Biološke osnove agresivnosti

Kad govorimo o agresiji nalazimo se pred problemom da odredimo ovaj pojam. Radna definicija agresivnosti za ovaj rad mogla bi da bude da svaki napad, fizički ili verbalni jedne osobe na drugu osobu ili na neki objekat predstavlja agresivno ponašanje. Naravno, u osnovi agresivnog ponašanja mogu se nalaziti različiti uzroci, pa samim tim i različite emocionalne komponente.

Biološka osnova agresivnog po­našanja je u svakom slučaju značajna. Biološki faktori utiču na agresivno po­našanje ljudi sa različitih nivoa. To su genetski program, funkcije neuroendokrinog sistema, zatim učenje koje obezbeđuje biološka opremljenost organizma i zahtevi sredine, varijacije unutar vrste itd. Najčešće ovi faktori ne deluju izolovano već u interakciji jedan s drugim.

CNS i agresivnost

Postoji više dokaza da u mozgu postoje centri za agresivno ponašanje. To su:

  • stimulacija različitih regija mozga,
  • razaranje određenih regija (centra) mozga,
  • psihohirurgija,
  • bolesti mozga kao što su: moždani tumori, temporalna epilep­sija, virusna infekcija kao što je encefaiitis mogu biti povezani sa nasilnim ponašanjem
  • neuobičajeni EEG zapisi često mogu da budu indikatori da je u pitanju psihopatska ličnost sa visokom tendencijom agresivnog ponašanja.

Biologija agresije

Proučavanje odnosa rada mozga i ponašanja dobrim delom je zasnovano na pretpostavci da strukturom i radom mozga upravlja princip opstanka jedinke i vrste. Rad neurofiziologa je usmeren na pronalaženje onih delova mozga koji predstavljaju supstrat osnovnih impulsa i ponašanja potrebnih za opstanak. Među istraživačima postoji opšta saglasnost da su li osnovni mehanizmi ishrana, borba, begstvo i seksualne aktivnosti. Možemo lako primetiti da su ove četri aktivnosti neophodne za fizičko održanje jedinke i vrste. Što se tiče agresije i begstva jedan broj istraživača tvrdi da njima upravljaju različite neuralne strukture u mozgu. lako agresija, naravno ima subjektivnu, doživljajnu komponentu, očigledno je da se neurobiološka istraživanja odnose najčešće na ponašajnu stranu tog fenomena, jer je ona dostupna objektivnom posmatranju i kvantitativnoj proceni. Na udeo jedne strukture međurmozga — hipotalamusa u agresivnom ponašanju, ukazali su još eksperimentatori koji su početkom našeg veka vršili odstranjenje kore velikog mozga. Oni su pokazali da dekortikacija, naročito odstranjenje neokorteksa eksperimentalnih životinja (mačaka), dovodi do agresivnih reakcija. Ovakvo ponašanje nazvano je "pseudo besnoća" pošto se mislilo da je reč samo o motornoj manifestaciji besa bez prateće emotivne komponente. Danas je to mišljenje izmenjeno, jer je utvrđeno da agresivne reakcije posle uklanjanja kore mozga mogu biti adekvatno usmerene u pravcu određenog objekta koji može biti sam eksperimentator ili neka druga životinja u kavezu i sl.

Sve polazi iz mozga 

Pošto je pokazano da odstranjenje kore prednjeg mozga izaziva agresivno ponašanje i kod mnogih drugih eksperimentalnih životinja, stalo se na stanovište da u normalnim uslovima kora velikog mozga ima inhibitomi uticaj na niže moždane strukture čija aktivacija izaziva agre­sivno ponašanje. Kasnije je dokazano da se napadi besa, slični onima koji se uočavaju posle dekortikacije, mogu izazvati i elekirostimulacijom, zadnjeg dela lateralnog hipotalamusa, te je zaključeno da ova nervna struktura ima značajni udeo u započinjanju agresivnog ponašanja. Dokazano je na primer da afektivna reakcija besa i njoj odgovarajući agresivni obrazac ponašanja može biti izazvan direktnom električnom stimulacijom, ne samo  lateralnog hipotalamusa, već različitih regiona mozga, kao što su amigdaloidna jedra, neki delovi mezencefalona i centralne sive mase, ili može bili sprečen stimulacijom drugih struktura, kao što su septum, cingulum i kaudalno jedro. Zahvaljujući velikoj hirurškoj veštini neki su istraživači uspeli da usade elektrode u specifična područja mozga. Uspostavili su dvostranu vezu za posmatranje. Električnom stimulacijom niskog napona bili su u mogućnosti da proučavaju promene u ponašanju životinja, a kasnije i čoveka. Mogli su na primer, direktnom električnom sti­mulacijom nekih površina demonstrirati izazivanje intenzivnog agresivnog ponašanja, i sprečavanje agresije stimulacijom nekih drugih. Na drugoj strani, mogli su, pak, izmeniti električnu aktivnost tih različitih po­vršina mozga kad su osećanja kao što su srdžba, strati, zadovoljstvo itd., bili izazvani stimulusima iz okoline. Takođe su posmatrane posledice izazvane uništenjem nekih površina mozga. Veoma je zanimljivo videti kako relativno malo povećanje u električnom naponu elektrode usađene u jednom od neuralnih supstrata agresije može izazvati iznenadan nastup neobuzdanog, krvožednog besa, a kako smanjenje električne stimulacije ili stimulacije centra koji inhibira agresiju, može isto tako naglo obustaviti tu agresiju. Poznato je da blaga stimulacija centra koji sprečava agresiiu kod bika, čini ga potpuno mirnim i nezainteresovanim za borbu. U odnosu na svoje aktivnosti, ustanovljene su dve po učinku suprotne zone hipotalamusa, ergotropna i tropotropna. Srednja i zadnja oblast hipotalamusa povezane su sa opštim razdraženjem i mehanizmima funkcionisanja; taj region  je nazvan ergotropnom i dinamogenom zonom. Nasuprot tome, prednji i bočni deo hipo­talamusa odgovomi su za mehanizam zaštite i obnavljanja funkcija pa su nazvani tropotropnom zonom. Ukratko, pretpostavijeno je da neprijateljstvo, nasilje i stanje intenzivne aktivnosti i oslobađanja energije dolaze usled prekomemog draženja ergotropne zone hipotalamusa. Hipotalamus je zbog toga bio u središtu pažnje u vezi sa neurohirurškom modifikacijom agre­sije. Otuda je u cilju lečenja socijalno neprihvatljive hiperaktivnosti i agresije, godinama izvođeno odstranjenje zadnjeg dela hipotalamusa. Još od poodavna je poznato da povrede u toj zoni hipotalamusa imaju smirujuće ili umirujuće dejstvo na pacijente. Zbog toga je ova tehnika nazvana psihosedativnom tehnikom. Ustvari, prethodno rečeno treba dopuniti sa nalazima da povrede zadnjeg dela hipotalamusa dovode do opšteg smanjenja emocionalne reaktivnosti, pre nego do specifičnog smanjenja agresivnih simptoma. Aktiviranje određenih zona moz­ga na određeno ponašanje, i s druge strane inhibicija istog ponašanja od strane drugih regija nije karakteristično samo za agresiju. Ova dualnost rada mozga važi i za druge aktivnosti. Na primer, pouzdano se zna, da što se tiče motiva gladi, u hipotalamusu postoji centar sitosti i centar gladi. Mozak je u osnovi organizovan kao dualni sistem. Ako ne postoje specifični podražaji (spoljašnji ili iz unutrašnjosti ogranizma) agesija se nalazi u stanju tekuće, relativne ravnoteže, jer oblasti mozga koje aktiviraju na agresiju i oblasti koje je koče održavaju relativno stabilnu ravnotežu. To se naročito jasno opaža, kada se aktivirajuća ili inhibirajuća površina uništi. Dokazano je na primer da uništenjem amigdaloidnog jedra u limbičkom sistemu do te mere menja ponašanje životinja, kao što su rezus majmuni, vučice, divlje mačke, štakori, da gube svoje agresivne reakcije čak i kad su snažno isprovocirane. S druge strane, uništenje oblasti koje inhibiraju agresiju, kao što su male površine ventromedijalnog jedra hi­potalamusa, izaziva konstantnu, stalnu agresiju kod mačaka i štakora.

Ekspcrimentalna istraživanja u kojima je vršena elektrostimulacija drugih nervnih struktura, sa ciljem da se analizira i njihovo učesšće u specifičnim oblicima agresivnog ponašanja, pokazala su da osim hipo­talamusa i drugi delovi mozga imaju učešća u takvim reakcijama. Još jedna struktura mozga je veoma bitna za agresivno ponašanje. To je limbički sistem, koji filogenetski čini starije delove mozga. On ima značajnu ulogu u instiktima, emocijama i motivaciji. Elektrostimulacija određenih regija limbičkog sistema izaziva reakciju be­sa. Presecanje veze između limbičkog sistema i hipotalamusa dovodi do veo­ma izraženog agresivnog ponašanja koje je usmereno ka određenom cilju.

Agresivnost, animalizam u nama

S obzirom na dualnu organizaciju mozga, postavlja se pitanje koji faktori remete ravnotežu i izazivaju bes i njemu odgovarajuće agresivno ponašanje. Koji su uzroci urođene "agresivnosti" kod životinja i ljudi? Agresivno ponašanje životinja je reakcija na bilo kakvo ugrožavanje opstanka, odnosno životnih interesa, bilo kao jedinke, bilo kao člana vrste. Ova opšta definicija obuhvata mnogo različitih situacija. Najočitija bila bi direktno ugrožavanje njenih potreba za seksom i hranom, a zatim prenaseljenost koja ugrožava potrebu za fizičkim prostorom. Mobilizacija agresije u odgovarajućim površinama mo­zga u službi je života, ona je reakcija na pretnje održavanju jedinke ili vrste; što znači da je filogenetski programirana agresija, biološki adaptivna. Agresija ni u kom slučaju nije jedini oblik reakcije na pretnje. Na pretnje njenoj egzistenciji organizam reaguje ili besom i napadom ili strahom i bekstvom. Već smo rekli da električna stimulacija nekih delova hipotalamu­sa kod mačke izaziva napad ili bekstvo. Neutralne oblasti koje su supstrati za napad ili bekstvo nalaze se blizu jedna drugoj, ali su ipak, tvrde istraživači različite. Ovde treba izdvojiti jedan poseban oblik agresije prisutan kod grabIjivih životinja. Neurološka osnova ove agresije je različita od drugih obilika agresije. I ne samo to. Samo po­našanje je drugačije, ono ne izaziva bes, ono je ciljem usmereno po­našanje, i napetost nestaje sa postizanjem cilja - pribavljanjem hrane. Ne ulazeći u opravdanost i korist po pacijenta psihohirurških zahvata, podaci dobijeni pri njihovoj primeni idu u prilog o jasnom postojanju oblasti mozga koje su odgovorne za agresivno ponašanje. Limbicka hirurgija, posebno hirurgija amigdaloidnih jedara, korisšćena je za uklanjanje neprijateljskog, agresivnog i destruktivnog ponašanja kod odraslih i dece. Nakon operativnog odstranjenja nekih delova limbičkog sistema, životinja postaje neobično pitoma i mirna. Nakon takve operacije opasne i divlje životinje, npr. divlja mačka, postaju blage i poslušne. Električna stimulacija istih delova mozga uzrokuje da životinja napadne osobu ili predmet koji je u blizini.

Hormoni i agresivnost

Utvrđen je određeni odnos između funkcije endokrinih žlezda i agresivnog ponašanja. Muški hormon testosteron koji proizvodi i muška i ženska jedinka, samo ova druga u manjoj količini, je ključni biološki faktor za javljanjc polne želje. Utvrđeno je da ovaj androgeni, muški hormon pobuđuje i agresivno ponašanje.

Agresivnost muška osobina

Opšti je stav da su muškarci agresivniji od žena. Naime, utiicaj kulture i očekivanje da određeni pol na odgovarajući način, agresivno reagujc različiti su u odnosu na to da li je neko muškog ill ženskog pola. Međutim, ova očekivanja su u svakom slučaju zasnovana na biološkim razlikama između polova.

Manja količina muških polnih hormona kod ženskog pola uslovljava i manje agresivno ponašanje. Eksperimenti izvedeni na kastriranim pacovima koji su posle intervencije postali mirniji, pokazali su da ako im se ubrizga injekcija testosterona, agre­sivno ponašanje i seksualne aktivnosti se vraćaju u normalu. S druge strane, utvrđeno je da dodavanje ženskih seksualnih hormona (estrogena) dovodi do smanjenja agresivnog ponašanja. Rana kastracija, pre polnog sazrevanja dovodi do feminizacije ponašanja mužjaka i ona se zadržava čak ako se testosteron dodaje. Ako su mužjaci kastrirani posle polnog sazrevanja, iako    im     nije    davan  testosteron "muški"' obrazac ponašanja, agresivnost i seksualno ponašanje u velikoj meri su očuvani. Ako se ženkama miševa i majmuna ubrizga testosteron počecće da ispoljavaju tipično muško ponašanje u oblasti seksualnosti i agresivnosti.


Ispoljavanje dominacije i vođstva u grupi   antropoidnih   majmuna, mužjaka, direktno je povezano sa nivoom koncentracije testosterona. Opšti zaključak bi mogao da glasi: muški hormoni povećavaju ispoljava­nje agresivnog ponašanja, dok ženski hormoni imaju suprotan efekat. Naravno, ovo pravilo, ne mora uvek da važi. Pogotovu ne na ljudsku vrstu, gde faktor iskustva, odnosno učenja u velikoj meri može da modifikuje agresivno ponašanje. Životna istorija i iskustvo pojedinca mogu od žene sa veoma niskom koncentracijom muških hormona da "napravi" izuzetno agresivnu osobu, a isto tako, muškarac sa visokom koncentracijom testosterona može biti veoma miroIjubiva osoba. U pitanju je karakterna struktura osobe, koja ponekad može biti sazdana iz sukoba različitih težnji, koji predslavija trajan izvor frustracije, sa obrascima agresivnog ponašanja koji su postali sastavni deo ličnosti.

Genetika i agresija

Podaci o genetskom nasleđu agresije kod čoveka ipak su fragmentarni. Hromozomske aberacije kao sto je XYY sindrom, odnosno dupliran broj muških polnih hromozoma, često su povezane sa delikventnim ponašanjem osoba koje nose ovakvu strukturu polnih hromozoma. Kariotip XYY, otkriven je ne tako davno, kod klinički zdravog čoveka. Istraživači su otkrili kariotip XYY kod agresivnih muškaraca, prestupnika, koji su imali i karakteristična morfološka obeležja. Visokog su rasta, pravilne telesne građe, muškog tipa kose, sa normalnim razvitkom polnih žlezda, i sa prevladavanjem razvoja skeleta lica, u odnosu na skelet koji gradi moždanu čauru. Impulsivnost, razdražljivost, smanjena tolerancija na frustraciju, smanjena sposobnost učenja zasnovanog na sopstvenom iskustvu ono je što karakteriše ove osobe na ponašajnom planu.

Poznato je da ovaj hromozom, Y, poseduju samo osobe muškog pola i on je u svojim funkcijama dominantan u odnosu na svog parnjaka X hro­mozoma. Y hromozom kod muška­raca obezbeđuje razvoj primarnih seksualnih karakteristika, kao što je razvoj genitalnih organa, pa samim tim i primarnih žlezda za proizvodnju testosterona. Ako bismo tražili gen za agresivnost onda bi dosta pojednostavljeno mogli reći da je to ona lokacija na muškom hromozomu Y, koja je programirana za razvoj muških polnih žlezda a posredno i za lučenje testosterona. Na osnovu navedenog pouzdano se može tvrditi da je čovek opremljen biološkim nasleđem i neuroendokrinim ustrojstvom da ispoljavu agresivno ponašanje kada su njegovi egzistencijalni interesi ugroženi. Naučnici često na kraju, na pitanje šta je važnije biologija ili uticaj sredine, odgovaraju: pedeset posto biologija, pedeset posto uticaj sredine.


Podeli tekst:

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 1

  1. Vila 28.01.2021

    Da li neki EEG rezultat moze nam ukazati na mogucnost postojanja takvog ponasanja u nama?


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde