Dr Dragana Krasić

Postovanje imam 21 godinu, studentica sam i zanima me vase misljenje. Naime, pisem vam prvenstveno zbog cudne neugodne boli u prsima (kao pritisak u prsima i osjecanje da mi srce tesko kuca) zbog koje sam vec posjetila lijecnika (prije mjesec dana otprilike) i uradila ekg i ultrazvuk srca->na inicijativu moje majke, jer probleme ˝srca˝ imam vec iz osnovne skole iako ne sjecam se da me boljelo na ovaj nacin. Ultrazvuk srca je pokazao da imam sum na srcu i lijecnik mi je propisao propranolol od 40 mg koji pijem jedanput na dan po 1/4 (taj lijek sam pila i prije i jedno vrijeme ga i prekinula) i paracetamol po potrebi. Bol prestala i ponovo se vratila i vraca. Moram napomeniti: - da mi i majka ima srcanih problema (ubrzano lupanje) - i da pijem i zoloft zatim, me muce i stomacni problemi (vise od 3 godine cak) nadimanje, koje je jace prilikom sjedenja i tu sam ocajna. Radila sam i kolonoskopiju i gastroskopiju, dijagonoza->helicoinfekciju th. Trojna. Popila stvarno dosta tableta, razne, cajeve, pridrzavala se i ishrane, ali problem i dalje postoji i ne znam sta da radim vise. Tako me lijecnik uputio i psihijatru koji mi je propisao zoloft, osjecam se psihicki bolje, a sto se tice ostalog bas i ne. Brine me ta bol u prsima i stomak jer me dovodi do ludila. Molim ako moze sto detaljniji odgovor, zahvaljujem unaprijed

Postovana dr krasic imam 36 godina i imam problem sa oziljcima po celom telu, ,. . Dijabeticar sam na insulinskoj pumpici, imam problem sa stitnom zlezdom ali sa svim tim se nosim odlicno i osecam se super, ,. . Moj jedini problem je u tim oziljcima po telu i nemam nacina da to otklonim, od medicine preko svih mogucih melema i sve sto sam pokusavala, nikakvih rezultata nema. Oziljci su nastali od mog preteranog cesanja kada me ujede komarac ili ti vec sta. Da li postoji mogucnost regenerisanja koze preko maticne srzi, jer citam puno o tome i jako sam zainteresovana za te stvari pa cak razmisljam i o tome da pokusam da nadjem podatak, postoji li mogucnost transplatacije pankreasa kroz kloniranje dnk ali to je vec nesto vise, ,. . U svakom slucaju razlog mog obracanja vama su ovi oziljci koji me cine jako nervoznom jer je to jako ruzno za videti. . , , ako postoji mogucnost, volela bih da odgovor dobijem na svoj mail. . S postovabnjem i uz veliku zahvalnost ljiljana cvjetkovic novi sad 02. 02. 2010. God

Postovana dr krasic, hvala vam. Zao mi je sto vam nista konkretnije nemam reci, jer su mi samo rekli f60. Licno, voljela bih ako je ikako moguce da mi uspostavite dijagnozu, posto u vas, pogotovo kao ljekara imam povjerenja, pa i ako vas nisam srela. Nisam u mogucnosti da dodjem kod vas, u srbiju, bar za sad. A ako je moguce da mi se email-om javite, te tako uspostavimo komunikaciju, pa budem u mogucnosti da vam kazem nesto vise i odgovorim na vasa pitanja, zaista bi mi mnogo znacilo, a moju email adresu vam mogu administratori sajta dati. Predpostavljam da sam imala predispozicije, tj osobine licnosti koje su mogle uticati da se poremecaj razvije, zaista ne mogu da tvrdim. Draga doktorka, nisam ljekar, pa i ne volim sama da se lijecim, osim ako moram jer druge mi nema. Mogu vam reci neka svoja laicka zakljucivanja, kao i iskustva. Znam da sam se psihologu pa potom i psihijatru javila 2002. Kad sam na svim zivotnim poljima zakocila, nesposobna da radim, ucim, komuniciram,. . . Samoanalizom (na koju sam sama nadosla da praktikujem) sam dosla do zakljucka da su se promjene pocele javljati pocetkom 1994, neposredno posle oceve smrti. Citala sam da je posttraumatski stres tesko u nekim slucajevima dijagnostikovat, te da moze ostaviti i kao trajnu posljedicu poremecaj licnosti, a da zahtijeva lijecenje drugacije od poremecaja koji nisu produkt njegov, jer je on prica za sebe, kako sam shvatila. Da li se to i meni desilo, mislim da je bolje ostaviti strucnom licu da kaze, pa i da predlozi lijecenje. A postoji mogucnost da bas posttraumatski stres imam, ili sam imala. Oprostite mi, jako je ruzno da se ljekaru zalim na njegove kolege, ipak nekako moram sebi pomoci, i bar iznijeti svoje razloge zbog kojih se pitam da li je ta dijagnoza koju imam kompetentna. Svaka cast mojim doktorima, samo i njima se moze desiti nemar ili greska, a da su posao obavili kako treba vjerovatno ne bi imalo razloga i potrebe da vas gnjavim. Moji ljekari su lijecenje zasnivali na lijekovima, rijetkim (jednom do dva puta mjesecno) kontrolama, kad sam uglavnom plakala (jedina reakcija, uz povlacenje pred njihovom nezainteresovanoscu i nerazumijevanjem) i ukazivala sta mi smeta kod drugih, kako sam kad umjela, a cesto sam primjecivala i da su odsutni, tako da njihovo misljenje zaista ne znam ni koliko je kompetentno, tim vise sto nekad nisam ni znala da objasnim kako se osjecam, a potpitanja tesko da su i postavljali, kao da sam sa zidom pricala. Ako bih pomenula nesto sto sam procitala, saznala, prepoznala sa zeljom da i njima i sebi pomognem, dobijala sam epitet arogantne osobe, ne i odgovor da li mi je zakljucak dobar. Takodje su mi branili da citam o psihologiji i poremecajima, te se edukujem, pa na taj nacin prepoznavanjem simptoma, makar paniku kod sebe smanjim. A bila sam jako uplasena, da cu u bolnici tzv. Ludnici zavrsiti, sto im nisam smjela priznat. Moguce da sam doktorka i sama previse ocekivala od svojih ljekara, ne bjezim da sam i sama negdje pogrijesila a da i ne znam, ipak mislim da vi tu najkompetentnije misljenje mozete dati. Nagovijesteno mi je i da cu vjerovatno lijekove morati da pijem do kraja zivota. Sad sam dobro, samo je pitanje koliko ce to da traje, ako su njihova misljenja (dijagnoze) tacna. Pominjali ste da vam je bitna neverbalna komunikacija prilikom dijagnosticiranja. Koliko vam to u mojem slucaju moze pomoci, neznam. Posto od malena razvijam samokontrolu, kako bi se sto ljepse ponasala prema drugima, i svoje emocije zadrzavala za sebe, tako da. . . Npr. Osjecam razdrazljivost, ali je uspjesno ne pokazujem, i prilicno dugo me treba provocirat, da bi odreagovala ili pokazala da su me naljutili, ili mi nesto nije po volji, a da to radim bez razmisljanja, automatski, osim ako sama odlucim suprotno. Draga doktorka, zaista sam mnogo radila na sebi, namjeravam i da nastavim, samo je mnogo lakse kad strucnjak kaze sta i kako da mijenjas, vodi i usmjerava, nego kad sam sebi izigravas psihoterapeuta, a da u toj oblasti nemozes sebe ni amaterom nazvati. A vi usmjeravate ljude, koji vam se obrate. Hvala vam jos jednom. Ako ste u mogucnosti da me kontaktirate, mnogo ce mi znaciti. Kao i vase misljenje, tj dijagnoza, vjerovali mi ili ne. S dubokim postovanjem,

Postovanje, neznam ni sama odakle da krenem, negde oko 10 godine prvi put sam imala gusenja i uradili su mi sve pretrage i bilo je sve uredu, posle nedelju dana mi se ponovilo posto sam se uplasila ostala sam sama kod kuce i opet se ponovilo! Svi su mi govorili da umisljam da samo trazim paznju, kasnije sam sama naucila kako da se s tim izborim i negde na pocetku srednje skole je to potpuno nestalo! I sve je bilo u redu do pre 3 godine, i da napisem imam 31 godinu, udata sam imam dvoje dece i zivimo u zajednici! Prvo sam imala osecaj da su mi se misli ubrzale nekako stalno razmisljam sta, kako, unapred smisljam pitanja i odgovore imam osecaj da se tako branim od nepoznatog! Inace sam vrlo stidljiva, malo iskompleksirana sa manjkom samopouzdanja, a suprugovi roditelji su malo stroziji pa stalno imam strah da nesto nisam dobro uradila inace sam i pusac pa se i zbog toga skrivam da mi nebi zamerili! Nije mi ni najsjajniji brak ali funkcionisemo, i sve sam nekako sama mogla da prevazidjem, imala sam aritmije pre 2 godine ustanovljeno mi je da imam miokarditis i to je proslo, bolove u zelucu, bila sam na snimanju i imam manji gastritis a i to sam prevazisla! Posle nove godine sam upala u neko stanje i nemogu se izvuci jako sam nervozna, neki konstantni unutrasnji nemir, uhvati me nervoza da neznam gde bih kao panika imam osecaj da cu se srusiti ili poludeti uspevala sam ponekad da se iskontrolisem jer znam da je psihicki da mi nista nemoze biti, glava me stiskala nije bol vec kao utrnulost koja se spusta na levo uvo i osecaj kao da su mi zvuci pojacani, jako mi smeta buka! Bila sam kod lekara opste prakse i krvna slika mi je dobra samo mi je gvozdje na doljnjoj granici i pozalila sam joj se za uvo pregledala me i imam upalu oba uveta, sad dali je od toga smetnja u vezi zvukova neznam, sad mi je posle terapije bolje, valjda i sama vec znam da je to sve psihicki ali ovaj put kao da nemogu vise da se kontrolisem pre mi je bilo lakse uspevala sam da se opustim! Imam osecaj da sam stalno pod tremom, bila sam kod psihijatra i rekla mi je da sam anksiozna ali da to nije nista strasno i dala mi da pijem bromazepan 1, 5 3 puta dnevno i da pijem vitamin b6! Bilo mi je bolje prvih dana, ali sad mi je isto cak i gore imam utisak da cu poludeti nekako kao da sam na granici, jako sam strasljiva bukvalno odskacem na svaki zvuk i zbog najbanalnije stvari panicim a mislim da sam i malo depresivna jer me vise neke stvari necine srecnim kao pre, osecam se pomalo otupelo! Najvise me plasi da neobolim od neke sizofrenije, psihoze ili vec tako nesto! Nemogu s nikim o tome da pricam jer su oko mene svi malo konzervativniji i nebi me razumeli, bojim se reakcije! Nisam zaposlena kod kuce sam uglavnom pa je i to mozda razlog, nemam nekih vecih obaveza pa razmisljam o svom stanju i jos vise se zapetljavam! Volela bih da mi date neko misljenje i sta da radim dalje!

Imam 26 godina i nažalost već 5 godina "nekvalitetnog" života. Da se slikovito izrazim crni oblak iznad glave me ne napušta. Sve je počelo tamo nekad krajem 2004. Godine kad sam zapao u neku vrstu paničnog napada, koje su obilježili svakojaki strahovi vezani za moju fizičku egzistenciju. Naravno obratio sam se psihologu, te pomoću serije razovora (savjetovanja) na neki način se uspio "otresti" od tog stanja. Ali sudeći po stanju u kojem se danas nalazim ne potpuno. Naime, tek što sam se riješio strahova od nekih eventualnih opasnosti izvana po moju fizičku pojavnost (kada sam se prestao bojati pojava iz vanjskog svijeta zbog sebe, zbog svog golog života i zdravlja) , nekim automatizmom se pokrenuo (početkom 2007.) strah od štetnog djelovanja mene na druge (naravno u fizičkom smislu) . Dakle, počeo se javljati neki neobjašnjivi strah od toga da nekoga ne ozlijedim. Skoro da sam počeo gledati na to hoću li mrava zgaziti. Počeo sam analizirati svaki svoj čak i najmanji kontakt (dodir) sa ljudima. Obazirati se oko sebe da koga ne taknem čak i kada sam sam na cesti i sl. Sve se to opet i nekako moglo trpjeti, dok se napokon nije dogodio jedan sitni događaj na koji 99% ljudi ne bi ni trunčicu pažnje poklonilo, sitacija kada sam sa jednim 13-godišnjakom u jednoj sportskoj igri ostvario malo izraženiji fizički kontakt, kada sam pomislio da sam ga udario u testise i kada će na posljetku moj strah dobiti svoj krajnji izraz. Dečku nije bilo ništa, samo nekoliko sekundi poslije nastavio se igrati kao da ništa nije ni bilo. Ali ona njegova prva reakcija imitacije bola (u šali) , mi je sledila krv u žilama, bacila me u odsutnost, postavljanje milijuna pitanja bez odgovora, da li je išta bilo i tako u nedogled, ponovno i ponovno jedno te isto pitanje: “da li je išta bilo? ” to traje jako dugo, skoro pune tri godine susrećem tog sada već dečka od 16 i pol godina i gledam da li sam mu tjelesnu štetu koja će ga pratiti cijeli život, tj. Da jednoga dana kada dođe vrijeme za to postane roditelj, premda kao što sam gore napisao za to nema nikakvog osnova. Ali, ni to nije sve. Počeo sam se sam boriti protiv svog grizodušja, vjerojatno na pogrešan način… počeo provoditi sate i sate, dane i dane, sada već mjesece i mjesece istražujući po internetu po svom mogućem znanju i tipovima ozljeda testisa, ne bi li našao dokaz da stvarno nisam napravio ništa. Istraživao sam toliko da kad bi bilo moguće polagati predmet urologija bih sigurno zaradio čisto 5. Od tada skoro svaki kontakt sa muškom osobom kontroliram do kraja, čisto iz straha da ne bih napravio još jedan novi slučaj, jer i ovaj jedan me je dotukao više nego dovoljno, počep fizikalnim formulama računati težinu svakog kontakta i hrabriti se: “aha, dobro je ovaj kontakt bi bio nedovoljan za nanošenje ozljede, zato što je dosta manji od 50 kg koliko je potebno da bi se to napravilo”, itd. I u svom tom bunilu, sa svim tim teretom opet nekako sam uspio i studij uspiješno privesti kraju, ali ne znam ni sam kako, odraditi pripravnički staž od godinu dana, ni sam ne znam kako. Istrošen sam. Prijatelji oko mene to ne primjete, ne primjete da me nešto ipak mori, ja sam i dan danas za sve njih njihov dobroćudni div. Evo prvi put nakon toliko vremena da uspijem sročiti problem na jednu stranicu. Nije mi nimalo zgodno priznati sve te pikanterije, ali već sama pomisao da mogu na ovaj način podijeliti svoj problem i to sa stručnom osobom je već dobra stvar. Što mi je činiti? Unaprijed veliko hvala! Srdačan pozdrav!