Genetskim inžinjeringom sprečiće se nastanak kila

Ova subspecijalistička grana hirurgije u poslednje vreme izaziva puno interesovanja u medicinskoj javnosti, upravo zbog novih metoda u načinu lečenja.  Jedan od najvećih svetskih herniologa je prof.dr Parviz Amid, direktor Lihtenštajn hernia instituta u Los Anđelesu. Ekskluzivno za naš sajt  prof.dr Amid govori o svetskim trendovima u savremenoj herniologiji.



Prvi Međunarodni kongres herniologa koji je održan u Niškoj Banji po opštim zaključcima je jedan od dosada najbolje organizovanih skupova ove vrste u Evropi. Kakvi su Vaši utisci o ovom edukativnom simpozijumu?

  • Velika mi je čast što sam učestvovao na Prvom Međunarodnom kongresu herniologa. Opšti je utisak da je skup protekao fenomenalno, da je organizacija bila izuzetna  sa velikom raznolikošću sadržaja, zadržavajući pritom visok edukativni nivo. Svi govornici su pažljivo koristili svoje vreme namenjeno za izlaganje, tako da je svako imao dovoljno vremena da prezentuje svoja dostignuća. Istakao bih  slajd-prezentaciju na kojoj smo korak po korak objašnjavali našu proceduru. Interesantno je da su operativni zahvati koje smo demonstrirali uživo prenošen do amfiteatra, tako da su svi učesnici mogli da prate sam tok izvođenja procedure. Ovakav način  praćenja je omogućio verbalnu komunikaciju, te su me posmatrači mogli pitati sve što ih zanima za vreme izvođenja samog zahvata.

Učestvovanje na kongresu Vi ste iskoristili da demonstrirate nov vid hirurško-anestetskog tretmana pacijenata sa hernijom. O kakvom se zahvatu radi?

  • Demonstraciju nove tehnike primenili smo na pacijentu koji je imao bilateralnu kilu. Ovo je vrsta defekta koji se javlja na levoj i desnoj strani preponske regije. Čitav zahvat je izveden u lokalnoj anesteziji, a procedura anesteziranja je nalik onoj kod posete zubaru. Ubrizgaju vam injekciju, utrne vam vilica i onda zubar pristupi intervenciji, da bi već posle nekoliko minuta išli kući. Prilokom izvođenja hirurških zahvata u Americi je u prošlosti često korišćena opšta anestezija, prilikom koje je pacijent bez svesti, međutim, zahvaljujući modernim metodama operativni pristup je sada drugačiji. Ovakav vid anasteziranja ima mnoge prednosti. Pre svega mnogo je sigurniji po pacijenta, jeftiniji je za zdravastveni sistem, pacijent odmah nakon operacije ustaje iz postelje, nema glavobolje, muku, gađenje i povraćanje. Mislim da je u celini ovakav pristup mnogo pogodniji i kvalitetniji po pacijenta.

Bestenzionu tehniku koju ste Vi demonstrirali u herniološkim krugovima smatraju za najmoderniju. Takođe je Lihtenštajn procedura jedna od najčešće korišćenih u saniranju defekata trbušnog zida.  Vi ste jedan od tvoraca ove metode, od kolikog je značaja za pacijente ova tehnika?

  • Lihtenštajn procedura koju sam demonstrirao na niškoj Hirurškoj klinici je dobila ime po mom starijem partneru i kolegi, koji je, nažalost, preminuo pre pet godina. Uz pomoć kolege prof. dr [oumena, pre desetak godina razvili smo nov način tretiranja kila. Ove nove tehnike nazvane su bestenzione, a sama procedura Lihtenštajnova metoda. Zašto bestenziona tehnika? Hernija ili kila je u suštini defekt ili rupa u zidu abdomena. Kroz taj otvor, sadržaj trbušne duplje izlazi van i uočava se kao izbočina ili loptica, što zapravo i predstavlja kilu. Najčešća lokalizacija hernije je u predelu prepona i tada se naziva ingvinalna kila, mada se može javiti i u predelu pupka, umilikalna kila, ali i na drugim mestima na prednjem i zadnjem trbušnom zidu, stoga ih zajedničkim imenom nazivamo slabim tačkama. Staromodnim prisupom tretiranja kila korišćene su tenzione tehnike. One su podrazumevale mehaničko privlačenje mišića da bi se popunio defekt. Da bih vam plastičnije dokazao nedostatke ovakvih procedura daću vam prost primer. Pretpostavimo da imate rupu na farmericama u nivou kolena. Kako biste je popravili? Ako samo privučete krajeve i prišijete ih koncem, a zatim savijete koleno konci će pući i rupa će se ponovo pojaviti. Primenom starih tenzionih procedura koje podrazumevaju mehaničko prišivanje defekta zida postoji verovatnoća od 30%, za ponovno pojavljivanje otvora na istom mestu. Pre dvadesetak godina kada smo razvijali ovu metodu zapitali smo se zašto zašivati otvor, zašto natezati mišiće jedan ka drugom i remetiti elastičnost materije. To razmišljanje nas je navelo da primenimo drugačiji pristup. Počeli smo da operišemo na nov način primenom bestenzionih tehnika. Ova procedura podrazumevala je upotrebu novog pomoćnog materijala u vidu umetka, mrežice, koja je popunjavala nastali defekt bez mehaničkog navlačenja zidova mišića. Mrežica je polipropilenske strukture, specijalno dizajnirana, telo je prihvata i ne izaziva infekcije i alergijske reakcije. Apostrofiraću još jednom da ubacivanjem mrežice nema natezanja mišićnih struktura za vreme operacije, samim tim nema remećenja elastičnosti i integriteta strukture. Upravo ovakva tenziona tehnika je uzrokovala da mišić izgubi svoje svojstvo i da se defekt ponovo vrati. Ugradnjom mrežice ne postoji nikakva tenzija, i zato se ova procedura naziva bestenziona.

U poslednjih desetak godina Lihtenštajn procedura se puno usavršila i modernizovala. Da li očekujete njeno dalje usavršavanje?

  • Svakoj novoj tehnici je potrebno nekoliko godina da se maksimalno analizira i usavrši. Faktički je potrebno da prođe kroz evolucioni proces. Mi smo počeli sa ovakvim operacijama 1994. godine i za vreme prvih pet godina na osnovu dotadašnjeg iskustva napravili smo par izmena i korekcija. Poslednjih pet godina operatvna tehnika nije pretrpela nikakve promene, jer činjenica da bi ponovo trebala da se dorađuje govorila bi o njenoj nesavršenosti. Zato je Lihtenštajnova bestenziona procedura najstandardniji i najstabilniji tip tretiranja kila.

Koja su to nova naučna dostignuća koja u budućnosti možemo da očekujemo na polju herniologije?

  • Do pre trideset godina mislilo se da je hernija izazvana tevelikim fizičkim naprezanjem, i da se najčešće dešava kada želite da podignete nešto teško. Kasnijim naučnim radom i analizama, ustanovili smo da ovo mišljenje nije ispravno. Naime, kila nastaje usled poremećaja u metabolizmu pacijenta i može u većini slučajeva biti uslovljena genetikom. Ljudi koji imaju ovakav metabolički poremećaj pokazuju slabost abdominalnog zida, zatim nastaje pukotina, a kao krajnji rezultat kila.  Formalno ime u Americi za kilu je ruptura. Još jednom bih se vratio na primer naših farmerica. Deo džinsa na kolenima ili laktovima, usled čestog savijanja, trpi velike pregibe, a samim tim i oštećenja. Kao rezultat toga postaje beličast. Kada postane potpuno izbledeo, ukazuje nam da je materijal slab i da se može iscepati na tom mestu. Upravo to se dečava i sa našim mišićima na trbušnom zidu. Tkivo postaje slabo kao rezultat poremećaja koji se javljaju na nivou strukture gena i zbog toga nastaje kila. Mislim da će u budućnosti herniologija najviše napredovati na nivou genetskog inžinjeringa. Očekujem da ćemo uspeti da uradimo nešto novo kako bi uticali na gene koji uzrokuju slabost tkiva, a samim tim ćemo na ovom metaboličkom nivou uspeti da sprečimo nastanak kila.

Podeli tekst:

Dr Bojan Jovanović je specijalista opšte hirurgije s dugogodišnjim iskustvom u radu s pacijentima iz Niša.

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 0

Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde