Svetska zdravstvena organizacija smatra da deca do 2. godine ne treba da se izlažu ekranim...
- Diplomirani logoped, rođena 1981. u Beogradu.
- Diplomirala na Defektološkom fakultetu (sada: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju), logopedski smer, 2005. godine
- Po zavrsetku studiranja započela pripravnički staž na Klinici za rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović”.
- Nakon pripravničkog staža nastavlja sa radom na dečijem odeljenju Klinike.
- Bavi se problemima kasnog progovaranja, govornih i jezičkih poremećaja (razvojna disfazija, mucanje, problem artikulacije), kašnjenja u govorno-jezičkom razvoju usled poremećaja iz spektra autizma, genetskih mutacija, neuroloških promena. Radi sa decom koja imaju riziko faktor ili više njih. Bavi se i patologijom glasa, problemima čitanja, pisanja, računanja i ostalih školskih veština.
- Radi sa decom i odraslima koji su doživeli povredu glave, pacijentima koji imaju smanjene motorne i/ili mentalne sposobnosti i/ili imaju problem sa čulom vida/sluha.
- Neke od dodatnih edukacija: More Than Words The Hanen Center (rad sa decom sa dijagnozom iz spektra autizma i njihovim porodicama), It Takes Two to Talk The Hanen Center (rad sa decom koja kasne sa razvojem jezika i njihovim porodicama), DTTC metoda (dijagnostika i tretman dece sa govornom apraksijom), NTC sistem učenja....
- Tokom 2017. godine radila kao vodeći logoped u LIH Olivia’s Place Shenzhen Pediatric Clinic, u Kini.
- Od 2019. godine počinje da radi u Edukativnom centru "Radost govora" u Beogradu.
- U slobodno vreme bavi se prevođenjem stručnih tekstova i članaka.
Bilo da se radi o detetu ili o odrasloj osobi, neophodan je svakodnevni rad ukućana, kao što vi sad radite sa svojom majkom. Najbolje bi bilo kada biste je 0dveli kod logopeda koji bi procenio njeno stanje govora i jezika i vama, barem, dao praktične savete. Samo na osnovu ovog vašeg pitanja ne mogu da dajem prognoze oporavka, ali se uvek smatra da je kod odraslih osoba prvih godinu dana najvažnije, da tad treba sprovoditi intenzivnu terapiju (logopedsku, fizikalnu, radnu. . .) . Tad su rezultati najveći, svakako napredak postoji i kasnije, ali je značajno manji.
niste mi napisali odakle ste, pa ne znam kome bih mogla da vas uputim. Kao ni u kojoj ste to banji bili.
kratko ću samo prokomentarisati par stvari koje ste naveli. Kad radite sa njom treba da radite i na tim stvarima koje može da uradi, koje su ostale očuvane, jer joj to vraća samopouzdanje. Time joj ne naglašavate šta sve ona sada ne zna, već joj dajete podstrek.
kad imenujete stvari, pokažete joj sliku (npr. Sliku kašike) , ako ona ne prepoznaje šta je to i ne zna da kaže, vi je podsetite (kažete-čime jedemo supu, ili postoji viljuška, nož i. . . , itd.) . Najvažnije je da joj ne dajete prvi slog ili prvo slovo date reči već da se ona sama seti. Kad joj date prvo slovo/slog, smatra se da ona tu reč ne zna. Pomoć u vidu prvog sloga/slova dajete kad vidite da je nervozna jer ne može da se seti date reči, i da objašnjavanje ne može da joj pomogne.
uvek se u terapiji afazije radi i na čitanju i pisanju kao modalitetima govora. Neki pacijenti ne mogu da kažu, ali mogu da napišu. Tako stiču samopouzdanje, i uspevaju da iskažu svoje osnovne potrebe.
Pozdrav