Droga – pseudo terapija depresije?

Po mišljenju psihoanalitiča, značajna narušavanja psiholoških i socijanih činilaca homeostaze mogu, posebno u ranijim fazama razvoja osobe, da dovedu do poremećaja biološke strukture (neurohemijska komunikacija), kao i do konflikta, koji kao potisnuti, nesvesni faktori, remete mentalno, posebno emocionalno, funkcionisanje i aktivnosti čoveka.

Kvalitet emocionalnog života čoveka određen je još u detinjstvu, odnosno, tada emocija počinje da se razvija u odnosima između deteta i najvažnijih objekata (objekti nisu samo predmeti). Emocionalna iskustva u najranijem detinjstvu postaju osnov budućim emocionalnim reagovanjima. Osnovni pokretač razvoja deteta jeste potreba za odnosom sa objektom a objekat je sve ono što obezbeđuje zadovoljenje potreba. Kako tokom razvoja postoje različite potrebe, tako se menja i objekat za koji se dete vezuje.

Pubertet je prelomni period

 

Mladalaštvo, adolescencija je period burnih emocionlanih promena, intezivnih osećanja i dubokih preživljavanja, jačih ili slabijih regresivnih podsećanja na period ranog detinjstva i interaktivnih odnosa uz neodoljivu potrebu za novim i drugačijim relacijama u socijalnom okruženju.

Razumljivo je to da će u ovom periodu doći do izražaja sve ono što je tokom detinjstva i najranijeg razvoja skupljeno i pohranjeno u emocionalnom životu pojedinca.

Pojava afektivnih poremećaja, anksioznosti i straha, neprilagođenog ponašanja i ponašanja kojima pokušavaju da se razreše afektivni poremećaji ili pronađu putevi dostizanja novog zadovoljstva u skladu sa novom osećajnošću savremenog sveta – u kome su strepnja i melanholija, praznina i otuđenost, često jedini i prateći sadržaji egzistencije – vezuje se najviše za period adolescencije - opširnije o tome klikom na sl. link depresija kod adolescenata. Osobine stečene u detinjstvu, osećaj nelagodnosti u sadašnjosti i nepredvidljiva nepoznata i često neizvesna budućnost, pojavljuju se u fazi adolescencije kao stres koji svojim kumulativnim dejstvom narušava psihosocijanu ravnotežu. Tada droga predstavlja pokušaj traženja prečice i ona je put lažnog rešenja krize.

Psihobiološka razvojna teorija govori o tome da nedostatak senzorističkih i afektivnih stimulusa u najranijim fazama razvoja, dovodi do anatomneurobiohemijskih poremećaja i poremećaja afektiviteta uz senzoričku glad koja se manifestuje na različite načine, između ostalog i kroz “traganje za senzacijama” i zloupotrebu droga.

Ova teorija ističe značaj kulture koja utiče na oblikovanje ljudskog ponašanja, ne zanemarujući uticaje savremenih društvenih kretanja. “Nova osećajnost“ savremenog sveta, često podrazumeva nedostatak emocionalne razmene i afektivnog imputa u odnosima između deteta i najvažnijih objekata. Način kako će se majka odnositi prema detetu, zavisi od njenih emocionalnih potencijala, ali i od kulture koja određuje obrazac odnosa i stimuliše, odnosno destimuliše neophodne senzoričke i afektivne uticaje. Izuzetan značaj u formiranju emocija imaju afektivne veze koje se uspostavljaju kroz prisustvo dovoljno senzorskih stimulansa. Proces spajanja čulnog i afektivnog dovodi do zadovoljstva.
Deprivacija (uskraćivanje, lišavanje) senzornih modaliteta, koji su važni u anatomofunkcionalnoj organizaciji centralnog nervnog sistema dovodi do značajnih poremećaja. O afektivnoj deprivaciji govorimo onda kada majka neadekvatno prebrojava somatosenzorne impulse, kao i u situacijama kada i objektivno postoji afektivno i senzoričko lišavanje.

Nedostatak afeketivnih veza ispoljava se pored neraspoloženja i drugim oblicima emocionalnog reagovanja i ponašanja. Tako se navodi da u osnovi fizičke agresije (prema sebi i prema drugima), u osnovi alkoholizma, zavisnosti od droga, itd. postoji slaba izgrađenost afektivnih veza sa objektom.

Čvrsta veza sa drogama

 

Obično oni koji su iskusili deprivacije uzimaju droge da bi popravili raspoloženje. Oni regulišu svoj nedostatak time što povećavaju aferentne stimuluse kroz razne oblike ponašanja ali i kroz hemijske nadražaje raznih delova mozga koji su odgovorni za izazivanje ili pojačavanje senzoričkih doživljaja. Droga postaje izbor kojim se rešava problem uskraćenog objekta, odnosno posledica tog uskraćivanja na jednom neurobiohemisjkom i psihološkom nivou.

Psihološka strast u odnosu sa drogom izražava depresivnu strukturu zavisnika i njegovu potrebu da poseduje objekat zadovoljstva onako kako nikada nije mogao da poseduje objekat majke, a još manje svaki drugi objekat. Naime, droga se može uzeti ili odbaciti. Ali samo na početku odnosa sa njom, kasnije, kada se uspostavi psihološka i fizička zavisnost, odnos sa drogom postaje veoma sličan simbiotičkom odnosu sa majkom, odnosno objektom koji treba da zadovoljava sve potrebe koje su u osnovi zadovoljstva i izbegavanja nezadovoljstva.

Osim toga, simbiotski odnos sa majkom ali i sa drogom može biti lako izgubljen. Simbiotičke tendencije rastu do nivoa patološke strasti baš iz tog razloga što majka kao voljeni objekat može osujetiti detetovu potrebu za zaštitom, toplinom, ljubavlju, kao što droga izlaskom iz organizma dovodi do gubitka zadovoljstva.

Kvalitete patološke strasti određuje stepen vezanosti za objekat, odnosno drogu. Depresivna struktura budućeg ili aktuelnog zavisnika, kao izraz simbiotičkog konflikta, predstavlja motiv više da se sa drogom regulišu afektivni poremećaji.
Od životno važnog objektnog odnosa sa majkom, zavisnik je prešao veoma dug put alijenacije (otuđenja, osećanje odvojenosti, usamljenosti ili bivanja strancem), stvarajući hemijsko-psihološki odnos sa drogom. Taj odnos je toliko čvrst da spolja gledano predstavlja pravu simbiozu, odnosno patološku strasnu vezu.  Ta veza ne ostavlja niti jednu slobodnu valencu kojom bi zavisnik mogao da uspostavi i druge odnose. U fazi razvijene psihičke i fizičke zavisnosti – zavisnik postaje zaposednuti objekat.

Antipodi bazičnog emocionalnog odnosa između roditelja i dece su odnosi vezivanja i zavisnosti sa jedne i odnosi zanemarivanja i odbacivanja sa druge strane. Između ovih antipodnih relacija određuje se roditeljstvo, ili konkretno materinstvo kojim će se dete za majku vezivati onoliko koliko mu je potrebno za njegovo osećanje sigurnosti, a napuštati ga upravo onda kada je spremno za slobodu i samostalnost. Za ovako rafinirani zadatak odrasli nisu uvek spremni, često iz individualnih psiholoških razloga.

Klasična roditeljska greška- loše vaspitanje


Dugotrajni problematični odnosi između adolescenata i njihovih roditelja, koji dovode do depresije ali i do alkoholizma i zloupotrebe droga kod mladih, jesu odnosi prezaštićavanja dece. Najčešće se radi o tipičnom roditeljskom paru praštajuće i prezaštićujuće majke i slabog i nesposobnog oca, koji funkcionišu po obrascu: manje podrške više zaštite. Ovako ponašanje podržava zavisnost i nesigurnost deteta. U adolescenciji mlad čovek će nemogućnost nastavka zavisnog odnosa sa roditeljima, najčešće sa majkom, zameniti doživljajem gubitka i depresijom.

Klasa mladih, iako stalno u težnji da se postavi opozicionalno prema odraslima, inkorporira težnju ka vrhovima zadovoljstva jer je ona u skladu sa novom estetikom izuzetnog, drugačijeg i fascinantnog. S druge strane, nezadovoljstvo je imanentno mladalaštvu kao fazi u procesu sazrevanja.

Težnja da se ono prevazilazi je stalna. Nezadovoljstvo mladog čoveka se razlikuje od nezadovoljstva čoveka kao predstavnika vrste i nosioca civilizacije.
 
Mlada osoba u periodu adolescencije napušta stari, poznati objektni svet u kojem su predstave roditelja centralne figure i zatim ulazi u novi i nepoznati svet, prvi put sam i odgovoran za sebe.


Anksioznost, depresija, nezadovoljstvo i besmisao prate ovu kriznu fazu svakog pojedinačnog individuacionog procesa. Različite su reakcije ljudi kada se hvataju u koštac sa problemima u životu. Neki se povlače, usamljuju, smiruju, teže relaksaciji, a drugima je potrebna stimulacija, povišenje arousala i doživljaja svemoći, dok se treći prepuštaju fantaziranju i mašti. Upotreba sva tri mehanizma reagovanja se najčešće odvija simultano. Sva tri stanja, relaksacija, povišenje arousala  i fantaziranje mogu se izazvati i drogama. Droge se čak i dele prema efektima koje izazivaju na tri grupe: depresore tj. droge koje izazivaju sedaciju, stimulanse, koji povišavaju arousal, i halucinogene.

Potraga za životnim senzacijama

 

Izbor određene droge nije nimalo slučajan. Efekat za "izbor droge", (opširnije o drogama na našem sajtu klikom na link - Narkotici (droge)) droge koja se zloupotrebljava ili koja je dovela do zavisnosti, gotovo uvek je ego sintoničan.


Biti high kao i težnja za neprekidnom ekstazom prestaju da budu samo estetički kvalitet današnjice tj. pokušaj negiranja konflikta kao njihovog uzroka.

S druge strane, moderni senzibilitet se nijansira i traganjem za senzacijama kao posebnom crtom ličnosti savremenog mladog čoveka. Traganje za senzacijama podrazumeva potrebu za novim i složenim doživljajima, za uzbuđenjima i novim iskustvima, a koja se ostvaruje čak i uz veliki rizik za fizički integritet pojedinca ili uz rizik od socijalne reakcije. Ciljevi ovakvog ponašanja su dostizanje uzbuđenja i novih iskustava, dezinhibicija i izbegavanje dosade. U osnovi ovakvih težnji leži glad senzorijuma i potreba za povišenjem arousala, ali i defekat u integraciji senzornog inputa do viših nivoa svesti i osećanja.

Ovakvu senzoričku glad i nemogućnost obrade stimulacija u više kvalitete svesti i osećanja, izazivaju rane emocionalne i senzorijalne frustracije koje prate gubitak objekta, separaciju ili socijalnu deprivaciju. Stoga ovako rano deprivirana osoba pokušava da koriguje deficit naknadnim senzornim inputom ili naknadnom korekcijom nivoa osećanja, a kroz karakteristično ponašanje.

Visok je stepen korelacije između traganja za senzacijama i upotrebe droga jer se u osnovi upotrebe droga često može detektovati somato-senzorna i afektivna deprivacija koja se koriguje efektima psihoaktivnih supstanci.

Podeli tekst:

Povezani tekstovi:

Broj komentara: 1

  1. Meri 08.09.2011

    U vecini clanaka koje sam procitala vezano za ovu temu navode se primjeri u kojima ljudi stradaju zbog koriscenja raznih droga. Uglavnom se iste navode kao uzrok depresije i slicnih poremecaja i stavlja se akcenat na stetnost svega toga, dok, s druge strane, niko nikada ne pominje ljude kojima je u zivotu to bilo i vise nego pozitivno. Ne mislim da treba svoje nezadovoljstvo u zivotu lijeciti drogama, ali u mnogim meni poznatim slucajevima se desilo da je upravo to bilo najbolji izlaz. Opet, navodi se i da ljudi koji konzumiraju opijate postaju otudjeni od drustva, gube interesovanje, a to bi moglo biti upravo zbog toga sto nam je ovakvim clancima i nametnuto. Danas se previse olako koristi izraz ' narkoman' , i vecina ljudi nije dovoljno informisana. Taj isti narkoman mozda nije postao zatvoreniji, vec ga je vjerovatnije to drustvo odgurnulo od sebe. Mozda je zbog opsteg misljenja ljudi o narkomaniji podsvjesno mislio da ce biti odbacen, sto se uglavnom i dogodi. Milioni ljudi u svijetu koriste razne droge, a broj onih kojima nije uticala na normalan tok zivota, vec ga je cak i poboljsala, je znatno veci. Da, naravno da ima ljudi koje je to skupo kostalo, ali to nije nesto za sta treba kriviti drogu, vec samog pojedince. Inteligentni ljudi, koji su svjesni svojih postupaka, su u stanju da kontrolisu svoje ponasanje i znaju pomoci sebi u slucaju da stvari izmaknu kontroli. Osoba moze da konzumira sve moguce droge, a da ljudi koji su svakodnevno oko nje ne mogu da primijete ni najmanju promjenu u ponasanju i funkcionisanju u drustvu. S druge strane, kada bi ta ista osoba priznala svoj ' problem' , mnogi ljudi bi joj pokusavali pomoci da se odvikne ili bi je cak odbacili. Da li sam ja ta koja je luda ili takav tok dogadjaja nije ni u najmanju ruku logican? Zakljucak svega ovoga jeste da strucnjaci koji se bave ovom temom trebaju pronaci efikasniji nacin da ljudima pomognu.


Vaš komentar nam je veoma dragocen, molimo upišite ga ovde