Paparaci i voajeri

Paparazzo je reč italijanskog porekla i u svom izvornom smislu označava komarca, dosadnog kakav i jeste po svojoj životinjskoj prirodi, ali i fotoreportera koji u svom nastupu na jedan agresivan način nastoji da slika poznate i slavne ljude u intimnim životnim situacijam. Zajednička crta i paparaca i voajera je sklonost da brutalno zaviruju u tuđe živote, prvi zarad nekog interesa, a drugi iz čistog zadovoljstva.

Da li ove dve pojave imaju neke veze sa egzibicionizmom?

U govornom jeziku, antropološko značenje reči „paparaco“ nastalo je nakon filma „Sladak život" (La Dolce Vita) Federika Felinija iz 1961. godine u kome se pojavljuje lik fotografa pod imenom Paparazzo, koga je igrao glumac Valter Santeso.

Paparazzo radi za pare, proizvode prodaje tabloidima. Posedovanje slika i filmova poznatih osoba u najrazličitijim privatnim situacijama, često kompromitujućim po žrtve, omogućava manipulaciju, a ponekad i sklapanje trgovine koja donosi veliku dobit „komarcima“ u ljudskom obliku, ali i žutoj štampi zbog urođene gladi čitaoca za ovakvom vrstom medijskih „poslastica“. Mora se priznati da je posao koji obavljaju paparaci veoma mukotrpan, stalno su u potrazi za novim i senzacionalnim dogadjajima, koji će, eventualno, kompromitovati i srušiti mit o savršenstvu slavnih.

Osnovni cilj paparaca je da snimi poznate ličnosti, posebno ličnosti iz tzv. „jet seta“, ali i političare i poznate sportiste u situacijama bez „socijalne šminke“. Najtraženije fotografije odnose se na fotke golišavih, pijanih, agresivnih ili pod dejstvom droge slavnih ličnosti. „Normalne“ fotografije ovih osoba su u drugom planu.

Da bi došli do ovih nesvakidašnjih scena paparaci se koriste nekonvencionalnim i radikalnim metodama kao što su praćenje vozila slavnih ličnosti, zasede i slično (bežeći od jednog paparaca je poginula i Princeza Dajana). Posao im u nekim slučajevima olakšava „instrumentalni egzibicionizam“ filmskih i pevačkih zvezda koje prosto mame paparace da ih snima, priželjukujući da na ovaj način povećaju svoju popularnost. Ne dešava se tako retko da paparaci neke ličnosti izvlače iz anonimnosti čineći ih slavnim. Zbog specifičnosti snimanja koje ponekad treba da se odvija sa velike daljine paparaci u principu koriste veoma skupu opremu, mada se dešava da ponekad i neprofesionalni paparaci sa najobičnijim aparatom tzv. „idiotom" neprimećeni postižu cilj kome teže. Posao paparaca nosi tešku nesanicu, veliku „lovačku“ sposobnost, ličnu hrabrost, lukavost, bezobzirnost, „voajersko“ umeće, dobru informisanost o kretanjima poznatih ličnosti, ali i rizik.

Pravi, profesionalni, paparazzo je 24 sata dnevno spreman za akciju, on burno prati šta se dešava u svetu estrade, zna da od toga može imati korist, pa i kada je anoniman, angažuje se i biva mobilan, da bi se u svakom trenutku našao gde treba. Visokotiražni časopisi su visokotiražni zbog atraktivnosti tema o kojima se piše, a pošto je radoznalost u prirodi ljudskog bića, ma koliko u društvu zamerali i kritikovali žutu štampu, kada ostanemo sami sa sobom u potaji je prelistamo i uživamo u „vrućim temama".

Da li su paparaci, birajući profesiju, u stvari zadovoljavaju sopstvene voajerske apetite, drugim rečima, da li su paparaci potisnuti voajeri?

U širem smislu te reči jesu i bitno se ne razlikuju od većine ljudi koji uživaju da „zaviruju u tuđe dvorište“. Kada je reč o "pravim voajerima" koji su predmet psihipatoloških razmatranja razliku između ove dve kategorije ljudi može da se sumira u smislu „beznačajnih sličnosti“ i „značajnih razlika“. I jedni i nepozvani zaviruju u tuđi intimni i privatni svet. I jedni i drugi takvu sklonost ispoljavaju trudeći se da ostanu neprimećeni. Ovde prestaju sličnosti i nastaju krupne razlike.

Paparaci su profesionalci, rade za pare, a voajerima je isključivo cilj seksualno zadovoljstvo (Masturbatorni orgazam je obavezan propratni akt voajera u toku posmatranja scena sa seksualnim sadržajem. Upravo je iskustvo masturbatornog orgazma bitno učestvovalo u genezi ovog seksualnog poremećaja).“

"Voajerizam" paparaca nije isključivo vezan za seksualne sadržaje žrtava njihovog snimanja, pravi voajerizam je eskluzivno vezan za seksualnost. Kontakt voajera sa žrtvom je moguć, po pravilu je neprijatan, voajeri nikada ne stupaju u kontakt sa svojim žrtvama. Na kraju, paparaci su najčešće osobe u svim godišnjim dobima života, često porodični ljudi.

Voajeri su obično mladi, neoženjeni, submisivni muškarci uplašeni od neposrednog seksualnog kontakta sa drugim osobama. Pretpostavlja se da je bitan elemenat voajerizma svest da posmatrana osoba nije svesna da je pod „prismotrom“, što doprinosti uzubuđenju voajera. Savremene tendencije odevanja, posebno žena, naterali su mnoge da pomalo budu voajeri, a druge da budu paparaci koji vire kamerom ili bez nje pod tuđe suknje, haljine ili prozirnu odeću. Ljudski je zaključiti da voajerske strasti u ovom smislu postoje kod većine ljudi – oni bi se mogli nazvati „vizuelni voajeri".

Prema tome i paparazzo može biti bilo ko, a slike anonimnih autora, često se pojavljuju u tabloidima. Zato ako radite nešto što ne želite drugi da vide ili snime, suzbijajte u sebi ekshibicionističke sklonosti, ugasite svetlo, spustite roletne, zaštite svoju ličnost i tada neće biti ni voajera ni paparaca.

Podeli tekst:

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 0

Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde