Aleksandra Gajić: Uz disciplinu, dijabetes od protivnika postaje saveznik

U autobusu, dva dečaka pričaju dovoljno glasno da razgovor čuju svi.

Dečak 1: “Hej, jesi li čuo šta se desilo Stevanu iz petog razreda?”

Dečak 2: “Jao, čuo sam, dobio je dijabetes, mora svaki dan da daje sebi injekcije.”

Dečak 1: “Daaa, dobio je dijabetes jer je jeo mnogo slatkiša i zbog toga više nikad neće moći da ih jede!”

Ovo je u autobusu čula, i nama prenela, Aleksandra koja boluje od dijabetesa. Kako odmah napominje, nisu deca kriva, ali roditelji i učitelji bi morali da im objasne šta je to dijabetes i kako se on ‘dobija’. Upravo iz tog razloga, Aleksandra, kao budući lekar, želi da prenese bar neki segment svog života sa dijabetesom drugima i ispriča svoje iskustvo, te prenese znanje koje o njemu ima i koje će doprineti smanjenju nerazumevanja o ovom stanju s kojim mnogi žive bez bilo kakvih problema. Prvi korak u tome jeste ovaj intervju.

Na svakodnevna bockanja sam se brzo navikla

Aleksandra je saznala da boluje od dijabetesa tip 1 sa svojih šest godina. Kako kaže, od malena je bila živahno dete, znatiželjno, uvek za igru i interakciju sa ljudima. Međutim, kada je u jednom momentu postala nezainteresovana, umorna, pospana i konstantno žedna, njeni roditelji su shvatili da nešto nije kako treba: “Nakon obavljenih analiza, sve je već bilo jasno. Glikemija mi je bila 22mmol/l, a glukoza u urinu pozitivna.” Iako je ovo bio šok za njene rodeitelje, za dete od šest godina, koje ne može da shvati šta se tačno dešava, bilo je nešto drugačije. Seća se da je gledala majku kako plače i pitala se šta sledi.

Nakon što je po hitnom postupku prebačena na Institut za majku i dete, Aleksandra je otpočela s terapijom: “Prvih nekoliko dana sam dobijala insulin venski, pa su posle krenule subkutane injekcije, špric, igle, karpule i sve što ide uz to.” Procedura nalaže da novootkriveni dijabetičari i njihovi roditelji prođu edukaciju, pa su njena mama i Aleksandra otišle u Bukovičku banju u Centar za osobe s dijabetesom. Tamo su prošle obuku vezanu za implikaciju insulina i novi režim ishrane: “Uspostavili su mi analizu insulina koja će mi biti potrebna i krenulo je sa dve doze dnevno - pred doručak i pred večeru, a povremeno i pred ručak. Neko vreme mi je takav režim odgovarao, međutim, kada sam krenula intenzivnije da rastem, to više nije bilo dovoljno. Zbog toga mi je uveden standardni režim od četiri doze insulina dnevno.” - priseća se ona ovog perioda koji je za nju ostavio veliki utisak, jer je značio potpunu promenu života

Iako je Aleksandra brzo prihvatila svakodnevna bockanja, pojava insulinskih penkala s atraumatskim iglicama je za nju značila veliko olakšanje. Počela je sama sebi da daje insulin, pa više nije bila vezana za roditelje. Koliko god bockanja za nju nisu bila traumatična, ona se priseća da je kao mala imala veliki problem s ishranom: “Bila sam mršavica i nisam bila toliko ješna, te sam svako jutro imala problem s doručkovanjem. Moja mama bi plakala, a i ja zajedno s njom, jer nisam htela da jedem pre škole. Nije mogla da mi objasni zašto je jako bitno da nakon insulina jedem u roku od pola sata.”

Pod kontrolom - Aleksandra Gajić

Nekada niko nije smeo da zna da sam bolesna - danas je dijabetes moj saveznik

Školski period za nju je bio izazovan: “Sećam se da sam se prvog dana škole dogovorila sa svojim roditeljima da niko osim učiteljice ne sme da sazna da imam dijabetes. Iako su se moji roditelji tome protivili i pokušavali su da me odgovore od tog zahteva, plašila sam se kako će me druga deca prihvatiti i danas mi je zapravo drago što sam to odlučila. Učiteljica je, naravno, bila upućena u situaciju i nikad mi nije pravila problem kada bih išla na kontrole. Do kraja osnovne škole niko osim nastavnika nije znao šta mi je, ali sam se onda u srednjoj školi, kada sam upisala medicinsku, oslobodila i počela otvoreno da pričam o dijabetesu.”

Svakako je bilo pitanja koja deca standardno postavljaju - “Da li ti smeš da jedeš nešto slatko?”, “Kako se ti ponašaš na rođendanu kada svi jedu tortu?”, “Da li ti se to desilo jer si jela mnogo slatkog?”

“Kada kažete nekome da treba da prima insulin čitavog zivota, ljudima koji nisu upućeni to zvuči strašno, a nisu ni svesni da se insulin prima četiri puta dnevno i kada to saznaju, već se hvataju za glavu” - naglašava nam Aleksandra i dodaje, “Tada postaje prilično haotično, pa me neretko pitaju kako mogu tako da živim, da li me boli, kako izdržavam taj bol i tako dalje. U suštini, što pre čovek shvati da je to nešto što je deo njega i da s tim može da se živi, to će pre usvojiti pozitivno razmišljanje. Dijabetes tada više nije vaš protivnik, već vam postaje saveznik.”

Ipak, iz sveg iskustva sa životom s dijabetesom, Aleksandra je izvukla ono najbolje: “Moje detinjstvo uvek bilo povezano s redovnim posetama zdravstvenim radnicima, tako da mislim da se zbog toga i formirala želja da se i sama bavim medicinom. Takođe sam imala divan odnos s lekarima na Institutu, a moja doktorka je dala sve od sebe da mi razvije svest o važnosti brige o sebi i vođenja dnevnika samokontrole i glikemije, pa sam brzo preuzela inicijativu i roditelji više nisu morali da brinu o meni i mom zdravlju.” 

Dijabetes zahteva disciplinu

Aleksandra nam napominje da dijabetes zahteva disciplinu i kontrolu u svakom trenutku. U glavi uvek treba da imate kada se prima insulin, šta sme da se jede i šta ne sme, međutim seća se detinjstva i razgovora s drugom decom koja boluju od dijabetesa i zaključuje da ne doživljavaju svi isto tu odgovornost: “Svi smo išli iz krajnosti u krajnost - ili smo bili maksimalno disciplinovani i ozbiljni ili se potpuno prepuštali tom tinejdžerkom buntovništvu i stavu da je život jedan, da ga treba maksimalno iskoristiti i sve probati. Ja sam bila od onih disciplinovanih i smatram da me je delimično i medicinska škola tome naučila.” Napominje nam da se još tamo đaci upoznaju s dijabetesom kao jednim endokrinološkim oboljenjem, o njemu se uči i razgovara, pa je prirodno da se tu skroji stav o tome koja je važnost discipline. 

“S druge strane sam se pitala kako ja sutradan, kad budem i sama doktor medicine, mogu nekome da kažem da treba da drži dijabetes pod kontrolom i da bude disciplinovan, ako sama to nisam.”

Pod kontrolom - Aleksandra Gajić

Podrška okoline nikad nije zakazala

U toku svog odrastanja s dijabetesom, Aleksandra je imala bezrezervnu podršku svojih roditelja, iako je bilo izazovno navići se na nov način života. Pravila koja su do tada važila, morala su da se prilagode i promene, te da na red dođu neka nova. S nastavnicom biologije je imala odnos takav da je mogla u svakom trenutku od nje da dobije savet i potraži pomoć, a ni drugi profesori kasnije nisu zaostajali. Danas ona ima širok krug ljudi na koji može da se osloni, a čak i ljudi s kojima je dosad delila sobu u studentskom domu nikad nisu imali problem da prihvate i razumeju njen način života. 


Podeli tekst:

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 2

  1. Isidora 21.10.2022

    Ja imam dijabetes tip dva od pre dve godine, a sada imam 43 godine. Nije mi lako i imam svakakve probloeme ali sta je tu je. Vazno je da ima ko da nas cuje i podrzi, a nema mnogo takvih ni lekara ni bolnica, korona je, niko nema vremena... Nadam se da ide neko bolje vreme, a svakako mi je lakse kad procitam da nisam usamljena u svojoj borbi. Bilo bi sjajno kad bi se organizovala neka druženja za nas sa dijabetesom. Ja sam iz Beograda.


  2. Dr Milica Krstić 21.10.2022

    Bravo, koleginice!!!


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde