Aspergerov
sindrom (AS) je oblik autizma, a
autizam je neuropsihijatrijski
poremećaj koji utiče na način na koji se osoba uključuje u živote
ostalih ljudi i kako funkcioniše u svom svetu. To nije mentalna bolest,
niti je uzrokovana lošim vaspitanjem. U težim oblicima remeti detetov
normalan život i razvoj. U blažim oblicima predstavlja izraženu
različitost od drugih.
Uzrok nastanka
Niko ne
zna šta uzrokuje pojavu AS, iako mnogi naučnici prepoznaju genetske
faktore. Sprovode se brojna istraživanja čija je svrha povećanje
razumevanja ovih bolesti i nalaženje načina za njihovo lečenje i
sprečavanje.
Klinička slika
AS je
razvojni poremećaj obeležen nesposobnošću razumevanja - kako se ponašati u društvu. Druga obeležja su nespretnost i
neusklađeni pokreti, poremećaj društvenog kontakta s ekstremnom
egocentričnošću, ograničenim interesima i/ili neuobičajenim interesovanjima,
ponavljanim rutinama i ritualima, pogotovu
govora i jezika i neverbalnim
komunikacionim problemima. Uopšteno, deca sa Aspergerovim sindromom pokazuju
vrlo malo izraza lica osim ljutnje i žalosti. Mnoga deca imaju izvrsnu memoriju
i talentovani su za umetnost (muzika, slikarstvo, književnost) pa ih zanimaju
jedno ili dva područja. Mogu nadugo i naširoko razgovarati o omiljenoj stvari,
ili ponavljati reč ili frazu nebrojeno mnogo puta. Deca sa AS sklona su boravku
u "sopstvenom svetu" i zaokupljena sobom i svojim rasporedom. Njihova
čula su intenzivnija, snažnije osećaju površine, temperaturu i ukus, a misli su
im usmerenije. AS se obično primećuje u trećoj godini.
Deca s Aspergerovim sindromom imaju bolju prognozu od
ostalih oblika razvojnih poremećaja i imaju veću verovatnoću odrastanja i
nezavisnog samostalnog funkcionisanja. Ipak će ove osobe u većini slučajeva i
dalje pokazivati blage poremećaje pri društvenim kontaktima. Takođe je povećan
rizik za razvoj psihoza (mentalni poremećaj) i/ili poremećaja raspoloženja kao
što je depresija u kasnijim godinama. Iako odrasli s AS imaju uspešne karijere i zanimljive živote, uvek će ih
smatrati neobičnim ljudima.
Dijagnoza
Nedostaci uzrokovani Aspergerovim sindromom ne uoče se
uvek lako, pogotovu u blažim oblicima. Dete je obično prosečne ili natprosečne
inteligencije, ali nema uobičajene potrebe za drugom decom, niti nagone.
Lečenje
Ne postoji specifično lečenje za Aspergerov sindrom. Lečenje je
simptomatsko i rehabilitaciono i uključuje psiho-socijalne i psiho-farmakološke
intervencije kao što su: psihoterapija, edukacija roditelja, promena ponašanja,
vežbanje društvenih veština, edukacija i/ili primena lekova (psihostimulansi,
antidepresivi, beta blokatori). Specijalizovani terapeuti za autistične
poremećaje postoje, ali u većini slučajeva, roditelji su ti koji moraju najviše
povući. Roditelji moraju popuniti praznine u nedostatku odgovarajućih programa
radeći kod kuće sa decom.Terapija lekovima preporučuje se samo u slučajevima
ekstremnog ponašanja koje se mora kontrolisati. Ali ti lekovi ne leče uzroke
ovog sindroma. Iako se neki simptomi mogu ukloniti lekovima, glavni problem još
uvek ostaje.

Ukoliko neko ma dete kao ja sa AS sindromom, neka se javi...Jer su takva deca jako usamjena i odbacena od vršnjaka. e-mail manjamanja9@gmail.com
Moj sin ima 10 god i Asperrgerov sindrom... Dugo sam istrazivala sta je uzrok, njegovom problemu socijalizacije i ostalim simptomima, sada smo krenulu na terapije.Ukoliko imate dete koje je usamljeno kao i moje, jer decu sa As sindromom deca odbacuju, da ne pricam kakvo smo nasilje pretrpeli u OS skoli, a tek je 4 razred...javite se, neka se druze.
Recimo, grafomotorika mu je kao kod male dece, nespretan je, ne stoji u mestu, uvek ide napred-nazad, u komunikacijama je previše precizan, želi da zna tačno u koliko sati će se desiti to i to Ali ipak je odgovoran kad se nešto od njega traži. Veoma je ljep, lepo je razvijen, ali ne pokazuje interes za drustvo. Mislim da voli jednu devojku već dugo, ali kao da nema hrabrosti da ostvari vezu sa njom. Nije zaposlen, ovde je teško naći radno mesto ako nemaš ko da te gurne, a u inostranstvu, gde može da radi, kao da nema hrabrosti da ide. Po svim napisima o AS-u, sasvim sam sigurna da i moj sin ima taj sindrom.
Ne znam šta da radim, pogotovo sada kada je moj suprug preminuo. Da li da razgovaram sa njim, ili da se pravim kao da ništa ne primećujem. A ipak mislim da on, s obzirom da je genetičar, sigurno zna o ovom sindromu, ali se pitam da li takvi ljudi mogu kod sebe da prepoznaju to, ili baš takav način ponašanja za njih je onaj normalni. Inače je miran, previše vremena provodi u svojoj sobi i dolazi u dnevnu samo ako ga zovem ili ako on ima nešto da mi kaže, što je retkost. Molim vas, ko ima slični slučaj, da razmenimo mišljenje o ovome.
Hvala.
Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde
Bolesti