Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

Telefon za zakazivanje
063/687-460

Telefon za zakazivanje

Mr sci. med. dr Miodrag Stanković, Specijalista dečije i adolescentske psihijatrije

Telefon za zakazivanje

Raspored rada doktora

Najraniji datum : 24.04.2024.
Prikaži kalendar >

Oblasti medicine

Specijalizacija

Ustanove u kojima radi

Grad

Jezici

Raspored rada doktora


Cenovnik usluga


Naziv usluge RSD
Pregled psihijatra
4,500
Cene su podložne promenama bez prethodne najave. Trudimo se da sve informacije budu tačne, ali mogućnost greške postoji, pogotovo usled promene kursa ili iz tehničkih razloga. Ukoliko se desi da cena usluge nije ista kao kao ona na sajtu u trenutku rezervacije, obavestićemo Vas telefonom ili putem emaila o ispravnoj ceni i ponuditi Vam da je prihvatite ili odustanete od rezervacije.

Najnoviji tekstovi koje je lekar objavio:

Postavite pitanje

Broj odgovorenih pitanja: 668

  1. Imam ćerku od dve i po godine. Histeriše i baca se po podu kad nešto hoće, samo što je problem što neće ni da kaže šta želi. Moj neki zaključak je da joj nedostaje naša pažnja, pošto i muž i ja radimo. Isto tako u tom nastupu histerije, plača i bacanja ne dozvoljava da joj se priđe, ne dozvoljava da se poljubi ili zagrli. A npr. vaspitačica u vrtiću je svaki dan hvali kako je mnogo dobra. Zanima me Vaše mišljenje u čemu je problem i kako da ga rešimo? Unapred hvala...

    Odgovoreno: 22. 03. 2007.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

      Cesto zanemarujemo cinjenicu da svojim postupanjem upravo podsticemo ponasanje koje zelimo da se kod drugoga promeni. Tako i ponasanje dvoipogodisnjeg nevinog bica moze postati "problem", ukoliko roditelji pokazuju naklonost i paznju upravo u situacijama kada dete ispoljava socijalno neprikladno ponasanje. Dakle, nije u pitanju nedostatak vase paznje, vec trenutak kada je pruzate. Ako je to u trenucima histerije, poruka detetu je da ce imati vasu paznju, poljubce i zagrljaje kada se ponasa onako kako vi ne zelite. Sa druge strane, vi joj govorite da to ne cini, ali je tada zapitkujete da vam kaze sta zeli, sto ona razumljivo ne cini, jer je naucena da svojim ponasanjem dobije sta zeli, a u takvo ponasanje ne spada smirenost i verbalna komunikacija (jer tada su roditelji uposleni). Dakle, ne borite se da promenit detetovo ponasanje vec poruke koje mu upucujete. Vasa snaga u toj borbi je vasa roditeljska udruzenost. Ono sto cete vi ciniti moraju i drugi ukucani. A sta ciniti? Nista jednostavnije, a opet tako nedostizno za mnoge, sto je razumljivo, zbog prirodne reakcije da se detetu pomogne kada se nasluti da pati. Drugi cest razlog pogresnog ucenja je "dobronamerno" mesanje rodbine u vaspitne intervencije roditelja. Potrebno je ignorisati (okrenuti glavu, nista ne govoriti) kada se pojavi takvo ponasanje (deteta, a ne rodbine). Ukoliko je bezbedno, dete mozete i ostaviti i samo u postoriji u kojoj ima napad besa (onoliko minuta koliko ima godina). Ukoliko napad ne prolazi vec se pojacava, ne ocajavajte. Uobicajeno da pre poboljsanja dodje do pogorsanja. Potrebno je reci da ce imati vasu paznju kada se umiri. Napad ce prestati, a vas je zadatak da tada, kada je dete pokazalo sposobnost samosmirivanja nagradite to ponasanje pohvalama, paznjom i naklonoscu. Uostalom, kada god dete pokaze zeljeno ("dobro") ponasanje treba ga pohvaliti i posvetiti mu paznju. Time se ponasanje ucvrscuje i velika je verovatnoca da ce se ponasanje u buduce pojavljivati i bez pohvaljivanja. Isti princip,samo u obrnutom smeru vazi i za histericno ponasanje. Ovakvim pristupom dete UCITE prikladnom ponasanju, samokontroli emocija, bez stetnog postupanja kakvo moze biti batinjanje koje svakako ne spada u dobro roditeljstvo, a bude cest pratilac roditeljske bespomocnosti u vaspitavanju.

  1. Imamo dečaka koji je rodjen 1995.godine. Problem je noćno mokrenjem. Analize koje smo do sada uradili (analiza mokraće), su u redu, nema poremećaja. Pokušavali smo različite metode, čak i alternativne. Do sada nije bilo rezultata. Molim Vas za savet, na koji način da rešimo navedeni problem. Dečak je, razumljivo, prilično opterećen ovim problemom.
    Unapred zahvalan.

    Odgovoreno: 22. 03. 2007.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

      Za dvanestogodisnjeg decaka nocno umokravanje svakako predstavlja veoma znacajan stresni dogadjaj. Zbog ovog problema deca su lisena uobicajene socijalne funkcionalnosti, druzenja na djackim ekskurzijama i cesto su u kontinuitetu neraspolozena. Cak, istrazivanja su pokazala da umokravanje u skoli (na casu) predstavlja treci po intezitetu stresni zivotni dogadjaj deteta. Prvi i drugi su smrt roditelja i razvod. Ukoliko od rodjenja nije bilo ni jednog duzeg "suvog" perioda, uradjene analize mokrace svakako nisu dovoljne, vec je potreban detaljan (urodinamski) pregled od strane pedijatra-nefrologa (u Nisu preporucujem prof.dr Emu Golubovic). Alternativne metode, cajevi i vracare cesto pomazu po principu placeba. Kada su problemi kompleksniji od psiholoske podrske, alternativne metode su beskorisne, jer najcesce nemaju veze ni sa mozgom ni sa mokracnom besikom. Moj savet je da pre psihijatrijske, potrazite pomoc preporucenog pedijatra. Bihejvioralni psihoterapijski tretman je jednostavan i efikasan, a uz farmakoterpijsku podrsku najcesce i potpun. Sa nalazima pedijatra mozete me potraziti u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zastitu mentalnog zdravlja u Nisu. Takodje, na ovom sajtu postoje tekstovi o nocnom mokrenju koji mogu biti od koristi.

  1. Imam sina od 2,5 godine.Sada je u fazi da nas sve redom u kuci udara.I tera nas da se i medjusobno udaramo,sto kod nas u kuci zaista nije mogao da vidi.Znam da to nije verovatno strasno i da ce ga vremenom proci,ali nisam ubedjena potpuno.Ustvari me interesuje kako njemu objasniti da to ne treba da radi?Sta on i koliko shvata u tom uzrastu,to je pravo pitanje.Najgore je kad roditelj ostane bez ideja kako da pomogne detetu!
    hvala

    Odgovoreno: 10. 03. 2007.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković


      Na uzrastu od 2,5 god. deca su mnogo vise motorna nego misaona bica i mnogo vise nagonska nego emocionalna. Razvoj ima vise skokovit, a manje linearni karakter. Tako, ponasanje dece pokazuje upravo ono sto ste i napisali, prolazak kroz razlicite faze. Ispoljavanje agresivnosti kod dece je prirodno i zadatak roditelja je upravo u pomoci detetu u regulaciji agresivnosti na socijalno prihvatljiv nacin. Cesto kod dece udaranje moze predstavljati izraz straha, po tzv. tipu reakcije udari ili bezi ("fight or fly"), pogotovo sto tako mala deca ne umeju recima da iskazu svoje emocije. Sa druge strane, odrasli najcesce ne uvidjaju svoj emocionalni uticaj na dete. Odnosno, analizom situacije najcesce se otkrije da je napadnuta osoba imala uticaja na reakciju deteta i da je mogla da ga prepozna (pogotovo ako dete natera na plac). Nagadjajuci sta moze biti u pitanju u slucaju prenaglasenog ponasanja vaseg deteta, sticem utisak da se radi vise o naucenoj i stimulisanoj igri, predstavi, a ne strahu ili nekakvoj psihopatologiji. A glumci zahtevaju publiku. U tom slucaju treba primeniti jednostavne mehanizme ucenja novog ponasanja po principu ignorisanja (dokle je moguce), cime se smanjuje verovatnoca ponavljanja. Normalan razvoj govora, omogucava da dete na tom uzrastu razume jednostavna uputstva, koja ce podrazumevati princip jednom fino, drugi put odlucno. Osnovna poruka je to se ne radi i sve dok to radi nece imati vasu paznju. Ukoliko se primenjuje kazna, to mora biti veoma obazrivo, a ako se koristi tajm aut (o kome mozete naci tekst na ovom sajtu), treba se drzati datih principa. Ipak, najvazniji princip je pohvaliti, pruziti panju (nagraditi) detetu kada se adekvatno ponasa. Sta je adekvatno ponasanje, moraju roditelji zajednicki odrediti i istovetnu poruku upucivati detetu. U protivnom, dete ce "sedeti na necijem ramenu" i upravljati ponasanjem roditelja. Ukoliko se detetova igra stereotipno ponavlja (svakog dana isto), pri tome dolazi do povredjivanja, a dete u njoj ne pokazuje zadovoljstvo, vec ga jos vise uznemiri, tada treba potraziti konkretnu pomoc specijaliste.

  1. Da u pravu ste bolest se zove Tika.Dali je ta bolest izleciva i koliko traje to lecenje.

    Odgovoreno: 10. 03. 2007.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

      Zahvaljujem na potvrdi i izrazavam divljenje za upornost koju pokazujete u zalji da pomognete prijateljima. Tikovi predstavljaju, najcesce naucene automatizovane misicne radnje po tipu kontrakcija-dekontrakcija. Nastaju po tipu predisponiranosti, odnosno javljaju se na misicima koji su u najcescoj upotrebi, a obuhvataju pokrete koji su socijalno prihvatljivi. Najcesce, nakon pojacanja, sledi slabljenje i gubljenje, a zatim ponavljanje ciklusa do konacnog gubljenja. Tako je sa jednostavnim motornim tikovima i oni su najcesce benigne prirode i nestaju kada oslabi pritisak okoline na nedovoljno zrele mehanizme kontrole motorike. Sto tikovi duze opstaju i obuhvataju vise grupa misica, a pogotovo kada se javlja i nevoljna produkcija glasova, reci ili recenica, koje mogu biti i za okolinu i za dete neprijatnog sadrzaja, to je potreba za medicinskim ispitivanjem veca, a prognoza neizvesnija. Uzroci mogu biti raznovrsni (unutrasnji i spoljasnji), kao i terapija. Od kratkotrajnog porodicnog savetovanja, preko rada sa detetom pa sve do koriscenja medikamenata. Predlazem da mi se roditelji licno jave ukoliko su u mogucnosti ili lekaru specijalisti decje psihijatrije.

  1. Moj sin ima 7 god.Vec godinu dana u nazat ja i supruga "sumljamo"da mastrubira.U pocetku smo mislili da je to normalno,da upoznaje svoje telo,a sada vise nismo sigurni ni usta!Molimo vas da nam pomognete i kazete da li je to normalna pojava ili bi trebali da potrazimo stucnu pomoc!
    Zahvalni unapred zabrinuti tata i mama.

    Odgovoreno: 04. 03. 2007.
    • Mr sci. med. dr Miodrag Stanković

      Ljudsko seksualno ponasanje je pod kontrolom bioloskih programa i tu priroda ne prepusta okolinskim ciniocima mnogo prostora iako varijacije nisu iskljucene. Pre svih u smislu ranog pocetka puberteta i razvoja genitalnog aparata. Medjutim, seksualno ponasanje kao i svako ponasanje ima 3 komponente: motornu, emocionalnu i kognitivnu. Kod infantilne masturbacije nedostaje kognitivna, odnosno zbog nedovoljne razvijenosti misljenja u uzrastu u kome je vas sin, motorni akt koji podseca na masturbaciju, a koji izaziva zadovoljstvo nije pracen seksualnim fantazijama kako je to uobicajeno. Dakle, takva masturbacija nema funkciju regulacije seksualnog uzbudjenja, ali moze imati funkciju rasterecenja od telesne napetosti. Ono sto deca rade i ne predstavlja nikakvu nenormalnost je dodirivanje genitalija prilikom uspavljivanja i slicnih aktivnosti gde je opet u funkciji relaksacije. Umesto sto sumnjate, mislim da bi bilo korisno da sa decakom otvoreno razgovarate o svemu (pa i o vasim sumnjama) i porazmislite o mogucim povodima za takvo ponasanje. Zapamtite, da bi dete otvoreno razgovaralo sa vama morate zaraditi njegovo postovanje i poverenje. Ukoliko masturbira, to svakako ne kaznjavati, vec pokusajte da uocite koje situacije su okidaci za takvo ponasanje. Ponekad, ono je pokrenuto rano u detinjstvu zbog raznih medicinskih intervencija i posebne nege genitalne regije i manipulacije genitalijama. Psiholoski, usamljenost, dugotrajni konflikt (licni, porodicni, vrsnjacki) i visoka napetost, skretanje paznje na sebe, osujecenja, samo su neki od razloga zbog kojih moze doci do funkcionalnih poremecaja ponasanja. Klasicno pravljenje liste nagrada koje ce osvojiti izbegavanjem masturbacije nije uputno jer ne znate da li masturbira, a njeno nametanje moze biti averzivno i izazvati stid i krivicu. Zato, najbolje je umanjiti mogucnost takve aktivnosti tako sto cete vise zajednickog vremena provoditi sa dacakom u relaksirajucim aktivnostima i razgovarati sa njim o njegovim problemima i pomoci mu da ih efikasnije resava. Ukoliko decak ne moze da se odrekne te aktivnosti, ili ga ometa u obavljanju svakodnevnih obaveza i igri, ili ona nije jedini vid ispoljavanja neuobicajenog ponasanja, mozete me potraziti u Dnevnoj bolnici za decu i omladinu Klinike za zastitu mentalnog zdravlja.

Prikazano 661-665 od ukupno 668 pitanja




Zakažite pregled kod Mr sci. med. dr Miodrag Stanković