Motorički razvoj i fizička aktivnost dece sa teškoćama u razvoju

Rani razvoj motoričkih funkcija | Osnovne motoričke veštine | Tabela motoričkih sposobnosti dece do desete godine | Motorički razvoj kod dece sa razvojnim teškoćama | Hiperaktivnost | Preporuke

Rano detinjstvo jedan je od kritičnih perioda za fizički i intelektualni razvoj deteta. Kako se 70% neuronskih veza u mozgu stvara tokom predškolskog uzrasta, ove veze formiraju osnovu za kasnije detetove sposobnosti i osobine. Mozak je dizajniran tako da konstantno uči i rešava probleme: najpre jednostavne probleme, a kasnije i složene.

Najraniji izazovi koje mozak treba da reši odnose se na kretanje. Deca rešavaju probleme spontano, intuitivno i na nestrukturisan način. Kasnije, sa organizovanijim kretanjem, deca stiču i različite motoričke veštine, sposobnosti i čulna iskustva. Upravo ovo  su pravi načini za razumevanje sebe i okoline. Fizički stimulativno i raznoliko okruženje nesumnjivo ima značajan uticaj na mentalne funkcije dece, kao i na razvoj njihovih potencijalnih sposobnosti.

Rani razvoj motoričkih funkcija

Motorni razvoj povezan je sa intelektualnim razvojem, a to podrazumeva povezanost između sposobnosti deteta da se kreće, manipuliše objektima i izvodi motoričke aktivnosti. Takođe, pored intelektualnih sposobnosti, od izuzetne važnosti su i kognitivne sposobnosti - pažnja, percepcija, jezik, pamćenje i logičko mišljenje. Kretanje i manipulacija objektima pružaju deci priliku da istražuju svoje okruženje, da stiču senzorne informacije i da grade mentalne reprezentacije. Takođe, sve ovo koriste za usavršavanje motoričkih pokreta.

Dalje, motorički razvoj povezan je sa govorno-jezičkim razvojem u detinjstvu. Konkretno, početak specifičnih, grubih motoričkih veština u detinjstvu (kao što su sedenje i hodanje), pokazuje da iskustvo u novim položajima i stilovima kretanja može predvideti receptivni i ekspresivni jezik u pojedinačnim vremenskim tačkama.

Osnovne motoričke veštine

Osnovne motoričke veštine dele se na grubu i finu motoriku. Gruba motorika uključuje velike mišićne grupe (kao što su samostalno sedenje, puzanje, hodanje, skakanje ili trčanje), dok fina motorika podrazumeva aktivaciju manjih mišićnih grupa (kao što su hvatanje, manipulacija predmetom ili crtanje). Na razvoj deteta pozitivno mogu uticati brojne aktivnosti u kućnim uslovima.

Pokazatelji usporenog razvoja grube motorike odnose se na teškoće hodanja, skakanja, preskakanja i izvođenja elementarnih pokreta ekstremitetima; zatim bacanja, hvatanja, generalne nespretnosti i koordinacije pokreta, kao i smanjene sposobnosti održavanja ravnoteže.

Kada je u pitanju fina motorika, ona se odnosi na:

  • vizuelne motoričke veštine,
  • vizuo-motornu integraciju,
  • spretnost ruku,
  • grafomotorne veštine.

Tabela motoričkih sposobnosti dece do desete godine

  • 1–3 meseca: Beba podiže ramena i glavu od podloge, šake su poluotvorene, pokreti ekstremiteta simetrični, noge skupljene kada je pridržavaju ispod pazuha. Pogledom prati predmet koji se pomera levo-desno.
  • 4 meseca: Ima kontrolu nad pokretima glave, voljno pokreće ruke, sisa palac. Hvata predmete celom šakom, igra se rukama, posmatra ih, stavlja dudu ili zvečku u usta.
  • 5–6 meseci: Sedi uz lagani oslonac, stabilno drži glavu, spušteno na noge odupire se vrhovima prstiju o podlogu. Hvata celim dlanom i opruženim palcem, postepeno prilagođava hvat veličini i obliku predmeta, dohvata ciljano pruženu igračku obema rukama, prebacuje igračku iz ruke u ruku.
  • 7-9 meseci: Samo se dovodi u sedeći položaj, sedi samostalno, stoji uz pridržavanje, počinje da puzi. Lupka i trese predmet, udara predmete jedan o drugi, može da zadrži dva predmeta, sve baca na pod. Hvata sitne predmete palcem i kažiprstom (pinceta hvat).
  • 10–12 meseci: Hoda uz pridržavanje, spušta se uz pridržavanje kako bi dohvatilo predmet, pokreće predmete napred-nazad. Hvata sitne predmete opozicijom palca i kažiprsta (klešta hvat), ubacuje dugmad u posudu, oponaša šaranje olovkom po papiru.
  • 13-14 meseci: Dete može da stoji samo i može da napravi 10 koraka. Precizno hvata i stavlja sitne predmete u flašicu, može da stavi dve kocke jednu na drugu.
  • 15 meseci: Samostalno hoda i retko pada.
  • 19–22 meseca: Trči, silazi niz stepenice, otvara vrata, šutira loptu. Okreće stranice knjige, baca predmete bez određenog pravca, uživa u igrama bacanja i hvatanja, švrlja po papiru.
  • 2 godine: Stabilno hoda, trči.
  • 3 godine: Može da hoda na prstima i peti, kratko stoji na jednoj nozi, trči stabilno i brzo. Seče makazama za papir bez preciznosti, precrtava krug kada mu se pokaže, koristi flomastere i drvene bojice, pravi harmoniku od papira, gradi kulu od devet do deset kockica.
  • 4 godine: Maršira u ritmu muzike, silazi niz stepenice nogu pred nogu, vozi tricikl, preskače prepreku širine 20 cm. Pokušava da nacrta čoveka – glava i udovi (Čiča Gliša), precrtava kvadrat, kopira nekoliko štampanih slova, savija papir po dijagonali.
  • 5 godina: Skakuće na jednoj nozi, može da stoji na prstima, trči menjajući pravac. Crta kućicu, drvo, ljudsku figuru – crtež prepoznatljiv, precrtava trougao, razlikuje teško–lako.
  • 6 godina: Vozi bicikl (sanka se, kliza, vozi rolere), preskače konopac obema nogama zajedno, visi 10 sekundi držeći se rukama za prečku, igra badminton, skače sa visine od 40 cm. Hvata malu loptu obema rukama sa udaljenosti od 3 metra. Jednom rukom pravi kuglicu od papira, pogađa loptom cilj, namotava konac, palcem može da dotakne svaki prst, pravi lepezu od papira, koristi rezač za olovke.
  • 7 godina: Snaga mišića i koordinacija pokreta se uvećavaju; može samostalno da vozi bicikl, preskače konopac. Voli da crta i može tačno da prekopira veliki broj dvodimenzionalnih oblika.
  • 9 godina: Bolja koordinacija malim mišićima, pokreti su graciozniji. Razvija razne veštine, pliva, preferira aktivne i izazovne igre – sportove i teži da bude bolji u sportu. Devojčice su bolje u gimnastici, dečaci u sportovima poput rukometa. Zna da upotrebljava jednostavne alate kao što su čekić i šrafciger. Može da svira razne muzičke instrumente.
  • 10 godina: Dobija na brzini i koordinaciji, zaleće se u sprint pri trčanju, brzo preskače vijaču, igra školice, može da udara loptu palicom uz dobru koordinaciju. Vešto balansira hodajući po uskoj gredi. Na crtežima se pojavljuje dubina/perspektiva.

I ako se ne mogu lako utvrditi uzroci usporenosti u razvoju motorike, važno je da budu otkriveni što ranije da bi dete na vreme počelo sa rehabilitacijom ili uklanjanjem uzroka.

Motorički razvoj i stimulacija kod dece sa razvojnim teškoćama

Roditelji najčešće primećuju kada dete ne dostiže očekivane motoričke pokazatelje razvoja u poređenju sa drugom decom. Ove brige roditelja u vezi sa detetovim razvojem obezbeđuju polaznu tačku za dijagnostiku.

Deca sa teškoćama u razvoju mogu imati različite tipove razvojnih smetnji, kao što su: oštećenja vida, oštećenja sluha, telesna oštećenja i oštećenja motoričkih funkcija, teškoće u intelektualnom funkcionisanju, teškoće u govorno-jezičkom razvoju, teškoće socio-emocionalne prirodne, specifične smetnje u učenju itd. Neki od primera razvojnih poremećaja mogu biti autizam, poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću, cerebralna paraliza, Daunov sindrom, specifični jezički poremećaj itd. Jedan od čestih pratilaca ovih poremećaja jesu upravo oštećenja motoričkih funkcija, te je većina ove dece psihomotorno usporena od rođenja, što značajno narušava kvalitet njihovog života. Mogu se javiti poteškoće u kontroli pokreta, ravnoteži, koordinaciji i razvoju fine motorike.

Fizička aktivnost kod dece sa teškoćama autističkog spektra

Kod dece iz autističnog spektra (ASD), nivoi fizičke aktivnosti mogu biti značajno niži u poređenju sa njihovim vršnjacima tipičnog razvoja. Ograničen nivo fizičke aktivnosti kod osoba sa ASD može se pripisati njihovim oštećenjima u motorici, socijalnoj komunikaciji, senzornim i drugim domenima ponašanja. Deca imaju značajnih poteškoća za obavljanje složenih motoričkih aktivnosti može dovesti do preferencija za jednostavne i sedeće aktivnosti kao što su kao gledanje televizije ili korišćenje kompjutera. Pored toga, društvene i komunikacijske smetnje dece sa ASD mogu značajno da naruše njihove sposobnosti da se angažuju u „grupnim” sportovima i formiraju vršnjačke odnose. Problemi sa senzornom modulacijom kod dece sa autizmom mogu uticati na njihove kompetencije u igri i na izbegavanje aktivnosti sa intenzivnom senzornom stimulacijom. Slično, problemi u ponašanju ili preferencije kao što su veoma ograničena interesovanja, pridržavanje nefleksibilnih rasporeda i preferencija za visoko predvidljive, strukturirane aktivnosti može ograničiti izbor aktivnosti dece sa ASD.

Hiperaktivnost

Sa druge strane, deca sa poremećajem pažnje sa hiperaktivnošću (ADHD) kao glavne karakteristike ispoljavaju probleme sa povećanom aktivnošću, nepažnjom,  implusivnošću i to znatno utiče na njihovo ponašanje i funkcije izvršenja. Preporučuju se aerobne vežbe umerenog intenziteta koje mogu poboljšati izvršne funkcije ove dece, njihove kontrole ponašanja, radnu memoriju i kognitivnu fleksibilnost.

Iako se razlikuju u pogledu izraženosti i stepenu teškoća, deca sa intelektualnim smetnjama (IO) u razvoju dele zajedničke osobine kao što su rana motorička, kognitivna i oštećenja ponašanja, komorbiditeti, problemi sa prilagođavanje društvu itd. Fizička aktivnost može biti korisna za decu sa IO, zbog pozitivnog uticaja na motoričke, socijalne, bihejvioralne i kognitivne funkcije. Kognitivna oštećenja dece se smatraju barijerom za fizičku aktivnost, što ukazuje na potrebu za strukturom dečjeg dana i temeljnom pripremom aktivnosti, kao i kognitivnom podrškom za motivisanje deteta. Jedan od primera poremećaja koji sa sobom nosi IO jeste Down sindrom. Prekomerna težina i gojaznost predstavljaju česta komorbidna stanja u ovom poremećaju, pa tako lagane fizičke aktivnosti poput hodanja mogu biti korisne u postizanju zdravstvenih benefita. Ukoliko je moguće i trening otpora može poboljšati snagu mišića gornjih i donjih udova. Dalje, orofacijalna stimulacija može pospešiti oralne probleme koji su česti kod ove populacije, kao što su teškoće gutanja.

Uopšteno, deca sa teškoćama u razvoju mogu imati koristi od strukturisanih terapijskih programa kao što su fizikalna terapija, radna terapija ili terapija kroz igru, kako bi se podržao njihov motorni razvoj. Ovi programi se individualno prilagođavaju detetu i fokusiraju se na jačanje mišića, poboljšanje ravnoteže, koordinacije pokreta i motoričke kontrole.

Preporuka Svetske zdravstvene organizacije

Motorička stimulacija u ranom uzrastu je važna kako bi se razvio kompletan motorički profil i adekvatne veštine, kao i povećala njihova efikasnost. Oblasti razvoja motoričkih veština koje su neophodne za učešće u svakodnevnom životu uključuju svest o telu, motorno planiranje, bilateralna motorna integracija, veštine ravnoteže i kontrolu fine motorike. Preporuka je Svetske zdravstvene organizacije je da bi deca uzrasta 5-15 godina trebalo da provode minimum 60 minuta dnevno u umerenoj do intenzivnoj fizičkoj aktivnosti. Rani tretman je važan i on podrazumeva rad na: gruboj motorici, finoj motorici, koordinaciji pokreta, jačanju muskulature tela itd.

Pomoću redovne fizičke aktivnosti, slobodne i organizovane igre, deca uče:

  • prostorne (tj. napred/nazad, desno/levo, gore/dole, iznad/ispod, unutra/napolje, veliko/ malo, itd.),
  • vremenske (pre/posle, brzo/sporo, uzastopno/naizmenično, itd.), kvantitativne (puno/malo, celina/deo itd.)
  • kvalitativne elemente (teško/ lagano, tvrdo/meko, hrapavo/glatko, itd.).

Ovi elementi su osnovni za kombinaciju obrazaca pokreta koji stimulišu razvoj motoričke koordinacije. Kod dece između tri i pete godine, proces motoričkog učenja je orijentisan ka usvajanju širokog repertoara osnovnih motoričkih veština, omogućavajući izražavanje koordinisanih i uslovnih motoričkih sposobnosti.

Sve lokomotorne aktivnosti: puzanje, hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, hvatanje, guranje, šutiranje, ljuljanje, penjanje itd., doprinose razvoju opšte motoričke spretnosti. Sve perceptivno-motorne aktivnosti: sastavljanje, rastavljanje, cepanje, sečenje, umetanje, slaganje, nizanje, navijanje, bojenje itd., doprinose razvoju fine motorike, koordinacije gornjih ekstremiteta i vizuomotorne koordinacije.

Sve ovo može pozitivno uticati na razvoj:

  • opšte motoričke spretnosti;
  • veštine kretanja;
  • veštine poskakivanja i skakanja;
  • veštine bacanja i hvatanja;
  • veštine trčanja;
  • ravnoteže;
  • vizuomotorne koordinacije;
  • manipulativne sposobnosti;
  • grafomotornih sposobnosti.

Program fine motorike kod dece predškolskog i ranog školskog uzrasta imao je pozitivan uticaj na decu koja su u njemu učestvovala, a uključujući sledeće aktivnosti:

  • cepanje listova novina na komadiće svojim prstima
  • korišćenje slika iz časopisa za pripajanje identičnim već ucrtanim slikama
  • lepljenje vune ili pasulja na različitim slikama (puž, leptir)
  • isecanje stranica iz časopisa na komade korišćenjem makaza
  • kopiranje različitih prikazanih crteža (npr. kuće, oblaci, cveće, drveće, riba i sl.)
  • provlačenje konca kroz rupice na dugmadima
  • provlačenje pertli kroz makarone
  • vežbe za razvoj grafomotorike koje su podrazumevale pisanje prateći pravac od leve strane papira na desnu itd.
  • Pravljenje malih "mramora" od papira i njihovo lepljenje preko kruga ili dve linije koje se preklapaju.

Za razvoj fizičke spremnosti autističnog deteta, preporučuje se redovan program fizičkih aktivnosti koji kombinuje komponente aerobika, vežbe snage, fleksibilnosti i spretnosti, igre loptom i neuromišićni trening radi postizanja maksimalnih rezultata u fitnesu i telesnoj kompoziciji.

Kod dece sa autizmom uzrasta od 6 do 8 godina treba razvijati kardiovaskularnu i mišićnu izdržljivost. Sport i vežbe za decu sa autizmom ne samo da razvijaju fizičke performanse, već i poboljšavaju društvenu integraciju i veštine komunikacije.

Zaključak

Smatra se da podrška i angažovanje roditelja; struktura i dinamika porodičnog funkcionisanja, kao i saradnja sa stručnjacima; igraju važnu ulogu u promovisanju fizičke aktivnosti za decu sa smetnjama u intelektualnom razvoju. Porodična situacija se doživljava kao kritična za motivaciju, a doprinos stručnog tima neophodan za unapređenje aktivnog načina života. Zainteresovane strane treba da sarađuju kako interno među različitim jedinicama pedijatrijske zdravstvene nege, tako i eksterno sa drugim organizacijama. Primer roditeljske podrške koji je predložen u ranijim istraživanjima je obrazovanje roditelja vezano za dobrobiti fizičke aktivnosti i važnost pružanja mogućnosti da dete bude aktivno.


Napomena: Tekst je napisan u okviru projekta Sinergistička edukacija roditelja dece s teškoćama u razvoju (SynergyEd), evropskog projekta podržanog iz EU programa Erasmus+.

Autori odeljka:

    • Aleksandra Veselinović, master logoped i doktorand na modulu Integrisane nauke o ishrani Biološkog fakulteta u Beogradu
    • Dr sci Vesna Vučić, dipl. biohemičar, naučni savetnik u oblasti biohemije i fiziologije i rukovodilac Centra izuzetne vrednosti za ishranu i metabolizam Instituta za medicinska istraživanja u Beogradu.

Podeli tekst:

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 1

  1. Dragiša 06.12.2023

    BRAVO!!! Vrlo koristan i dragocen tekst. Zaslužuje veliki odjek.


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde