimo kad gleda Nodija on daje daljinski roditeljima kako bi mu premotali na delove crtaća koje on voli. Još jedna stvar kad je bio mladji imao je pokrete rukama kao da maše i to je non stop radio, sada to više ne radi, od pre nekoliko meseci.
Molim Vas da mi do tog četvrtka pomogne i da mi date neki komentar i odgovor na pitanje da li je moguće da njegova komunikacija sa spoljašnjim svetom opada, to jest da njegova bolest napreduje, da li se ovi simptomi mogu podvesti pod autizam i da li treba konsultovati više doktora, ili ne lutati previše.

Unapred hvala

Poštovani,

prvo moram da Vam se zahvalim na saslušanju i odgovorima koje ste mi ukazali. Hvala Vam puno i imala bih jedno pitanje nadam se da će te da mi odgovorite a pitanje glasi: Kako mogu, na prvi pogled, prepoznati narkomana?

Sve najlepše