Utapanje

Utapanje (utopljenje, udavljenje) označava prodor tečnosti u disajne puteve i asfiksiju (gušenje). Može nastati kao zadesno (neplivači, plivači zbog zamora, grčeva, panike, alkohola, infarkta, moždanog krvarenja, povrede kičme i glave pri skokovima u vodu), zatim samoubilačko (obično je kombinovano sa trovanjem ili ustreljivanjem nad vodom) i ubilačko (najčešće kao čedomorstvo).

Imerziona faza

Nastaje kada grleni poklpopac dospe ispod površine površine tečnosti. Umesto vazduha u disajne puteve ulazi tečnost, refleksno se zatvara larinks (laringospazam) i naglo prestaje ulazak tečnosti u disajne puteve. Unesrećeni ubrzano guta velike kolličine tečnosti koja odlazi u želudac, nastaje distenzija (širenje) želuca i potiskivanje dijafragme, pluća i srca prema vratu.

Sufokaciona fazaž

Počinje gubljenjem svesti, popuštanjem laringospazma i prodora tečnosti u pluća. Udahnuta tečnost se u disajnim putevima meša sa prisutnim vazduhom i sluzi stvarajući penu koja onemogućava razmenu kiseonika i ugljen-dioksida u alveolama. Svaki udah produbljuje asfiksiju, disanje uskoro prestaje, ali srce još radi. Srčani zastoj nastaje 3-5 minuta tokom sufokacione faze.

Kako reagovati

Izvlačenje utopljenika obavljaju osobe koje su dobri plivači i/ili osobe sa priručnim sredstvima (daska, gumene lopte, pojasevi za spasavanje i dr.). Davljeniku treba prići sa leđa pošto se uplašena i uzbuđena osoba refleksno hvata za spasioca pa se može desiti da ovaj ne može plivati te mogu obojica nastradati. Posebno treba biti oprezan ako je u pitanju snažna osoba, i tada je najbolje sačekati da se umori pa mu tek onda prići. Davljenik se izvlači tako što se hvata za kosu, ispod vrata ili pazuha, a pri tom se vodi računa da mu glava bude iznad površine vode.

Oceni se da li je unesrećeni živ palpacijom pulsa arterija vrata ili butine i da li diše (pokreti grudnog koša). Ako je unesrećeni živ, brzo se uklone strani predmeti iz usta i ždrela (proteze, mulj, trava i dr.), osoba se postavlja u nagnuti položaj glavom nadole i u bočni položaj (unesrećeni je verovatno u komi i može da aspirira vodu koja izlazi iz želuca).

Ako srce ne radi i nema spontanog disanja, unesrećeni se okreće na stomak, reanimator ga obuhvata s leđa i rukama ispod abdomena, podiže abdominalni deo i voda iz želuca naglo izlazi.

Ne treba čekati da i poslednja kap vode izađe, već unesrećenog okrenuti na leđa i početi kardiopulmonalnu reanimaciju. Veštačko disanje sprovodi se uduvavanjem izdahnutog vazduha reanimatora metodom usta na usta ili usta na nos. Usne bolesnika se očiste od stranog sadržaja, preko njih se postavlja maramica ili nešto slično. Reanimator se nalazi sa strane bolesnika, jednu ruku podvuče ispod vrata (i nešto niže), podiže vrat bolesnika da glava spontano pada niže i nazad temenom prema leđima. Palcem i kažiprstom druge ruke zatvori nozdrve, dlanom iste ruke pritiska čelo i gura glavu što više dole i nazad da brada zauzme najviši položaj. Duboko udahne, prisloni usta na usta bolesniku i uduvava vazduh pazeći da je obuhvatom svojih usana pokrio obim usana bolesnika, jer se tako izbegava gubitak vazduha. Zatim reanimator oslobađa usta bolesnika da omogući da uduvani vazduh spontano izađe. Prvih desetak uduvavanja izvede se brzo i uzastopno a zatim se uduvavanje nastavi ravnomerno u ritmu normalnog disanja (12-14 u minuti). Provera uspešnosti uduvavanja se ocenjuje pojavom sinhronih pokreta grudnog koša.

Spoljnu masažu srca treba započeti odmah čim prestane ili jako oslabi rad srca. To se može ustanoviti po tome, što se ne može napipati puls na arterijama vrata, ruke ili noge, a povređenom su proširene zenice i poprimi mrtvački izgled. Izvodi se ravnomernim i snažnim pritiskom u predelu spoja gornje dve trećine i donje trećine sternuma (grudne kosti). Potiskivanje sternuma prema kičmi 3,5-5 cm prenosi se na srce. Osoba koja pomaže reanimatoru podigne bolesnikove noge da se što više krvi premesti prema srcu i mozgu. Oko 2 cm iznad kraja grudne kosti postavi se koren dlana jedne ruke i preko njega koren druge ruke. Ruke su ispružene u laktovima a ramena se nalaze iznad grudne kosti, jer se tako težina tela reanimatora prenosi na njegove ruke, da bi kompresija srca bila efikasnija. Prsti položene ruke ne dodiruju grudni koš. Ruke se ne odvajaju od predela grudne kosti pri narednim kompresijama. Ritam kompresija iznosi 80-100 u minuti, a posle svake pete kompresije obavlja se jedno uduvavanje vazduha i u tom trenutku se kompresija ne izvodi. Ako reanimaciju izvode dve osobe, uz isti ritam kompresija srca obavljaju se dva uzastpona uduvavanja na svakih 15 kompresija. Provera uspeđnosti obavlja se posle jednog minuta reanimacije.

Znaci uspešnosti reanimacije: palpira se puls na arterijama vrata ili noge, zenice nisu maksimalno dilatirane (proširene), popravlja se boja kože, javlja se mišićni tonus, grudni koš se spontano i ritmično pokreće.

Ako je reanimacija uspešna, bolesnika postaviti u koma položaj (na bok), osušiti i utopliti i uz pratnju transportovati u bolnicu.


Podeli tekst:

Dr Sonja Ilić je specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije u Beogradu. Stručnjak u primeni mezoterapije u cilju terapije bola.

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 1

  1. jasna 28.11.2008

    mislim da ste trebali, pre svega naglasiti da su 2 vrste davljenja : suvo i mokro, zatim razgraničiti davljenje u slatkoj i slanoj vodi i opisati razliku izmedju ta 2 ( zbog hiperosmolarnosti slane vode), naglasiti da li se prvo provodi respiratorna reanimacija ili kardijalna i razloge takvog i takvog redosleda. Osim toga, ima tu i dosta novih informacija za mene, npr onaj kad je udavljenik na trbuhu, stoga hvala na obogaćenju mog znanja.


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde